marchelina
06.12.2009., nedjelja
Dijete je osoba-6.- Aktivno slušanje
|
Nakon šest mjeseci rada sa izbjeglicama i prognanicima, zatražila sam premještaj, jer nisam mogla, ili znala, držati profesionalnu distancu od svih tragičnih priča koje sam svakodnevno morala slušati i prevoditi. Imali smo mi tečajeve na kojima nas se učilo kako se distancirati, ali ja sam bila izgubljen slučaj. Svaku priču iz Bosne i Hrvatske sam shvaćala potpuno osobno. Nakon nekog vremena, doduše, naučila sam se kontrolirati i zadržati suze, ali to je bila samo korekcija na vanjskom dojmu, iznutra se u meni akumuliralo previše. Međutim, tih oko šest mjeseci rada sa izbjeglicama, ja sam svaki dan putovala sat vremena do Brača i sat vremena natrag u društvu Luca, koji je bio psihoterapeut. Pa smo ubrzo počeli ta dva sata slobodnog vremena koristiti kao vrijeme besplatne psohoanalize za mene. Krenulo je sasvim spontano, tako, na trajektu, uz kavu. Naime, požalila sam se Lucu kako moj jednogodišnji sin plače svaki put kad ja idem raditi. - Hm? - digne Luc obrve - A jesi li mu objasnila gdje ideš? - Kako to misliš? Pa on još ne zna govoriti! Kako ću objasniti djetetu od godine dana gdje idem? - Pa lijepo. Kao što bi objasnila bilo kojoj odrasloj osobi. Djeca prvo počnu razumjeti materinji jezik, puno prije nego što ga počnu govoriti, znaš? Gledala sam ga začuđeno, misleći u sebi kako je malko ćaknut. Sutradan sam ipak, prije polaska na posao, uzela uplakanog dječaka na ruke i zatvorila se u svoju sobu. Naime, bilo me je malo sram da ostali ukućani čuju kako mrtva ozbiljna objašnjavam bebi od godine dana gdje idem. Vjerojatno bi pomislili da sam totalno makla. Po Lucovom naputku, gledala sam bebača ravno u facu i objasnila mu gdje idem, zašto idem, i kada ću se vratiti. Očekivala sam da će malac automatski prestati dernjati se, sa razumijevanjem klimnuti glavom i još mi valjda poželjeti sretan put. Međutim, ništa od toga. Sinčuga se nastavila dernjat' ko da upravo nije bio podvrgnut vrhunskom, modernom psihološkom i pedagoškom pristupu. Pih, to sam i mislila - pomislila sam. Pobjedonosno sam kasnije Lucu prepričala svoj pokušaj a on je odgovorio: - Cilj tvog razgovora nije bio da dijete prestane plakati, nego da ga prestane mučiti tjeskoba oko tvog odlaska. Naime, ako on ne zna gdje ti svaki dan nestaješ, to mu stvara strah i tjeskobu. Kad mu objasniš da moraš ići, te naznačiš kada ćeš se otprilike vratiti, on će i dalje pokušati zaustaviti te, jer mu se ne sviđa, ne želi da ideš. Dakle, pokušat će te zaustaviti klasičnim bebačkim načinom - plačem. Bebe ne znaju na drugi način izraziti nezadovoljstvo, pa je plač sasvim legitiman način izražavanja istog. Dakle, i dalje te plačem pokušava natjerati da ne ideš, ali sada bar zna gdje ideš i da ćeš se vratiti. Nema više tjeskobe. A ako nema tjeskobe, prestat će s vremenom i plač. Pitaš li se zašto ti toliko smeta taj njegov plač? Zato, što ti stvara osjećaj krivnje. Pa ćeš, možda, napraviti ono što često radimo mi odrasli u takvim situacijama. Lagati ćeš. Reći ćeš da ćeš se "Brzo vratiti", ili da samo ideš "u dućan po kruh i mlijeko". S obzirom da to nije tako, i da se ti vratiš tek predvečer, ili popodne kasno, a djetetu je to vječnost, dijete zaključi da ti ne može vjerovati. Tako sljedeći put kad kreneš, ono plače još više i još neutješnije. Kao što plače i kada ide kod liječnika. Mi odrasli, pošto ne možemo podnijeti djetetov plač, jer mislimo da smo odgovorni za taj plač baš uvijek, da bi utišali plač, lažemo. Dijete se boji liječnika, i plače. Ti, da bi zaustavila taj strah i plač kažeš mu "Ma to ti ništa ne boli". Dijete se možda utješi i prestane plakati, ti si sretna, "izvukla si se", ali samo na trenutak. Naime, dijete kod liječnika dobije dakle injekciju, i BOLI ga. Što se tada događa? Dijete zaključi (još jednom) da ti ne može vjerovati. Sljedeći posjet liječniku, obični pregled. Koji STVARNO ne boli. Dijete se dernja, a ti mu kažeš "Ali neće te ništa boljeti, zlato!". Dijete u sebi misli "Da, to je rekla i zadnji put, pa me je boljelo, znači laže i sad". Pa se još više dernja nego zadnji put. Tako počne ono "Dijete je zločesto" "Razmaženo" "Neodgojeno". Zašto ne kažemo djetetu istinu? "Da, primanje injekcije boli, ali ne traje dugo, morat ćeš stisnuti zube i izdržati." To je sve. Djetetu dugujemo istinu, a ne lažnu utjehu kojom zaustavljamo plač da bi olakšali SEBI, jer MI ne podnosimo plač. Tako propuštamo djetetu pokazati da ima stvari u životu koje jednostavno MORA obaviti, bez obzira koliko neugodne ili bolne bile. Tako počinjemo lagati, a sve u najboljoj namjeri. ............................... Jednog dana idemo tako Luc i ja jednom ulicom na Braču kad iz jednog dvorišta iskoči veliki pas, njemački ovčar, bez brnjice i bez gospodara kraj sebe. Pošto imam fobiju od velikih pasa, automatski sam se ukopala u mjestu i dobila sve klasične simptome fobije: Uzlupalo mi se srce, dlanovi preznojili. Totalna panika. Osim panike, u takvim situacijama me muči i osjećaj nelagode, jer se osoba koja se zatekne tada kraj mene obavezno prvo počne iščuđavati što se tako bojim psa, a onda me počne uvjeravati kako se nemam čega bojati. Pa počeh grozničavo razmišljati kako da od Luca sakrijem taj napad fobije. Međutim, Luc je skužio odmah i sve. - Bojiš se pasa? Kvragu, bilo mi je baš neugodno. - Da - blijedo promrmljam. Luc me uhvati ispod ruke. - Ok, dođi onda, preći ćemo na drugu stranu ulice. - Molim?! Nisam mogla vjerovati. Prvi put u životu netko se nije iščuđavao, niti me je pokušao uvjeriti da se "nemam čega bojati". Osjećaj je bio neobično...oslobađajući. Tako oslobađajući da sam osjetila poriv da zaplačem. (opet!!!) Vidjevši moju začuđenu facu, Luc objasni, vodeći me na drugu stranu ulice: Znaš, ljudi, u najboljoj namjeri tako puno griješe. Znam što ti najčešće govore. Da se nemaš čega bojati, zar ne? Slično postupamo i kad želimo utješiti dijete koje je na primjer palo. Želeći ga utješiti, govorimo: "hajde, hajde, nije to ništa. " Ili:"Ma daj, sigurno te ne boli tako jako, samo si ogrebao koljeno.." Znaš što u stvari radimo tad? Negiramo njegove emocije. Istina je da pad nije bio strašan, istina je da bol nije jaka, ali dijete u tom trenutku očekuje utjehu. Utjeha ne dolazi iz negiranja onoga na što se netko žali, nego baš suprotno, iz potvrđivanja tih emocija. Slušala sam ga zbunjeno. Sjetila sam se da ja baš na onaj način tješim neko dijete kad plače, kad se boji, ili u svim sličnim situacijama. - Ali...što treba reći onda? - Treba potvrditi emociju osobe koja je u pitanju. Znači, ako se radi o djetetu koje je palo i plačući tvrdi da ga boli, treba upotrijebiti mehanizam "ogledala". mehanizam ogledala znači ovo: kada bilo koja osoba zbog bilo čega od tebe traži utjehu, ti toj osobi, kao što ogledalo vraća odraz, vraćaš emocije koje ta osoba izražava. Konkretno, dijete kaže "Boli me", a ti trebaš odgovoriti (u stvari potvrditi) "Jako te boli?". Dijete naravno plačući potvrdi "Daaaaaa!, a ti onda kažeš "Znam , žao mi je što te boli..." Drugim riječima, potvrđuješ djetetovu emociju, bez obzira što je ona pretjerana i subjektivna. Time iskazuješ poštovanje prema njegovom individualnom doživljaju, a to i jest ono što dijete, ili bilo koja osoba, u tom trenutku i očekuje, i treba od tebe. Znači, bez onih klasičnih komentara i utjeha tipa "Nije to ništa", "proći će" itd. Time negiraš osjećaje te osobe. Tu jako pomaže i tehnika aktivnog slušanja. - Što ti je to sad? - Aktivno slušanje znači da u trenucima kada ti se neka osoba, dijete ili odrasli, žali, tuguje zbog nečega, trebaš izbjeći po mogućnosti ove stvari: savjete, negiranje (proći će, nije to ništa, itd), prosuđivanje i osuđivanje. Misliš da osoba koja se žali i sama ne zna da će to nešto proći? Ne treba joj to. Treba joj da je ČUJEŠ. Ako osuđuješ, komentiraš, prosuđuješ, ili tvrdiš da "to nije tako strašno" i "da će proći", ti tu osobu ne čuješ. Reci mi, kad ti ljudi kažu "Nemoj se bojati tog psa, neće ti on ništa", prestaneš li se ti bojati? - Ne - odmahnem ja tužno glavom. jedino što postignu je to da tada osim straha, osjećam još i sram, jer eto, bojim se nečega čega se ne trebam bojati. - Eto, to je to o čemu ti govorim. Kada osobi negiraš njene boli ili strahove, pokazuješ joj da je ne čuješ. - Hm. A kako ću joj pokazati da je čujem? - Pa aktivnim slušanjem tj. metodom ogledala, tj. vraćanjem emocija koje osoba izražava. Ako želiš, imamo tečaj aktivnog slušanja uskoro..? Naravno da sam željela. Bila sam poprilično zaintrigirana.... |