marchelina
27.11.2009., petak
Dijete je osoba ili Kao vlas kose od vlasi kose -1.
|
Mislim da imamo previše dana koji se zovu "Dan borbe protiv nasilja nad..." Mada, koliko je nasilja, ni svih 365 dana u godini ne bi bilo dovoljno za nanizati taj tužni niz, tu beskonačnu perlu suza. Kako, naravno, emotivno reagiram na primjere zlostavljanja bilo koga i bilo čega, svih tih dana obilježavanja sumorne povijesti čovječanstva, u glavi mi se uskomešale misli, sjećanja, dojmovi, pa poput plime raste u meni potreba da olovkom olakšam dušu, kao što i inače olakšavam sebi sve ono što boli. Bio je dan borbe protiv zlostavljanja djece, pa došli i dani borbe protiv nasilja nad ženama, borimo se i protiv zlostavljanja starih i nemoćnih, protiv zlostavljanja homoseksualaca , protiv zlostavljanja životinja, protiv nasilja odraslih nad djecom, djece nad drugom djecom, borba protiv nasilja nad svima koji su "drugačiji", bulling, mobbing, ing, ing, ing.... Sve u svemu, puno dana i puno naziva i puno borbe, ali situacija se baš nešto i ne razvija u korist žrtava. Mozgam ja o tome zadnjih dana intezivno, pa mi pada na pamet jedna priča koju sam kao dijete još čula od starijih. Pričali su naime o jednoj knjizi proročanstava, autor je bio neki čovjek čudnog prezimena negdje iz Bosne. Nisam zapamtila ni naslov knjige ni ime tog čovjeka. Ali sam zapamtila rečenicu koju je on napisao u toj knjizi, a odrasli oko mene su je prepričavali i citirali sa izvjesnom dozom strahopoštovanja u glasu. Pa da citiram i ja tog bosanskog proroka: "Zavladat' će mnoge nevolje i nesreće na svijetu. Bit' će pošasti i ovih i onih, harati će i nove bolesti, a lijek za sve to biti će daleko od ljudi ko što je na glavi daleko jedna vlas kose od druge vlasi..." Intrigantna rečenica, zar ne? Pomisao da grcamo u jadima i nevoljama, a rješenje nam se nalazi nadomak ruke, mora u čovjeku bar na trenutak stvoriti osjećaj nemira, ali i nade. Kako implementirati rečenu mudrost na bezbrojna nasilja i zlostavljanja kojima smo svakodnevno svjedoci? Ne znam. Na to pitanje bi nam možda, ako bi bio živ i dobre volje, odgovorio stari vidovnjak iz Bosne. Pošto on sasvim sigurno više nije živ, jer govorili su mi o njemu kao o "starom" još dok sam ja bila dijete, pokušala sam odgovor naći sama. Sama, za sebe. Zašto samo za sebe? Pa eto zato što sam bezbroj puta, iznoseći svoju teoriju, od svojih sugovornika bila dočekana "na nož". Moje ideje su ili bile dakle agresivno komentirane, ili osporavane manirom kojom liječnici osporavaju alternativne metode liječenja teških bolesti. A i lakih, ako ćemo pravo. Što je to što mi se mota po glavi a zbog čega već godinama dolazim u sukob sa svima kojima iznesem svoj stav? Pa eto, ja jednostavno smatram da bi sve, ali baš SVE probleme nasilja u svijetu riješila samo jedna jedina borba, a to je borba protiv zlostavljanja DJECE. Da naučimo voljeti djecu, više nitko nikoga nigdje i nikad ne bi zlostavljao. Tako jednostavno. Tako nadohvat ruke. Kao vlas kose od vlasi kose.  PISMO OLJI "Draga Olja, sinoćnja tema, o djeci, podsjetila me na dane kada sam se znala zakrviti i sa najboljim prijateljima zbog svojih, po njihovoj ocjeni, "anarhističkih stavova". Bože, kako sam znala zapjeniti, da samo znaš. Vjeruj mi, nisam maltretirala te ljude sa namjerom da ih omalovažim kao roditelje, niti da ih uvrijedim. Samo što u svojoj pravednoj borbi nisam kužila koliko je to osjetljiva tema i da nema šanse da itko čuje moje stavove a da se ne osjeti kao krvožedni "zlostavljač" vlastitog djeteta. Naravno da su na moje stavove utjecala moja osobna iskustva. Znaš već, ljudi koji izgube nogu ugazivši na minu, počnu se boriti za razminiranje, ljudi kojima otmu dijete osnuju udrugu roditelja otete djece, itd. itd... Onda ti ljudi lobiraju kod političara, skreću pažnju na određeni problem ili pojavu, demonstriraju, prikupljaju sredstva. Njihove aktivnosti na prvi pogled ne mijenjaju svijet, jer se svijest, kolektivna svijest, jako sporo mijenja. Ali znaš, Oljička, kad je prva žena na svijetu odlučila krenuti u borbu za to da žene dobiju pravo glasa, njen entuzijazam je izgledao smiješan, a njena ideja, u najmanju ruku, bogohulna. Tako ti se i ja borim za prava djece, u stvari za pravo djeteta da bude OSOBA. Nakon bezbrojnih žestokih polemika i svađa sa prijateljima, a sve zbog mojih stavova, osjećala sam se frustriranom, neshvaćenom, a najgore od svega, grizla me savjest jer sam ih povrijedila. Tako da sam bila donijela odluku da se više ni mrtva neću dat navuć na tanak led, dakle da više nikad, s nikim, neću polemizirati oko odgoja djece. Sukladno toj mojoj odluci počela sam bojkotirati tu temu dječjom tvrdoglavošću, otišavši u drugu krajnost. Pa bi ili šutjela k'o zalivena, ili bi, kad bi netko ustvrdio da dijete ponekad "jednostavno treba mlatnuti", licemjerno potvrđivala, klimajući mudro glavom. (ah, kako je udobno slagati se sa većinom, jel'da?). Mislim da ti ne trebam ni reći da sam se tako osjećala još gore. Još više frustrirana, sa još većom grižnjom savjesti, jer sam, pretvarajući se da prihvaćam općeprihvaćena pravila, lagala i sebe i ljude sa kojima sam razgovarala. Jer, naime, ja jednostavno mislim drugačije. Nakon što sam bezbroj puta o tome razmišljala, shvatila sam da si ne mogu pomoć', da se moji stavovi s vremenom samo učvršćuju i zapitala sam se zašto se pokušavam prilagoditi općim kriterijima u koje uopće ne vjerujem?!? Tada sam prestala glumiti, ali za razliku od prije sad više ne pokušavam ljude uvjeriti u točnost vlastitih stavova i prosudbi. Sada jednostavno iznosim svoje mišljenje. To je moj san, djetinjstva bez kažnjavanja, udaraca, verbalnih udaraca, vrištanja i ucjena. Zvuči idealistički i utopijski, znam, ali idealisti mijenjaju svijet, zar ne?..." Nastavlja se... |