matajablog

ponedjeljak, 31.10.2011.

31.10.2011. u 11:14 • 0 Komentara • Print • #

PROMET (2)

Željko Mataja
SIRENA
Na stranu činjenica da je uporaba sirene u naseljenim mjestima zabranjena osim u krajnjoj nuždi. Unatoč tomu svjedoci smo da ju mnogi koriste kao izraz prkosa umjesto upozorenja. Upozorenje sirenom mora biti diskretno! Grubo, histerično pritiskanje sirene oblik je nasilja koji se ubrzo iz vozila premješta na cestu. Nasilnici s trubom ne shvaćaju da izazivaju suprotni učinak jer ne opominju nego prijete ili što je još i gore svojim iscerenim licem daju do znanja da ih ljuti što nisu primijećeni. To osobito vole pokazati onima što tražeći mjesto za parking usporavaju promet. Pri tom malo tko pomisli da i sam katkad dođe u istu situaciju.

Valjalo bi se staviti u poziciju onih koji iz nekih razloga, a budite sigurni da „ti“ neki razlozi uvijek postoje, mogu usporiti promet. No, nadam se nikad toliko da bi to tražilo intervenciju sirene koja najčešće i ne dopire do onog koji je i bez nje sasvim dovoljno zbunjen pa i ako bi reagirao ne bi mu preostalo ništa drugo nego da i sam „legne“ na sirenu i tako najavi svoju nespretnost koja traži razumijevanje i pomoć umjesto glazbenog nasilja koje stvara paniku onome kojemu se trubi, ali i svim ostalim sudionicima prometa stvara razne oblike neugodnosti.

Vozači se razlikuju spolom, godinama., iskustvom, sposobnostima, mogućnostima i, naravno, automobilima. U tom smislu bi bilo logično da se ponašamo na način koji daje prednost slabijima. No, uz spomenutu činjenicu jednako valja naglasiti da i slabiji imaju obvezu ustupiti prostor spretnijima, bržima i sposobnijima. Nažalost, događa se i ima vozača koji „svoje pravo“ na cesti zlorabe tako što vozeći trakom doslovce prkose ili na neki , sebi svojstven, način žele prikazati neko svoje pravo koje im nikad i nitko nije dao.

Kaotične gužve i nervoza što se javlja u gotovo svim našim gradovima posljedica je činjenice što su nastali u vrijeme koje su se administrativna središta situirala na uske prostore o kojima osobito svjedoči Dubrovnik i gradovi uz more, dok je ostatak Hrvatske dobio dimenzije, što je netko duhovito primijetio „Marija Terezija žuto“. Dakle, općina, sud, policija, škola u najužem centru naših gradova. Kako su nam automobili postali sredstvo za postizanje brzine još uvijek nismo shvatili da se do centra grada uvijek išlo pješice što bi valjalo i dan današnji poštovati kako bi se do odredišta stiglo bez nervoze koju upotreba sirene ne smanjuje. Naprotiv!

Nažalost, ima situacija kad je sirena nužna i kad se koristi od strane policijskih ili ambulantnih vozila. Svjedoci smo da se neki vozači ne uklanjaju ili naprosto ne ustupaju prostor vozilima hitnosti, osim kad su u pitanju vatrogasna vozila. No, čini se da to čine više zbog sebe. Naime, vatrogasna vozila su robusna.

31.10.2011. u 10:25 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 30.10.2011.

DOPING

Željko Mataja

Pojava dopinga višeslojno je pitanje i moralna dilema što zadire u civilizaciju koja je nemilosrdna spram svih prirodnih resursa, a u sportu i čovjekovih mogućnosti uz stimuliranje koje odgađa umor, otupljuje bol ili pak pridonosi mišićnoj masi.
Sport se uvijek nudi kao čimbenik zdravlja, ali dobiva značenje koje diktiraju oni koji ga materijalno i financijski usmjeravaju, a samim tim postao je sredstvo ostvarivanja socijalnih ciljeva, ekonomskih interesa, tržišnih izazova i političkih motiva. Sportaši, da bi ispunili očekivanja što ih ulažu sponzori, pokrovitelji i najčešće država preko svojih vladinih i nevladinih institucija, posežu za nedozvoljenim sredstvima koja imaju opći naziv: „doping“; on je neupitno štetan i često za zdravlje poguban na jednoj strani, a na drugoj strani čini nelegalnu konkurenciju u natjecanju.
Za nedozvoljenim sredstvima, da bi bili uspješni, ne posežu samo sportaši, ali samo u sportu sudac i porota su IOC laboratoriji kroz koje poput švercera prolaze mnogi među kojima i onih čiji uzorak nije detektiran kao nedozvoljeno sredstvo.
Rekorderi u prinosu mesa jednako koriste laboratorijska sredstva baš kao i rekorderi u prinosu žitarica koji imaju zgodan naziv za zloupotrebu a koji se zove „zaštita bilja“. Bilje se uistinu štiti od korova herbicidima, a pesticidima od insekata da bi konzumenti, a to smo mi, ovisili o zdravoj probavi, a ne o zdravoj hrani.
Ništa od svega što unapređuje uvjete i sredstva što se koriste u sport nije stvarano zbog sporta, pa naravno ni doping nije izmišljotina sporta! Sport naprosto koristi tehnološke domete što je najjednostavnije prepoznati u olimpijadama. Naime, razdoblje od četiri godine razumijemo olimpijadom čija su kruna igre u kojima se ne nadmeću samo sportaši već i tehnologija.
Posljednje romantičarske Igre bile su u Helsinkiju (1952.) da bi već u Melborneu (1956) bilo prisutno puno noviteta u atletici kao n,pr. Heldovo koplje, smanjeni volumen kugle, metalna motka i neke bio-mehaničke dosjetke u biciklizmu. U Rimu (1960.) već su dominirali sportaši koji su imali intervalne treninge i za pretpostaviti je da je u takvim ciklusima valjalo nadoknađivati energijski deficit što nije ništa drugo do tiha primjena farmacijske proteze. I dok se na tokijskim Igrama (1964.) nagađalo i uz pomoć psihologije objašnjavao napredak zaboravilo se na domete tehnologije koja se približavala spoznajama istraživača svemira pa su u tom smislu Igre u uvjetima smanjenog parcijalnog tlaka kisika održane na visini od cca 2.000 n/m u Ciudad Mexicu (1968.) i pokazale da sportaši raspolažu visokim stupanjem prilagodbe. No, u Muenchenu (1972.) dr. Fischbach na zasjedanju Zdravstvene komisije IOC-a priopćio listu dozvoljenih i nedozvoljenih farmacijskih sredstava jer je postalo jasno da su prirodni resursi davno prevladani rekordima koji su jedva deset godina ranije bili na granici snova. Naravno, dozvoljena su bila sredstva koja se nisu mogla u to vrijeme detektirati, kao na pr. kalijev orotatat, ionizin i orotova kiselina.
Olimpijske igre u Muenchenu doslovce su najavile rat korisnicima dopinga i otvorile prostor jednog drugog nadmetanja u kojem je, nekad, t.zv. prljavi doping, danas već ustupio mjesto sofisticaranom dopingu u kojem se nadmeću i same laboratorije, odnosno, oni koji svojim spoznajnim dometom mogu priuštiti stanovite prednosti sportašima koji koriste ono što se u većini laboratorija ne može detektirati. Ukratko, sve je više onih drugih igara koje neodoljivo asociraju na carinike i krijumčare o kojima, na svoj način, svjedoči u svoje vrijeme najbrži, ali diskvalificirani zbog dopinga, Ben Johnson. U predgovoru knjige „Doručak šampiona“ (G. Tepšić, Charlie Francis, Lexia doo) između ostalog napisao:
„Osim novčanih dobitaka za natjecatelje i njihove matične saveze, veliki interes da sportaši što više koriste nedopuštena sredstva imale su i farmaceutske tvrtke koje su proizvodile iste. Dolaskom sve sofisticiranijih metoda dopinške kontrole, takve su tvrtke stavile sportaše u drugi plan i počele se međusobno natjecati tko će od njih prvi na tržište izbaciti novi, poboljšan i na testiranju „nevidljiv“ preparat. Na kraju je to postao pravi ruski rulet za sportaše koji su bez pravih dokaza o dugoročnim posljedicama po njihovo zdravlje uzimali takve nove „lijekove“
Danas je gotovo nemoguće ustanoviti što se u nekom sportu sve koristi za postizanje prednosti što ih nudi tehnologija.
Treneri su, kako volim reći, ljudi koji su korak ispred struke jer da bi bili uspješni sa svojim sportašima uvijek primjenjuju nešto iz prostora tehnologije koja nije stvarana zbog sporta. Nisu medicinske spoznaje sugerirale treninge u uvjetima fiziološkog zagađenja nego su treneri svojim uvjerenjima postavljali zahtjeve kojima se „pokoravaju“oni koji žele biti uspješni, a što posebno potiču društva u ime nacionalnih interesa u kojima se ništa ne štedi kako bi sportaši ostvarili nacionalna očekivanja.
Razdoblje u kojem su treneri pronalazili rješenja u zahtjevnim trenažnim procesima kako bi sportaši „pobijedili“ oboljenja ili infekcije koje bi slabile imunološki sustav posljedicom napora je završeno No svijet molekula otvorio im je posve nove prostore i izazove što gibaju od proizvodnje hrane pa sve do opreme i rekvizita. Sve što danas koristi tehnologija i njena industrijska proizvodnja posljedica je sintagme: „živjeti znači uspjeti“. Uspjeti u onome čime se bavimo. Budući da sportaši i njihovi treneri žive u tehnološkom okruženju, a natjecanjima se češće od ostalih ljudi susreću s prednostima konkurenata, logično je da su stavljeni, u svemu što se događa u sportu i sa sportom, pred brojna iskušenja primjene za dosezanje onog što razumijemo granicama snova uz pomoć tehnologije, da ponovimo, koja nije stvarana zbog sporta.
Pojam sportaša već odavna ne korespondira s antičkim uzorom jer danas je sport demokratiziran do mjere u kojoj većina građana nosi i koristi trenirku i sportsku obuću kao dio suvremene garderobe za različite aktivnosti među kojima su kultivisti tijela populacija koja se ne kontrolira, a samim tim se i ne osuđuje za mogućnost konzumiranja nedozvoljenih sredstava. Napokon, to je njihova privatna stvar. No, sportaš koji se natječe postaje neka vrst javne svojine. Svi polažu prava na njihove uspjehe i uzimaju si pravo osuđivati ih za njihove neuspjehe. Doping se nažalost u sportu nikad neće iskorijeniti, jer sport nije samo igra nego i spektakl u kojem na sportskim priredbama sportaši postaju protagonisti surovog rata za novčane nagrade, za nacionalni ili za državni prestiž i za tržišnu dominaciju. Stoga nema tog sredstva kojeg sportaš neće koristiti ako je uvjeren da će mu ono biti od koristi koju društvo od njega očekuje.
Zanimljivo je da se nitko ne obzire na sumanuti prostor pristalica njegovanja tijela pod nazivom bodybuillding. Korištenje nedozvoljenih sredstva u toj je djelatnosti dosegla katastrofalne razmjere, ali i mišićne tvorevine koje jednako prkose zdravom razumu ali i estetskom izgledu .

Javnost se uporno bombardira temama i pričama o štetnosti alkohola, o opasnostima prebrze vožnje i, naravno, o žrtvama droge ili o dopingu sportaša. Mislim da to ljudi više i ne prate osobitim interesom. No, kad se dogodi da s vremena na vrijeme netko od sportaša „padne“ na kontroli javnost se negativno senzibilizira, zgraža i čudi mjerom strasti osuđivanja kojom su se služili za proslavu „njihovih“ uspjeha. Sportaše zbog dopinga možemo žaliti, ali ne i osuđivati jer su slijedili imperativ progresa koji je jednako nemilosrdan o čemu svjedoče, recimo norme koje valja ispuniti za odlazak na OI. Dvojim da ih je moguće ispuniti bez farmacijske proteze. Naravno, publika nije informirana o uzrocima i doživljava samo posljedice koje su u svojoj konačnici uspjeh ili neuspjeh ma kakav on bio. Koliko je spomenuta činjenica točna možemo se uvjeriti primjerom rekordera u prinosu žitarica. Rekorder nikad neće dobiti publicitet kao što će ga imati nogometaš, tenisač i da ne nabrajam zvijezde na nebu sportske galaksije. Zašto? Zato što su konkurenti proizvođača hrane anonimni, a žetve se ne odvijaju pred očima javnosti. Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva nisu samo sportski nego su i tržišni izazov u kojem su sportaši, manekeni. Oko njih je tisak, kamere i reflektori koji im daju sjaj. Čini se da suzbijanje dopinga ima sve više sličnosti sa s borbom protiv, zagađenja, alkoholizma, pušenja i svih drugih štetnih utjecaja kojima su ljudi skloni da bi živjeli, uživali ili pak preživjeli.
Sve što razumijemo napretkom znanosti i tehnologije pustošilo je prirodu da bi društvu omogućilo hiperprodukciju koja ne služi često samo životu nego njegovom izobilju. Sport samo slijedi natjecanje tržišta ostvarenjem pojedinaca koji ga reklamiraju. U tom smislu vrijednost sportaša nije ekvivalent tjelesnog napora nego tržišta koje olimpijskog pobjednika u skokovima u vodu neće proslavljati sve dok ne skoči sa coca colom jer se prodaje cocacola, a ne sportske gaće u kojima skače.
Doping je neupitno štetan kao i rad u okruženju kemijskog, biološkog, radioaktivnog i svakog drugog zagađenja.
Čovjek je dužan sam ustanoviti je li uspjeh u životu vredniji od života!

30.10.2011. u 17:19 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 25.10.2011.

PROMETNA KULTURA (1)

Ljudi kad idu pješice ljute se na vozače različitih prometala. Drugom prigodom, mnogi od onih koji su kao pješaci bili ljuti na vozače, kad zamijene uloge ljute se na bezobzirne pješake. Što to znači? To znači i dokazuje nedostatak, rekli bismo, obostrane prometne kulture ili one vrste obzira kojim bi nerviranje valjalo zamijeniti pažnjom od strane vozača spram pješaka, baš kao i pješaka spram vozača.

U našem je prometu uistinu rijetko kad viđeno da se vozači u prometnom, da kažemo nesporazumu, jedni drugima nasmiju i istovremeno uz smiješak nađu prikladno rješenje za nastali nesporazum. Najčešća je slika da svaki nastoji dati do znanja kako je „onaj drugi“ uvijek u krivu, a „ovaj prvi“ nikad. Dakle, umjesto smiješka ili prikladnog upozorenja često se jave uvrede među kojima se bogatstvo našeg folklornog izričaja pretvara u pravu bujicu koja ne pomaže ni onome koji ju nosi, a ni onome koji toj bujici na svoj način prkosi.

Pokušajte dragi čitatelji prvom prigodom umjesto psovkom uz osmjeh upozoriti neopreznog vozača na njegov propust i vidjet čete da će nastavak vožnje biti puno, puno ugodniji ako se oslobodite plime adrenalina koja se obavezno javlja uz svaku ljutnju, nervozu ili pak uvredu. Jednako tomu, osim ako niste „nepogrešivi“ dajte do znanja onomu tko vas je upozorio na propust i zahvalite mu, naravno, uz smiješak ili bilo koju mimiku dajte do znanja da ste prihvatili sugestiju. U svakom slučaju izbjegnite grimasu bijesa, ljutnje i svih onih oblika koji prkose i ne pripadaju ljudima koji u prometu, umjesto tjeranja inata, dužni su surađivati. Vidjet čete uskoro, ako više puta primijenite osmjeh , to vam prelazi u naviku i vožnja postaje ugodnija.

Naravno, uz stjecanje vozačkih obzira jednako su bitni obziri pješaka koji sebi dozvoljavaju sve ono što je za vozače prijestup ili prekršaj. Unatoč tomu ili baš zbog toga vozač je dužan pješaku uvijek dati prednost, pa čak i onda kad ide posred ceste ili kad prelazi tamo gdje staložen čovjek ne prelazi. Dakle, nije riječ o pješačkom prijelazu na kojem je pješak neupitan. Riječ je o čovjeku, a ne samo o pješaku. Vi ste u vašem vozilu uvijek superiorni i dužni ste biti koncentrirani na sigurnu vožnju. Pješak to često nije! I to je jedan među razlozima da čovjeka valja poštovati baš zato što ide pješice.
Obzir, pažnja i suradnja se postižu njegovanjem (kulturom) uzajamnih odnosa. Tako se, primjera radi, smiješak vraća osmjehom, a ljutnja ili prijetnja prijetnjom. Nije li primjerenije od sudionika u prometu ljubaznom gestom zamoliti ulaz u kolonu umjesto trubljenja i gestikuliranja koje često prate pogrdne riječi.

25.10.2011. u 12:33 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno.

<	listopad, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31