matajablog

subota, 30.04.2011.

KAKO VOLIM HRVATSKU

Željko Mataja
KAKO VOLIM HRVATSKU

Voljeti ili izražavati ljubav spram nekoga ili nečega nije natjecateljska disciplina već je intimni odnos. Samim tim je nedopustivo nadmetanje u ljubavi. Voljeti Hrvatsku je osobni odnos spram brojnih dijelova svega onog što čini Lijepu našu onakvom kakvi smo i sami u njoj. Ako smo čisti i uredni i ona nam je takva. Ako smo pošteni i radni i Hrvatska nam je takva. Mjerom kojom se uzajamno volimo, pomažemo i poštujemo i drugi će nas voljeti i poštovati. Poštovanje, ako bolje promislimo, pripada vrlinama koje su najuže povezane s onim što valja dovesti u vezu odnosom spram obitelji i doma - tim temeljnim vrijednostima s kojima se čuva i njeguje domoljublje.

Za ljubav prema domovini, usuđujem se reći, valja naći prikladniji izraz, jer je ljubav ponekad slijepa, trenutna, prolazna i subjektivna. Spram Hrvatske se ne smije biti slijep, prolazan i trenutan. Taj odnos sličan je odnosima dobre obitelji. U njoj se njeni članovi vole brigom, ali i dužnostima spram supruge, roditelja, djece, braće i sestara. I kao što se u obitelji volimo i poštujemo zajedno s manama i vrlinama njenih članova i Hrvatska se istim načinom voli. Hrvatsku ne bi valjalo hvaliti za ljepote kojima nismo pridonijeli, a još i manje kuditi je za nedostatke koje u njoj nismo otklanili. Nedostaci se otklanjaju, a vrline se njeguju. Prema Hrvatskoj valja biti iskren i točno reći zbog čega ju valja voljeti, ali i priznati sve ono što je smetnja da ju i drugi zavole. Svoje se voli! Voljeti roditelje i djecu je normalna pojava, pa i kad su hendikepirani. Hvaliti se svojim ljubavima čak je ružno i neukusno za pristojne ljude.
Prirodno je voljeti zemlju kojoj pripadaš, u kojoj rasteš i odrastajući u njoj upoznaješ vrline i slabosti ljudi koji je čine onakvom kakvi su i sami. Normalno je radovati se svemu u čemu su ljudi i zemlja uspješni i biti tužan i nezadovoljan kad se tvojim ljudima ili zemlji nanosi nepravda ili izaziva nezadovoljstvo.
Hrvatska je stoljećima bila prikraćena vlašću, ojađena radom za strane gospodare i ozlojeđena politikom koja je bila naklonjena tuđini iz koje su nam pojedinci bez našeg poziva dolazili i iz koje su domaći ljudi, bez svoje želje, stoljećima, odlazili zbog kruha i krive politike.
Ta sudbinska veza nepravde zbog koje su se jedni domovi rušili ili napuštali u korist ognjišta koja su se premještala s lošim navikama ispreplitala je Hrvatsku mitovima, legendama, događajima i njihovim interpretacijama načinom koji više zbunjuje nego li ujedinjuje. Od Mažuranićevog epa o Smail agi Čengiću i Prića iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, pa preko likova djece Mate Lovraka zatrpanih snijegom u vlaku, pa sve do Kozarca, Kovačića, Matoša, Krleže i Marinkovića miješali su nam zbilju i povijest baštine s fantazijom Marije Jurić - Zagorke. Baš zbog toga ili i zbog svega toga svaki od nas ima brojne razloge zbog kojih voli Hrvatsku. Tamo negdje na Jugu oduševljen Hektorovićem, Marulićem ili Gundulićem, na zapadu u Istri Nazorom, a na istoku nekim sjećanjem na vučedolsku golubicu i obale Dunava s plodnim ravnicama.
Osobno volim dolazak na zagrebački kolodvor ispred kojeg me dočekuje spomenik kralja Tomislav iza kojeg se prostire Zrinjevac. Uvijek ću se diviti zgradi HNK koju je iz razdoblja Kuhena Hedervarya tangentom osmislio Izidor Kršnjavi da Zagreb ne zaostane za Bečom i Budimpeštom i da ostane u vezi s Rimom ili Parizom. Nije li tu ispred HNK istaknuto mjesto zauzeo Meštrovićev Zdenac života, a u samom kazalištu zastor Vlahe Bukovca oslikanim likovima Hrvatskog preporoda? Jednako volim Pulu s Vespazijanovom arenom, Rijeku s lukom i Trsatom, Trogir s Radovanovim portalom, Split s Dioklecijanovom palaćom, Šibenik s Katedralom i Dubrovnik s tužnim vitezom Orlandom na Stradunu ispred crkve sv. Vlaha.
Nisu li Kaptol i Grić već tisućljeće najrječitiji dokaz gospodarskog i kulturnog opstanka. A to je tek fragment ili puki dio ljubavi spram zemlje što se prostire svojim poljima, planinama, jezerima i rijekama do Jadranskog mora čije nam obale i otoci jednako svjedoče civilizacije spram kojih svijet nikad nije bio ravnodušan; one su dokaz postojanja i opstojanja na prostorima davnih civilizacija i njihovih grubih sudara čiji smo potomci.

Voljeti Hrvatsku znači poštovati činjenicu da je stoljećima odolijevala različitim namjerama i utjecajima uščuvavši svoju nacionalnu prepoznatljivost kojom je, napokon, u posljednjem desetljeću drugog, već umornog i istrošenog, milenija uspjela odoljeti agresiji i brojnim žrtvama vratiti bar dio svojeg povijesnog integriteta u samostalnu i međunarodno priznatu državu u kojoj se više nikad Hrvati ne bi smjeli dijeliti na domoljube i na izdajice. Takva je Hrvatska povijesno istrošena, a njen demokratski ustroj ima političke stranke iz koje se formira vlast i njena oporba. Vrijeme žrtvovanja za Hrvatsku ustupilo je prostor rada za nju da bi bila gospodarski uspješna i socijalno pravedna.

Hrvatsku nije dovoljno samo emocionalno voljeti. Valja raditi i brojne vrline njegovati da bi hrvatska sela i otoci postali mjesta stvaranja umjesto napuštanja.
Ljubav nije nastavni predmet u kojem možeš dobiti peticu iz znanja, a imati ponašanje za jedinicu. Ljubav je neizbježni dio našeg ponašanja u kojem se prepoznaje odnos prema stvarima i ljudima našeg okruženja u susjedstvu, prometu, radu i komuniciranju koje ne prkosi obitelji, javnom redu, miru, čistoći i dostojanstvu kućnog praga..

Voljeti Hrvatsku znači postaviti dužnost i obvezu kao nešto što moramo sami ispuniti umjesto drugima postaviti. Samim tim ljubav prema domovini ne mjeri se žrtvovanjem nego radom za osobno dobro bez prozivanja i prijetnji već s ponosom i dostojanstvom kojemu nitko domoljubljem ne prkosi. Hrvatsku svatko voli na svoj način, a prepoznatljiv je onaj koji ne ističe svoju ljubav nego nastojanje da ju i drugi zavole.

30.04.2011. u 13:36 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 25.04.2011.

INFORMATIČKI ŠOK

Željko Mataja

INFORMATIČKI ŠOK NAŠE BUDUĆNOSTI

Ljudi su "osuđeni" na ekran! Na radnom se mjestu doslovce bulji u ekran. Dolaskom doma televizor i mogućnosti snimanja programa učinili su lako dostupnim gledanje filmova, slušanje koncerata i kazališnih izvedbi najviših umjetničkih dometa.
Budućnost čovjeka će prema mišljenju Alaine Cotte, francuskog sociologa (Sport i Novac, Džeba-Serdarušić, str 46) biti okrenuta, svidjelo se to nekomu ili ne, sportu kao zabavi i izazovu klađenja, a ne kulturi. Čovjek je stvoren za igru, a ne za kulturu. To nije stvar rasprave o tomu što je čovjeku korisnije. To je zbilja koja se svakodnevno potvrđuje i dokazuje načinom koji može zbuniti ili učiniti nezadovoljnim brojne reformatore i moraliste klasičnih ili aristokratskih utopista. Informatičko društvo u kojem ljude prljavih i masnih kombinezona sve više zamjenjuju ljudi u bijelim okovratnicima svoju će borbu protiv dosade, umorni od artificijelne inteligencije, okrenuti češće sportu i igrama na sreću nego li nekim drugim izazovima koji su bliži ekranu i pozornici.
Dovoljno je, u kontekstu gornjih pitanja, ustanoviti da su i u nas, koji se tek približavamo informatičkom društvu, sportske kladionice postale unosan posao, ali i sve zanimljivija zabava puka. Očito je čovjek po svojoj prirodi inertan, a samo nuždom pokretljiv, pa ga više privlači razbijanje dosade ispunjavanjem ili kupnjom listića mogućeg zgoditka nego li postizanje zgoditaka igrom koja traži trening i naprezanje. Tu pojavnost nema smisla precjenjivati, ali još i manje podcijeniti. Zbog toga je danas iluzorno na sport gledati idealiziranjem njegovih socijalnih učinaka, a potrebno je prilagodit se praksi koja bi mogla korisno povezati čovjekovu prirodu za igrom i biološku potrebu za gibanjem.
U svakom slučaju sport ima izvanredne mogućnosti za napredak pod uvjetom da se njegovom pojavnošću ozbiljnije zabavi vlast. Tu se prije svega misli na Ministarstvo prosvjete, znanosti i sporta. Zatim Vlada kao izvršna bila bi dužna ustanoviti strateške pravce djelovanja s kojim će igre na sreću, dakle Hrvatska lutrija, svoje prihode izdašnije usmjeriti za potrebe sporta i tjelesnih aktivnosti.
Zašto se, primjerice, novac od igara na sreću ne bi usmjerio za potrebe tjelovježbe u vrtićima i u osnovnim školama? Zbog čega država ne bi dio novca od igara na sreću koji ima sportske sadržaje namijenila Hrvatskom olimpijskom odboru?
Postoji izjava da je rat suviše ozbiljna stvar da bi se mogla prepustiti samo generalima, tako mi se čini da je i pitanje strategije sporta i tjelesnih aktivnosti ozbiljno pitanje koje se ne bi smjelo prepustiti institucijama sporta, a još i manje „nacionalnim“ vijećima u kojima se raspoređuju ljudi od pozicija ili struke koja nema vizije za strateške pretpostavke u kojim bi sport dobio socio-biološku komponentu primjerenu spoznajnim, tehnološkim i praktičnim potrebama građana svih socijalnih kategorija i dobnih skupina.
Naravno, teško je očekivati strateške pretpostavke u sportu kad one ni u gospodarstvu, o kojem ovisi i sport sa tjelesnim aktivnostima, nisu postavljene kao jamstvo boljitka materijalne osnove građana. U toliko i ovaj osvrt valja prihvatiti kao apel i poticaj za djelatnost koja se vodi uspjesima pojedinaca koji sve više postaju idoli umjesto uzori.

25.04.2011. u 10:56 • 1 Komentara • Print • #

nedjelja, 17.04.2011.

GRAĐANI NEMAJU VLADU - VLADA NEMA GRAĐANE

Željko Mataja

VLADA NEMA GRAĐANE - GRAĐANI NEMAJU VLADU

Sad, kad su generali Markač i Gotovina optuženi, a general Čermak oslobođen po svim točkama optužnice i naša Vlada na čelu s prvom ministricom Jadrankom Kosor morala bi se okrenuti posve drugoj međunarodnoj politici. Politici koja bi u vanjskim poslovima zastupala politiku istine. Istine o politici kojom je Milošević uspio dio srpskog naroda uz suradnju s JNA usmjeriti na agresorske misije izvan granica svoje države u čemu mu je značajno pomogao i dio Srba u Hrvatskoj. Da je to nužno najuvjerljivije svjedoče komentari o presudi našim generalima što su ih izjavili, recimo Vuk Drašković i predsjednik Tadić. Najsažetije, kako vele, sad na rat valja gledati na drugi način. Na koji drugi način i na koji rat? Nikakv rat nije bio!!! Bila je neupitna agresija sa srpske strane i spontana obrana građana Hrvatske. Zar gospoda žele reči da su balvani u Hrvatskoj pali s neba i da su se njihovu postavljanju Srbi u Hrvatskoj odupirali?
Dakle, samo istinom o ratu, a ne dodvoravanjem visokim dužnosnicima iz Bruxellesa i UN-a valjalo bi pružiti argumente o agresiji u kojoj pojedinačni zločini nad Srbima ne smiju ostati tek usputne priće, ali ni opravdanje srpskoj agresiji. Mislim da ni odlazak bivšeg ministra pravosuđa gospodina Šimonovića, kao i nedavno povjerenje koje je dobila gospođa Kolinda Grabar - Kitarović u NATO-u nije bio slučajan izbor. Mislim da je oslobađanje generala Čermaka po svim točkama optužnice uz sramotne ostale dvije presude neka vrst međunarodnog PR-a. To je jednako kao i sramotna oslobađajuća presuda oficiru JNA Šljivančaninu – neupitnom zločincu - test za hrvatsku političku strpljivost i provjera neke vrste političkog balansa što mjeri ambicioznu želju o zatvaranju poglavlja 23 za pristupne pregovore EU i gotovo beznačajnu političku volju za osuđivanje branitelja sa slobode remetinečkih zatvora.
O haškom sudu se već odavno sve zna, a ono što se i ne zna može se zaključiti po nejednakom tretmanu jednakih. No, to što se zna i sve ono što se naslućuje s haškim optužnicama i njihovim sankcijama jednako je prisutno i na našem putu prema EU. Znaju tamo, u tim "briselima", da nam je Remetinac prolazna postaja za dobro stojeće osumnjičenike čiji se dokazi čuvaju ili pak uništavaju. Nemamo činjenice, ali dugotrajni procesi na takve sumnje upućuju. Znaju „tamo“ da nismo u stanju vladati resursima u svojoj zemlji, pa nas puštaju da vide koliko dugo s takvom političkom elitom nesposobnosti možemo podnositi njihove uvjete koji su apsolutno identični onima koje u našoj zemlji zovemo kamaterenjem

Sve što nam Vlada nudi moramo gutati, ali ništa od svega toga nismo u stanju probaviti jer.parlamentarna većina u Saboru služi za izglasavanje Vladinih zamisli koje se kreću od odluka, zakona, pa sve do mijenjanja Ustava. Parlamentarna manjina se svodi na postavljanje pitanja, amandmana i rasprava u kojima dominira uzajamnost „ispravljanja krivih navoda“ i replika koje su ograničene Poslovnikom o radu Sabora. O kršenju Poslovnika odlučuje onaj koji mu predsjedava. No, od kad se iz nama nepoznatih, a danas sve poznatijih razloga, povukao s dužnosti premijera Ivo Sanader, Sabor je dobio zadaću da čuva Vladu Jadranke Kosor, koja je umjesto odgovornosti za nastale pronevjere i afere odlučila se odreči optuženog ministra za gospodarstvo i dopredsjednika Damira Polančeca, a sa svim izmjenama nastaviti po starom. Osumnjičen i optužen za malverzacije u Podravci koju je vodio na isti način kao Ivo Sanader državu, Polančec se brani tako što obznanjuje da se osjeća kao biblijski Josip kojeg su braća prodala egipćanima. Dakle, Polančec daje do znanja da su svi u Vladi znali sve, ali da se bez Ive Sanadera nije moglo ništa.
Polančec, a zacijelo nije jedini, vrteći proračunski novac i dionice zadržavao koliko dostupno i onima koji pretaču med.. Zna se! Što je više meda i lizanje je izdašnije. Drugim riječima, u državi je bilo puno lizača. Braća su se zaduživala na različitim poljima svojeg rada. Uvoz je rastao, a izvoz zaostajao. Pojedinci su napredovali, a građani nazadovali. Rastao je broj zaštitara i broj nezaposlenih. Vlada je brinula o sebi do mjere koja govori da je razmjerom BDP-a i zaduženja bankrotirala. Od stečaja je brani nova ministrica novim zaduživanjem. Braća, kako ih je nazvao Polančec, misle da su se njegovim izbacivanjemem iz stranke oslobodili svojih (ne)odgovornosti.Ne žele priznati umiješanost, ali ni postupke HEP- a HAC-a i brojnih kriminogenih postupaka koji se sad nižu kao na beskrajnoj vrpci. Za brojne nesreća u željezničkom prometu, ali i da ne nabrajam sve što diskreditira ministra Kalmetu, spomenuti se gospodin ne osjeća nimalo odgovornim kao ni premijerka koja čuvajući ga čuva sebe. Prikupljeni potpisi građana za Vladu nisu razlog za zabrinutost, ali ni članova sindikata za njihove vođe.
Zar je moguće da nadležne ne zanima što dio građana bez rada živi iznad svojih mogućnosti, dok se ostatak građana približava životu bez mogućnosti. Vlada je nedodirljiva, neosjetljiva i u svojim nastojanjima prihvatljiva samo onima koji imaju od nje koristi. Na kraju, a ne bi ga ni bilo kad bih imao volje nabrajati sve što se kreće od Rončevića, Kalmete, Vukelića i......Previše je za malu zemlju tako velikog lopovluka.

Vukovar nikad nije pao! Grad je uništen za život od onih koji su u njega nakon toga ušli. Ni naša Vlada ne može pasti; ona može samo propasti nakon što se sve u državi uništi pod egidom ulaska u EU.

17.04.2011. u 12:14 • 0 Komentara • Print • #

subota, 16.04.2011.

PARLAMENTARNIM STRANKAMA I VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

Opaska:
Pismo je upućeno Mailom kao reagiranje na optužene hrvatske branitelje od Republike Srbije na koje ni Vlada, a ni stranke nisu poduzele mjere na međunarodnom diplomatskom prostoru s namjerom da dokažu da je srpska politika bila agresorska. Dokaza je bilo na pretek, a temeljni je da niti jedan hrvatski branitelj (ne vojnik!!!) nije bio na teritoriji Srbije, kao i činjenica da su imali logore u kojima su bili branitelji Republike Hrvatske. Sad, kad su osuđeni generali u Hagu, javlja se poticaj na prijedlog gospodina Mirijama Damaške (opet iz inozemstva), da se Vlada uključi, dakle nakon petnajestak godina, u obranu svojeg suvereniteta i svih objeda što ih nameće agresorska politika. Za vjerovati je da će i kolalicijski partner Vlade SDSS dati svoj prilog ukoliko ne podržava politiku Slobodana Miloševića

Zagreb, 14. ožujka 2011.

OTVORENO PISMO SVIM PARLAMENTARNIM STRANKAMA I VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

Nakon slučaja „Purda“, sudeći po nastavku lova na branitelje koje Srbija sumnjiči za ratne zločine, sasvim je točno ustanovio moj prijatelj Ranko Ćetković da Srbija shvaća mir na Balkanu kao nastavak rata drugim sredstvima. Recimo, jedno od sredstava je pravosudno.
Umjesto da Vlada Srbije pruži dokaze o štetnoj politici Slobodana Miloševića i osudi neupitnu agresiju učinjenu izvan njenih granica, upustila se u optužbe koje ne prkose samo moralu, nego i zdravoj pameti. Proglasiti branitelje Republike Hrvatske za ratne zločine slično je dokazivanju da su ovce na vlastitoj paši zlostavljale vukove koji su ih htjeli čuvati.

Naravno, ne pada mi na pamet optuživati Srbe. Neka se sa Srbima bavi srpski narod, ali sa srpskom se politikom ne može baviti hrvatski narod nego političari koje je izabrao. No, hrvatski političari do te lekcije još nisu stigli pa puštaju narod da nesposobnost hrvatske politike prebaci na srpski narod koji kao i hrvatski dijeli zlo i dobro politike koja ga vodi.

Smatram se pozvanim obratiti svim našim parlamentarnim strankama i Vladi da se poduzmu odgovarajuće mjere na najvišoj političkoj međunarodnoj razini kako bi se razlikovala srpska agresija od hrvatske obrane. Hrvatska je i nakon formalnog završetka rata pod stalnom provokacijom koju je međunarodna zajednica čak i medijski podržala činjenicom da je srpsku, tada miloševićevsku, neupitnu agresiju na tlu Hrvatske uz pomoć JA i srpske paravojske nazvala građanskim ratom.

Pa, odakle građanima srpske nacionalnosti tenkovi, avioni i teško naoružanje kojim su oslobodili Vukovar, a jednako razarali Osijek Split, Šibenik i brojna druga mjesta i gradove? Od koga su oslobađale Vukovar Šljivančaninove jedinice? Dotični oficir JNA nije odgovarao za zločine i tek je simbolično kažnjen unatoč neupitnim dokazima o kojima je svjedočio razoreni grad i kamerom zabilježeno njegovo obraćanje pred vukovarskom bolnicom djelatnicima međunarodnog Crvenog križa. I nikom ništa?! Nitko nije pozvao svjedoke užasa nastalog 18.11.1991. godine. Kazna je građane Hrvatske zbunila, ali se zbog nje nije uspjelo svijet uzbuniti. Točka!
Nije li i to provokacija? Pa naravno da je! Niti jedan od spomenutih primjera nije slučajan.

Pokazano je golemo znanje i visoko koordinirano vođenje međunarodne politike i totalna nesposobnost, nedoraslost i naivnost osoba kojima je povjerena međunarodna politika Republike Hrvatske. Poljupci liderice pučke stranke i privid dobrih namjera gđe Pack nama ništa ne pomažu. Ljubazno je priman i ex premijer Sanader i mnogi su nas tapšali po ramenu mijenjajući nadu za očekivanje i očekivanje za nadu. Zašto spomenute dame nisu upozorene da mi uz pitanja kapilarno povezane kleptokracije imamo goleme probleme koje nam čine susjedi kojima smo pružili ruku? Šalju nam sramotne optužnice u koje je uvrštena i dr. Vesna Bosanac o čijoj su ulozi svjedočili liječnici bez granica, a drznuli su je optužiti kreatori i kreature besramne politike koja s Miloševićem nije nestala.
Ni tada za vrijeme agresije, a ni sad naša međunarodna politika nije bila u stanju formulirati stavove kojima bi nas diplomacija mogla staviti u kontekst međunarodnog subjekta koji točno zna što želi i koji je čimbenik u regiji na putu u EU. Naša se diplomacija, u nedostatku jasne politike, bavila lobiranjem za osobnu korist, švercom, pa i drogom. I nikom ništa?!

Ako Hrvatska nema namjeru braniti se dva puta od politike koja je javno osuđena, a u praksi nastavljena pravosudnim zamkama i zavrzlamama neka se prvo odluči za lobiranje u korist istine koja nije potrebna samo Hrvatskoj nego i stabilnosti regije. Kamo te diplomatske i druge note, upozorenja, prilozi i dokazi. Iz političkih retorti množe se sadržaji naših obveza, a što je s međunarodnim obvezama? Iz jedne je retorte tek nedavno međunarodni gubernator BiH otkrio pozadinu iz koje predsjednik Dodik crpi svoje samopouzdanje kojim prkosi federaciji. Pa zar se nije i ranije moglo naslutiti da je jedinstvena BiH proizvod jedne od političkih retorti koja mijenja agense prema sadržaju kojemu je forma fluidna.
Gospodo, oprostite, uvažena gospodo dizači ruku i zaljubljenici u fotelje Unije, Razmislite i stavite se u položaj onih koji će vas tamo otpremiti. Ne zaboravite da i glasači moraju naći svoj interes jer izglasani su u njoj neupitni. Dakle, moja građanska poruka je:
Hrvatska od EU očekuje da ispuni međunarodne obveze koje pridonose svemu onome zbog čega je ustanovljena. Nije li to, mir, stabilnost i gospodarski boljitak.

Željko Mataja, 10.000 Zagreb, Nova cesta 111

P.S.
Imate pravo koristiti parole:
„Umjesto neprijateljstva suradnja“, „Umjesto..... itd“

16.04.2011. u 06:19 • 1 Komentara • Print • #

petak, 15.04.2011.

NASILJE I SPORT

SPORT I NASILJE U NJEMU
Sažetak
O zadobivenim modricama, kao najblažim oblicima nasilja, čini se bespredmetnim konsultirati predsjednike udruga osnovanih za borbu protiv nasilja. Udruge svjedoče o neučinkovitosti sustava, a naziv „borba“ nesvjesno daje do znanja da se za odgovornost postupaka vodi rat protiv anonimnog protivnika. Boriti se za pravdu, protiv korupcije ili nasilja uz poziv građana, znači poticati članove društva na sukob s nadležnim institucijama koje se brane od odgovornosti zbog svoje neučinkovitosti.
Nasilje ne traži borbu nego suzbijanje mjerama koje štite njegovo nastajanje zbog mogućih posljedica.
Neprimjereno je kategorizirati nasilja u navijačke skupine ili u skupine koje brinu o djeci, o ženama, pa onda o malo starijoj djeci, da bi se danas već i pogled prema nekoj osobi mogao označiti ugrožavanjem nečije osobnosti. U borbi protiv nasilja poneki idu tako daleko da su i crtani filmovi poput „Toma i Jerya“ bili označeni oblikom nasilja. Naime, kad bi išli tom logikom onda bi bilo najbrojnije nasilje djece nad roditeljima u smislu upornog dječjeg nastojanja: „vodi me u kino“, „idemo na klizanje“, „kupi mi ovo “ ili nasilje roditelja nad djecom od koje očekuju da im ostvare što oni nisu uspjeli. Nije riječ o tome, a ni i o brojnim udrugama kojima su potrebne žrtve da bi se njihovi predsjednici prikazali kao borci za ….
Nasilje nije potrebno definirati, nego prepoznati kao čin koji ugrožava mir i dostojanstvo građana. Sport nije generator nasilja, ali neodgovornoj vlasti često koristi za prebacivanje odgovornosti zbog vlastite nedjelotvornosti.
Kao što ne bi imalo smisla napadati liječnike za stanje zdravlja naroda ili psihologe za mentalno stanje naroda jednako nema smisla spočitavati sportu nasilje koje se javlja na gledalištima i poglavito na našim stadionima. Spram svega što se događa u našem društvu, pa naravno i u sportu čini se nevinim u odnosu na odgovornosti institucija kojima je povjereno gospodarstvo, a posljedično i djelatnosti koje mu služe.

U nastojanju otkrivanja uzroka nasilja dogovorit čemo se da u ovoj raspravi nasiljem nazivamo pojave koje ponašanjem prkose javnom redu i miru nametanjem volje i postupka pojedinca ili skupina na sportskim priredbama. Budući da se pojave nasilja javljaju u nekontroliranim prostorima, gledališta sportskih događanja, a među njima nogometni stadioni, najčešći su i najžešći prostori u kojima se pod egidom navijanja odvijaju nasilnička ponašanja i destruiranje onog što t.zv. navijačkim skupinama ne pruža otpor.
Naslije u sportu ili posredstvom sporta nije dio njegove generičke prirode, ali se ni u jednoj drugoj djelatnosti ne prepoznaje tako jasno kao što je ono prepoznato i javnosti predstavljeno u sportu. Sport je, a osobito nogomet u njemu, moćan socijalni agregat i kao takav, kako je to već puno puta rečeno, pruža više od same igre. Drugim riječima nogometna igra nije samo utakmica; ona je često vješta režija događanja kojeg, ovisno o aktualnosti, kreiraju mediji za svoje interese. Najave t.zv. derbi utakmica nazivaju se utakmicama visokog rizika uz korištenje vojne terminologije. Treneri se tretiraju kao vojskovođe koji se nadmudruju taktičkim i strateškim potezima. Sportski se objekti nazivaju borilištima, a utakmice se proglašavaju bitkama. Neke bitke se najavljuju borbom do zadnje kapi krvi. Izgubljene utakmice se doživljavaju kao porazi koji se ponekad tretiraju kao sramni, a pobjede se slave kao veličanstvene. Dakle, retorika kojom se služi veći dio medija više priliči ložaćima vatri na kojoj se podgrijava publika, griju se mediji, a gore stadioni. Kad toj činjenici dodamo sportske izvjestitelje ili komentatore koji su većinom oficijelni navijači, lako je zaključiti da je svaka utakmica, da parafraziramo, dio ratne doktrine ili nastavak igre drugim sredstvima. Naravno, druga sredstva posebno dolaze do izražaja od kad su na utakmicama prisutne kamere kojima aktivno svjedoči komentator, a pasivno gledatelji TV prijenosa. Ponekad se bitno razlikuju dojmovi publike od komentatora. Nije li to dokaz da je nogometna, kao i svaka druga igra, nevina u odnosu na njenu režiju, izvedbu i interpretaciju. Primjeri su tek prikaz da je nogomet sportska igra koja je puno, puno više od same igre; ona upliće strasti, emocije, opredjeljenja, trgovinu, oklade i rasprave koje, ponekad, ne mimoilaze krupna politička pitanja.
Značenje nasilja nije određeno sportom nego pridavanjem značenja nekom sportu ili pak nekom sportskom događanju. Malo kad ili nikad naša javnost neće biti upoznata nasiljem koje se može javiti u dizanju utega ili u skokovima u vodu. U spomenutim su sportovima veliki samo sportaši, a sve oko njih je minorno od politike pa sve do tržišta, a samim tim nedostupno za ono što razumijemo javnim interesom.
Dakle, popularni se sportovi koriste za ostvarivanje političkih, socijalnih, komercijalnih i drugih ciljeva, a među njima i nasilje u njima srazmjerno je značenju kapitala koji prate mediji posredno i publika izravno. Posljedica je toga da izvršni organi reda imaju približan, a ponekad i jednak odnos spram nasilja kao i kapital koji ga generira interesom u nogometu. Naime, ako su nogometaši za svoju igru (čitaj: rad) dobro plaćeni i posebnim premijama za neke utakmice stimulirani, logično je očekivati da će u natjecanju imati važnu ulogu arbitri na utakmici, ali i publika koja ju prati. Godinama se nasilnike na tribinama i izvan njih tolerira ili ih se tretira kao navijače unatoč činjenici da je bezbroj puta viđeno da su utakmice bile samo povod za vrijeđanje i slanje poruka koje s navijanjem imaju vezu koliko i konjska zaprega s putovanjem na mjesec. Budući da se izgrednici ili njihovi lideri češće dovode pred tv kamere nego li pred suce za prekršaje jasno je da tako više pridonose ohrabrenjima za nasilje nego li njihovom suzbijanju.
Seizmička slika navijačkih ispada na utakmicama, zatim, uragani njihovih nomadskih gibanja, i najzad, njihovo uzajamno sudaranje samo su dio labavlh granica što dijele neprihvatljivo ponašanje jednih i konformizma drugih. Zbog toga, pitanja što traže odgovor za nasilje što nam se servira uz sport, i poglavito uz nogomet u njemu, valja tražiti u prirodi društva, koje ima dva predznaka. Jedan se očituje neprihvatljivim ponašanjem ili ponašanjem koje deklinira od očekivanog. Drugi se očituje reagiranjem na prve. Između onog “što nam se dogada” i onoga “što očekujemo da se dogodi” postoji prostor kojemu dio naših novinara i komentatora svojim prilozoima jednako pridonose nasilju činjenicom da u svojim obraćanjima osobna stajališta tumaće javnim interesom ili pak u emisije dovode sukomentatore pod plaštom stručnosti koja ne odmiče od objašnjavanja onog što javnost i sama vidi i jednako prepoznaje. Dakle, umjesto da prozivaju i traže odgovornost nadležnih institucija i izvršnih organa vlasti naši se mediji s njima nadmudruju kako bi ostavili dojam svoje angažiranosti, a objektivno se trude da sve ostane prikladno za vijesti koje potiću na raspravu umjesto na odgovornost institucija odgovornih za sigurnost građana. Gotovo da je uvredljivo kad se za pitanja nasilja na stadionima prozivaju ili pak optužujuju osobe poput predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora ili Hrvatskog nogometnog saveza. A što bi osobe poput njih mogle učiniti kad stadionom zaore zvižduci čak i na protivničku himnu? Za rekvizitarij kojim raspolaže publika na sportskim priredbama ne odgovara se sportskom savezu nego organima odgovornim za sigurnost građana. Ovo tim više jer publika u gledalište unose naprave kojima ne raspolažu čak ni sportske asocijacije borilačkih vještina.
Neodgovorni rad odgovornih osoba, ne samo na našim stadionima, nego općenito u društvu, doveo nas je do crte koja probleme gomila umjesto da ih rješava. Na taj način građani su često u situaciji osobno se sučeliti ili se prilagoditi takvoj praksi. To je vjerojatno i jedan među razlozima što dio publike ne posjećuje nogometne stadione, a dio ih posjećuje kako bi aktivno sudjelovali utakmicama na kojima se očekuju skandali, nasilje, vrijeđanje i omalovažavanje zbog čega sukobi postaju značajniji od igre. Ne samo momčadi nego i navijačkih skupina. Drugim riječima Život u krizi, u problemima i u nezadovoljstvu postaje sličan životu ljudi koji žive sa svojom bolešću kao normalnom pojavom.
Karta navijačkih ispada je do nedavno bila rezervirana samo za stadione i to za njihov najjeftiniji prostor južnih ili sjevernih tribina. Nešto kasnije se praksa proširila u rukometne i u košarkaške dvorane. Danas već ove prostore možemo označiti uskim, jer se iz dana u dan javljaju novi epicentri, do nedavno nezamislivi.
Generacjsko iskustvo, od univerzalnih prijetnji prirode do oblika društvenog razvoja uvijek je poklanjalo pažnju senzacijama navijanja i protestiranja spram svih granica koje čovjeka dijele od mogućnosti upravljanja biološkim potrebama kao socijalno biće. Samim tim navijanje “za nešto” nema jasnu granicu koja ga dijeli od navijanja “protiv nećega”. U tom smislu valja konstatirati da je sport u mnogim zemljama, baš kao što je i u našoj zemlji, služio nacionalnoj prepoznatljivosti u formi kojoj se nije moglo politički naškoditi. Bar formalno. Posredstvom klubova i uspješnih pojedinaca u nemogućnosti nacionalnog identificiranja sport je služio nacionalnoj kompenzaciji, pa je navijanje za svojeg (čitaj: nacionalnog predstavnika) bio potvrda osobne vrijednosti u sustavu koji bi mu tu vrijednost na bilo koji način politički uskraćivao. Ukratko, navijanjem “za nešto” ili navijanjem “protiv nećega” ostavljena je golema mogućnost da sport pod izlikom klupskih emocija bude svojevrsni ventil koji ga za razliku od politike neće diskreditirati ili nekim drugim konotacijama ideološki odrediti. S druge strane tog istog pitanja može se javiti nasilje kada društvo svoje članove dovede do stupnja demoraliziranih pojedinaca; oni u masi nalaze prostor dodeljivanja vlastite pravde ili naprosto emocionalni sud zbog datog ili primljenog gola, faula nad miljenikom, odluke suca ili ma kojeg razloga. Povodi su nebitni. Bitna je spontanost reagiranja čije razmjere eskaliranja ne mogu predvidjeti nikakvi drutveni instrumenti. Kolektivni neredi, bas kao i rukovodonje, izraz su odsustva sposobnosti za osobnu odgovornost. Utapanje osobne odgovornosti u masi je indeks individualne nemoći ili neka vrst olakšanja za odbijanje poslušnosti koja u masi dobiva svoju snagu samo da prkosi legitimitetu.
Dakako, kvalifikacije epicentara spomenutih nasilja nisu jednoznačne; one su politički ili na drugi način interesno odreređene. To znači da imaju organizaciju koja ima dirigenta u orkestru što loži vatre nezadovoljstva od kojeg očekuju oni što ne mogu ništa izgubiti, ali mogu dobiti popularnost na jednoj strani ili batine na drugoj strani. Anonimne mase ili amorfni prividi samo su posljedica neodgovornosti privilegiranih skupina koje su od neprivilegiranih i beznačajnih pojedinaca stvorile nezadovoljstvo koje u navijanju ne vide potrebu nego povod za nasilje kojim duhovnu pustoš pretvaraju u materijalnu.
Društvo kada dosegne stupanj uvjerenja da sve što ono poduzima ima legitimitet prirodnog prava, mora se neizbjžno suočiti nasiljem koji će se javiti na drugoj strani tog istog, nazovimo ga, prirodnog prava u kojem je moral eroziran, pravda uskraćena, istina zanemarena i dokazi uništeni. Jednostavno rečeno, nasilje se javlja samo u loše uređenim društvima. Ne postoji tako loš čovjek kako loše može biti uređeno društvo! Riječ je o tome da u dobro uređenon drustvu i za najlošijeg čovjeka postoji rjesenje pomoću kojeg on postoje dobar ili pak nedjelotvoran. Iz ovakve ocjene ne bi valjalo zaključiti da je u pitanju društveno uređenje ili politički sustav. U pitanju je odnos odgovornosti za posao, za ponašanje i za komuniciranje. Kada zakone, norme i pravo budu poštovali oni koji imaju mogućnost zlorabti pravo, norme i zakone i nasilje će biti razmjerno takvom moralu. Nema društva u kojem nema nasilja, ali je drugo pitanje što dobro organizirano društvo svoje članove ne dovodi u iskušenje bez odgovarajućih sankcija za radnje i postupke koji dekliniraju od zakonskih odredbi i propisanih normi u ponašanju i djelovanju.
Do eskalacije nasilja dolazi samo onda kada su, istrošene norme legalnog prava, pa se stvaraju mase koje čine prevareni, poniženi, obespravljeni i izigrani pravdom koja štiti interese institucja kojima su podređeni umjesto sustava kojemu pripadaju. Drustvo koje je svoje uspjehe gradlio no birajući sredstva da se uspijeh postigne ili takvim prikaže, mora se pomiriti s načnima doživljavanja poraza koji je samo druga strana medalje dodjeljiane za takve uspjehe. Stoga u traženju odgovora na pitanje: nasilje i sport, valja spoznati kroz prizmu koja prelama sustav vrijenosti i stimulira ga materijalno i hijerarhijski u društvu, a posljedično u našem sportu.
Napokon, nasilje što se javlja u sportu, na našim stadionima, ružna je slika istih odnosa i nasilja koje prepoznajemo u našem urbanizmu, zakonodavstvu, prosvjeti, poduzećima, pravosuđu, žurnalizmu i gotovo u svim sferama našeg društva. Razlika je samo u tome što se puk u beznačajnoj mjeri identificira pravosuđem, urbanizmom, žurnalistikom i drugim djelatnostima kao što to čini sa sportom. I da apsurd bude konačan! Što je netko u društvu bezuspješniji to polaže veće pravo na uspjehe svojih sportaša.
Ponekad se stječe dojam da toleriranje nasilja služi skretanju pozornosti s daleko ozbiljnih socijalnih pitanja koja su zanemarena jednako kao i publika čije se divljanje i nasilništvo svrstava u navijanje samo zato što zauzimaju prostor namijenjen gledateljima od kojih se očekuje potpora klubu, a ne uništavanje njegove materijalne osnove.
Na putu rješavanja krize nasilništva u sportu na prvom je redu traženje puteva prevldavanja ekonomske krize i čimbenika koji ju stvaraju. Nije li to korupcija, poslovni i osobni nemoral bez javnih osuda, zatim političko trgovanje bez stida i procesuiranja bez sankcija?
Sasvim je jasno da je medijsko zanimanje značajnije u pitanjima sportskih događanja od događanja u sferama koje materijalno utječu na stanje nacionalnog duha što korespondira s moralom koji u svojoj konačnici nije poštenje nego rizik od nepoštenja. Samo strah od odgovornosti upravlja čovjekovim postupcima, a ne, toliko spominjana, društvena svijest. Zbog velikih plakata s upozorenjima na kojima piše “Brzina ubija”, “Pušenje je štetno” ili “Droga je ....” nitko nije prestao piti, niti je usporio vožnju. No prelaskom osobnim automobilom u šengenski cestovni režim vozači mijenjaju svijest tako što vežu pojas, kontroliraju brzinu i pale svjetla na svojim vozilima. Što su onda vrijednosni fokusi naše socijalne angažiranosti u suzbijanju štetnih pojava u kojima nasilje ugrožava red, mir i dostojanstvo građana?
Sukladno tomu i sportski žurnalizam valjalo bi da artikulira praćenje sportskih događanja bez metoda hladnoratovske psihoze kojom publika ne sudjeluje u sportskim ostvarenjima već u režiranim sukobima označenim “povijesnim utakmicama”, “borbama do zadnje kapi krvi”, “odlučujućim bitkama” ili hamletovskim dilemama “biti ili ne biti”.
Najkraće, naše mentalno prokletstvo rješavanja jednom bitkom ranijih poraza ili borbom do zadnje kapi krvi umjesto radom do zadnje kapi znoja dovelo nas je do stupnja borbenosti koja više daje ratom nego radom. Vjerojatno je to jedan od razloga što korupciju, privilegije, nasilje i druge štetne pojave ne suzbijamo nego se protiv njih borimo krivim sredstvima i kampanjskim akcijama koje traju koliko i proračunska sredstva što su namijenjena borbama od koje imaju koristi samo oni što su ih izmislili kao vizije za provizije od plakata, literature i savjetovanja čije zaključke nitko ne provodi.

15.04.2011. u 11:29 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 14.04.2011.

osvrti i eseji

INVENTURA POLITIKE I GRAĐANA KOJI JU PODNOSE

Dok bivšeg premijera Ivu Sanadera, inače neupitnog prevaranta, a zatim lopova, opsjenara i lažova čuvaju i istražuju u dobro čuvanom austrijskom zatvoru naši mediji, inače u vlasništvu stranaca, iz dana u dan, otkrivaju nam „Male tajne velikih majstora“ poput one o korištenju Vladina aviona u privatne svrhe ili pak o plaćanju školovanja članova obitelji Sanader iz proračunskih sredstava. To su gotovo komični isječci kleptokracije koju je zajedno sa svojim ministrima i njihovim suradnicima instalirao u sustav vladanja i zaduživanja pod maskom približavanja europskoj Uniji. I sad ta ista, od Ive Sanadera, ustanovljena Vlada umjesto da zatvara i kažnjava njegove izvršitelje ili, kako se to kaže: mangupe u svojim redovima, nameće nam zatvaranje Poglavlja 23 bez kojeg nemamo pristup EU. Ta nevjerojatno ambiciozna i bezglava utrka prema Uniji nudi se kao rješenje i spasonosna slamka kojom će ista ta Vlada što nas je uvalila u teškoće, dugove i mutne poslove svojih ministarstava svrstati tamo gdje pripadamo?! Čime? Kulturom, disciplinom, poštenjem, diplomacijom ili smo nešto izostavili? Nije to ništa drugo do bježanje od odgovornosti, a osobito onih koji bi sad optužujući i tovareći Sanaderu htjeli umanjiti svoju osobnu (ne)odgovornost. Za sve je kriv Sanader, a ne oni koji su njegovim nalozima, recimo, skakali u projekte FINA MEDIJE, ali dvojim da bi skočili na njegov mig sa zagrebačkog nebodera. Taktikom „prebaciti sve na ex premijera“ i omraziti ga da će, misle tako oni, građanima biti miliji.
EU bi, tako misle oni, zatvorila procese umjesto da Hrvatska zatvori dužnosnike, lopove, prevarante i menadžere koji i kad upropaste ono što im je povjereno dobivaju milijunske otpremnine, a radnici otkaze bez plaća.
Novine nam svakodnevno ukazuju na nove sumnje. Medikol je navodno privilegirana ustanova u čijim je mutnim poslovima sudjelovalo više bivših ministara. Dvorac u Iloku u kojem je država izgubila nesavjesnim poslovanjem puno, puno milijuna kuna se pripisuje ministarstvu kulture, a privođenje Vinke Cetinski je serija u nastavcima za zabavljanje čitatelja koji na jednoj strani čitaju informacije o napredovanju pravosuđ u „borbi“ protiv korupcije i......i t.d., a na drugoj strani se nižu istražni postupci jednako udaljeni od sankcija kao i zemlja od sunca.
USKOK iz dana u dan istražuje i utvrđuje štete i zloupotrebe što se kreću od nekoliko milijuna do nekoliko milijardi kuna ili eura što su ih s predumišljajem kreirali poslovni ljudi u privatnim i u državnim ustanovama. Zar je DORH koji danas optužuje, a policija privodi morao čekati odlazak Sanadera? Čiji sad odlazak valja čekati da bi sudovi umjesto obrana sa slobode konačno izricali primjerene sankcije kako bi ih lišili slobode? Zar je zatvor mjesto samo za ulične razbojnike koji pljačkajući ne pokazuju osmjeh kojeg prepoznajemo na licima junaka mešetarenja i njihovih odvjetničkih timova? Od svega je još i gore što optužnice prikazuju mediji bez namjere da informiraju javnost već da ju zbunjuju. Optuženi se ne brane niti sudski demantiraju novinske laži, niti pisci krivih ili ciljanih optužnica odgovaraju za netočnosti svojih objeda.

Afera Maestro, HAC, HEP i Podravka uz neke pevece i njemu slične „bendere“ oštetili su državu i njene građane, a da pri tom još nitko nije primjereno osuđen. Polančec i talenti Podravke istražuju se kao da je riječ o putovanju na mjesec, a ne o neupitnom lopovluku. Poštanska banka, hrvatske vode, šume i (pre)ostalo nacionalno blago koje Hrvatska umjesto da čuva i brine prepustila je kriminalcima koji su se toliko obogatili da i Remetinec mogu kupiti. Izlaze iz njega s podukom branjenja iz slobode kao putnici iz prometnih vozila. I neka nitko ne kaže da je ex ministar obrane i policije Rončević manje oštetio državu od, recimo, ministra prometa i (dobrih) veza Kalmete ili Shimatzu majstora Hebranga ili možda smijenjenog ministra Vukelića ili....ima li kraja?
Zar je moguće, nakon svega što je rizničar HDZ-a i šef Carine Barišić učinio i pred istražnim organima priznao, da još uvijek sa svojom suradnicom iz FIMA medija šeće u skupocjenom odijelu iz kolekcije „Brioni“ i u košulji iz asortimana „Armani“ umjesto u designiranom odijelu s uzdužnim crnim prugama? Moguće je! Sve je moguće baš kao i činjenice da su mnogi još jučer bili bez nekretnina, a danas raspolažu materijalnom osnovom za koju nemaju valjane dokaze o podrijetlu novca za stečeno. Lopovi danas postaju pošteni građani jer istražne i pravosudne institucije priznanje i kajanje kažnjavaju kao i svećenici pokorom umjesto zatvorom.
Dakle, dok građani plaćaju za krivo parkiranje, kamate za učinjene dugove ili pak za duševne boli što ih nanose grubijani krotkim, milim i poštenim prijateljima naših sudova Vlada se bori protiv korupcije tako što žrtve postaju porezni obveznici, a ne kreatori pljačke, perači novca i kriminalci što svoju basnoslovnu imovinu prikazuju, recimo, kao planinarski dom kako bi izbjegli porez. I ne samo to! Gospodin Vidošević sa sloganom „Kupujmo Hrvatsko!“ već je postao vlasnik puno čega da bi mogao bez stida i srama opravdavati stan koji je dobio, kako se navodno pravda, jer mu je veći dio obitelji.....itd.. A gdje su dokazi o plaćenom porezu za nekretnine? I slušaju ga tamo gdje u oktroiranoj instituciji bilježi i sumira skromne uspjehe gospodarstva kao da ih je on ostvario. Za to vrijeme prosvjednici marširaju kao žrtve politike oficijelnih domoljuba što Hrvatsku vole mjerom koristi koju iz nje izvlače.
Na ovim našim prostorima otimanja, lažnog, prikazivanja, prisvajanja tuđeg i pljačkanja borba traje još od 1941, a lopovluk od 1918. godine.
Borba protiv korupcije, protiv nasilja i koječega drugog je pusta farsa. Korupcija, kao i sve, za društvo štetne pojave, se suzbijaju mjerama odgovornosti i sankcijama za neodgovorne..
U cijeloj toj situaciji manijakalno nastojanje na ulasku u EU i t.zv. pristupnim fondovima prikazuje se kao primarno u odnosu na čišćenje pred vlastitim pragom. Ispada da će našim lopovima suditi europski, a ne domaći sudovi. Znači jedni te isti su nas prvo pokrali, a sad nam još podvaljuju i lažu. Naime, nisu u istoj situaciji oni koji u EU ulaze s pokradenom, opljačkanom i na sumnjiv način stečenom imovinom i onih koji su zbog takvih osiromašili i državu uvukli u dugove. Bogata i ne baš gostoljubivu Europa, neće nas očekivati i ljubazno primati kao što mi njihove turiste primamo kao goste. Tamo se ne ide u goste nego u potrošnju.

Nema smisla vraćati se pitanjima pod sintagmom: „Tko je jamio – jamio je“. Prodavani su hoteli, „Pliva“je prodana najjeftinije kad je bila najskuplja , tvornice su kupovane s radnicima, a ostajale u vlasništvu bez radnika među kojima su mnogi ostali i bez zarađene plaće. Za sve takve pojave još nitko nije odgovarao niti je itko saznao tko je otuđio radničke plaće i u čijem je, recimo vlasništvu ostala, tvornica „Kamensko“(zadnja u memoriji) i mnoge druge? Gdje su nestali novci? kome su pripale nekretnine? Zbog čega se zatvorenici puštaju iz zatvora vikendom da bi pljačkali i vračali se uredno sve dok, greškom policije, nisu jednu skupinu identificirali? I nikom ništa!
U navedenim okolnostima tužno je čitati novine i gledati televiziju koja prikazuje „napore“ naše Vlade i premijerku priređenu, više za modnu pistu nego li, za službena događanja u kojima se štite nacionalni i državni interesi. Na putu prema EU nacionalni interesi nisu prepoznati jer su banke, energetika, mediji, zračni prostor uz nedefinirane granice na upitnim pa i sumnjivim temeljima suverenosti.
Mislim da ne bi valjalo ni od Pape očekivati blagoslov, a još i manje od EU pomoć. Pred nama je razdoblje kojem naša politika nije dorasla na domaćem prostoru, pa kako će tek s takvim, da ne kažem, kapacitetom sudjelovati na EU tržištu i prostoru?.Dragi građani nije to samo inventura sumanute politike nego i dijagnoza naravi koja to možete podnositi.

14.04.2011. u 16:27 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno.