matajablog

nedjelja, 21.04.2013.

SVIM PARLAMENTARNIM STRANKAMA I VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

Zagreb, 21. Travnja 2013.

Saborska sjednica (18.04.2013) koja se bavila prijedlogom izmjena i dopuna ili pak dopuna i izmjena Zakona o sportu pokazala je kvalitetnu raspravu i nedorečenosti prijedloga koji se pod egidom sporta kao posebnog državnog interesa svodi na namjeru predlagača da, nazivom za „izvrsnost“ osigura samo sportašima olimpijskih sportova sredstva za sportske mirovine, koje ne bi išle iz mirovinskog fonda nego iz proračuna ministarstva i to već kad navrše 45 godina života. Riječ je o mirovinama, a naziv je kao i sve ostalo maska

Prijedlog je diskriminirajući za sportaše neolimpijskih sportova. No od toga je značajnije da sve što se nudi kao kriterij zapravo pripada redu krivo interpretiranih činjenica što počivaju na proglašenju sporta kao djelatnosti, pazi sad, od posebnog državnog interesa. U čemu je taj posebni interes? Nije prepoznato osim u verbalnoj artistici kojom se doslovce mulja o značenju nositelja medalja olimpijskih sportova i prići o povećanju sredstava za nedefiniranu brigu o mladosti koja je, kao i uvijek, anonimna i kao takva jedino prepoznata krilaticama o njenoj boljoj budućnosti i kvalitetnijem načinu života.

Nije jednostavno desetljećima formirano javno mnijenje o vrhunskim sportašima kao ambasadorima sporta i kao osobama koje su se za ostvarivanje dometa žrtvovale staviti na crtu prepoznavanja činjenica koje, ne umanjujući njihove osobne vrijednosti i radost koju su priuštili građanima Hrvatske, svjedoče posve drugim realitetom; on je idealiziran samo zato što država u svemu ostalom nije prepoznatljiva kao što je u sportu. Napokon, to je i tržište prepoznalo pa imamo sporetaše koji su bogatiji od nacionalnog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora za koji nastupaju.

Kako objasniti da je sportašu svaki trening izvor njegovog osobnog zadovoljstva koji je mnogima od njih već za rana plaćen, a u javnosti se prikazuje kao žrtvovanje i odricanje. O čega, molit ću lijepo?

Kako objasniti da svaki daroviti sportaš vrlo rano besplatno koristi sportski objekt, a u brojnim sportovima rekvizit i opremu.

Kako objasniti da daroviti sportaši dobivaju uvjete koji reduciraju vrijeme i prostor onima koji sami plaćaju svoje termine (naravno razlike su od sporta do sporta).

Kako objasniti da daroviti sportaši ne plaćaju troškove stručnog rada ili nadzora, kao i puste pripreme i putovanja na natjecanja koja što su značajnija to su i skuplja.

Kako objasniti da sportaš kad mu sport inozemnog tržišta ponudi bolje uvjete napušta svoj klub i državu i što? Zar onda postaje naš ambasador ili gastarbajter.

Kako objasniti da su svi vrhunski sportaši dužni državi koja ih je financirala od lokalne do državne razine a ne ona njima. Iznimka su samo tenisači, ali ni njima nisu roditelji izgradili privatne terene.

Kako objasniti da nije u redu po novac odlaziti u inozemstvo, a po slavu i mirovinu vratiti se u državu koja ti je to sve omogućila?

Kako objasniti da su daroviti sportaši uvijek bili privilegirani: u školovanju, služenju vojnog roka dok su služili, dobivanju stana kad su se dodjeljivali, a da ne kažemo koliko i u dobivanju poslovnog prostora ili otkupljivanja radnog staža kad je to bila praksa uz već zaboravljene „korisne malverzacije“.da bi ih se privilegiralo.

Kako objasniti da sportaši proslavljaju sebe u svakoj državi i pod svakom zastavom. Sportaši su nastupali za Austro-ugarsku, za SHS državu, za NDH-a državu, za socijalističku Jugoslaviju i mahali ili se klanjali zastavama koje su predstavljali. Pa nije valjda da sad kad konačno predstavljaju Hrvatsku kao svoju državu da im se ona mora financijski odužiti.

Država nema prava od tržišnih, uvjetno rečeno, manekena, davanjem mirovina pretvarati ih u političke manekene.
Napokon, nemamo se prava u ime jednog nesuvislog prijedloga predstaviti poput, nekad, socijalističkih zemalja u kojima je sportski dominirala DDR,a tržišno Njemačka. Koji bi sustav danas valjalo slijediti? Zar posebni državni interes?

Dužni smo stvarati uvjete za bavljenje sportskim i tjelesnim aktivnostima na način da konačno definiramo pojmove amatera i profesionalaca u sportu, a to postojeći Zakon, kao i prethodni nisu znali ili pak nisu htjeli definirati. U svim se zakonima spominje vrhunski i rekreacijski sport iako takvi sportovi ne postoje!!! Neka nam predlagači navedu koji su to vrhunski, a koji su to rekreacijski sportovi? Postoji samo vrhunski sportaš i sportaš rekreativac jer u pitanju je domet, a ne sport. Dakle, već se iz pojmovne anarhije vidi da predlagači sa svojim timom nisu dorasli poslu.
Svaki sportaš koji ima ugovor u biti je profesionalac koji je dužan sukladno vrijednosti ugovora plaćati porez, a svaki sportaš koji plaća članarinu je amater. Naravno, članarina planinara i zrakoplovca moraju se bitno razlikovati što u nas nije slučaj jer to ne pogoduje onima koji malim članarinama koriste skupu materijalnu osnovu sportova kao što su konjaništvo, jedriličarstvo, zrakoplovstvo i sl. Dakle, to je pitanje zakonske regulative kojoj onda nije potrebna inspekcija jer, sportske udruge nije ustanovilo, niti su u Ministarstvu za znanost obrazovanje i sport registrirala bilo koja sportska udruga; one su kao dobrovoljne organizacije registrirane temeljem statuta u tijelima Državne uprave!

Nemoguće je loš izmjena, dopunamaama i prilagodbama uz pomoć nekompetentnih osoba loš Zakon o sportu učiniti boljim. Tragično je čak da prvi čovjek Ministarstva za znanost, obrazovanje i sport trenersko zvanje tretira kao stupanj visokog obrazovanja (pomoćnik ministra Petar Skansi-srednja stručna sprema), a uspješnog trenera (Ratko Rudić) kao savjetnika za strategiju sporta učiniti stručnjakom za strategiju koja nije ista u bazenu i u društvu. To uistinu mogu predlagati osobe koje od sporta žele napraviti cirkus, a od građana budale.

Temeljno je pitanje svake države da nacionalnim konsenzusom definira cilj, a onda stručnim osobama povjeri izradu prijedloga Zakona o sportu nacrtom strategije za realiziranje cilja koji neće biti ovisan o nečijoj želji u Vladi nego o njenoj obvezi u provedbi. U tom je smislu pitanje svih pitanja izbjeći želje svake Vlada da zakonskim putem kontrolira dobrovoljnu društvenu organiziranost jer sport je, ako je vjerovati Olimpijskoj povelji i Vijeću Europe, nevladina i nepolitička organizacija (NGO).

<	travanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Veljača 2015 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)