matajablog

nedjelja, 30.10.2011.

DOPING

Željko Mataja

Pojava dopinga višeslojno je pitanje i moralna dilema što zadire u civilizaciju koja je nemilosrdna spram svih prirodnih resursa, a u sportu i čovjekovih mogućnosti uz stimuliranje koje odgađa umor, otupljuje bol ili pak pridonosi mišićnoj masi.
Sport se uvijek nudi kao čimbenik zdravlja, ali dobiva značenje koje diktiraju oni koji ga materijalno i financijski usmjeravaju, a samim tim postao je sredstvo ostvarivanja socijalnih ciljeva, ekonomskih interesa, tržišnih izazova i političkih motiva. Sportaši, da bi ispunili očekivanja što ih ulažu sponzori, pokrovitelji i najčešće država preko svojih vladinih i nevladinih institucija, posežu za nedozvoljenim sredstvima koja imaju opći naziv: „doping“; on je neupitno štetan i često za zdravlje poguban na jednoj strani, a na drugoj strani čini nelegalnu konkurenciju u natjecanju.
Za nedozvoljenim sredstvima, da bi bili uspješni, ne posežu samo sportaši, ali samo u sportu sudac i porota su IOC laboratoriji kroz koje poput švercera prolaze mnogi među kojima i onih čiji uzorak nije detektiran kao nedozvoljeno sredstvo.
Rekorderi u prinosu mesa jednako koriste laboratorijska sredstva baš kao i rekorderi u prinosu žitarica koji imaju zgodan naziv za zloupotrebu a koji se zove „zaštita bilja“. Bilje se uistinu štiti od korova herbicidima, a pesticidima od insekata da bi konzumenti, a to smo mi, ovisili o zdravoj probavi, a ne o zdravoj hrani.
Ništa od svega što unapređuje uvjete i sredstva što se koriste u sport nije stvarano zbog sporta, pa naravno ni doping nije izmišljotina sporta! Sport naprosto koristi tehnološke domete što je najjednostavnije prepoznati u olimpijadama. Naime, razdoblje od četiri godine razumijemo olimpijadom čija su kruna igre u kojima se ne nadmeću samo sportaši već i tehnologija.
Posljednje romantičarske Igre bile su u Helsinkiju (1952.) da bi već u Melborneu (1956) bilo prisutno puno noviteta u atletici kao n,pr. Heldovo koplje, smanjeni volumen kugle, metalna motka i neke bio-mehaničke dosjetke u biciklizmu. U Rimu (1960.) već su dominirali sportaši koji su imali intervalne treninge i za pretpostaviti je da je u takvim ciklusima valjalo nadoknađivati energijski deficit što nije ništa drugo do tiha primjena farmacijske proteze. I dok se na tokijskim Igrama (1964.) nagađalo i uz pomoć psihologije objašnjavao napredak zaboravilo se na domete tehnologije koja se približavala spoznajama istraživača svemira pa su u tom smislu Igre u uvjetima smanjenog parcijalnog tlaka kisika održane na visini od cca 2.000 n/m u Ciudad Mexicu (1968.) i pokazale da sportaši raspolažu visokim stupanjem prilagodbe. No, u Muenchenu (1972.) dr. Fischbach na zasjedanju Zdravstvene komisije IOC-a priopćio listu dozvoljenih i nedozvoljenih farmacijskih sredstava jer je postalo jasno da su prirodni resursi davno prevladani rekordima koji su jedva deset godina ranije bili na granici snova. Naravno, dozvoljena su bila sredstva koja se nisu mogla u to vrijeme detektirati, kao na pr. kalijev orotatat, ionizin i orotova kiselina.
Olimpijske igre u Muenchenu doslovce su najavile rat korisnicima dopinga i otvorile prostor jednog drugog nadmetanja u kojem je, nekad, t.zv. prljavi doping, danas već ustupio mjesto sofisticaranom dopingu u kojem se nadmeću i same laboratorije, odnosno, oni koji svojim spoznajnim dometom mogu priuštiti stanovite prednosti sportašima koji koriste ono što se u većini laboratorija ne može detektirati. Ukratko, sve je više onih drugih igara koje neodoljivo asociraju na carinike i krijumčare o kojima, na svoj način, svjedoči u svoje vrijeme najbrži, ali diskvalificirani zbog dopinga, Ben Johnson. U predgovoru knjige „Doručak šampiona“ (G. Tepšić, Charlie Francis, Lexia doo) između ostalog napisao:
„Osim novčanih dobitaka za natjecatelje i njihove matične saveze, veliki interes da sportaši što više koriste nedopuštena sredstva imale su i farmaceutske tvrtke koje su proizvodile iste. Dolaskom sve sofisticiranijih metoda dopinške kontrole, takve su tvrtke stavile sportaše u drugi plan i počele se međusobno natjecati tko će od njih prvi na tržište izbaciti novi, poboljšan i na testiranju „nevidljiv“ preparat. Na kraju je to postao pravi ruski rulet za sportaše koji su bez pravih dokaza o dugoročnim posljedicama po njihovo zdravlje uzimali takve nove „lijekove“
Danas je gotovo nemoguće ustanoviti što se u nekom sportu sve koristi za postizanje prednosti što ih nudi tehnologija.
Treneri su, kako volim reći, ljudi koji su korak ispred struke jer da bi bili uspješni sa svojim sportašima uvijek primjenjuju nešto iz prostora tehnologije koja nije stvarana zbog sporta. Nisu medicinske spoznaje sugerirale treninge u uvjetima fiziološkog zagađenja nego su treneri svojim uvjerenjima postavljali zahtjeve kojima se „pokoravaju“oni koji žele biti uspješni, a što posebno potiču društva u ime nacionalnih interesa u kojima se ništa ne štedi kako bi sportaši ostvarili nacionalna očekivanja.
Razdoblje u kojem su treneri pronalazili rješenja u zahtjevnim trenažnim procesima kako bi sportaši „pobijedili“ oboljenja ili infekcije koje bi slabile imunološki sustav posljedicom napora je završeno No svijet molekula otvorio im je posve nove prostore i izazove što gibaju od proizvodnje hrane pa sve do opreme i rekvizita. Sve što danas koristi tehnologija i njena industrijska proizvodnja posljedica je sintagme: „živjeti znači uspjeti“. Uspjeti u onome čime se bavimo. Budući da sportaši i njihovi treneri žive u tehnološkom okruženju, a natjecanjima se češće od ostalih ljudi susreću s prednostima konkurenata, logično je da su stavljeni, u svemu što se događa u sportu i sa sportom, pred brojna iskušenja primjene za dosezanje onog što razumijemo granicama snova uz pomoć tehnologije, da ponovimo, koja nije stvarana zbog sporta.
Pojam sportaša već odavna ne korespondira s antičkim uzorom jer danas je sport demokratiziran do mjere u kojoj većina građana nosi i koristi trenirku i sportsku obuću kao dio suvremene garderobe za različite aktivnosti među kojima su kultivisti tijela populacija koja se ne kontrolira, a samim tim se i ne osuđuje za mogućnost konzumiranja nedozvoljenih sredstava. Napokon, to je njihova privatna stvar. No, sportaš koji se natječe postaje neka vrst javne svojine. Svi polažu prava na njihove uspjehe i uzimaju si pravo osuđivati ih za njihove neuspjehe. Doping se nažalost u sportu nikad neće iskorijeniti, jer sport nije samo igra nego i spektakl u kojem na sportskim priredbama sportaši postaju protagonisti surovog rata za novčane nagrade, za nacionalni ili za državni prestiž i za tržišnu dominaciju. Stoga nema tog sredstva kojeg sportaš neće koristiti ako je uvjeren da će mu ono biti od koristi koju društvo od njega očekuje.
Zanimljivo je da se nitko ne obzire na sumanuti prostor pristalica njegovanja tijela pod nazivom bodybuillding. Korištenje nedozvoljenih sredstva u toj je djelatnosti dosegla katastrofalne razmjere, ali i mišićne tvorevine koje jednako prkose zdravom razumu ali i estetskom izgledu .



Javnost se uporno bombardira temama i pričama o štetnosti alkohola, o opasnostima prebrze vožnje i, naravno, o žrtvama droge ili o dopingu sportaša. Mislim da to ljudi više i ne prate osobitim interesom. No, kad se dogodi da s vremena na vrijeme netko od sportaša „padne“ na kontroli javnost se negativno senzibilizira, zgraža i čudi mjerom strasti osuđivanja kojom su se služili za proslavu „njihovih“ uspjeha. Sportaše zbog dopinga možemo žaliti, ali ne i osuđivati jer su slijedili imperativ progresa koji je jednako nemilosrdan o čemu svjedoče, recimo norme koje valja ispuniti za odlazak na OI. Dvojim da ih je moguće ispuniti bez farmacijske proteze. Naravno, publika nije informirana o uzrocima i doživljava samo posljedice koje su u svojoj konačnici uspjeh ili neuspjeh ma kakav on bio. Koliko je spomenuta činjenica točna možemo se uvjeriti primjerom rekordera u prinosu žitarica. Rekorder nikad neće dobiti publicitet kao što će ga imati nogometaš, tenisač i da ne nabrajam zvijezde na nebu sportske galaksije. Zašto? Zato što su konkurenti proizvođača hrane anonimni, a žetve se ne odvijaju pred očima javnosti. Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva nisu samo sportski nego su i tržišni izazov u kojem su sportaši, manekeni. Oko njih je tisak, kamere i reflektori koji im daju sjaj. Čini se da suzbijanje dopinga ima sve više sličnosti sa s borbom protiv, zagađenja, alkoholizma, pušenja i svih drugih štetnih utjecaja kojima su ljudi skloni da bi živjeli, uživali ili pak preživjeli.
Sve što razumijemo napretkom znanosti i tehnologije pustošilo je prirodu da bi društvu omogućilo hiperprodukciju koja ne služi često samo životu nego njegovom izobilju. Sport samo slijedi natjecanje tržišta ostvarenjem pojedinaca koji ga reklamiraju. U tom smislu vrijednost sportaša nije ekvivalent tjelesnog napora nego tržišta koje olimpijskog pobjednika u skokovima u vodu neće proslavljati sve dok ne skoči sa coca colom jer se prodaje cocacola, a ne sportske gaće u kojima skače.
Doping je neupitno štetan kao i rad u okruženju kemijskog, biološkog, radioaktivnog i svakog drugog zagađenja.
Čovjek je dužan sam ustanoviti je li uspjeh u životu vredniji od života!

<	listopad, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Veljača 2015 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)