matajablog

ponedjeljak, 05.08.2013.

SAMO JE PRIRODA ORIGINALNA, A SVE OSTALO JE UMJETNO

Spomenici civilizacija su umjetnički dometi koje razara vrijeme, a Prirodu kao originalnu vrijednost razara čovjek.


Čovjek je ovisno biće. Dok je bio blizak prirodi ovisio je o njoj. U mjeri društvene organiziranosti ovisi o društvu. Međutim, u svakom njegovom (čovjekovom) ovisničkom značenju bio je i ostao je osuđen na trčanje! U svojim prapočecima je trčao za hranom ili je trčao da ne bi postao hrana. Trčanje za hranom pretvorio je u utrku za materijalnim dobrima ili je postao žrtva dobara za kojima je trčao. Prvo evolucijskim razvojem, a kasnije tehnološkim dometima, čovjek je ubrzao svoj hod tako što je konjsko sedlo zamijenio automobilskim sjedalom, pa je globalno ljudsko gibanje prevalilo put od četveronožaca pa sve do letilica nadzvučne brzina s daljom tendencijom putovanja informacija umjesto ljudi. Od vještine jahanja na četveronošcima do sjedenja pored PC-ia i nije prošlo tako puno vremena; ono je samo u posljednjem stoljeću, a osobito desetljeću, silno ubrzano. Tehnološkim dometima usavršavala su se sredstva prolazeći faze ekonomskog, a s njim i socijalnog razvoja. Koliko god čovjek bio uspješni trkač u utrci koju je odabrao gubio je jedino utrkujući se sa zdravljem. Materijalne vrijednosti na jednoj strani uvijek su na tezulji druge strane pokazale brojne bolesti i tegobe što su nastale nesanicom, nervozom, lošom ili neredovitom prehranom i brojnim uzrocima koje nema svrhe nabrajati. Kao rob materijalnih dobara koja više nisu skrivena u pećini koju je Alibaba otvarao riječima: "Sezame otvori se", danas je "blago" dostupno i na dodir noge otvaraju se robne kuće i trgovački centri u kojima elektronska kartica čuva tajnu vlasničkog identiteta i konta kojim raspolaže. Sav taj, nazovimo ga, napredak platio je čovjek u utrci koja nije bila samo za bolji život nego i za život u izobilju koji ima svoju cijenu.

"Trčeći" tako došli smo do crte u kojoj su još jedino zrak i voda besplatni. Međutim, do čistog zraka i do čiste vode će biti sve skuplje doći. Gomilajući materijalna dobra razaranjem prirode čovjek je došao do apsurdne situacije. Pokušava od zaborava uščuvati ostatke starih ili izumrlih civilizacija tako što osvježava ili konzervira spomeničku baštinu koju je razorilo vrijeme. Ljudi, a osobito njegov intelektualni svijet kao da zaboravlja da je samo priroda originalna, a sve je ostalo umjetno ili, ako netko hoće, umjetnost. Zbog čega onda ne učinimo globalni napor u nastojanju da uščuvamo prirodu, tamo gdje je još ona o(p)stala kao original koji bi morao imati spomeničku vrijednost 0-te kategorije s najvišom međunarodnom protekcijom.
Nije više bitna Hrvatska u Europi, niti je bitna Europa u Hrvatskoj. Bitan je svijet u cjelini koji je neviđenim napretkom i nezapamćenim neznanjem izgubio spoznaju da štiteći druge tek štitimo sebe. Zagađivači zraka su mislili da je dovoljno podići dimnjak, a zagađivači rijeka su svoje “dimnjake” postavili horizontalno, ne obazirući se na one kojima rijeka život znači. Danas je već toliko zagađivača da su postale skuplje zaštitne mjere od smisla s kojim je napredak započeo. Nije više u pitanju samo kontaminiranje zraka, vode i zemlje. Posljedično se javljaju brojna socijalna zagađenja koja kapital prirode pretvaraju u financijsku moć, a s njom ekološki užas i duhovnu pustoš. Nitko više nema pravo prirodu tumačiti kao stihiju koja besciljno troši energiju vjetrova, valova i sunčanog zračenja. To nije nered kojeg industrija može dovesti u red. To je borba Prirode s čovjekom koji je uništava. Ono što čovjek uzima zemlji tisućama godina to Priroda jednim svojim zemljotresom, poplavom ili vjetrom dovodi u red kojeg mi, nedovoljno obrazovani i spoznajom prikraćeni, doživljavamo kao katastrofu.
Spomenike kulture je razorilo vrijeme, a prirodu razaraju ljudi namjerom da se, između ostalog, spomenici uščuvaju od zaborava starih i prastarih kultura gradnje i civilizacija u kojima su nastali. Od svega toga, čini se, bilo bi pametnije sve što je još od prirode ostalo uščuvati. Hrvatska je dio svjetske baštine u kojoj prirodne ljepote nisu opstale zahvaljujući pameti. Održale su se zahvaljujući siromaštvu zbog kojeg moderni nomadi nisu stigli posjeći šume, zagaditi more i uništiti okoliš. Uz malo pameti valjalo bi prirodne ljepote Hrvatske pretvoriti u njeno bogatstvo kao resurs pod svjetskom zaštitom. Plitvice su tek jedna od ekoloških oaza za respekt i primjer kojim Hrvatska jamči da ima prirodne spomenike 0-te kategorije svjetske spomeničke baštine. Polazeći od toga, čini se, sve što nam UNESCO štiti, a ne financira Hrvatskoj čini trošak umjesto prihoda. Stoga bi bilo pametno strateški osmisliti zaštitu prirodnih ljepota Hrvatske kao globalnu vrijednost koju ako ne pretvorimo u svjetsko tržište postat ćemo njeno smetlište. Dakle, samo je priroda originalna, a sve je ostalo umjetno. Čuvajmo originale!

<	kolovoz, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Veljača 2015 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)