matajablog

ponedjeljak, 09.02.2015.

ZDRAVLJE IZ OBRAZOVNOG KUTA

edbarimjedba


Umjesto uvoda
.
Francis Cric i James Watsson su 28. veljače 1953. objavili kolegama u Cambridgeu da su u kromosomima otkrili strukturu DNA kao četiri temeljne baze odgovorne za nasljedni program živih bića. No, i nakon više od šezdeset godina u praksi se nije odmaklo od školskih programa jednakog tretmana nejednakih u sustavu obrazovanja i zanemarivanje odgoja kao socijalnog imperativa svakog nastavnog predmeta. Drugim riječima neovisno o stupnju obrazovanja svi su dužni znati što je dozvoljeno i zabranjeno, korisno i štetno, dobro i loše, ružno ili lijepo u organiziranoj zajednici koja je dužna prepoznati i, ovisno o stupnju ugroze, sankcionirati neprimjereno i pohvaliti primjereno ponašanje. Za razliku od odgoja kao socijalnog imperativa obrazovanje je individualna sposobnost od Boga ili od prirode dar kao posljedica nasljednih osobina roditelja ili njihovih predaka po ženskoj i muškoj liniji. Osobe bez sluha nema svrhe podučavati glazbi baš kao što i osobe sa sluhom nisu jednako nadarene za sve instrumente. Spomenuta je činjenica na isti način prepoznatljiva u znanosti, medicini, pravu ili u bilo kojoj obrtničkoj djelatnosti. Svi ili većina zna pisati, ali pjesnici i književnici uz znanje pisma nužno su prirodno nadareni da zapaze, dožive i izraze svoj dojam zbog čega se samo najbolji prepoznaju i poštuju kao umjetnici posla kojim se bave.
Svi su ljudi daroviti i svi su ljudi kreativni! No stupanj darovitosti i kreativnosti nije stvar poduke nego uvjeta u kojima darovita osoba plijeni pozornost svojim ostvarenjem u bilo kojoj djelatnosti. Vrhunski sportaš u nekom od sportova, pijanist ili pjevač, kipar, glumac, pjesnik, pisac ili znanstvenik ne postaje, ili ne postaje, se samo tehnologijom i metodikom nastave. Ni najbolji uvjeti, ni najbolji pedagozi, treneri, učitelji ili inžinjeri od lošeg materijala neće napraviti dobar, recimo, brod ili treneri od lošeg biološkog materijala vrhunskog sportaša!
Zdravlje je čovjekovo najveće bogatstvo u koje se svaki čovjek, prije ili kasnije, u to osobno uvjeri; ono je baš kao i sve ostalo dar i ni u kojem slučaju socijalni cilj. Naprotiv! Zdravlje je resurs o čijem bogatstvu ovisi ostvarivanje različitih socijalknih ciljeva, a popularno tumačnje zdravlja jedan je od načina kako bismo shvatili da je svaki čovjek neponovljiva biološka jedinka, ako izuzmemno par jednojajnih blizanaca, koja u društvu odrasta kalendarski, a sazrijeva biološki.


Biološki materijal
Zdravlje bismo mogli označiti biološkim konstruktom što nastaje začećem ili vrstom kromosomskog ruleta. Zašto ruleta? Zato što spajanjem dvije spolne stanice začeti plod od svakog roditelja nasljedi po 23 kromosoma, a u svakom od njih je “zapisan” program oblika, funkcija, značajki i sposobnosti. U tom je programu “zapisano” i čovjekovo zdravlje ili kvalitet biološkog materijala od kojeg su građeni svi naš organi i sve što ih opslužuje. To znači da svaki čovjek raspolaže različitim “zdravljem” bubrega, srca, pluća i ostalih organa, a s njima i njihovih funkcija. Čovjekov biološki konstrukt, ako bismo pojednostavili, mogli bi usporediti građom kuće. Znamo da se kuće grade od neorganskih materijala: pijesaka, opeka, crijepova, maltera, a ugrađuju se vodovodne, odvodne i električne instalacije, koje povezuju unutarnje prostorije. Materijal koji se koristi nije iste kvalitete, kao ni izvedba. Dakle, kuća može biti izgrađena od najboljih opeka, ali ako joj fasada nije dovoljno zaštićena (epitel), a izložena je agresivnim atmosferilijama, zacijelo će utjecati na prodor vlage u opeke. Naravno, njen prodor se može ustanoviti tek kad počinje smetati dijelovima koje oštećuje. Kao što vlaga može ugroziti unutrašnjost zidova građevine, tako isto oštećenja kože ili nekih unutarnjih organa remete zdravstveno stanje jedinke, a ovisno o stupnju oštećenja, mogu se zadobiti komplicirana oboljenja. Vodovodne instalacije možemo usporediti s krvotokom koji nije jednako razveden u svakog čovjeka baš kao što nije u kućnim instalacijama svuda na isti način proveden vodovod. Naš probavni trakt možemo usporediti s kanalizacijom, a nervni sustav s elekričnim instalacijama. I kao što vremenom ili neodgovarajućim režimom rada dolazi do začepljenja kanalizacije ili protoka vode, tako se i u čovjeka javljaju problemi s krvotokom , probavom i živčanim sustavom. Za razliku od instalacija koje imaju osiguraće, ventile i slične uređaje koji upozoravaju na potrebe servisiranja, čovjek raspolaže osjetilima ili senzorima koji kao prvi obrambeni znak signaliziraju umorom. Nagomilani tjelesni umor najčešće dovodi do ozljede na dijelovima tijela koji se nisu prilagodili naprezanju ili naprosto nemaju sposobnost prilagodbe. Ukoliko čovjek ne doživi ozljedu kao opomenu za prekid aktivnosti javlja se bolest kao vrst prinudnog odmora koji traje do oporavka. Jednostavnije rečeno: čovjekov biološki konstrukt se vremenom ili intenzivnim aktivnostima više ili manje troši, a samim tim i njegovi organi i sustavi koji ih opslužuju. Ponuđena komparacija je gruba i u odnosu na čovjeka se bitno razlikuje od pukih materijala i instalacija neke građevine zbog činjenice da čovjek ima autonomnu regulaciju, hormonalnu distribuciju, adaptacijske mehanizme i centralni nervni sustav, odnosno dijelove složenog mehanizma. Moglo bi se reći da je složenost djelovanja čovjekovih funkcija u biološkom smislu hijerarhijski uvjetovana tako što “čuva” važnije djelove tjelesne i funkcionalne ugroženosti organizma koji se brani od nasilje nad njegovom prirodom.
Profesionalno školovani, za brigu o zdravlju, nisu uvijek suglasni o granicama što određuju štetu ili korist neke terapije, a jednako tomu nije jednostavno odrediti korist i štetu od neke tjelesne aktivnosti, odnosno, volumena i intenziteta treninga. Primjeri koji se nude kao uzori suvremenih laboratorija za “proizvodnju zdravlja,” kao što su fitnes centri, ponekad mogu izazvati suprotne učinke od očekivanih. Jednako tomu bezrezervne sugestije koje se često javljaju za, recimo, skidanje suvišnih kilograma trčanjem mogu biti pogubne. Riječ je o činjenici da je nagomilano masno tkivo, nastalo u nedostatku gibanja ili prekomjernom prehranom, što je oblik bolesti, pa takvim osobama prvo valja sugerirati skidanje kilograma, a zatim trčanje da se višak masnog tkiva ne bi pojavio.
Civilizacijske bolesti
Višak kilograma, povišenje krvnog tlaka, zakrečenje krvnih žila i drugih sličnih stanja posljedica je nedovoljnog gibanja, ali i štetnih sastojaka moderne prehrane. Sve je prepoznatljivije da je okruženje u kojem živimo i način života uvjetovao bolesti što dolaze zbog radijacije ili kemijskih utjecaja na koje se organizam nije uspio prilagoditi, što je uvjetovalo puno toga što nazivamo civilizacijskim bolestima koje nije moguće liječiti trčanjem kao univerzalnim naputkom. Dakle, trčanje ili stanoviti oblici gibanja nisu uvijek jamac onog što razumijemo pod pojmom korisnih aktivnosti.
Za zdravljem ne bi valjalo trčati, baš kao što si ne bi valjalo dozvoliti višak od nekoliko desetina kilograma. Bilo bi, u najmanju ruku, čudno vidjeti čovjeka koji, da bi započeo trčati, stavlja na leđa ruksak težine deset ili više kilograma, pa se s tim teretom upustiti u trku za zdravljem. Jednako tomu, neprimjereno je ljudima suvišnih kilograma da s “ruksakom” svojeg masnog tkiva opterečuju svoj krvožilni sustav i srce koje se takvom aktivnosti povečava u pataloškom, a ne u radnom smislu.
Trčeći za zdravljem, infarkt će biti brži od onih koji imaju slabije zdravlje svojeg srčanožilnog sustava. Uistinu valja imati u glavi spoznaju da je bavljenje sportom preporučljivo samo zdravim osobama, dok svi koji boluju od nekih bolesti moraju za održavanje svojeg zdravlja koristiti one tjelesne aktivnosti koje neće opterečivati oboljele, a time i naporu izložene i opterečenjima nedorasle organe.
Sportom i tjelesnim aktivnostia se mogu baviti isključivo zdrave osobe, a svi koje je nedostatak gibnja doveo do “bolesnih stanja” moraju znati da njihovo trčanje, vježbanje i druge aktivnosti ne pripadaju pojmu “bavljenja sportom” nego pojmu terapije koja koristi tjelesnu aktivnost kao sredstvo. Kao što liječnik za jednu bolest ima paletu lijekova različitih učinika, tako i izbor aktivnosti i sadržaj vježbi ima različite učinke.
Dakle svi koji trče za zdravljem ili da bi bili zdravi moraju biti svjesni da se oni liječe i da, defacto, svoje “bolesno” stanje žele vratiti u optimalne granice tjelesne težine, krvnog tlaka, smanjenja šećera ili holesterola itd. Te, nazovimo ih, granice “normale” nisu nikakvo jamstvo zdravlja jer različita kakvoča materijala uvjetuje i mogućnost njihove eksploatacije. Neki materijali (biološki resursi) su kvalitetni, a neki su toliko loši da jedva izdržavaju veći napor. Prema tome zdravljem valja raspolagati i u nekom smislu čuvati ono što je nedostatno.

Zdravlje se troši
Čovjek odrastanjem započinje svoj razvoj, ali s njim počinje trošiti svoje zdravlje (iscrpljivati ili pak uništavati stanice svojih organa ili njihovih sustava).
Budući da ne postoje apsolutno zdravi ljudi, sasvim je razumljivo da ne postoje apsolutno bolesni ljudi. Oni koji imaju jako i zdravo srce ne smiju s njim zlorabiti svoje slabe ili bolesne bubrege i obrnuto. Čovjek može imati zdravlje nekih organa koje, neovisno o korištenju, za života nije u stanju potrošiti. Stoga je preporučljivo, srazmjerno cjelokupnom zdravlju, prilagoditi mjeru svojih aktivnosti i, dakako, načinu života u koji spada prehrana, razmjena rada i odmora u poslu koji mora biti primjeren čovjekovoj biološkoj naravi. No, nikad se ne smije zaboraviti da je čovjek poput bicikla. Ako ne giba pada! Mjera gibanja dužna je biti usaglašena s čovjekovim mogućnostima, a ne s njegovim željama. Opća je preporuka da su aktivnosti u vodi djelotvorne, ali ne za osobe koje imaju problema s dišnim putovima ili su skloni upalama uha.
Čovjek je primarno biloško biće, a tek onda socijalno. Zbog te činjenice mnogima ne uspijeva svoju narav prilagoditi socijalnim zahtjevima u koje, van svake dvojbe, spadaju i tehnološki izazovi, te posao koji iscrpljuje ograničene biološke resurse što najčešće dovodi do stresnih situacija. To znači da nisu svi za sve niti je sve za svakoga. Čovjek je dužan prosuditi je li uspjeh u životu vredniji od života. Za živjeti je često dovoljno, a za život u izobilju mjera osobnog zadovoljstva često premašuje tjelesne, dakle, zdravstvene mogućnosti konzumiranja. Stoga je golemo umijeće biti zdrav, jer utrka za zdravljem ne nazire konačni cilj. Logično je zaključiti da zdravlje nije nikakv socijalni cilj, nego je neka vrst sredstva za ostvarivanje različitih socijalnih ciljeva. Netko, u tom smislu, nema velikog izbora. Ljudi da bi egzistirali na različite načine troše svoje zdravlje. Netko u rudnicima, netko na žitnim poljima, netko u radu s kemikalijama. U sportu pak, trošenje zdravlja za vrhunska sportska ostvarenja razumije raspolaganje iznimnim zdravljem koje se, ovisno o izabranom sportu, intenzivno troši u zahtjevima prilagodbe višegodišnjim naprezanjima na granicama tjelesnih sposobnosti sile i izdržljivosti.

Prilagodba
Veza sporta i zdravlja onoliko je moćna koliko je zdrava osoba koja se bavi sportskom ili bilo kojom drugom aktivnosti. Opće je poznato da postoje osobe koje se nikad nisu bavile sportom, a uz obilno konzumiranje jela, alkohola i duhana doživjeli su duboku starost jer im je organizam imao sposobnost prilagodbe alkoholu i duhanu baš kao što čovjek može imati, uvjetno rečeno, zdravlje za prilagodbu tjelesnim ili intelektualnim naprezanjima. Ljudima njihovo zdravlje, dakle zdravlje njihovih organa, osigurava kvalitetu života ili uz cinizam konstatirano mogli bi reči da je od zdrave hrane bita zdrava probava. Postoje ljudi koji su u poznoj životnoj dobi aktivni u tjelesnim aktivnostima, a postoje osobe koje su koristeći alkohol i duhan doživjeli vitalnu starost bez tjelesnih aktivnosti. I jednima i drugima to omogućava njihovo zdravlje (sposobnost prilagodbe!), ali nikad nećemo čuti da je netko rekao “ ako želite dugi život morate popiti litru vina i popušiti kutiju cigareta”, što je nekima od dugovječnih, bila mjera. U životu ne postoji ništa apsolutno korisno, niti postoji nešto apsolutno štetno. Drugo je pitanje što dijeli granicu koristi i štete od jela, pića, hodanja, trčanja, rada i odmora. Čovjek kad prevrši mjeru u jelu, piću, aktivnostima i u bilo čemu drugom izložen je posljedicama prilagodbe ili oboljenja. Stoga je nužno tražiti odgovor na pitanje: što je zdravlje?
Postoje studije u kojima se kao uzorak koriste osobe koje su zanemarile tjelesne aktivnosti ili su im aktivnosti bile na niskoj razini, pa su nakon odgovarujećeg vremena vježbanja izmjerene vrijednosti bile u porastu. To je činjenica koja ne traži ispitivanje nego konstataciju da svi koji su zanemarili tjelesna gibanja uvijek će postići početne pozitivne rezultate jer je u pitanju prirodna potreba. Problemi nastaju na višoj razini kad biološki mehanizmi nemogućnost prilagodbe opterećenjima manifestiraju prvo otporom, umorom, pa i ozljedama. Sva tjelesna opterećenja, a osobito opterećenja na granicama fizičkih mogućnosti slabe imunitet, ali je u sportaša treningom, što znači sposobnostima prilagođavanja na napore i brze oporavke, kompenziran pad imuniteta visokom razinom nadoknade potrošene energije, staničnih i svih drugih obnavljanja koje nudi ili pak ograničava čovjekovo, uvjetno rečeno, zdravlje. Zbog te činjenice bi bilo krivo zaključiti da se zdravlje može jačati.
No, sasvim je drugo pitanje čovjekove potrebe za gibanjem. Trčanje se čini temeljnim. Dok je bio blizak prirodi čovjek je trčao da stigne hranu ili da ne bi postao hrana. Danas trči za materijalnim dobrima, a jednako tomu za zdravljem. Koliko je pak trkač koji trčeći za zdravljem udaljen od svojeg cilja, ostaje velikom zagonetkom baš kao i čovjek koji raspolaže samo onim što je naslijedio od svojih roditelja kao biološki materijal od kojeg je građen u punom smislu te riječi. Naime od kad su se javili znanstvenici Crick i Watson spoznajom o ulozi gena ili nositelja nasljednih značajki stubokom se mijenjaju i, na neki način, demistificiraju brojne paradigme što se kriju u labirintu naputaka onih koji, tobože znaju što je to zdravlje?! Odsustvo bolesti nije isto što i zdravlje. To jednako spominje međunarodna definicija zdravlja! Što reči onima koji mjere, istražuju i temeljem svega toga savjetuju trčanje kao posvemašnji lijek protiv suvišnih kilograma, zakrečenja krvnih žila, odstranjivanju celulita i da ne nabrajamo “bolesti” što ih uvjetuje smanjeno gibanje ili, kako to vole reči stručnjaci, hipokinezija. Tko je, napokon, brži: zdravlje ili trkač? Odgovor na tako postavljeno pitanje nema univerzalno značenje jer je svaki čovjek neponovljiva jedinka osim para jedno jajčanih blizanaca; oni su potvrdili temeljem praćenja njihova odrastanja, da različite aktivnosti jednog para blizanaca nisu promijenile njihovu biološku datost. Raspolagali su samo sposobnostima koje su nasljedili. Čak su se i razboljevali od istih bolesti u praćenom razdoblju longitudinalnih istzraživanja. Dakle, zdravlje je biološki konstrukt stanica od kojih je čovjek sazdan, stvoren ili izgrađen u morfološkom, funkcionalnom, tjelesnom i duhovnom smislu . Čovjekovi organi i njihove funkcije odgovorni su za čovjekovo odrastanje i za sklonosti kojima raspolažu, ali samo do mjere raspoloživog, a ne željenog ili očekivanog. Jednostavno rečeno: čovjek ni u kojem smislu nije u stanju pružiti više no što mu pruža njegov biološki kapacitet, a to se jednako odnosi na ono što razumijemo zdravljem. To znači da su krive tvrdnje da se zdravlje može popraviti vježbama; one samo mogu pridonijeti zanemarenim gibanjima zbog kojih su doveli do insuficijencije ili do nedostataka koje vježbom valja vratiti ili približiti vrijednostima što se drže optimalnim.Analiza mokraće ili krvi, baš kao i slike snimljenih dijelova našeg tijela i njihovih organa ništa nam ne govore o stanju zdravlja; one samo konstatiraju trenutno stanje.

Čimbenici rizika
Prošlo je nešto vše od pola stoljeća kad su se mogli ustanoviti čimbenici rizika za ljudsko zdravlje. Danas stvarno ne znamo što nas sve može iznenaditi u prehrani, na radnom mjestu, u prometu, na izletu ili na treningu. Čovjek je ušao u još jedan, za širu javnost, nedovoljno poznat prostor molekula i tako došao u svijet jednako opasnih neprijatelja kao što su bakterije i virusi. Sve što danas rabi ili zlorabi suvremena tehnologija i njena industrijska proizvodnja hrane, lijekova, pića, odijevanja, tehničkih noviteta ili najkraće: svega i svačega posljedica je, najvjerojatnije, sintagme da živjeti znači uspjeti u onome čime se bavimo. Od vremena kad je valjalo preživjeti pa do današnjeg koje znači život u izobilju mehanizmi prilagodbe najviše su tražili od sportaša; oni su svojevrsni uzorak za ono što razumijem napretkom. Budući da sportaši žive i rade u tehnološkom okruženju brojnih spoznaja uz razmjenu iskustava s konkurentima, stavljeni su pred brojne izazove. Jedan od takvih je svakako primjena farmakološke proteze uz postupke koji osiguravaju puniju iskorištenost bioloških kapaciteta: bubrega, jetre, pluća i drugih organa i njihovih sustava. No, iskorištenje koje prelazi crtu racionalne eksploatacije možemo, analogijom rada motora, dovesti u vezu s čovjekovim organizmom. Za razliku od čovjeka koji ima biološke senzore, čija “upozorenja”često radi uspjeha prezire, motor ima senzore koji javljaju koliko je pregrijan, kad je potrebno mijenjati ulje ili dijelove čiji je uporabni, za razliku od tehnološkog vijeka, prošao. Dakle, sve što čovjek poduzima za čuvanje što je moguće dužeg i kvalitetnijeg tehnološkog i uporabnog vijeka automobila, za svoj životni i radni vijek često zanemaruje. Koristi anaboličke steroide za povećanje mišićne mase, uzima psihomimetike da otupi senzore za umor, utrljava eterična ulja ili pak neka druga sredstva da poboljša cirkulaciju. No sve što je spomenuto i još puno, puno više toga što nije potrebno za ovu prigodu spomenuti, nije stvarano zbog sporta i sportaša. Često, i bez osobnog pristanka sportaši su sljedbenici onog što društvo kojemu pripadaju od njih očekuje, a to je uspjeh. Zato je pitanje čovjekova zdravlja puno kompleksnije od načina kojim mu se prilazi, recimo, posredstvom doping kontrole. Kontrolu te vrste valjalo bi uvesti u sve oblike ljudske djelatnosti, a osobito njegova stvaralaštva od slikarstva do estrade. Prekovremeni rad, žrtve u miru ili u ratu najčešće “proizvode” ljudi koji su i sami manijakalno aktivni i zahtjevni bilo zbog profita, bilo zbog osobnog zadovoljstva.
Zdravlje je prirodni dar! Čovjek raspolaže zdravljem koje mu je podarila priroda i nije u stanju postići neko drugo zdravlje, a još i manje ga poboljšati. Napokon, ni energija, ni zdravlje ne mogu se deponirati, konzervirati ili na drugi način ušćuvati nego trošiti u mjeri raspoloživog. Stoga se sportom mogu baviti isključivo zdrave osobe kako ne bi postale invalidne, a invalidnim je osobama potreban sport da bi umanjili invaliditet.
Zahvaljujući toj činjenici zdravlje valja čuvati ili s njim na neki način raspolagati. Srčani je mišić autonoman. Radi bez naše volje prilagođavajući svoje otkucaje naporima i uvjetima kojima je izloženo. Upotreba srca za životne potrebe slična je ulozima na ruletu. Malim se ulozima može dugo igrati, a velikim se ulozima izlažete riziku zarade kao i gubitka. Što vrijedi za srce samo je zorni primjer za biološke materijale kojima čovjek raspolaže.

Zaključne opaske
Sve što se odnosi na razumijevanje zdravlja jednako je nužno za poimanje i ustroj odgajanja koje valja započeti u vrtićima i nastaviti u osnovnoj školi minimumom zahtjeva, a zatim u višim razredima i u srednjoj školi programe prirediti univerzalno za spoznavanje čuvanja prirode kao resursa o kojem ovisi hoće li Hrvatska biti dio globalnog tržišta u kojoj su još samo čista voda i zrak besplatni, ali će do čiste vode i zraka biti sve skuplje doći. To je za odgojno-obrazovni prostor odrednica kojom postajemo dio globalnog tržišta ili njegovo smetlište.
Obrazovni se programi rade za praktično osposobljavanje u kojem bi valjalo nastojati da se učenici, recimo, umjetničkih školka ne opterećuju Nikolom Teslom, a da se učenici tehničkih škola ne opterećuju znanjem iz povijesti umjetnosti.
Informatičko znanje je uvjet bez kojeg se uskoro ni auto neće moći voziti pa je u tom smislu nužno ovladati pitanjima informatike uz primjenu aplikacija primjerenih komunikaciji u internetskoj mreži po kojoj znalac suvereno klizi među lavinama informacija, a nedorastao se u njoj lovi poput kukca u mreži što ju je ispleo pauk.
Definitivno se valja osloboditi gomilanja nepotrebnih činjenica i besmislenog pamćenja podataka koje danas stoje na raspolaganju na svakom „pametnom“ telefonu. Jer mozak je isto što i hardware, a predmeti nastave su kao folderi koji kad se napune filovima doslovce pucaju. Stoga nije čudno što su diplome i znanstvene titule doslovce potrošile supstancu na učenje ili pamćenje struci nepotrebnih podataka što "ubijaju" smisao za samostalnu nadgradnju pa im završni obrazovni stupanj postaje posljednji akt školovanja što sankcionira status do mirovine, a svaka knjiga postaje mrska jer su naučeni čitati od korica do korica umjesto da knjiga postane izazov samo ako se u njoj čita što drži pažnju i razumijevanje.

četvrtak, 28.08.2014.

NEMOGUĆE JE REFORMIRATI ONO ŠTO NIJE FORMIRANO

Svi su ljudi daroviti i svi su ljudi kreativni! Pitanje je uvijek za koje je podrućje ili za koju je djelatnost netko darovit? Jednako je pitanje razine nečije darovitosti ili kreativnosti? Ljudske se sposobnosti ne uče; one se mogu samo poticati ili stvarati uvjeti za razvoj.
Ljudske slobode, demokracija, moral, solidarnost i čuvanje okoliša nije pitanje poduke i obrazovanja specijaliziranog predmeta, nego je odlučno pitanje spoznajnog kapitala kojim valja odgojno djelovati u svakom nastavnom predmetu.

Unatoč činjenici da jedino odgoj, kao socijalni imperativ, može pomiriti individualne različitosti ili posebnosti ljudske naravi, u nas je odgoj prepušten doslovce osobnim uvjerenjima i, što je još tragičnije, vjerovanju da će obrazovan čovjek biti i očekivano odgojen jer je netko davno postavio znak jednakosti između odgoja i obrazovanja.
Samo odgojene osobe socijalnim imperativom, neovisno o stupnju obrazovanja i osobne pameti, dužni su znati što je dozvoljeno ili zabranjeno, lijepo i ružno, korisno i štetno i sve ostalo što valja njegovati odnosonm spram ljudi s kojima komuniciramo i sa stvarima koje nas okružuju. Odgoj je neka vrst socijalne dresure s kojom, oni koji joj se ne pokoravaju, dužni su trpiti kolektivnu osudu, prijekor, pa čak i sankcije u ovisnosti stupnja dekliniranja od normi ponašanja ili djelovanja.

Između odgoja i obrazovanja valjalo bi postaviti jasnu razdjelnicu ne dovodeći u pitanje uzajamnost djelovanja ili utjecaja. Riječ je o tomu da svi, ama baš svi, u nekom idealitetu dužni su biti odgojeni, što je pak u obrazovanju nemoguće postaviti takav zahtjev!!! Stoga od škole kao obvezne institucije valja očekivati da se obrazovanje ocjenjuje, a da se odgoj prepoznaje. Možda je, u tom smislu, najuvjerljivija praksa susjedne Slovenije. U njihovoj osnovnoj školi se primarna pozornost posvećuje redu, higijeni i disciplini i svemu što se njeguje kao socijalno nastojanje, a sekundarno se značenje daje obrazovnim elementima. Ako učenik izostane iz škole za razlog nema smisla pitati učenika nego roditelja. U slučaju da roditelj štiti nemarnost učenika u proces bi valjalo uključiti ravnatelja i socijalnog radnika kako bi se spram roditeljskog nemara, što je i oblik zaštite djeteta kojem se čini loša odgojna usluga, poduzele odgovarajuće mjere. Nije li to logično? Smiješno je tražiti odgovornost malodobnog učenika, a ostaviti po strani roditelje. Treba li spomenutoj činjenici komentar? Disciplina, a s njom i odgovornost je proces s kojim se formira moral. Dakle nastojanjem od najranije dobi odgojnim se zahtjevima formira sve što bi valjalo poimati mentalitetom o kojem mnogi govore kao da je u pitanju dovoljna konstatacija koja će se, ako je mentalitet loš, otkloniti predavanjem. Primjeri nedostatnog odgojnog djelovanja u našim školama su brojni i u svakodnevnom životu prepoznatljivi u svim oblicima komunikacije koja u prometnoj kulturi bilježi tragične posljedice

U obrazovanju, gdje god je to moguće, valja poštivati individualne razlike, a samim tim i učeničke sposobnosti. U svakoj će se školi razlikovati svojim sposobnostima ili svojom darovitošću sportaši, glazbenici, umjetnici, baš kao što će biti najbrojniji učenici koji će zadovoljavati prosječnost. Zbog toga je škola dužna primarno nastojati na odgoju koji je jedini odgovaran "pomiriti" indivuidualne razlike tako što će i najbolji i najslabiji učenik, ako je odgojen, biti dužan pozdraviti bez žvakanja gume, pokucati na vrata prije ulaska i općenito ispuniti ono što je društvenom normom određeno kao zahtjev ili mjera. U obrazovanju jednak tretman nejednakih nije socijalna nepravda nego gospodarska mogućnost određenih sredina, pa i same države što nije slučaj s odgojem koji je dužan nastojati na jednakom tretmanu nejednakih po spolu, pameti, snazi ili političkoj hijerarhiji.
Uistinu je smiješno pozivati se na sve ono s čime raspolaže razvijeni svijet, a još i manje slušati savjete "tog" svijeta što je svoje interese zaštitio institucijama u kojim je odgoj bio uvijek primaran. Prosto rečeno, nema svrhe slušati preprićavanja o tomu što imaju takmo neki jer se to niti smije, niti se može kopirati nego raditi onako kako su i "oni" radili da bi postali uspješni. Bez odgoja nije uspjela niti jedna zemlja kojoj težimo, niti s odgojem kakvog imamo možemo tražiti "šteker" za Europu.

Što smo izgubili?

Za prosvjećivanje, uz opće zahtjeve, bitno je spoznati resurse s kojima Hrvatska raspolaže. U tom smislu valja konstatirati da smo pretežito, s obzirom na površine, poljodjelska zemlja. Valjalo bi znati da smo Domovinskim ratom zaostali u mnogim djelatnostima i dio potencijala usmjerili na izgradnju porušenih mostova, čuvanje i obnovu brane na hidrocentrali Peruća, na obnovu oštećenih kapaciteta naftne industrije i njenih resursa. Zbog zastarjele tehnologije propala su nam brodogradilišta, uništeni su reprivatizacijom mnogi instituti pri poduzećima poput Rade Končara i Prvomajske, a od industrije nam je opstala farmacijska s Plivom, prehrambena s Podravkom, Franckom i Lurom. Valjalo bi znati da je Vukovar s gradovima slične sudbine na crti bojšnica pored srušenih domova i infrastrukture izgubio prepoznatljivost egzistencijalne sigurnosti.
Spomenute činjenice nisu pitanja poduke, nego smisao razumijevanja koje valja proširivati i dovoditi u svezu s onim što valja i nadalje označivati odgojno obrazovnim procesom. Tragično je, međutim, ako nastavno osoblje matematike, a ono je tomu sklono, misli da im je jedina dužnost baviti se matematikom. Matematika je i osmišljavanje postavljanja zadaće u kojoj učenici mogu izračunati korist ili štetu od miniranih polja, nebrige o otpadu i sličnim primjerima koji uz matematička rješenja pridonose ili potiću odgojne i moralne vrijednosti.

Što imamo?

Uz konstatciju da smo poljodjelska zemlja valja reći da je veći dio neobrađen, a manji je još uvijek miniran. To, prije svega, znači da zemlja nije iscrpljena umjetnom potporom dušika. Tomu bi valjalo dodati da s poljodjelskim prinosima nismo u stanju biti konkurentni međunarodnom tržištu sve dok netko ne osmisli strateški pristup proizvodnji koja jamči tržište s proizvedenom hranom bez zaštitnih sredstava i mesa bez anabolizirane prehrane stočnog fonda.

Najvrednije s čime Hrvatska u ovom trenutku raspolaže su njene prirodne ljepote. Ljepota našeg mora, naših šuma i planina nije opstala zahvaljujući našoj pameti nego zbog siromaštva koje nas je prikratilo za uništenje okoliša.
Budući da su još samo zrak i voda besplatni uskoro će se pokazati da će do čistog zraka i vode biti sve skuplje doći. U tom smislu Hrvatska ima potencijal koji odgojem čuvanja svojeg može pretvoriti u isti onaj kapital s kojim su Švicarci uspjeli čuvanjem tuđeg novca. Zbog čega ne bismo bili sposobni i odgojeni čuvati svoje? Odnosom spram prirode, njene ljepote bi valjalo pretvoriti u bogatstvo ili resurs čistog zraka, vode i zdrave hrane.
To praktično znači da bi cjelokupno obrazovanje valjalo usmjeriti na poticanje razmišljanja i djelovanja s kojim bi se odnos prema okolišu pretvorio u doktrinu koju bi poticao svaki nastavni predmet, a odgojni rad na mjere i akcije prepoznavanja domoljublja odnosom spram okoliša. Ideju bi valjalo isticati tako da se ljubav prema domovini prepoznaje odnosom spram njene čiste prirode umjesto onog što danas prepoznajemo navijanjem i mahnjem zastavama iza kojih ostaju limenke piva, smeće i zaljepljen asfalt žvakaćim gumama. Neprijatelje Hrvatske bi valjalo prepoznavati u ponašanju koje deklinira od odgojnih normi socijalnog imperativa.

Što nam nedostaje?

Hrvatska u svojoj dugoj povijesti, za razliku od većine europskih zemalja, uvijek se prilagođavala borbi opstanka protiv nekoga i pri tom izgubila senzibilitet borbe za nešto. Danas je ta činjenica, po mojem uvjerenju, najprepoznatljivija na sportskim priredbama. Publika pokazuje najveći interes posjetom kad navija protiv momčadi hrvatskih klubova ili izbornih vrsti. To znači da publiku manje zanima sportski događaj kao stvaralački izazov, a više kao sukob od kojeg se očekuje poraz protivnika koji je neka vrst personifikacije neprijatelja koji ugrožava opstojnosti hrvatske prepoznatljivosti. Najkraće, Hrvatskoj nedostaje nešto što bismo mogli označiti filozofijom života za nešto. Za nešto što će biti generacijski izazov s kojim će građani Hrvatske živiti i raditi s namjerom i nastojanjem da svi sudjeluju i misle načinom nacionalnog konsenzusa i neupitne prepoznatljivosti svega što bi tome prkosilo. Drugim riječima, dužni smo pronaći smisao domoljublja u djelovanju i u ponašanju koje ako odstupi od proklamiranog odmah prepoznaje osobu nedoraslu Lijepoj našoj. S plaćanjem poreza to nam nije uspjelo, jer svi koji su varali prethodne države nastavili su i u slobodnoj i međunarodno priznatoj državi podvaljivati, izbjegavati i na drugi način iz države izvlačiti korist. Stoga mi se čini prihvatljivom sintagmu: "Zrak i voda su bsplatni, a do čiste vode i zraka bit će sve skuplje doći" pretvoriti u resurs i filozofiju života s kojom će odgojem od najranije mladosti započeti proces s kojim će se prirodne ljepote proglasiti 0-tim spomenikom zaštite i drastično kažnjavati svaki koji se drzne ugroziti nacionalnu vrijednost.
Taj proces valja započeti i biti strpljiv najmanje deset godina, odnosno, potrebno razdoblje za prvu odgojenu generaciju. Spomenuti zahtjev razumije nastojanje na tjelesnoj i kompjuterskoj "pismenosti" na vladanju stranim jezicima i poznavanje hrvatskog kulturnog, ali i povijesnog nasljeđa.
U tranzicijskoj nedoumici, u globalizacijskoj zbunjenosti, u interdisciplinarnom kaosu i u ekološkom užasu valjalo bi prepoznati sva zagađenja, a osobito znanstvenu i rečenićnu hiperprodukciju koja poput robe bez kupaca ispunjava police, prostor i vrijeme ili pak nudi robu i istine kojima je istekao rok trajanja.
Pedagoška misao je dobra samo kad je jasna i neupitna. Valjalo bi ju uvijek pronalaziti u domaćim izvornim vrijednostima i zaboraviti na puko kopiranje iskustava nastalih u drugim gospodarskim i političkim uvjetima. Jedna među golemim zabludama je da razvijeni svijet bilo komu pomaže; on se oslobađa zastarjele tehnologije ili nudi spoznaju od koje će imati koristi. Spomenutoj konstataciji najuvjerljivije svjedoči činjenica da ekološki užas i zagađenja ne dolaze iz svijeta gospodarskih siromašnih zemalja, nego se u njih instalira zagađenje bilo ono radioaktivno, biološko, kemijsko, fizičko ili intelektualno.

OPASKA:
Tekst je izvod iz Priloga Kongresa padagoga kojeg ponavljam u uvjerenju da će i nadalje biti aktalan slijedećih desetak godina ili sve dok ministre postavlja politika, a njen sadražaj ideologija.


Literatura:
1. Mijatović A., (1999.), Ishodišta i odredišta suvremene pedagogije, HPKZ
2. Vukasović A., (1999.), Svrha i zadaće odgoja i obrazovanja, HPKZ
3. Bašić S. (1999.) , Odgoj, HPKZ
4. Polšek D. (1997.) Genetika društvenog ponašanja, Sociobiologija, Zbornik Radova, Jesenski-Turk, Zagreb, 1997.
5. Rusan R. (1997.) Od Gee do sebičnog gena, Zbornik radova, Jesenski-Turk, Zagreb, 1997.
6. Radman M. (2001.) Izazovi čovjeka i znanosti u 21. stoljeću, TV interview, Mislli 21. stoljeća, NZ Globus, Zagreb 2001
7. Mataja Ž. (2001.), Odgojni i obrazovni sraz, Napredak, 2001., br. 4

nedjelja, 11.05.2014.

ODRICANJE OD SADAŠNJOSTI ZA BOLJU BUDUĆNOST

Sve dok Vlada bude najmoćniji investitor, umjesto stvaralac uvjeta za investiranje u raspoložive nacionalne resurse, građani Hrvatske bit će žrtve poreznih nameta čiji je jedini cilj punjenje proračuna za financiranje resornih ministarstava koja ,baš kao i svaka vlada, nude odricanje sadašnjosti za bolju budućnost u ime floskula poput otrcane i neizostavne brige za mlade s posebnom „ponudom“ doživotnog obrazovanja i društva znanja što se svodi na sinekure u prosvjeti i na kampanjske dosjetke što se pokrivaju golemim plakatima.
Pouzdano se zna da je sve teže dobiti odgovarajuću zdravstvenu skrb, ali se ne zna kolika se sredstva troše na besmislene kampanjske akcije što upućuju na potrebu kontrole krvnog tlaka, šećera i drugih, kako ih nazivaju, civilizacijskih bolesti.
Pouzdano se zna da je prometna kultura na niskoj razini, a da su uzroci brojnih nesreća izazvane konzumiranjem alkohola i opojnih sredstava uz poslovičnu neodgovornost institucija zaduženih za prometnu infrastrukturu. Zar netko uistinu misli da će vozači smanjiti gas kad ugledaju golemi plakat s porukom „Brzina ubija“? Svi znaju da je alkohol štetan i da je droga opasna ali sve dok se prevencija bude rješavala plakatima i brošurama budite sigurni da je birokracija takvog ministarstva puno opasnija od alkohola i droge u društvu, da primijetimo s ironijom, znanja i neodgovornosti..

Sve dok Vlada u Ministarstvo za znanost, prosvjetu i sport ne postavi osobu koja zna da znanstvenik nije zanimanje nego domet, a da je obrazovanje bez odgoja isto što i lopata bez drške i sport će biti djelatnost od posebnog državnog interesa.
Sudeći po svemu što se u nas događa u „proizvodnji“ magistara i doktora znanosti valjalo bi da se netko upita što je bitno: titula ili znanje? Hrvatska ima u visoko obrazovnom kadru najviše diplomiranih ekonomista i neuspješno gospodarstvo i najviše diplomiranih pravnika sa suspektnim pravosuđem.
Ne ulazeći, u ovoj raspravi, u prostor državne mature s pitanjima za kviz umjesto za prosuđivanje razumijevanja predmeta za nastavak školovanja, valjalo bi se zadržati na činjenicama u kojima je uz „suvremenu pedagošku misao“ nastavno osoblje postalo žrtvom učeničkog nasilja što je prvorazredno pitanje, nazvao bih to, pobjede znanosti nad zdravom pameti. Nije li logična pretpostavka da su djeca dužna slušati i poštovati roditelja i starije osobe? Zašto bi institucije društva dale prednost nedisciplini i neodgovornosti učenicima u odnosu na nastavno osoblje? Dakle to je pitanje o kojem ne mogu raspravljati samo doktori znanosti, a pogotovo ne ako su usvojili, da kažemo, filozofiju koju je spoznaja molekularne biologije pretvorila u ono, što se zove „znanstveno smeće“! Mora li o tome raspravljati samo znanstvenik s titulom ili građanin s argumentima?
Jadna je država koja se prepoznaje samo sportom i koja vlasnike sportskih medalja na OI i SP vrednuje, kako bi smisao tjelesne vježbe i sporta kao socijalnog izazova učinila bez vrijednosti.

Sve dok Vlada u Ministarstvu kulture ne nađe osobu koja ne shvati da pitanje kulture nije nametanje osobne kulture nedovoljno obrazovanim građanima ONA će biti parada što ju pokriva proračun umjesto interes građana. Riječ je o činjenici da je kultura dovoljno široka djelatnost kojeg u nas predstavljaju scenske, likovne i glazbene izvedbe, kao i brojne ustanove od kazališta, biblioteka, muzeja i filmskog stvaralaštva uz maštovit iliti kreativan kadar za izložbe i festivale. Dakle i bez spomeničke baštine golemi je to prostor za koji je nužno znanje prepoznavanja koje ne smije podleći osobnim emocijama, a i manje interesu.
No, sva ta i tako poimana kulturatura predstavljanja postaje beznačajna ako ne postoji kultura discipline i odgovornosti kao institucionalno njegovane potrebe. Naime, u nas još nitko nije shvatio da smo dužni tek započeti zanemarene procese, kako bi prevladali ideologiju, kampanje i glumu same glume za boljitak građana, a ne države. Hrvatska nema svoju povijest; ona nema još književnost i film, a ima televiziju koja postaje sama sebi svrhom. Dakle, u tom smislu naša ministarstva su vrsta matrice u koju su raspoređeni različiti interesi jer je, očito, zanemaren smisao dugo očekivane države koja je opljačkana, prezadužena i s građanima koji, tako se čini, nisu dobili što im je potrebno kao nešto što se poima kao duševna hrana u vrijem kad je životna sve teže dostupna.

Sve dok nam Ministarstvo za turizam i Ministarstvo za poljoprivredu budu ovisili o vremenskim uvjetima a ne o uzajamnoj suradnji i nadalje će lijepo i sunčano vrijeme pogodovat turizmu, ali štetiti usjevima. Zato je groteskno što se naš turizam reklamira spomeničkom baštinom kad turisti uživaju u suncu i moru i s prvom kišom napuštaju Hrvatsku s pričom što su jeli i pili, a manje o tome što su vidjeli. Napokon, bilo bi nužno da turistički djelatnici shvate da turisti nisu gosti nego su potrošači koje valja ugostiti za primjerenu cijenu, a ne dočekivati ih na granici s bocom vode i prospektima na razini ministara.
Turizam je apsolutno krivo pozicioniran kad posreduje predstavništvima koje žele privući turiste plakatima umjesto agencijama koje ispituju dubinu džepova potencijalnih potrošača kako bi im ponudili primjeren aranžman. Naime, oni koji imaju dovoljno novca, a tih je u turizmu sve manje, i bez posrednika mogu pronaći što ih zanima.

Zaključno:
Hrvatska ne raspolaže kolektivnom memorijom i zajedničkim nastojanjem. Takvo nastojanje je proces koji traži nacionalni konsenzus za pitanja prosvjete, turizma, poljoprivrede i zaštite prirode kao minimumom koji neće biti ovisan o stranci nego o njegovanom smislu kao najmoćnijim nacionalnim resursima.
Pojedinci i timovi koji predstavljaju Hrvatsku u međunarodnoj prepoznatljivosti nužno dobivaju nacionalnu potporu u sportu, umjetnosti i znanosti ako to svojim talentom zavrjeđuju jer visoki dometi pojedinaca nisu zasluga sustava nego darovitosti koje institucije rado sebi pripisuju.
Zagreb, 11. Svibnja 2014.



.

četvrtak, 17.04.2014.

ZNA LI SE UISTINU ŠTO JE TO KULTURA

Kultura
Kultivirati znači njegovati, uzgajati, odgajati. Kultiviraju se cerealije, uzgaja se blago, njeguje se umjetnost, odgajaju se ljudi. Poljodjelci znaju što valja činiti za urod žita ili bilo kojih biljki prirodnim putem ili uz pomoć farmacijske proteze što se u poljodjelstvu zove zaštita bilja, a u sportu doping. O uzgoju blaga jednako se znaju uvjeti na paši i potrebni suplementi za prinose na farmi. Njeguje se glazbena, likovna i scenska umjetnost, te filmsko, književno, folklorno, reći ćemo, stvaralaštvo. No, kad je odgoj u pitanju nastaju nesporazumi. Zašto? Zato što su pojam odgoja interdisciplinarni „stručnjaci“ što su obrazovali kadar koji zagovara društvenu svijest uz osuđivanje drila dokazali da ono što se razumije pojmom „društvena svijest“ nije ništa drugo do usuglašavanje savjesti s praktičnim umom. Ako netko misli da postoji društvena svijest i da se disciplina i odgovornost može postići bez stresa i neuroze i sam je neurotičan. Odgoj se postiže strahom od rizika, od sankcija i od posljedica za izazvane socijalne i osobne nepodopštine. Odgoj je dril, ali ne radi maltretiranja nego radi čovjekova usmjeravanja kako ljudi ne bi činili drugima i okolini što ne žele da drugi čine njima.

Odgoj
Odgoj nije nastavni predmet koji se ući nego je socijalni imperativ svakog nastavnog predmeta u zahtjevima rada, discipline, ponašanja i odgovornosti. Nakon Drugog svjetskog rata odgojni imperativ zamijenjen je parolama. Uz brojne krilatice, dominirala je: „snađi se druže!“ Inteligentni su se snalazili baš onako kako se danas snalaze učenici i studenti specijalizirani za testove, ali i za priskrbljivanje diploma, pa i znanstvenih titula. Vještine umjesto znanja ili ono što se razumije linijom manjeg otpora rezultiralo je inflacijom „učenih“ ljudi, a posebno „znanstvenika“. Ne rijetko predstavljeni svojim radovima, kao uvažene osobe, kad ne mogu svoja stajališta potvrditi praksom uvijek se pozivaju na mentalitet i svijest uz tvrdnju: „moramo promijeniti mentalitet.“ Kao ONI raspolažu potrebnim mentalitetom? Objektivno, svi koji se u svojim predavanjima i nastojanjima pozivaju na svijest i mentalitet, budimo jasni, školovani su na „snađi se druže“. Mentalitet se formira na materijalnoj osnovi života i rada uz koja se stječu iskustva sa svim socijalnim posljedicama. Njima, dakle školovanim na „snađi se“, za mišljenje se obraćaju predstavnici medija jednako neobrazovani za posao koji im je povjeren.
Nekad odani ideologiji (čitaj: kongresnim zaključcima i partijskim zadaćama), a danas stranačkim liderima u oba su slučaja aktivni svojim neznanjem za povjeren posao. Svaka je stranka onoliko pametna koliko i njen lider baš kao i nekad partijski vrhovnik. Nije li o tome svjedočila svaka vlada samostalne i međunarodno priznate Hrvatske države? Dakle, u onome što se razumije mentalitetom ostalo je isto u lijevih, desnih, liberalnih, demokratskih ili svjetonazorskih. Predstavljali se naši stranački čelnici kako god žele njihov je mentalitet formiran u uvjetima života i rada. Svjedoci smo toga u njihovim sučeljavanjima koje se umjesto rasprave svode na uzajamne optužbe i svađe oko vlasti kao djeca ili kako je duhovito u Obzoru u jednoj od svojih kolumni Goran Gerovac napisao da su naši političari kao djeca s posebnim potrebama. Njihove potrebe su posljedica građanske popustljivosti. Nije li to posljedica iskustva pedesetogodišnjeg drila što je formirao mentalitet koji vlastima jamči moć, a građanima sigurnost samo ako su poslušni. Zar netko misli da se nešto u stečenom mentalitetu promijenilo?
Proračunska sredstva za kulturu od 0,49% komentirana su od istinski obrazovanih ljudi kao način „ubijanja kulture“. Naravno, i nadalje nije jasno što se u nas razumije pojmom „kultura?“ Ne samo kad je u pitanju njeno financiranje u tom golemom i nedefiniranom prostoru zadužene države s brojnim prosvjedima i nezaposlenim građanima. Jeli kultura pojam koji obuhvaća sva dobra materijalnog i nematerijalnog stvaralaštva ili je kultura odnos prema ljudima i stvarima osobe koja ima poziciju ministra aktualne vlasti?
Prije bilo kakve rasprave o financiranju kulture, kao socijalne paradigme, valjalo bi se osloboditi poimanja naslijeđenog iz vremena njenog približavanja radnim ljudima o čemu zorno svjedoči bibliobus koji i danas u okruženju moćne informatike služi kao putujuća biblioteka. Doduše sindikati radnih kolektiva više ne otkupljuju kazališne i druge scenske priredbe, jer su opterećeni drugim, puno, puno ozbiljnijim, pitanjima egzistencije. Napokon, sve što je u ime radnog čovjeka, a bez njega provodio sindikat preuzele su agencije o čemu opet svjedoči činjenica da je inokosnih poslovodnih organa sve manje u svečanim ložama, a sve više u egzotičnim zemljama čime je indirektno prikraćena djelatnost koju je podupirao sindikat. Sudeći po reagiranju, reći ćemo, kulturnjaka nitko nije u stanju ustanoviti tko u tom prostoru dotiče dno, a još i manje tko zavrjeđuje vrh proračunske piramide? Jesu li to performeri, balet, filharmonija, kazališne i scenske priredbe, festivali, film, muzeji, folklor, izložbe, klape, knjižnice, spomenička baština ili što?

Vrijeme uništava spomenike, a čovjek prirodu
Velikim naslovima i medijskom pompom ističe se naša spomenička baština. Uvela se čak i spomenička renta, jer je netko u ime građana, a bez njih opet prisvojio pravo organiziranja izložbi, festivala mjerom socijalne neosjetljivosti i političke neodgovornosti, između ostalih, i obnavljanjem dvoraca.
Nisu dvorci i spomenici u Hrvatskoj propali zbog nemara nego zbog istih razloga zbog kojih su o(p)stale prirodne ljepote! Dvorci su započeli propadati kad je nestalo sredstava za njihovo skupo održavanja ili pak prilagođavanje suvremenosti. Jednako su nam tako opstale prirodne ljepote čak i bez njihove zaštite. Prirodne ljepote Hrvatske nisu posljedica pameti i mudre politike nego siromaštva. Čini se da o tome zorno svjedoči jedan drugi katalog kojim se trenutno bavi Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja koje ruši posljedice kulture nasilja, pljačke i bezobzirnosti. Tko je tu uistinu lud kad na jednoj strani ruši ono spram čega nije bio brižan, a čuva i revitalizira ono o čemu nije u stanju brinuti?! Zar netko misli da su činovnici sposobni u ime kulture revitalizirati dvorce u kojima više ni jedan vlasnik ne bi želio ni spavati a kamo li živjeti?
Bilo bi zgodno da nam netko prikaže smisao čeprkanja po ostacima civilizacija što su nestale? Mogu li uistinu slučajna nalazišta imati socijalnu vrijednost koja zavrjeđuje financiranje pretpostavki što ne odmiču od razloga zbog kojih se danas čuvaju stvari koje se ne koriste, a šteta ih je baciti? Što ako su neke iskopine odbačene onako kako mi danas odbacujemo starudiju? Sigurno je, kad su iskopine u pitanju, samo jedno. Davni preci i stare civilizacije nisu imale problema sa smećem. Da budemo cinični. Nismo u stanju, bez posljedica za zdravlje, razvrstati i reciklirati otpad, a onda iskopini beznačajne socijalne vrijednosti i upitne vjerodostojnosti njene interpretacije dajemo prioritet ili pak nekom slučajnom intervencijom bagera dodirujemo predmet zbog kojeg takvo mjesto dobiva status arheološkog lokaliteta. Koliki li su lokaliteti investitore bacili u očaj, a državu u besmislene troškove? Nije li spomenička renta vješta dosjetka, a zaštita spomeničke baštine način kojim siromašne države čine još siromašnijim? Naime, kad bi UNESCO bio dužan plaćati sve što je zaštitio papirom umjesto novcem sigurno bi imao mjerila koja bi njegove kataloge stanjila.

Hrvatska raspolaže spomenikom 0-te kategorije na globalnoj razini, a to je Priroda! Za nju su nadležna neka druga ministarstva jer našoj politici nedostaje kultura, a nadležnom ministarstvu za kulturu hijerarhija ciljeva za postignuća umjesto za proračunsku raspodjelu siromaštva na dijelove zbog kojih je ugrožena njena birokracija.
U nas nitko nije u stanju sagledati, a nekmoli zaštiti Prirodu jer svako ministarstvo djeluje po vertikali, a to je slično anegdoti prema kojoj je više slijepih osoba bilo raspoređeno oko životinje sa zadaćom da dodirom opišu svoj dio. Zadaća je obavljena kvalitetno, ali nitko nije bio u stanju zaključiti o kojoj je životinji riječ.

Svi znaju da su još samo zrak i voda besplatni, ali da će do čiste vode i zraka bit sve skuplje doći nitko nije postavio na razinu socijalnog imperativa o kojem su dužna, baš kao i o odgoju, brinuti sva ministarstva. Hrvatska ne raspolaže samo prirodnim ljepotama nego i resursom koji je prepušten Ministarstvu zaštite okoliša i prirode. Dakle vertikalno! U nas još nitko nije shvatio da vertikalno ustanovljena ministarstva nisu u stanju brinuti za socijalni boljitak, pa su onda okrenuta interesima vlastite birokracije ili kako to pojedinci komfornijeg razmišljanja vele za teškoće u realizaciji ideje, da nema političke volje.
Gotovo je sramotno da u nas ono što pripada nedostatku kulture politike zorno prikazuje premijer kad se pojavi u neobaveznoj odjeći osobno čisteći okoliš. Je li to poruka građanima da rade ono za što postoje službe koje nisu u stanju zbrinuti otpad i ustanoviti odgovornost građana koji bacaju smeće, da budemo ironični, u netaknutoj prirodi. Zar ne bi bila uvjerljivija poruka da je premijer doveo odgovorne osobe i rekao im da su dužni ustanoviti sustav zbrinjavanja smeća i kaznenu odgovornost građana? Jednako bi medijima poručio da ignoriraju stručnjake što se pozivaju na društvenu svijesti i pišu bio uvjerljiv kad bi tražio odgovornost medija koji u studio dovode goste što javnosti nude propagandne materijale i brošure s apelima na društvenu svijest umjesto odgovornosti za prekršaje. je.

Zanemarimo li subjektivne prosudbe, što uključuju i cinizam, lako je ustanoviti da je skupa birokracija svake od djelatnosti nedefiniranog pojma kulture (naravno i sporta) prikraćena proračunom zbog nedostatka pameti onih koji su je ustanovili. Naši vrhunski umjetnici i drugi međunarodno priznati znanstvenici, sportaši i treneri nisu nastali zahvaljujući sustavu nego njemu u inat. Nadprosječno daroviti ljudi ne traže brigu nego uvjete. Zar su njima potrebna ministarstva? Prije bi se moglo zaključiti da su ONI potrebni ministarstvima o čemu osobito svjedoči ministar Željko Jovanović koji odgojem naziva i dodaje pridjev za imenicu čiji pojam njemu, kao i onima koji u njemu sudjeluju sadržajima, o odgoju pojma nemaju. Jednako tako doslovce je uletio u sport okružen vrhunskim sportašima ovisnim o proračunu jer bez njih ministar, kao i bršljan bez oslonca, ostao bi na tlu. Tržištu zanimljivi sportaši kao i umjetnici međunarodne reputacije nisu u okruženju ministara nego je njima čast kad su u njihovom društvu.

Na pitanje: što autor teksta predlaže? Za sad ništa ne predlaže! Samo konstatira da kultura u nas nije samo ukupnost materijalnih i nematerijalnih dobara. Postala je žrtva entuzijazma, a osobito nedarovitih kao recidiv vremena u kojem se formirao mentalitet borbe za sredstva koja služe instituciji i onima koji od nje imaju osobnu korist, a najmanje ili ništa hrvatskim građanima. U nas se ništa ne njeguje, ne odgaja, a o kulturi birokracije svjedoči praksa i brojne udruge za borbu protiv raka, pušenja, droge, korupcije i osobito nasilja; ono je čak klasificirano. Tako imamo nasilje nad djecom, nad majkama, nad ženama, pa onda postoje obiteljski nasilnici i bogtepitaj što sve ne postoji unatoč činjenici da je riječ o nasilnici ili o nasilniku nad bilo kim! Kad netko ubije je ubojica, a ako ima više žrtava onda je zločinac. No, u nas je običaj da naši novinari često daju do znanja da je ubojica ili da je ubijeni imao nacionalnost. U normalnoj i odgovornoj državi bi urednik i novinar dobio nogu. To našim političarima i moralistima nije palo na pamet kako bi rekli da takva vijest ako i nije izravni govor mržnje u svakom je slučaju poticanje nacionalne mržnje. U nas je to posebna tema kolumnista koji čitatelje ne odgajaju nego se stranački ili nacionalno obračunavaju. Jedan od posebnih nacionalnih talenata je komentator, anonimna pisama i to pred zastupnicima koji ga slušaju umjesto da ga otjeraju s govornice.
Što je to kultura politike ili politika kulture?









.

nedjelja, 19.01.2014.

ŠTO JE VIŠE PISACA MANJE JE ISTINE O FAŠIZMU HRVATA

Ove će se godine napuniti sto godina od početka Prvog svjetskog rata. Kraj tog rata (1918.) obilježit će razdoblje u kojem će, politička i nacionalna, Hrvatska europsku monarhiju Franje Josipa zamijeniti balkanskom monarhijom Aleksandra Karađorđevića. Kralj je od samog početka svoje vladavine dao do znanja da nema razumijevanja za činjenicu da su se Hrvati željeli osloboditi „Žute monarhije“. Za srpsku politiku Hrvati su bili gubitnici Prvog svjetskog rata i uopće ju nisu zanimali bilo čiji osim srpskih nacionalnih interesa. Suprotno očekivanjima hrvatskih političara došlo je čak do nasilja koje je kulminiralo u Narodnoj Skupštini kad je poslanik srpskih radikala Puniša Račić ispraznio pištolj pucajući na hrvatske parlamentarce i smrtno ranio prvaka Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, ubio Pavla Radića, a ostale ranio. Bio je to, po svemu sudeći, politički scenarij kojim je izazvana parlamentarna kriza. Kralj je krizu „riješio“ ukidanjem Ustava i uvođenjem (06. januara 1929.) diktature kojom je trojedna država Srba, Hrvata i Slovenaca proglašena Kraljevinom Jugoslavijom sa svim elementima srpskog radikalizma i hegemonizma nad ostalim narodima monarhije.
Ne oporavljena od dvije monarhije Hrvatska je, ni kriva ni dužna, bila žrtva Drugog svjetskog rata, nakon kojeg će se istiskivati iz memorije velikosrpsko nasilje između dva svjetska rata. Postala je državom kakve su nastale u svim, od Hitlera, okupiranim zemljama. Nezavisna država Hrvatska samo se tako zvala. Niti je bila nezavisna, niti je voljom naroda stvorena. Dobila je vlast kako bi provodila fašističku diktaturu što se protezala od norveškog Kvislinga (Quisling) na okupiranom sjeveru pa sve do srpskog Nedića na istoku našeg prostora. Razlika između Nedićeve Srbije i Pavelićeve NDH bila je u tome što je Pavelić progonu i ubijanju Židova i Roma, okružen revanšistima nesmiljene diktature Kralja Aleksandra, dodao Srbe.
Nisu valjda zločini hrvatska nacionalna izmišljotina. Postojali su u mislima i djelima svih nacija. No, interpretacija zločina u NDH odnosi se na sugeriranje da su Hrvati nacisti unatoč činjenici da do 1941. nigdje u povijesti nije zabilježen hrvatski nacizam baš kao što ni nakon 1945. nije prestao biti prikazivan kao prijetnja koja ugrožava Srbe. I koga još? Nisu svi Hrvati u državi NDH bili fašisti čak ni među ustašama, a kao što se pokazalo ni među partizanima nisu bili svi antifašisti (vidi: Erna Paris „Duge sjene“ , str. 401-459, Prometej, 2003.) o čemu vjerodostojno svjedoči velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH što se pokušava označiti politikom Slobodana Miloševića. I, kao što je poznato, ta politika ni danas nije bez oslonca. Naime, Srbi neupitno uživaju u svojem nacionalizmu i pretenzijama na tuđe teritorije, što u povijesti Hrvata nije bio slučaj.
Od užasa nacionalnih politika najgore su one što svoje zločine opravdavaju pozivanjem na zločine drugih. To je kao pranje blatom. Tek činjenica je da su Jasenovac i ustaše zbog kvislinškog režima postali stigma pripisana Hrvatima kao narodu. Jasenovac je uistinu bio logor smrti i simbol stradanja nevinih, ali njegovo povezivanje s Hrvatima umjesto s fašizmom asocira na mitskog Prometeja kojeg je za stijenu prikovao Hefest kako bi mu orao Eton svaki dan žderao jetra koja su se obnavljala. Danas „etoni“ svakom nacionalnom „titanu“ kljucaju jetra pozivanjem ili prizivanjem ustaša i Jasenovca praveći od toga, doslovce, izmet za dnevno političke potrebe. Kakve veze s tim imaju, recimo, dvojezične ploče u Vukovaru? Zašto se referendumu o obitelji, što je svjetonazorsko pitanje, daju naljepnice vezane uz fašizam, pa čak i antisemitizam.
Ima li u Hrvatskoj fašista i antisemita? Imenom i prezimenom ih nema da bi zaslužili medijski prostor vraćanja u povijest, koja što ima manje istine, to ima više „pisaca“. Sve djeluje u smjeru pamćenja ili podsjećanja na prošlost NDH-a kako bi se izbjegla sadašnjost s ratnim ranama koje još nisu zarasle. Od toga je tragičnije što za „zarastanje rana“ velikosrpske agresije hrvatska se politika ne trudi dok je srpskoj politici sasvim dovoljno da je nacizam nazvan velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića. Nije li na taj način izbjegnuta terminološka oznaka za fašizam?
Fašisti su u Hrvatskoj anonimni neprijatelji koje nitko ne brani! Napadati ono što nitko ne brani i braniti ono što nitko ne napada recidiv je prošlosti u kojoj su borci uvijek bili bolje vrednovani od branitelja. Nismo slučajno toliko borben narod. Borimo se protiv karcinoma, protiv pušenja, protiv alkohola, protiv nasilja i u nedogled udruga i zaklada čiji borci dobro žive ako institucije ne suzbijaju ono zbog čega postoje! U nas je svaka udruga „borbena“, a humanitarne su oblik sumnjive solidarnosti. Od karcinoma i drugih bolesti puno ljudi umire, ali puno više ljudi od tuđih nesreća živi jer se pitanja osvjetljavaju, ali se ne rješavaju. Osvijetljena je korupcija, a o podvalama privatizacije se jednako puno zna ali se umjesto sankcioniranja otvaraju pitanja s odgovorima tjeranja maka na konac sve dok ponestane konca.
Jesu li stvarno Srbi u Hrvatskoj ugroženi? Naravno da jesu kad se sluša Milorad Pupovac. Nevjerojatno je da njega nitko još nije ugrozio kao samozvanog odvjetnika „ugroženih“. Pozom isposničkog lika manastirske freske opominje i poziva se na prošlost koja se Hrvatima veže uz Jasenovac. Manipulira anonimnim pismima koje sam piše da bi imao što čitati za optuživanje i za podsjećanje na ustaše kojima suvremena Hrvatska nema druge povezanosti osim one koju joj „pisci“ pripisuju.
Da manjine u Hrvatskoj nisu ugrožene svjedoči Sabor! Biračko tijelo nije iznjedrilo osobu s hrvatske strane kakvu na srpskoj izaziva Milorad Pupovac s aboliranim Stanimirovićem u Vukovaru; on bi, kako je izjavio, isto postupio da se vratimo u devedesete godine. Dakle polagao bi zakletvu pred zločincima! Nisu u pitanju samo dvojezične ploče nego i nazivi. Skrb (da prostite jebe mi se za tu riječ čak i u hrvatskom jeziku, ali službena je) prevedena je na ploči kao zaštita, a postaja se prevodi u stanica. Pa kamo to vodi? Zašto bi Hrvati brinuli za srpsku manjinu kojoj nije stalo do države u kojoj žive; oni uče iz posebnih, za Srbe pripremljenih, udžbenika. U njima Srbi nisu označeni kao agresori. Ljute se što je Hrvatska priznala Kosovo. Beograd je njihov matični grad i tako u nedogled onoga „teško je biti Srbin u Hrvatskoj“.
Nakon četrdesetak godina bratstva - jedinstva uz njegovanje antifašističkih tradicija u do temelja razoreni Vukovar pod okriljem JNA 18. novembra 1991. umarširala je zločinačka horda noževima i bradama. Protjerali su iz Vukovara i njegova okruženja sve nesrpsko stanovništvo. Dio su poubijali, dio raselili ili u srpske logore zatočili. Zar bi zbog tog zločina imalo smisla mrziti ili groziti se srpskom narodu? Nema naroda, država i nacija bez zločinaca. Ima li smisla zbog zločina bilo kojoj naciji lijepiti etikete, prozivati ili pozivati se na prošlost generacijama koje sa zločinima nemaju ama baš nikakve veze? Međutim, građani Vukovara imaju ne samo veze s tim nego i iskustvo s „većinom manjinskog stanovništva“! Filipike Pupovca o ugroženosti manjine koja je postala većinom poslije ubijanja, progonstva i logorskih zatočeništva kakvih Hrvatska, nakon Jasenovca, nije imala. Nije samo provokacija nego je oblik nasilja zaštićene manjine nad poniženom većinom. Ako pak nije to, onda je sigurno nastavak rata drugim sredstvima. Dvojezične ploče u Vukovaru nikad nisu postojale. Koliko i sam, kao rođeni Vukovarac, znam ćirilični napisa u Vukovaru nije bilo. Pojavili su se sa srpskom agresijom, a zacijelo se spomenute ploče ne postavljaju kako bi popravili gospodarsko i materijalno stanje njegovih građana.
U Vukovaru koji je hrvatski grad živi srpska manjina koja ne želi zajednički život u njemu nego suživot. To ne samo da je štetno, to je sumanuto i europske civilizacije nedostojno. No, činjenica je da baš to podržava Vlada koja postavljanjem dvojezičnih ploča sigurno neće postići drugo do nacionalne netrpeljivosti. Pravo je čudo kako se nitko nije sjetio ploče okružiti bodljikavom žicom i pustiti u njih struju što bi bilo primjereno Vladinoj mjeri u nedostatku onih za boljitak građana.

nedjelja, 29.12.2013.

KAKAO VOLIM ZAGREB

Nisam bio osobito discipliniran čitatelj rubrike “Zašto volim Zagreb”, ali u svemu što sam nekad pročitao ustanovio sam jedan čudan način udvaranja publici ili udovoljavanju rubrici koja traži pisce za taj pomalo sladunjavi i srcedrapateljni prostor.
Kao prvo, Zagreb se voli iz dva razloga. Nema ništa prirodnije od činjenice da ljudi vole grad u kojem su rođeni! Svi ostali koji su u Zagrebu o(p)stali našli su njemu svoj egzistencijalni interes. Što uopće znači voljet grad ili bratimiti se s gradovima? Grad ima svoju uporabnu vrijednost koja se voli u mjeri koristi koju mu pruža ili koju iz njega izvlači stanovnik, podstanar, pisac, građevinar, liječnik, arhitekt, umjetnik, obrtnik ili činovnik. Tu istinu još nitko nije izrekao! Svi se nešto prenemažu svojim ljubavima prema ulicama, zgradama, parkovima, muzejima, kazalištima i brojnim drugim ustanovama na način koji bi, najvjerojatnije, morao fascinirati čitatelje. Stjecajem okolnosti znam osobu koja je pisala “zašto voli Zagreb” i osobu koja je naručila “ljubav” za Zagreb, odnosno, tekst za spomenutu rubriku. Naime, ta se rubrika podastire istaknutim pojedincima, a kao što znamo među njima je podosta lažljivaca i prevrtljivaca što podvaljuju gradu politiku, znanje i pamet. Naravno, nije mi ni u primisli da među piscima spomenute rubrike nije bilo iskrenosti ili lirske zaljubljenosti u grad mladosti, studiranja, hofiranja itd. Međutim, ljubav je intima s kojom se nema smisla javno razmetati. Zamislite upite: zašto volim mamu ili domovinu? To je prirodno, a hvaliti se ljubavima je nepristojno i nedostojno civiliziranih ljudi. Riječ je naprosto o jednom psihosocijalnom defektu koji vrijeđa kritički raspoložen um. Pa tko bi na ponuđeni upit odgovorio da voli Zagreb zato što vlasnici vode pse na ulice da bi obavili ono zbog čega doma puštaju vodu, a na ulici se dive pasjem izmetu. Recite samo gazdi nekog psa u Zagrebu da nema smisla pustiti psa bez lajne. Niti jedan vam se pseći gazda neće zbog toga ispričati nego će, ovisno o korpulenciji, odšutjeti ili uzvratiti uvredom. Ima li smisla upit na tržnici: jesu li svježa jaja? Dvojim da bi netko odgovorio da nisu. Dakle, takvo pitanje postavljaju nesigurne osobe koje žele potvrdu svoje nesigurnosti čak i na tržnici.
Zašto bi netko napisao da mu je mrzak promet u našem glavnom gradu i da mu je zlo kad mora preko Save, a osobito kad padne kiša ili kad je poledica?
Grad koji je bježao od Save prema Sljemenu još nije dobio ni uređenu obalo utvrdu i na njoj pristojno šetalište koje bi mladost iz gustih, i kafićima pretrpanih, trotoara premjestio na obale Save. Pa gdje su svi ti zaljubljenici u Zagreb? Zašto se ne otvori rubrika “Kako volim Zagreb”. Neka nam se u toj rubrici jave ljudi koji su u našem glavnom gradu ostavili nekakvog traga. Neka pišu o svojim uspjesima ili podvizima, a ljubav neka čuvaju za svoje bliske i drage prijatelje i neka je dijele ili množe. Svejedno je.
Ljubav prema gradu se mora prepoznavati djelima. O tim djelima svjedoči Bole, Lenuci i brojni pojedinci iz razdoblja u kojem je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu bio Izidor Kršnjavi. Za njegova je „vladanja“ grad stasao onakvim kakvim ga još uvijek i jedino imamo s čime predstaviti strancima. Voljeti Zagreb ili bilo koje mjesto nije dovoljno. Valja se truditi i puno toga uraditi da se ljubav pretvori u skrb i čuvanje vrijednosti koje jamče ugodan prijevoz, sigurnu šetnju ulicama i parkovima. Uostalom grad je već davno prevladao ono što se zove gradska intima. Kad je prešao preko Save postao je velegrad širokih vizura i skromnih rješenja. Ono malo intime zadržano je još kod popularnog Charlija s nekim drugim pretenzijama iliti biti viđen kako bi se ponekad socijalno zlo ekstravagancije i blefiranja pretvorilo u kakvu-takvu vrijednost.
Nisam primijetio da je netko od „zaljubljenika“ upozorio nervozne vozače da truba nije sredstvo discipliniranja onih koji su na putu njihove žurbe. Nisam primijetio ni reagiranje građana na bezobzirnost spram hendikepiranih osoba. Svaki ide svojim putem što bi D. Cesariće rekao “..za novcem ili za hljebom.....” ne čineći ništa da bi građani komunicirali u ugodnom ozračju uzajamne pažnje i poštovanja koje inače obilno iskazuju u pisanom obliku spram spomenika, zgrada, parkova, skulptura i svega što je neupitni ures grada.
Zagreb je grad na domak mora i u predivnom okruženju Like, Zagorja, Međimurja i Slavonije. Drugim riječima ima idealnu poziciju da ga njegovi „zaljubljenici“ napuste već u petak, kako bi se vratili korenima od kojih su pobjegli. Pobjegli od zemlje samo je vikendom obrađuju. Pobjegli od pašnjaka u njima traže smiraj duše, a na plavom Jadranu u bijelim vikendicama ili na brodovima troše ono što u Zagrebu zarađuje. Samim tim ono malo gospodske i gradske sirotinje se zadovoljava Sljemenom i umjetnim jezerom. U našem se glavnom gradu ne živi nego se radi da bi se vikendom napustio grad kojeg su gradili njegovi građani prije prva dva svjetska rata. Gostima ili turistima se pokazuje Gornji grad, Lenucijeva potkova, Mirogoj i točka. To su djela i objekti koji su dali fizionomiju Zagrebu s kolodvorom i Zrinjevac koji vodi do središnjeg trga preko tržnice i Tkalčićeve do Gornjeg grada na kojem nam na jednoj strani, ili u Banskim dvorima, sjede „poslodavci“, a na drugoj strani, u Saboru, zakonodavci.
Međutim, zaljubljenici u grad se ne mogu dičiti prometnom rekonstrukcijom, obnavljanjem fasada, uvođenjem plina ili kanalizacije.
Zanimala bi me rubrika u kojoj bi ljudi različitih struka uspoređivali Zagreb sa susjednim glavnim gradovima i ukazivali na nedostatke ili nudili rješenja. Što to ima Zagreb, a nema Ljubljana, Trst ili Beograd? Imaju li Sarajlije bolju gastronomsku ponudu od Zagreba? Ima li Zagreb bar nešto što ne bismo mogli pronaći u Budimpešti ili u Beču? Recimo, štrukle umjesto ćevapa.

ponedjeljak, 05.08.2013.

SAMO JE PRIRODA ORIGINALNA, A SVE OSTALO JE UMJETNO

Spomenici civilizacija su umjetnički dometi koje razara vrijeme, a Prirodu kao originalnu vrijednost razara čovjek.


Čovjek je ovisno biće. Dok je bio blizak prirodi ovisio je o njoj. U mjeri društvene organiziranosti ovisi o društvu. Međutim, u svakom njegovom (čovjekovom) ovisničkom značenju bio je i ostao je osuđen na trčanje! U svojim prapočecima je trčao za hranom ili je trčao da ne bi postao hrana. Trčanje za hranom pretvorio je u utrku za materijalnim dobrima ili je postao žrtva dobara za kojima je trčao. Prvo evolucijskim razvojem, a kasnije tehnološkim dometima, čovjek je ubrzao svoj hod tako što je konjsko sedlo zamijenio automobilskim sjedalom, pa je globalno ljudsko gibanje prevalilo put od četveronožaca pa sve do letilica nadzvučne brzina s daljom tendencijom putovanja informacija umjesto ljudi. Od vještine jahanja na četveronošcima do sjedenja pored PC-ia i nije prošlo tako puno vremena; ono je samo u posljednjem stoljeću, a osobito desetljeću, silno ubrzano. Tehnološkim dometima usavršavala su se sredstva prolazeći faze ekonomskog, a s njim i socijalnog razvoja. Koliko god čovjek bio uspješni trkač u utrci koju je odabrao gubio je jedino utrkujući se sa zdravljem. Materijalne vrijednosti na jednoj strani uvijek su na tezulji druge strane pokazale brojne bolesti i tegobe što su nastale nesanicom, nervozom, lošom ili neredovitom prehranom i brojnim uzrocima koje nema svrhe nabrajati. Kao rob materijalnih dobara koja više nisu skrivena u pećini koju je Alibaba otvarao riječima: "Sezame otvori se", danas je "blago" dostupno i na dodir noge otvaraju se robne kuće i trgovački centri u kojima elektronska kartica čuva tajnu vlasničkog identiteta i konta kojim raspolaže. Sav taj, nazovimo ga, napredak platio je čovjek u utrci koja nije bila samo za bolji život nego i za život u izobilju koji ima svoju cijenu.

"Trčeći" tako došli smo do crte u kojoj su još jedino zrak i voda besplatni. Međutim, do čistog zraka i do čiste vode će biti sve skuplje doći. Gomilajući materijalna dobra razaranjem prirode čovjek je došao do apsurdne situacije. Pokušava od zaborava uščuvati ostatke starih ili izumrlih civilizacija tako što osvježava ili konzervira spomeničku baštinu koju je razorilo vrijeme. Ljudi, a osobito njegov intelektualni svijet kao da zaboravlja da je samo priroda originalna, a sve je ostalo umjetno ili, ako netko hoće, umjetnost. Zbog čega onda ne učinimo globalni napor u nastojanju da uščuvamo prirodu, tamo gdje je još ona o(p)stala kao original koji bi morao imati spomeničku vrijednost 0-te kategorije s najvišom međunarodnom protekcijom.
Nije više bitna Hrvatska u Europi, niti je bitna Europa u Hrvatskoj. Bitan je svijet u cjelini koji je neviđenim napretkom i nezapamćenim neznanjem izgubio spoznaju da štiteći druge tek štitimo sebe. Zagađivači zraka su mislili da je dovoljno podići dimnjak, a zagađivači rijeka su svoje “dimnjake” postavili horizontalno, ne obazirući se na one kojima rijeka život znači. Danas je već toliko zagađivača da su postale skuplje zaštitne mjere od smisla s kojim je napredak započeo. Nije više u pitanju samo kontaminiranje zraka, vode i zemlje. Posljedično se javljaju brojna socijalna zagađenja koja kapital prirode pretvaraju u financijsku moć, a s njom ekološki užas i duhovnu pustoš. Nitko više nema pravo prirodu tumačiti kao stihiju koja besciljno troši energiju vjetrova, valova i sunčanog zračenja. To nije nered kojeg industrija može dovesti u red. To je borba Prirode s čovjekom koji je uništava. Ono što čovjek uzima zemlji tisućama godina to Priroda jednim svojim zemljotresom, poplavom ili vjetrom dovodi u red kojeg mi, nedovoljno obrazovani i spoznajom prikraćeni, doživljavamo kao katastrofu.
Spomenike kulture je razorilo vrijeme, a prirodu razaraju ljudi namjerom da se, između ostalog, spomenici uščuvaju od zaborava starih i prastarih kultura gradnje i civilizacija u kojima su nastali. Od svega toga, čini se, bilo bi pametnije sve što je još od prirode ostalo uščuvati. Hrvatska je dio svjetske baštine u kojoj prirodne ljepote nisu opstale zahvaljujući pameti. Održale su se zahvaljujući siromaštvu zbog kojeg moderni nomadi nisu stigli posjeći šume, zagaditi more i uništiti okoliš. Uz malo pameti valjalo bi prirodne ljepote Hrvatske pretvoriti u njeno bogatstvo kao resurs pod svjetskom zaštitom. Plitvice su tek jedna od ekoloških oaza za respekt i primjer kojim Hrvatska jamči da ima prirodne spomenike 0-te kategorije svjetske spomeničke baštine. Polazeći od toga, čini se, sve što nam UNESCO štiti, a ne financira Hrvatskoj čini trošak umjesto prihoda. Stoga bi bilo pametno strateški osmisliti zaštitu prirodnih ljepota Hrvatske kao globalnu vrijednost koju ako ne pretvorimo u svjetsko tržište postat ćemo njeno smetlište. Dakle, samo je priroda originalna, a sve je ostalo umjetno. Čuvajmo originale!

utorak, 23.07.2013.

SPORT, GOSPDARSTVO I POLITIKA

Podijeljena Njemačka bila je velesila! Jedna se prepoznavala gospodarskom moći, a druga sportskom. Broj kolajni što su ih osvajale sportašice i sportaši Istočne Njemačke ništa nisu govorili o tomu kako je sport organiziran, kakav je standard ljudi i kakvo je gospodarstvo zemlje koja je proizvodila rekordere na štetu svojeg gospodarstva. Zapadni Nijemci prednjačili su u gospodarstvu, pa su njihovi poduzetnici našli svoj interes u sportu koji je prednjačio nogometom zbog kojeg nisu zaostajali ni drugi brojni sportski izazovi. U obje Njemačke je njegovan profesionalni sport. Zapadni Nijemci su kupovali i bogato plaćali profesionalne nogometaše sa čijom su igrom punili stadione i zarađivali goleme sume novca. Istočni su Nijemci za profesionaliziranje tržištu nezanimljivih sportova trošili velike sume novca iz proračuna . Komentar o toj činjenici nije potreban. No, pametnom društvu nužno je odrediti se prema sportu kao javnom interesu i prema sportu koji će odrediti crtu tog interesa kad je u pitanju njegovo predstavljanje od lokalne do međunarodne razine.
U zemljama koje su na niskoj gospodarskoj razini, a osobito u zemljama gospodarskog raspada, politika i mediji se doslovce udvaraju sportašima koji postižu međunarodne uspjehe čak i u sportovima koje tržište ignorira. Političari tako uz sportaše dobivaju na popularnosti, a mediji na komercijalizaciji. Za javnost je ne zamjetan podatak da je dionica autoputa na kojoj je radilo sedam tvrtki s oko 1.000 radnika od Oprisovaca do V. Kopanice (oko 17 km) završena za 12 mjeseci uz trošak od 420,000.000 kuna. Ta vrsta rekorda je beznačajna u usporedbi s interesom javnosti što se stvara uz derby za prvo mjesto nacionalne lige ili za opstanak u njoj. Zar bi sijevanje fotoaparata i reportaže o najboljem šefu gradilišta ili njegovom radniku mogli istisnuti popularnost jednog nogometnog strijelca? S kojim bi se znanstvenim dometom mogla identificirati masa što prati derby samo jednog kola nacionalne lige?
Politički trasirani kanali slijevanja novca u popularne sportove, ne znače da bi reduciranje tih kanala automatski povećali mogućnosti korištenja novca za tjelesno korisne aktivnosti djece i mladeži. Naprosto je riječ o socijalnom procesu koji osim profita ne prepoznaje sustav vrijednosti. Gdje postoji sustav vrijednost nije upitan način njegova poštivanja. To što se događa u nogometu, ali i s nogometom nelojalne konkurencije, podmetanjima, nedosljednostima, objedama i sumnjivim suđenjem događa se i u svim drugim sportovima, ali je zbog nepopularnosti, recimo, skokova u vodu za javnost nezanimljivo kao vijest da u tom sportu ima devijantnih pojava. Sport je baš zbog toga vjerno zrcalo politike koja to podržava ili se bori protiv toga. Gdje god politika nije u stanju naći konačno rješenje, dokaz je da podržava praksu bez rješenja i u gospodarstvu i u sportu. Nedosljednost i propusti u sportu, bilo koje naravi, posljedica su onih istih propusta koje prepoznajemo u gospodarstvu. Novac koji pristiže nogometu ima svoj smisao ili mu ide u inat. Reduciranje novca nogometu s pretpostavkama stizanja tog novca do nekog drugog, manje popularnog, ali uspješnijeg sporta, zabluda je i neprepoznavanje vrijednosnih načela u nogometu ili bez njega. Zbog te činjenice se umjesto vrednovanja i odgovornosti svi u svojim raspravama skrivaju iza anakroničnih moralnih naputaka, verbalnih modela koji se, zajedno s političkom podrškom, pretvaraju u verbalno zagađenje medijskog prostora. U tom prostoru glavnu riječ ne vode osobe stručne, već položajne, kompetencije . Te osobe ne čitaju stručne priloge, oni ne slušaju tuđa iskustva i savjete. Oslonjeni na politiku koja ih je pozicionirala postaju svjesni da ih nije afirmirao kriterij znanja kojim ništa nisu postigli, pa stoga do njega i ne drže. S unaprijed pripremljenim odgovorom na svako pitanje, ili što je još gore, s odgovorom improviziranim na licu mjesta, učvršćuju svoju poziciju samo zato što su sigurni da nemaju ni minimum odgovornosti za ono što govore. U takvom ozračju je svaka rasprava o sportu i politici dio parade izgubljenog vremena.
Politika i sport su oduvijek išli rukom pod ruku, a drugo je pitanje što je u tom zajedništvu bilo u službi istine, a što manipuliranje istinom. Služeći različitim interesima, ideološkim spregama i političkim uvjeravanjima, sportom i unutar njega, isprobani su svi ljubavni položaji za potrebe aktualnih situacija. Nudio se kao čimbenik zdravlja, socijalizacije osoba, zbližavanja ljudi, povezivanja naroda i država. Tko bi mogao nabrojati sve što mu se pripisivalo ili pak što se sve od sporta očekivalo? Očekivalo se da slabi ojačaju, da debeli smršave, a da nesretni uz njega postanu sretni, a možda je najtužnije što su mnogi nudili sport kao borbu protiv civilizacijskih bolesti. Ljudi su se „borili“ bez spoznaja o „snazi“ protivnika. Nuđen je slično aspirinu, koji se za sve koristi, a ništa nije liječi!
Izvorni pojam sporta kojeg bismo doveli u svezu s kulturama Grčke i Rima i današnji pojam sporta nemaju nikakve veze. Što suvremenom svijetu znači skladna skulptura Mironovog bacača diska spram likova poput Bruce Leea?
Spoznaje i tehnološki dometi s kraja ovog stoljeća stubokom mijenjaju način rada, mišljenja i okruženja. Sve je manje radnika u prljavim kombinezonima, a sve više onih što u bijelim kutama tipkaju po tasterima različitih upravljačkih ili informatičkih profila. Ljude što su se koristili znanjem zamijenili su „majstori“ za testiranje. Travnjake zamjenjuje asfalt, dječja igrališta ustupaju prostor parkiralištima, a sportovi bijelog kimona potiskuju tradicionalne sportove. Tehnologija je izmislila brojne, još unazad pedesetak godina, nezamislive sportove. Daskari se (surfa) u svim agregatnim stanjima. Ljudi su s vrhova otjerali orlove i spuštaju se s mjesta „rezerviranih“ za lavine.
Gotovo ništa nije u stanju zamijeniti ili konkurirati pojedinostima ili biografiji sportskih zvijezda koje, što osobnim sjajem, što sjajem tuđih reflektora obasjavaju sportsko nebo. Olimp u Grčkoj ili rimski Panteon - mjesta u kojima su "stanovali bogovi" zamijenjen je Međunarodnim olimpijskim komitetom ili međunarodnim sportskim asocijacijama. To znači da su ovozemaljski bogovi neizbježni dijelovi odgovarajuće političke moći koja odlučuje o prostorima u koje će se seliti politički interes, a s njim i kapital proizvođača sportske opreme i tehnologije za gledanost što je postala drugo ime za tv prava kompanija koje imaju najveću moć plaćanja, a s njom i naplate svojih "usluga".
Pristalice tradicionalnog moraliziranja sa sportom i o sportu kojeg bi trebalo izdvojiti iz njegova posvemašnjeg komercijaliziranja koji ga, kako neki tvrde, pretvara u neku vrst civilizacijske bolesti nemaju nikakvog oslonca u povijesnim činjenicama. Od pamtivijeka je politika imala svoj utjecaj na sport. Spartanci su sportom (drilom) odgajali ratnike s geslom “Sa štitom ili na njemu”. Dakako, poznate su i starije civilizacije što se vežu uz Ganges, Eufrat i Tigris. Ono što im je bilo zajedničko je politika u tjelesnom vježbanju i sportskom nadmetanju kao odgojni zahtjev primjeren potrebama opstanka kao jedine alternative nastanka. Kakva je tada i među njima bila sudbina i interes politike za najbolje, možemo samo pretpostaviti, ali ne i tvrditi da je tada bio samo amaterizam. Car Teodozije ukinuo je 494. godine naše ere Olimpijske igre zbog jednog surovog povoda u nadmetanju, tada popularnih utrka, kvadriga koje su izazvale sukob navijača u kojima je stradalo više tisuća ljudi. U knjizi Krešimira Džebe i Marijana Serdarušića “Sport i novac”, (Zagreb, Reta, 1995.), uz bogato konzultiranu literaturu, prikazan je i, na neki način, registriran veliki broj autora koji su demistificirali moralnu hipokriziju tobožnje apolitičnosti sporta samim faktom da je njegova komercijalizacija normalni proces koji je započeo klađenjem kao oblikom nepredvidivih dimenzija eksploatiranja njegovih protagonista, a završio profesionaliziranjem svega što financijeru jamči dobit.
Komercijalizacija sporta je najsuptilniji oblik ili vrsta gospodarske politike okrenute tržištu kao izazovu opstanka na svim natjecateljskim razinama.
Naravno, nerazvijene ili siromašne zemlje nisu svjesne činjenice da je tjelovježba bitna pretpostavka pripreme za život u kojem se čovjek mora natjecati u proizvodnji, u organizaciji prodaje i u načinu života koji daje smisao egzistenciji koja je samo manje surova čim je bogatija. Baš zbog te činjenice, a ne zbog ideoloških razlika i pretpostavki, sport utemeljen na gospodarskim mogućnostima nema politički populizam. S njim se identificiraju trećerazredni političari i loši gospodarstvenici, odnosno osobe kojima su povjerena proračunska sredstva ili sredstva državnih tvrtki bez odgovornosti za njihovu namjenu.
Politika u sportu jedino je moguća pod pretpostavkom da dijeli sudbinu gospodarstva na način u kojem će tjelesna vježba kao priprema i sportsko natjecanje kao čin biti primjereni odgajanju vrlina s kojom će vježba jačati tijelo i poticati duh pridonoseći tako zdravom načinu života. Taj način života podrazumijeva rad i odgovornost za urađeno. Međutim, politika u sportu koji bi dijelio sudbinu gospodarstva na način da bude logistika strateških pretpostavki, nemoguća je bez strategije države koja se mora odrediti na svim razinama, kako bi mladost živjela s nekim ciljem kao trajnim imperativom. Ako se nacionalnim ciljem i svekolikim imperativom odredi čuvanje prirodnih ljepota, onda tom cilju moraju dati potporu sva ministarstva, a ne samo Ministarstvo turizma ili prostornog uređenja i okoliša. Država mora znati s čime raspolaže i što sa raspoloživim želi postići u svojem i sa svojim gospodarstvom. Zatim odrediti svaku gospodarsku granu kao potporu onomu što želi sa strategijom u kojoj se mjeri postignuće. Postignuće nije vjerovanje, već je godišnja i srednjoročna provjera trajnih težnji strateški postavljenih ciljeva. To je težnja koja se može, s manjim ili većim učinkom, ostvarivati vladajućom pameću; ona se provjerava, dopunjava i po potrebi mijenja kad ne ispunja očekivane pretpostavke.
Daroviti pojedinci u bilo kojoj djelatnosti kad ostvare međunarodne domete obično postaju građani svijeta s kojima se narod kojemu pripadaju s njima ponose. Međutim, darovitima ne bi trebalo posvetiti pozornost, jer oni sebi utiru put uspjeha, a ne društvu. Društvo napreduje zahvaljujući prosječnim vrijednim, radnim i discipliniranim građanima koji to postaju, dobrim dijelom, ako su tjelesno vježbanje i sport s takvim smislom ustrojeni i u praksi prihvaćeni.


ZAKLJUČNE KONSTATACIJE
- Sport i politika u najužoj su svezi.
- Sport, u bilo kojem društvu, ne može o(p)stati kao ne poročna djevica ili pojam zaštićene čistoće, jer je vjerno zrcalo političkih odnosa i pokazatelj gospodarskih mogućnosti u kojima su vrhunski sportaši tržišni ili politički usmjereni (manekeni) profesionalci.
- Sport je završio svoje fenomenološke faze i pokazao svoj nezaustavljiv put komercijalizacije, koju ne bi valjalo brkati s tjelesnim vježbanjem i sportskim aktivnostima primjerenim zdravim načinima života i rada.
- Bilo bi idealno da vrhunski sportaši postanu uzori mladima, a ne njihovi idoli.
-Nastojanja onih koji sugeriraju reduciranje sredstava najpopularnijem sportu u korist nekih drugih sportova je samo dokaz da je poremećen vrijednosni sustav, a s njim i politika koja ga podržava.
- Sustav vrijednosti u sportu nije definiran niti se on može osigurati dekretom ili pravilnicima što će se služiti mjerilima i njihovim usporedbama. Vrijednosni sustav nije autonomna kategorija, jer ako postoji u društvu, postoji i u sportu.
- Politika u sportu ima uporište samo onda kad ima zdravo i na strateškim pretpostavkama utemeljeno gospodarstvo.
- Sport mora dijeliti sudbinu gospodarstva i služiti mu kao potpora u njegovanju vrlina koje pridonose gospodarstvu, a ne sportu.
Društvo ne napreduje zahvaljujući darovitim pojedincima, već zahvaljujući discipliniranim i marljivim djelatnicima, a sport toj činjenici može pridonijeti ako se s takvim ciljem ustroji i njeguje.

utorak, 21.05.2013.

Ministru Jovanoviću i njegovim bez misaonim suradnicima koji od sporta čine cirkus a od građana budale

Nakon Drugog svjetskog rata škole su sustav zamijenile prostorom u kojem je škola postupno gubila odgojni identitet. Promišljanja su zamijenile dosjetke i akcije u kojima su bili svi za sve i u kojima je bilo sve za svakoga. To je bio opći kaos što je počeo parolom: “Svi na kros”! Svi su, tobože, trčali za svojim zdravljem. Kasnije je parola proširivana ideološkim replikama, pa je ubrzo bilo ono poznato “Svi na more”, pa “Svi u planine” , pa “svi u... “ ...nekom smjeru kvantificiranog posvemašnjeg ludila i uvjeravanja da postoji apsolutna korist od uloženog truda, rada, žrtvovanja…… Najkraće, s ukinutom građanskom tradicijom, ukinut je na njoj utemeljen odgoj. Tradicionalne vrline fair playa su zamijenjene parolom “Snađi se druže!” U takvom jednom općem i, naravno, revolucionarnom vremenu i sport je poprimio značajke inženjeringa u kojem je sve rađeno za interes čovjeka, a sve to bez čovjeka. Imperativ je zamijenio sustav i otvorio prostor koji nije trpio selekciju i postupnost. Budući da je sve bilo za svakoga i s obzirom da su svi bili za sve uz parolu “snađi se druže” svi su se onoliko snalazili koliko su bili kontrolirani u društvu, u školi i na radnom mjestu. Gimnastika (čitaj: tjelovježba) postala je dosadna, staromodna i usmjerena na dril. Protivnici drila u školi bili su zagovornici drila u politici. Gimnastika je prestala biti izazov i poticaj s njenim programskim stereotipom prema kojem su i dvorane građene tako da se u njih mogu razmjestiti gimnastičke sprave. Međutim, novoizgrađene dvorane, s kojima je gimnastika reducirana, nisu pridonijele drugom do činjenici da su mnogi sportovi, doslovce, razmrvljeni u nastavne ili metodske jedinice, savjete, naputke i uporna nastojanja na nekakvim pedagoškim standardima. Ti, hipotetički standardi samo su izgovor, ali ne i odgovor na činjenicu da se sadašnjom nastavom tjelesnog vježbanja nitko nije u stanju uvjeriti u učinkovitost onog što se u tom smislu želi postići. A i kad bi danas bilo sredstava za uvođenje svakodnevne nastave tjelesnog vježbanja, čini se da bi još uvijek nedostajalo pameti koja bi mogla složiti program sa sadržajima koji bi učenike privlačio na način da im vježbanje postane ili izazov ili higijenska navika poput pranja zubi. S programima koji danas postoje, svakodnevna nastava imala bi smisla kad bi se provodila kao nacionalni program s izborom vježbi i, nazvat ćemo ga, katalogom minimalnih znanja s kojima mora ovladati svaki učenik.
Na neki je način tužno konstatirati da je prvak hrvatskog učiteljevanja Ivan Tomašić po nalogu Visoke kraljevsko zemaljske Vlade, odjela za Bogoštovlje i nastavu 1896. godine izdao knjigu Gimnastičke igre čija je primjena u svim građanskim školama bila obvezna raditi po švedskom uzoru, a na selima primjenom narodnih igara, dokaz je dometa i pripadanja civilizacijskom krugu zemalja koje bilježe prihode po glavi stanovnika, a mi smo slijedili model vrijednosti po glavi uspješnog sportaša izgubivši kontinuitet tjelovježbe kao oblika, da kažemo, tjelesne pismenosti.
Nedjelotvornost školskih programa se kompenzira osudom društva koje ne jamči dovoljan broj nastavnih sati čiji sadržaji nisu nikad bili u meritumu onog što se očekuje ili postavlja kao obveza. Tko je i kad provjeravao odgovornost provedbe školskih programa, baš kao što nikad nije bilo jasno tko ovladava programom? Je li to nastavnik, učenik ili Prosvjetno pedagoški zavod, odnosno, Ministarstvo? Jedino što je u tom prostoru pouzdano je činjenica da djeca nikad nisu svoje tjelesne sposobnosti postizala u školi; ona je bila samo odgojni i obrazovni poticaj. Međutim, tjelesne sposobnost su se stjecale preskakanjem nabujalih potoka, nestašlukom preskakanja ograda u vrtovima s voćem, a brzina kad je vlasnik nestašluk htio kazniti. Danas, kad su u vrtovima umjesto voćnjaka smještene garaže, a umjesto livada parkinzi, tjelesne sposobnosti, ali i potrebe tih sposobnosti se moraju redefinirati, jer danas je roling, skating, bording i razni bicikli rekvizitarij za asfalt. I umjesto da se za takvo stanje pristupi analizi, uporno se konstatira sve veći broj deformiteta, proglašava se nizak psihosomatski status djece i općenito se pristupa načinom koji stalno upozorava i zvoni na uzbunu i, naravno, proziva se društvo, država, općina ili grad zbog toga što se ne mogu namači sredstva za intenziviranje nastave. Cijeli naš odgojno obrazovni prostor koji uključuje i školovanje kadrova za nastavu tjelesnog vježbanja u školama drži većinu svojih predmeta poput talaca jednog izgubljenog vremena kojemu prkosi, poput tornja u Pizzi. Nitko ne vjeruje da je toranj projektiran kako bi postao kosim. Postao je atrakcija jer se održao u inati statici, vremenu, i spoznaji. Slično je i s nastavom tjelesnog, a netko je dodao i zdravstvenog, vježbanja u našim školama.
GDJE SMO I KAMO SMJERAMO?
Našli smo se u rascjepu tehnoloških izazova, gospodarskih utjecaja i vrhunskih sportskih dometa koji su svojom visokom razinom školski program uništili i, na neki način, potvrdili da je mnogim vrhunskim sportašima nastava tjelesnog vježbanja remetila njihov svakodnevni program treninga na granicama tjelesnih mogućnosti.
Gledajući danas, kako se to popularno kaže, špice sportskih programa, a poglavito Eurosport, lako ćemo se uvjeriti da sport nadilazi sve ono što smo označili antičkim sindromom. Jahanje valova, skijanje na snowboardu i oblici “daskarenja” u svim agregatnim stanjima nedvojbeno pokazuju da su proizvođači sportske opreme bili napredniji od sveučilišnih institucija diljem svijeta. Visoke sportske škola ili nazovimo ih kadrovske škole nemaju jednoznačni program, a i postojeći se ne bavi podukom recentnih sportova. Sati nepopularnih sportova samo su materijalni dokaz tehnološkog anakronizma i izgubljenog vremena u nastojanjima da tjelesna vježba ostane fizički podražaj ili poticaj biološkog razvoja jedinke i sukladno tomu nacije. Ono što danas jasno prepoznajemo na TV-eu bjelodani je dokaz da nam je tjelesno vježbanje zaostalo za tehnologijom suvremenog načina življenja. Uzaludno je nastojanje naših stručnjaka koji se trude ostaviti dojam svoje učenosti ako cijelu svoju doktrinu svode na plašenje građana s “bolestima civilizacije” u koje spadaju povišeni krvni tlak, srčana oboljenja, deformiteti tijela i da ne nabrajamo “bolesti” s kojima se plaši puk koji ne vježba. Svi koji pod takvim dojmom pristupaju aktivnostima, ustvari, se liječe jer su prethodno zanemarili svoju tjelesnu aktivnost kao poticaj koji se može njegovati uz program koji čovjeka privlači svojim zanimljivim sadržajem.
Tko će, napokon, i kad će započeti proces u kojem će svaki nastavni sat započeti tjelesnom vježbom prilagođenoj sjedenju za kompjuterom? Kad će “sat etike” biti dio stalnog nastojanja svakog nastavnog predmeta i kao takav postati sud javnosti, a ne samo zamjena ili pak alternativa profaniranom marksizmu i drugim dosjetkama ideologiziranih pedagogija i njihovih metodika?
Koji ćemo sustav vrijednosti postaviti u sportu od kojeg se uporno, i, naravno uzaludno, očekuje da bude univerzalno sredstvo pomoću kojeg će se mršavi udebljati, debeli izgubiti višak kilograma, slabi ojačati, bolesni ozdraviti i nesretni putem njega (sporta) postati sretni?
Po logici i prirodi stvari, vrhunski bi sportaši, u ovisnosti o svojim ostvarenjima, morali pripadati kao i vrhunski pisci, glazbenici i drugi umjetnici svijetu kojeg inspiriraju svojim dometima. Svojatati ljude poput Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, Ivana Pogorelića, Tonija Kukoća, Dina Rađe, Šukera, Bobana, Ivaniševića, Kostelićevih i drugih, znanstvenih ili umjetničkih velikana, značilo bi ograničiti njihovu univerzalnost, odnosno, pripadnost svijetu kojeg nadahnjuju. Na njih možemo biti ponosni jer su na našem tlu rođeni, što pripadaju zemlji i narodu kojemu i sami pripadamo. Međutim, velikim se ne može postati u malim sredinama ili pak u lošim uvjetima. Oni, vrhunski pojedinci, su najčešće tamo gdje su im ponuđeni najbolji uvjeti! Možemo biti ponosni i sretni kad ostanu kod nas i kad nas predstavljaju iz našeg mjesta, grada i države. I to je ljudski, to je normalno, logično i, rekli bismo, to je prirodno.
Sport je oduvijek bio i moćno političko sredstvo, ali su u zabludi svi koji misle da politika ne podliježe moralnom sudu javnosti. Razmjerno moralu koji vlada u nekoj sredini i u sportu je na istim načelima moral utemeljen i, kao po nekom nepisanom pravilu, uvijek vjerno prepoznatljiv u popularnim sportovima. To ni u kojem slučaju ne znači da u manje popularnim sportovima postoji moral ili da vlada više poštenja. Tome se naprosto ne pridaje značenje zbog minornosti pojave. Može li se onda bez spoznaja o moralu, koji nije samo puki prizor, niti je on samo jedna pojava, donositi sud o nečemu što u praksi nastaje kao ljudska situacija što se javlja na našim stadionima, gledalištima, klubovima, tisku, televiziji i općenito u komunikaciji između stvaralaca, gledatelja i njihovih kritičara (komentatora)? Moral nije jednodimenzionalna pojava; on se čak i ne uči, već se njeguje svakodnevno odnosima što se stvaraju na relaciji obitelj, škola, društvo i mediji. Ako izostane u bilo kojem dijelu, onda više ne možemo govoriti o moralu. Onda govorimo o moralnom toboganu, o prizemnim i najčešće niskim pojavama u koje spada i navijanje koje ne priznaje protivnika, niti pak priznaje uspjeh kao čin dostojanstva. A sve što je ispod razine dostojanstva ne bi smjelo biti primjereno sportu i utjecajima koje uz njegovu pomoć želimo postići.

nedjelja, 21.04.2013.

SVIM PARLAMENTARNIM STRANKAMA I VLADI REPUBLIKE HRVATSKE

Zagreb, 21. Travnja 2013.

Saborska sjednica (18.04.2013) koja se bavila prijedlogom izmjena i dopuna ili pak dopuna i izmjena Zakona o sportu pokazala je kvalitetnu raspravu i nedorečenosti prijedloga koji se pod egidom sporta kao posebnog državnog interesa svodi na namjeru predlagača da, nazivom za „izvrsnost“ osigura samo sportašima olimpijskih sportova sredstva za sportske mirovine, koje ne bi išle iz mirovinskog fonda nego iz proračuna ministarstva i to već kad navrše 45 godina života. Riječ je o mirovinama, a naziv je kao i sve ostalo maska

Prijedlog je diskriminirajući za sportaše neolimpijskih sportova. No od toga je značajnije da sve što se nudi kao kriterij zapravo pripada redu krivo interpretiranih činjenica što počivaju na proglašenju sporta kao djelatnosti, pazi sad, od posebnog državnog interesa. U čemu je taj posebni interes? Nije prepoznato osim u verbalnoj artistici kojom se doslovce mulja o značenju nositelja medalja olimpijskih sportova i prići o povećanju sredstava za nedefiniranu brigu o mladosti koja je, kao i uvijek, anonimna i kao takva jedino prepoznata krilaticama o njenoj boljoj budućnosti i kvalitetnijem načinu života.

Nije jednostavno desetljećima formirano javno mnijenje o vrhunskim sportašima kao ambasadorima sporta i kao osobama koje su se za ostvarivanje dometa žrtvovale staviti na crtu prepoznavanja činjenica koje, ne umanjujući njihove osobne vrijednosti i radost koju su priuštili građanima Hrvatske, svjedoče posve drugim realitetom; on je idealiziran samo zato što država u svemu ostalom nije prepoznatljiva kao što je u sportu. Napokon, to je i tržište prepoznalo pa imamo sporetaše koji su bogatiji od nacionalnog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora za koji nastupaju.

Kako objasniti da je sportašu svaki trening izvor njegovog osobnog zadovoljstva koji je mnogima od njih već za rana plaćen, a u javnosti se prikazuje kao žrtvovanje i odricanje. O čega, molit ću lijepo?

Kako objasniti da svaki daroviti sportaš vrlo rano besplatno koristi sportski objekt, a u brojnim sportovima rekvizit i opremu.

Kako objasniti da daroviti sportaši dobivaju uvjete koji reduciraju vrijeme i prostor onima koji sami plaćaju svoje termine (naravno razlike su od sporta do sporta).

Kako objasniti da daroviti sportaši ne plaćaju troškove stručnog rada ili nadzora, kao i puste pripreme i putovanja na natjecanja koja što su značajnija to su i skuplja.

Kako objasniti da sportaš kad mu sport inozemnog tržišta ponudi bolje uvjete napušta svoj klub i državu i što? Zar onda postaje naš ambasador ili gastarbajter.

Kako objasniti da su svi vrhunski sportaši dužni državi koja ih je financirala od lokalne do državne razine a ne ona njima. Iznimka su samo tenisači, ali ni njima nisu roditelji izgradili privatne terene.

Kako objasniti da nije u redu po novac odlaziti u inozemstvo, a po slavu i mirovinu vratiti se u državu koja ti je to sve omogućila?

Kako objasniti da su daroviti sportaši uvijek bili privilegirani: u školovanju, služenju vojnog roka dok su služili, dobivanju stana kad su se dodjeljivali, a da ne kažemo koliko i u dobivanju poslovnog prostora ili otkupljivanja radnog staža kad je to bila praksa uz već zaboravljene „korisne malverzacije“.da bi ih se privilegiralo.

Kako objasniti da sportaši proslavljaju sebe u svakoj državi i pod svakom zastavom. Sportaši su nastupali za Austro-ugarsku, za SHS državu, za NDH-a državu, za socijalističku Jugoslaviju i mahali ili se klanjali zastavama koje su predstavljali. Pa nije valjda da sad kad konačno predstavljaju Hrvatsku kao svoju državu da im se ona mora financijski odužiti.

Država nema prava od tržišnih, uvjetno rečeno, manekena, davanjem mirovina pretvarati ih u političke manekene.
Napokon, nemamo se prava u ime jednog nesuvislog prijedloga predstaviti poput, nekad, socijalističkih zemalja u kojima je sportski dominirala DDR,a tržišno Njemačka. Koji bi sustav danas valjalo slijediti? Zar posebni državni interes?

Dužni smo stvarati uvjete za bavljenje sportskim i tjelesnim aktivnostima na način da konačno definiramo pojmove amatera i profesionalaca u sportu, a to postojeći Zakon, kao i prethodni nisu znali ili pak nisu htjeli definirati. U svim se zakonima spominje vrhunski i rekreacijski sport iako takvi sportovi ne postoje!!! Neka nam predlagači navedu koji su to vrhunski, a koji su to rekreacijski sportovi? Postoji samo vrhunski sportaš i sportaš rekreativac jer u pitanju je domet, a ne sport. Dakle, već se iz pojmovne anarhije vidi da predlagači sa svojim timom nisu dorasli poslu.
Svaki sportaš koji ima ugovor u biti je profesionalac koji je dužan sukladno vrijednosti ugovora plaćati porez, a svaki sportaš koji plaća članarinu je amater. Naravno, članarina planinara i zrakoplovca moraju se bitno razlikovati što u nas nije slučaj jer to ne pogoduje onima koji malim članarinama koriste skupu materijalnu osnovu sportova kao što su konjaništvo, jedriličarstvo, zrakoplovstvo i sl. Dakle, to je pitanje zakonske regulative kojoj onda nije potrebna inspekcija jer, sportske udruge nije ustanovilo, niti su u Ministarstvu za znanost obrazovanje i sport registrirala bilo koja sportska udruga; one su kao dobrovoljne organizacije registrirane temeljem statuta u tijelima Državne uprave!

Nemoguće je loš izmjena, dopunamaama i prilagodbama uz pomoć nekompetentnih osoba loš Zakon o sportu učiniti boljim. Tragično je čak da prvi čovjek Ministarstva za znanost, obrazovanje i sport trenersko zvanje tretira kao stupanj visokog obrazovanja (pomoćnik ministra Petar Skansi-srednja stručna sprema), a uspješnog trenera (Ratko Rudić) kao savjetnika za strategiju sporta učiniti stručnjakom za strategiju koja nije ista u bazenu i u društvu. To uistinu mogu predlagati osobe koje od sporta žele napraviti cirkus, a od građana budale.

Temeljno je pitanje svake države da nacionalnim konsenzusom definira cilj, a onda stručnim osobama povjeri izradu prijedloga Zakona o sportu nacrtom strategije za realiziranje cilja koji neće biti ovisan o nečijoj želji u Vladi nego o njenoj obvezi u provedbi. U tom je smislu pitanje svih pitanja izbjeći želje svake Vlada da zakonskim putem kontrolira dobrovoljnu društvenu organiziranost jer sport je, ako je vjerovati Olimpijskoj povelji i Vijeću Europe, nevladina i nepolitička organizacija (NGO).

<	veljača, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Veljača 2015 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)