Ljudi kad idu pješice ljute se na vozače različitih prometala. Drugom prigodom, mnogi od onih koji su kao pješaci bili ljuti na vozače, kad zamijene uloge ljute se na bezobzirne pješake. Što to znači? To znači i dokazuje nedostatak, rekli bismo, obostrane prometne kulture ili one vrste obzira kojim bi nerviranje valjalo zamijeniti pažnjom od strane vozača spram pješaka, baš kao i pješaka spram vozača.
U našem je prometu uistinu rijetko kad viđeno da se vozači u prometnom, da kažemo nesporazumu, jedni drugima nasmiju i istovremeno uz smiješak nađu prikladno rješenje za nastali nesporazum. Najčešća je slika da svaki nastoji dati do znanja kako je „onaj drugi“ uvijek u krivu, a „ovaj prvi“ nikad. Dakle, umjesto smiješka ili prikladnog upozorenja često se jave uvrede među kojima se bogatstvo našeg folklornog izričaja pretvara u pravu bujicu koja ne pomaže ni onome koji ju nosi, a ni onome koji toj bujici na svoj način prkosi.
Pokušajte dragi čitatelji prvom prigodom umjesto psovkom uz osmjeh upozoriti neopreznog vozača na njegov propust i vidjet čete da će nastavak vožnje biti puno, puno ugodniji ako se oslobodite plime adrenalina koja se obavezno javlja uz svaku ljutnju, nervozu ili pak uvredu. Jednako tomu, osim ako niste „nepogrešivi“ dajte do znanja onomu tko vas je upozorio na propust i zahvalite mu, naravno, uz smiješak ili bilo koju mimiku dajte do znanja da ste prihvatili sugestiju. U svakom slučaju izbjegnite grimasu bijesa, ljutnje i svih onih oblika koji prkose i ne pripadaju ljudima koji u prometu, umjesto tjeranja inata, dužni su surađivati. Vidjet čete uskoro, ako više puta primijenite osmjeh , to vam prelazi u naviku i vožnja postaje ugodnija.
Naravno, uz stjecanje vozačkih obzira jednako su bitni obziri pješaka koji sebi dozvoljavaju sve ono što je za vozače prijestup ili prekršaj. Unatoč tomu ili baš zbog toga vozač je dužan pješaku uvijek dati prednost, pa čak i onda kad ide posred ceste ili kad prelazi tamo gdje staložen čovjek ne prelazi. Dakle, nije riječ o pješačkom prijelazu na kojem je pješak neupitan. Riječ je o čovjeku, a ne samo o pješaku. Vi ste u vašem vozilu uvijek superiorni i dužni ste biti koncentrirani na sigurnu vožnju. Pješak to često nije! I to je jedan među razlozima da čovjeka valja poštovati baš zato što ide pješice.
Obzir, pažnja i suradnja se postižu njegovanjem (kulturom) uzajamnih odnosa. Tako se, primjera radi, smiješak vraća osmjehom, a ljutnja ili prijetnja prijetnjom. Nije li primjerenije od sudionika u prometu ljubaznom gestom zamoliti ulaz u kolonu umjesto trubljenja i gestikuliranja koje često prate pogrdne riječi.
Post je objavljen 25.10.2011. u 12:33 sati.