Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Dakle, jučer rano ujutro uputio sam se na faks, na kolokvij iz engleskog. Sitna trema u grudima. Ipak, obrat se dogodio već u prvoj minuti, kad je profa rekla da studenti koji su položili engleski na nekom drugom fakultetu ne moraju pisati kolokvij. Božja providnost.

Popodne je bio kolokvij iz novinarskog. Čini mi se kao da sam naletio na najtežu grupu "c". Ufam se u najbolje, a vidjet ćemo što će se događat.

Milica se još nije javila. Zabrinut sam...

Danas me je kolegica zezala kako ću 8. siječnja 2006. navršit četvrt stoljeća. Stvarno ne znam što bih o tome mislio. Kako se osijeća čovjek na ulasku u drugu četvrtinu stoljeća svog života. Ako čovjek prosječno živi kraće od sto godina, onda to nije četvrtina, nego, recimo, trećina. Sedamdeset pet godina. Trećina je dvadesetpet. Moram izbjegavat ovakve analize. Samoubilačke su.

Trebo bi ovaj vikend poć do Splita. Nisam bio sto godina. Bit će zanimljivo.
Kuha se panceta...

Keep on bloggin'!!!

Začudno je kako se dolaskom hladnih dana filmska ponuda na televizijama u Hrvata obogaćuje. Nakon dva Clintova klasika ovaj vikend, večeras sam naletio na RTL-u na klasik horror žanra, "Bram Stoker's Dracula" u režiji Francisa Forda Coppole, sa Garyjem Oldmanom, Wynonom Rider, Anthonyjem Hopkinsom, Keanu Reevesom, Monicom Belluci i Tomom Waitsom u glavnim ulogama. Film sam gledao još davno u kinima, tad mi je bio zakon, sad mi je dogma. Tragična ljubavna priča puna krvi i vampira...savršeno...(Oldmanove lenonke su fensi i danas!).

Sve poštovatelje muhe Milice sa žalošću i nevjericom obavještavam da je Milica napustila svoj dom i otišla u nepoznatom pravcu. Za sobom nije ostavila ništa, čak ni oproštajno pismo. Čekamo razglednicu.

Sutra imam dva kolokvija. Prvo rano ujutro, u 7.30, iz engleskog. Kao da ću bit pametniji ako se ranije ustanem. Drugi kolokvij je dugo očekivani, skoro legendarni, kolokvij iz novinskog.
O rezultatima uskoro. Dršte mi fige.

Keep on bloggin'!!!

Pokušavam na neki način uspostavit arhiv prijašnjih postova, ali mi nekako ne ide. Stalno mi prebaciva, ne hvata mi link. Mislim da sam uspio narihtat arhiv za kolovoz, ali i on mi šteka. Enivej, ako ima netko kakvu caku za brzo i efikasno uspostavljanje arhiva nek se ne ustručava podijeliti svoja iskustva sa mnom. Unaprijed zahvaljujem.

Evo, baš smo Milica i ja sjeli da pogledamo drugi iz serije filmova o "Dirty" Harryju Callahanu, "Klopka za Callahana". Nakon prošlotjednog prvog filma "Prljavi Harry", drugi nastavak je još jedna poslastica za sve poštivaoce velikog Clinta. Toliko puta sam pljuvao po HRT-u zbog pustih repriza, ali ovaj put svaka im čast. Dobro je kad repriziraju prave filmove.

Još jedan radni tjedan slijedi, zadnji dani studenog. Kako vrijeme leti. Još malo pa 2006. Gdje si bio-nigdje, što si radio-ništa...dobro, nije baš tako, ali skoro...



Na kraju ovog posta, htio bih se sjetiti najvećeg u svom zanatu, Jimmija Hendrixa, kojem je danas godišnjica rođenja:

"Kad sam bio dijete vjerovao sam da kad staviš zub ispod jastuka doći će dobra vila i ostaviti novčić. Sad vjerujem u sebe više od svega. I, na neki način, i to je vjera u Boga. Ako Bog postoji i On te stvorio, onda ako vjeruješ u sebe također vjeruješ i u Njega. Zato vjerujem da bi svatko trebao vjerovati u sebe. To ne znači da treba vjerovati u pakao i raj i sve te stvari. Ali to znači da ono što jesi i što činiš jest tvoja religija. Ja se ne mogu izražavat jednostavnim razgovorom - riječi mi jednostavno ne dolaze kako treba. Ali kad se popnem na binu - pa, to je moj cijeli život. To je moja religija. Moja glazba je električna, električna crkvena muzika, ako se pod "crkva" smatra religija.

Ja sam električna religija."
(London, 1969.)

Evo jedna pjesmica s albuma "Axis: Bold As LOve", jednostavna je, možda baš zbog tog meni posebno draga:

LITTLE WING


Well, she's walkin' through the clouds
with a circus mind, that's running wild.
Butterflies and zebras and moonbeams, and uh fairy tales.
That's all she ever thinks about.
Riding with the wind.
When I'm said, she comes to me
with a thousand smiles, she gives to me free
It's alright she says. It's alright.
Take anything you want from me, anything. Anything.

Fly on, Little Wing.
Yeah yeah yeah.


Keep on bloggin'!!!

Već par dana jedna muha mi čini društvo u stančiću. Iako sam je ganjao sa novinama, otvarao vrata i prozore, sprejao svim i svačim, muha je još tu. Cijenim njenu borbenost i ustrajnost. Zato ću je prestat ganjat. Nek mi čini društvo. Mislim da ću je zvat Milica. To mi je prvo ime koje mi padne na pamet kad je gledam.

Bio sam sinoć na žurki u Orlanda. Nastupila je grupa Dub Rebellion iz Brčkog. Odličan reggae-ska koncert. Malo svojih stvari, malo Marleya, malo reggae standarda. Jedan dobar koncert, onako za dušu. Zar reggae nije ustvari muzika duše?
Taman kad su pozitivci iz Brčkog sišli s bine, stvorila se fenomenalna scena, kao iz filmova, doslovno. Članovi ekipe iz SAD-a, reperi pod nazivom Dalek, njih 6 ili 7, popeli su se na binu. Onda je jedan viknuo:"Gimme a mike!!!", pa onda uzviknuo:"Wazzzuppp Croatia!!!", na opće iznenađenje i ushićenje prisutnih. Improvizirali su ritam mašine u mikrofonu, vikali "Ho-ho, ho-ho..."(očito se bliže Božićni dani). Scena iz filmova.
Inače, ekipa ima koncert večeras, najavljen je pun klub, upad 50 kunkasa. A meni đabe sinoć!!!
E da, umalo zaboravih. Sinoć nisam bio u "standardnom" sastavu, svi su nekako bili zauzeti. Zato su moje kolegice sa MiKuD-a, i to njih četiri, bile na koncertu. Kad sam jednu od njih zvao da ide sa mnom na koncert rekla je da se moj poziv "ne usudi odbiti". Što da kažem.

Baš sam se jučer sjetio mog starog bloga kojeg sam pred nekih godinu dana zaboravio. Nisam se baš ni nešto previše ni trudio, nije mi tad bilo baš nešto zabavno u životu. Kad čitam postove s tog bloga baš se vidi razlika u načinu razmišljanja. Bar se meni tako čini. Ma ne znam jel vas to uopće treba zanimat, al za frikove koji su pročitali sve moje postove kako bi ušli u bit moje psihe(oni će se sami prepoznati) dajem link na Maroonsov stari blog kad se furao na neke drukčije furke.

Keep on bloggin'!!!

(So Long, Marianne, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

Na prozor još jednom dođi, malena,
da sudbinu mi prorekne tvoj dlan.
Sebe još smatrah sinom vračare
kad si me k sebi pozvala.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Ti znaš da s tobom nađoh mir,
prelako nađoh zaborav,
zaboravih molitvu za anđele,
i anđeli ne mole više za nas.

Sad zbogom, malena,
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Na pragu zrelom smo se sreli mi,
nad Lokrumom spuštao se mrak,
ko čislo ruku si mi držala
i koljenom zadrhtala.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Sva pisma pišu da kraj mene si,
pa zašto osjećam se sam,
na rubu stojim, dok čvrsti lanci tvoji
prikovali su tebe za moj dlan.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Za sada još trebam tebe, malena,
još tup i hladan kao led,
kad priznah sve, tada si otišla
dok ja još prazno zurih blijed.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Sad vidim, stvarno, da lijepa si,
pa makar ime mijenjaš ponovo,
osvojit vrhom sve ću planine
da kišom oči isperem.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Tvoje oči, tvoje oči zaboravljam
dok tijelo morem tvojim zri,
a tajnu sa mnom što si čuvala
na dlanu svima daješ ti.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

prepjev: Srđan Depolo

Nek vam ova "oda ljubavi" bude pozivnica na prvu hrvatsku web-stranicu o Leonardu Cohenu. Konačno sam i to dočekao...

Budući sam zadnji post posvetio ružnim sjećanjima, odlučio sam malo opustiti atmosferu.

Mislim da je većina nas u djetinjstvu igralo i zabavljalo se igrom «Čovječe ne ljuti se!» (na slovenskom «Človek, ne jezi se!»). Siguran sam da većina vas ima puno uspomena na tu društvenu igru, igru koja «obitelj drži na okupu». Tako je i sa Maroonsima.
Iako smo «Čovječa», kako popularno Maroonsi zovu ovu igru, igrali cijelo svoje djetinjstvo, smisao igre je do izražaja došao krajem 2000. godine. Tri brata Maroonsa bili su po studijima i zaista su bili rijetki trenuci zajedničkog boravka u Maroons kući. Baš tim povodom, da bi se obilježio «family reunion» Maroonsa, Mama Maroons predložila je odigravanje jednog turnira (jedne igre) «Čovječa» kad god smo u mogučnosti i kad su svi natjecatelji fizički i psihički pripremljeni. Naravno da je broj turnira mogao biti veći, ali baš zbog pravila psihičke i fizičke sposobnosti broj turnira je smanjen. Evo kratkog presjeka:

2000. - 2 turnira

Prvi turnir «Čovječa» odigran je jednog hladnog prosinačkog dana, 20. 12. 2000. godine, kad je pobjedila Mama Maroons. Nekako biva normalno da prvu igru pobjedi onaj koji je i izmisli (u ovom slučaju tradiciju igranja «Čovječa»). 2000. godina zaključena je još jednim turnirom, a pobjednik je bio moj mlađi brat Blaze Maroons.

2001. – 14 turnira

Ukupno gledajući najuspješniji je bio moj stariji brat Booker T. Maroons sa 6 osvojenih turnira(od toga čak četiri u novogodišnjoj seriji: 25.-Božićni turnir iz Masters Serije, 27., 28. i 29. 12., očito dopingiran). Druga je završila Mama Maroons sa 4 pobjede, Blaze Maroons je osvojio 3 turnira, dok sam ja završio sa samo jednim osvojenim turnirom. Objašnjenje bi bilo što su meni te sve bile utakmice na gostovanju, naime tad sam boravio u Zagrebu, dolazio sam na praznike doma.

2002. – 15 turnira

Vodila se tijesna borba između Mame Maroons i Booker T Maroonsa. Na kraju su oboje završili s 5 osvojenih turnira, ja sa 3 turnira, a Blaze Maroons sa 2 osvojena turnira. Od turnira iz Masters Serije moram se pohvalit da sam osvojio prestižni Božićni turnir. Oba preostala turnira osvojila je Mama Maroons, Turnir Velike Gospe i Rođendanski turnir Booker T-a(uf, sjećam se kako je Booker T. Maroons bio shrvan).

2003. – 19 turnira

Dominacija Mame Maroons sa osvojenih 8 turnira samo govori o snazi koju je demonstrirala. Drugi je bio Blaze Maroons sa 4, treći i četvrti Booker T i ja sa po 3 pobjede. Masters turniri pripali su Mami Maroons(Turnir Velike Gospe), Blazeu Maroonsu(Rođendanski turnir Booker T-a; očaj za slavljenika ročkasa), te mojoj malenkosti(najveći, Uskršnji turnir).
2003. ostat će zapamćena i po jednom ružnom događaju, incidentu koji je prodrmao temelje tradicije «Čovječa» u Maroonsa. Bilo je to 21. kolovoza. Taj turnir je u arhivama zapisan pod «prekinuto»(ne smijem objašnjavat zašto, uglavnom zakačili se Booker T. i Blaze oko nečeg što nema veze sa «Čovječem»). Naravno da je na inicijativu Mame Maroons već tri dana kasnije održan tzv. Turnir Pomirenja, na kojem je pobijedila, naravno, Mama Maroons. Ipak, glavni cilj je izvršen. Spašena je tradicija. Ne ponovilo se.

2004. – 25 turnira

Mogli reći da je za Maroonsa Maroonsa bila najuspiješnija. Na kraju sam podijelio prvo mjesto s Blazeom Maroonsom sa 7 pobjeda, Mama Maroons skupila je 6 turnira, a Booker T. 5 turnira. Dakle, vrlo uzbudljivo do samog kraja.
Uskršnji turnir opet sam osvojio ja, a Booker T. Maroons je konačno došao na svoje osvojivši Rođendanski turnir Booker T-a.
I te godine dogodile su se dvije zanimljive stvari. 28. kolovoza Blaze Maroons osvojio je turnir prethodno najavivši da će to napravit. Doping.
5. rujna u arhivima je zapisana pobjeda Mame Maroons, ali uz jednu napomenu. Salmonela. Nemam komentara.

2005. – 18 turnira (u tijeku)

Ove godine mama Maroons opet uništava, zasad je osvojila 7 turnira, a s obzirom u kakvoj je trenutnoj formi mogla bi srušit svoj rekord najviše osvojenih turnira iz 2003. godine. Nedostaju joj još dva. Na drugom mjestu sam ja sa 5 turnira, treći je Booker T. sa 4, a četvrti Blaze sa zasad 2 osvojena turnira.
Uskršnji turnir pripao je Booker T.-u, dok je Turnir Svetog Vlaha pripao Mami Maroons.

Ukupno govoreći odigrano je 90 turnira. Redoslijed je slijedeći: 1. Mama Maroons 31, 2. Booker T. Maroons 23, 3.-4. Blaze Maroons i ja 18 turnira.

«Čovječe, ne ljuti se!» je definitivno igra koja vezuje ljude. Pogotovo kad se nađu Maroonsi.

Keep on bloggin'!!!

Post je posvećen jednom ponosnom razdoblju mog života. Nije u stilu MDMC-a, ali i to sam ja.

Htio sam nešto napisati o ratu. Preteška tema. Previše sjećanja. Marin Držić je napisao:"Rat je poguba ljudske naravi." Tu sam rečenicu prvi put pročitao na stranici ratnog "Glasa iz Dubrovnika", letka na bijelom papiru A4 formata, čini mi se kopiranog, koji je imao ulogu održavanja morala u opkoljenom Gradu. A prije rata glavni doživljaj mi je bio s Pilarima "igrat rata" u vrtiću ispod kuće. Kako su se stvari izmjenile. Doslovno preko noći.

Sjećam se prvih uzbuna, još pred kraj ljeta. Trčali smo u sklonište usred noći, tad još nisam shvaćao što se događa ni što se sprema.
Sjećam se onih šest baterija koje su nam bile suho zlato. Kad nije bilo struje one su nam omogučavale da čujemo vijesti Radio Dubrovnika.
Sjećam se pranja robe u Šulića. Sivi jesenski dan je bio. Tad mi se činilo kao da su svi dani bili takvi. Sivi.
Sjećam se da sam za vrijeme lažnih primirja znao sjediti na ulaznom oknu skloništa u Imperijalu. Pjevušio bih pjesme, onako polutiho, kao da sam sebe htio nekako ohrabriti. Ipak jednom dječaku od deset godina nije bilo mjesto u skloništu.
Sjećam se da smo ponekad na "plesnom podiju" pod borovima ispred hotela mi djeca iz Imperiala znali igrat nogomet s djecom iz SDK. Igralo se dok "sudac" ne odsvira kraj zvukom sirene, a onda svak u svoje sklonište.
Sjećam se da je Mama Maroons jednom kuhala puding u velikom loncu. Ja sam bio oduševljen, konačno smo trebali jesti nešto drukčije. Malo sam se zaigrao sa kuhačom. Htio sam promiješati puding, ali mi je kuhača upala u smjesu. A ja ko pametan, da spasim kuhaču, rukom u-vreli puding. Kukao sam ko baba narikača. Tretman poznat - ruku u ulje, pa u kavu. Mama Maroons je umrla od smijeha,a ja sam na kraju sav u suzama i s crnom rukom jeo puding. Valjda danas zbog toga osjećam blagu odbojnost prema kuhanju.
Sjećam se da su glavni sportovi u skloništu bili šah i naravno igre s kartama. Tad sam naučio igrat i "tač" i briškulu i tresetu, remi...Od "olimpijskih" sportova često sam znao igrati stolni tenis. Nije bilo stola, već jedan grbavi podrumski zid. Loptica bi se od taj grbav zid odbijala uvijek u drugom pravcu. Bilo je to stvarno umijeće. Priznajem da mi nije baš išlo.
Sjećam se puno dobrih ljudi. Dijelili smo istu sudbinu. "One big happy family". Ironično, tad sam upoznao većinu susjeda. Iz moje ulice, ali i susjednih ulica Pera Budmani, Iza Vrta...Mnoge i danas sretnem, mnogih više nema.
Sjećam se i puno dobrih djela. Valjda je to bilo takvo vrijeme. Danas je to nezamislivo. Štramci, deke, svijeće, komad kruha...nikom nije bilo teško dat, iako je ustvari bilo suprotno.
Sjećam se 11. studenog. Imperial je bio u plamenu, trebalo je pretrčati pod snajperima u SDK. Možda sam tog dana bio najbliže smrti: da me stari nije povukao za ruku dok smo pretrčavali, vjerojatno bih zapeo za neeksplodiranu minu.
Sjećam se 6. prosinca. Cijeli dan padalo je po Gradu, posebno po staroj gradskoj jezgri. Stara me je tek navečer izvela na cestu(rekla mi je da to ne spominjem drugoj dvojici braće). Bilo je grozno vidjeti tek plameni obris gradskih zidina. Sutradan sam stvarno doznao prave razmjere. Hodali smo Stradunom. Svi smo plakali. Pogledivali se u nevjerici. Ulice prekrivene krhotinama, stare dubrovačke palače popaljene..."poguba ljudske naravi"...
Sjećam se da smo mogli napustit Grad. Postojala je prilika. Pošli bi u neku stranu zemlju i vjerojatno se nikad ne bi vratili. Tako nam je Mama Maroons to opisala. Nas tri smo rekli da nećemo nigdje ići. Tako je i bilo. Izdržali smo do kraja...

Previše sjećanja... Mnoga već pomalo blijede. Puno tog sam i zaboravio.
Valjda ovakvi dani služe baš tome. Da se sjetim i ne zaboravim.

Keep on bloggin'!!!

Kad je Maroons deprimiran, gdje drugo da pođe nego u stari brlog, kod Mame Maroons i Braće Maroons. Mama Maroons sutra slavi ročkas. Taman je pekla kolače za svoje kolege na poslu kad sam stigao u brlog. Aaaa, pita od jabuka, kažem ja. Nije za vas, odrješito će Mama Maroons. Braća Maroons pokislo su sjedili u kutu upijajući svaki miris iz pećnice. Mogao sam primjetiti da je situacija bila kritična. Ipak, nije ni Mama Maroons aždaja, ostavila nam je okrajke. Uf, bilo je to iskustvo koje se pamti. Ko mali Romi navalili smo na to suho zlato, stukli okrajke za sekundu. Naravno, oblizali pjate. Odmah mi je bilo lakše. Nema ništa bolje od pite od jabuka kad je radi Mama Maroons. Po pravilima struke.
Najgore je bilo kad je Mama Maroons ostavila malo kolača meni da se zasladim sutra. Taj postupak unio je razdor među Braću Maroons(oni su ostali na okrajcima). Dok sam ja sretan bježao iz kuće dižući u zrak kolače, skakučući od sreće i vičući:"Živila Mama Maroons!!!!", ova druga dvojica su mrgudno prokomentirali, nisam razumio što(nahebao sam kad se opet pojavim u Maroons Family brlogu!).
Sad fino s visokim šećerom u krvi, sit, zadovoljan i dobrog raspoloženja idem spavat. Noćas ću umjesto brojanja ovaca brojat pite od jabuka.

Malo sam izmjenio izgled bloga. Par intervencija, ništa što bi drastično promjenilo izgled MDMC-a. Umjesto starog loga "Death on your PC" konačno sam iskopao na netu pravi logo, baš kakav sam i zamišljao. Uz "Dirty" Harryja Callaghana(inače njegov nadimak mi je bio inspiracija za naziv bloga) najbolje pašu ove ludosti, brutalnost i prostote na blogu. Preporučam ciklus o Prljavom Harryju na HTV-u, čini mi se nedjeljom.
Također, maknuo sam one sličice sa dna bloga, nisu ispunile svrhu, tj. imao sam neke druge planove s njima, ali to se nije ostvarilo, pa eto...ćao sličice...
Institut pjesme mjeseca sam također ukinuo, iz osobnih razloga. Nekako sam shvatio da previše volim te pjesme da bi ih prostituirao po blogu. Ako mi sine koja lijepa pjesmica, stavit ću je na post.
Sve ove promjene trebale bi rezultirat lakšim otvaranjem stranice, da vam MDMC učinim još pristupačnijim.
Toliko od mene za večeras...

Keep on bloggin'!!!

Ne znam koliko je depresija teška riječ. Možda više pad raspoloženja. Kako se ono kaže, "bed". Ovo vrijeme stvara mi košmar u glavi. Kao da mi se od južine razlete misli. Kuršlus intelekta. A kod Maroonsa je to u velikim razmjerima. Da budem iskren, pobjegao sam na blog samo da ne razmišljam. Veseli me da sam barem blogić uredio na takav način da me malo oraspoloži, koliko je to moguće.
Možda sam jednom već spominjao fenomen studenog u Gradu. Meni je to uvijek bila nekakva rupa. Ništa se ne događa, vrijeme katastrofa, stojiš u kući. Valjda tako mora biti.
Bajdvej, onaj kolokvij što sam rekao da će bit presudan...odgođen za slijedeći ponedjeljak. A profa je moj post koji je završio na naslovnici spremio na komp. Uz komentar: "Ipak je to dnevnik..." Dobro, ali nek to reče svom kolegi koji je izložio cijelu situaciju. Valjda će sad malo analizirat. Dakle, potakli smo znanstvenike na daljnja razmišljanja, hehe.

Idem malo prošetat. Možda mi južina otpuše negativne misli.

Keep on bloggin'!

Na početku da se pohvalim. Moj post o blogu kao novinarskoj formi završio je na glavnoj stranici blog.hr-a (imate link malo niže lijevo). Uh, što će sad skočit cijena kvadrata na MDMC-u. Službeno, to je druga Maroonsova pojava na naslovnici od početka djelovanja. Prva je naravno legendarni post o blog-dayu. E, to je biser. Ovo sam stavio na početak ne da bi se pohvalio(naravno da je i to), nego da ne bih zaboravio. Ipak su takve stvari važne. Thanx, indian woman na napomeni, meni bi promaklo.

Sinoć je bila posebna večer. U U.M.O.Bolnici je bio koncert VIS Lolobrigida. Curke su razvalile klub. Inače, koncert je bio specifičan po par detalja.
Na zidu pozornice jedan lik (koji je bajdvej bio sakriven iza zvučnika) je prikazivao tekst pjesama, što je cijeli koncert učinilo dodatno zanimljivim. Tako je okupljena balica (a sinoć nas je bilo poprilično) mogla izvikivati refrene pjesama "Volim te", "Bubblegum Boy" i ostalih. Muška populacija je bila posebno oduševljena pjesmom "Moj dečko je gay". Neki će reći da je to čudno.
Moja trenutna procjena (gruba projekcija, studija je još u izradi) jest da je fenomen ustvari posljedica zagušujuće ekspanzije feminističke ideologije i principa za koje se zauzima. Smrdi na šovinizam, znam, nastojat ću u studiji malo ublažit, ipak je procjena da MDMC-blog u većini prate žene(uf, ne znam zašto je to tako, stvarno).
Još nešto mi je bilo zanimljivo. Metalci u prvim redovima. Trash-electro-pop i metal. Hm, je li to proces feminizacije(činjenica je da su najveće i najbolje balade djelo metalaca) ili čisto "širenje horizonta" tek će se doznat...
Enivej, da ne duljim(?!) koncert je bio odličan. U nastavku je DJ Vego "izđokejao" hitove 80-ih...sve skupa je potrajalo do 2.30, kad su intervenirale "jake snage MUP-a"...šteta...
Moram li spominjati da sam susreo poštovane kolegice s MiKuD-a, jedna od njih je slavila ročkas, a sudba je htjela da baš Maroons bude prvi čestitar(ma lof, guro sam se da budem blizu, baš da budem prvi, hehe).
Na kraju balade, došao sam doma oko 4. Zaspo ko malo dijete.

Budući sam za tjelesni na faksu izabrao planinarenje, a memorijalni uspon na Strinčjeru(brdo ponad Gruža, jednog od gradskih kvartova) bio je baš jutros, morao sam ustat u 8.30. Bez obzira na određenu dozu mamurluka koja me držala jedan dio puta(par puta sam malo zateturao, hehe), izlet je bio fantastičan. Dan je bio savršen. Ne mogu vjerovat da na 13. studenog hodam po planini u kratkim rukavima. "Ma ko ovo more platit?!"
Dakle, detoksikacija u punom smislu riječi.

Kad smo kod emancipacije i feminiziranja, jednu stvar primjetio je gledatelj na košarkaškoj utakmici KK Dubrovnik – KK Borik Zadar. Košarkaši domaćeg sastava istrčali su na parket sa (obično bijelim, ali danas) pinky dresovima. Samo je Vranješ bio u standardno bijelom dresu. Jednostavno objašnjenje. Slaba kvaliteta izrade dresova dovela je do puštanja boje uslijed ispiranja u veš-mašini. Vranješ? Čovjek je alergičan, pa iz opreza pere dres doma. Genijalno.

Sutra popodne imam vatreno krštenje na faksu, prvi kolokvij. Čini mi se kao da je to Rubikon. Ako ga prijeđem, e onda sam na konju. Điha!
Naravno, o ishodu ćete bit pravovremeno obavješteni.

Toliko zasad. Neke su ure, treba ić u krpe. Sutra u nove radne pobjede.

Keep on bloggin'!!!

Dakle, ljudi, konačno smo i to doživjeli: blog se smatra novom novinarskom formom!

Među znanstvenicima koji se bave novinarstvom kao znanosti vrlo se teško mogla dobiti "pozitivna" izjava o blogovima, bloganju i blogerima. Najviše, tj. najbolje što se moglo dogoditi jest izjava puna ograda. Možda i sa dozom podsmijeha(jedino što ljude koči od prihvaćanja novog i modernijeg, drukčijeg jest - strah, op.a.). Uglavnom, traženje "pozitivne" izjave o blogu bio je dosad priličan "lov u mutnom".

Ali, da ja to vama spjegam, kako sam došao do tog zaključka. Naime...

Danas sam na Sveučilištu nazočio predavanju mr.sci. Mata Brautovića pod nazivom "Novi trendovi u online-novinarstvu", održanog u sklopu Dubrovačkih Medijskih Dana(sjajna stvar za studente MiKuD-a, stvarno se puno može doznati) čija je glavna tema bila "Demokracija i mediji".

Mr.sci.Brautović je u zanimljivom predavanju posebno naglasio da se, kad se govori o online novinarstvu, radi o zasebnoj vrsti novinarstva, koje po anketama zauzima drugo mjesto, odmah nakon lokalnih televizija.

Kao glavni trendovi spomenuti su:

1.korisničko novinarstvo - kreiranje sadržaja od strane samih korisnika, primjer Wikipedije, ali i BBC-a koji je za vrijeme londonskog terorističkog napada suradnjom sa građanima-izravnim sudionicima kaosa dobijao informacije prije službenih vlasti - vlade, vojske, policije - i prvi put vlast nije mogla kontrolirati sadržaj.

2.Automatiziranje uređivanja - urednici i producenti gube ulogu kontrolora, cenzora, "špjerlice", primjer su Google news, kod nas index.hr

3. Sadržaj na zahtjev - nama je bliži pojam newslettera, XML-a ili RSS-a

4. Personaliziranje sadržaja - stranica koju posjetite pamti tko ste i prilagođava se, primjer crayon.com-a(crayon - create your own newspaper), MyYahoo, MyExcite, MyLycos...
-ovdje dolazi i personaliziranje distribucije novosti - web-stranice na SMS-u ili e-mailu, čak i personaliziranje novinarske usluge-prilagodba publici, spomenuta je sličnost detektivskom poslu

5. Nove novinarske forme - tu su spomenuta nova tehnološka dostignuća, razne vrste kombinacija audio/video tehnologija, animacija, interaktivne multimedije.
Ono što me posebno zainteresiralo jest što je u ovom posljednjem dijelu pod kategorijom drugih novinarskih oblika uz priče bez teksta, panoramske fotografije, baze podataka, igre i sl. (sramežljivo) spomenut i - blog!

U raspravi poslije predavanja(ustvari faza pitanja i odgovora) pokušao sam doznati "koju više" od mr.sci.Brautovića, pa sam ga tako upitao o vjerodostojnosti bloga kao medija i moram priznati da je odgovor bio korektan - s obzirom na visoku razinu subjektivnosti koju blog kao medij ima, ne smijemo ga u uzimati "zdravo za gotovo", ali i blog ima svoje prednosti, pa tako i glavni urednici web-izdanja BBC-a koriste blog, tj. imaju svoje blogove.

Dakle, da zaključimo. Bez obzira što je blog na obiteljskom stablu novinarstva na jednoj maloj, tankoj, mladoj grančici(ovdje je prikazana samo struktura online novinarstva, postoje još novine, tv, radio i mnogi drugi mediji koji bi tvorili jedan veliki baobab medija), sama pojava bloga kao svojevrsnog "Benjamina", najmlađeg brata novinarskih oblika veliki je pomak u procesu pozicioniranja bloga u svijetu modernih tehnologija nove ere.
Ostaje nam da vidimo kako će se (ili bolje kako ćemo se) razvijati.

Nadam se da nije bilo naporno, a da smo nešto i naučili.

Keep on bloggin'!!!

Moram odmah priznat da me od zadnjeg posta grizlo iščekivanje. Iščekivanje reakcije kolegice kojoj sam u prošlom postu posvetio par redaka, znate onih, "iz jednog daha".

Sreli smo se danas prije predavanja. Prvo mi je rekla da lažem(?!), da sam "to" napisao samo da je izazovem(?!). Onda mi je u prolazu "opalila jedan" u čelo(??!! - totalno čudna situacija, fizički obračun je tako ispod moje razine komunikacije, nadam se da je bilo "samo" u afektu).
Mogu ovaj događaj komentirat na dugo i široko. Izvlačit razne zaključke, dobre ili loše. Čak bi se moglo razviti i par zanimljivih teorija (znate svi da Maroons može lamentirat o određenoj temi "do sudnjeg dana").

Ali...nešto me fasciniralo.

Stvarno sam je taknuo...

...te dvije rečenice, tih pet redaka...

...potakli su na razmišljanje...

...koje je potaklo na ovakvu zanimljivu "reakciju"...

...hm...

Keep on bloggin'!

P.S. Ovo zadnje "...hm..." shvatite kao poticaj na komentar, obavite vi prljavi posao zaključivanja, jer ja bih mogao opet dobiti po nosu ako sam dođem do nekih zaključaka. Kako je okrutan ovaj svijet ženske emancipacije...

Ovo postaje sve opasnije. Razmaci postaju predugi. Netko bi mogao reći "izgubio volju". Nije potpuno točno. Možda imam previsoko mišljenje o blogu. Pa ne baljezgarim o svemu i svačemu. Stara postavka: kvaliteta umjesto kvantitete. A i nekako mi je glupo pisati samo radi ispunjanja rupa u datumima na kalendaru.

Još nisam dobio izvještaj iz Splita. Sa Svjetske Skupštine Udruge Đigera. E, mislim da sad treba širim narodnim masama predstavit dobrotvornu organizaciju koja afirmira način života kojeg i ja nastojim slijedit.

Udruga Đigera je specifična po tome što nema sjedište. Sve su podružnice (zasad tri: Dubrovnik, Split i Sarajevo, ali radi se na proširenju) samostalne u svom "radu". Himna organizacije je "Daj mi vina" sastava Dar-Mar. Uz obavezno ritualno razbijanje plastičnih čaša od glavu te bijesno bacanje istih na pod.
Iskustvo je pokazalo da je plastika bolji materijal od stakla za razbijanje. Ekonomičnija je, a i manje je ljudskih žrtava, tj. raskrvavljenih i razbijenih glava.
Jedna od bitnih značajki organizacije je nepostojanje evidencije članstva, čime su se izbjegli komformizam i privilegije nekih drugih udruga slične namjene, npr. Kluba Umirovljenika, Kluba Invalida, Kluba Pomoraca (u tim organizacijama članstvo je doživjelo značajan pad, jer nakon prosječno tromjesečnog članstva članovi ili posenile, ili završe na rehabilitaciji, ili provode ljeta na Ugljanu, op.a.).

Pitanje mojim prijateljima blogerima: Tko je "điger"?

Tko pogodi točno značenje pojma, slijedi nagrada od koje će past na guzicu, doslovno. Članovima Udruge Đigera i njihovoj užoj obitelji strogo se zabranjuje sudjelovanje.

Hot Lips mi je obećala i prljave detalje sa Skupštine. Baš mi je bilo žao što nisam nazočio. Bili su čak i jarani iz Sarajeva, što garantira istinski dernek svjetskih razmjera. Mogu mislit koja je to scena bila.

Kad smo kod scena, trebam li vas uopće umarat s bezbrojnim scenama sa kolegija MiKuD koje Maroons svakodnevno proživljava? Mislim da sam dosad uspio zorno prikazat stanje. Kao u pravoj priči, jedino nedostaju akteri. Ispada da je Maroons tamo jedini.
Jedna cijenjena kolegica mi je danas na neki način spočitnula kako ne želim iznosit mišljenje o "drugovima po oružju", mojim kolegicama i kolegama.

Budući je ovo Maroons DIRTY Mind Club, osijećam da bi se mnogi kolege i kolegice osjetili uvrijeđenima. Ma mogu ja generalizirat, pa reći da je ekipa ok, al bi bilo "vidi ga, opet eskivira odgovor..."

Zato ću specijalno učiniti iznimku, pa ću kolegici koja mi je ovu problematiku stavila na dnevni red poručit da je jedno prekrasno i pametno bićence, da je simpa zbog razmišljanja o svijetu oko sebe, svoje brige prema živim bićima. Najviše je simpa zbog onog pogleda u očima (kojeg možda samo ja vidim, ko zna) i umilnog glasića koji na CD-u dobije neki skroz drukčiji zvuk.

E, ja sam sad ovo napisao, onako "iz jednog daha", tako se najiskrenije može o nečemu, ili o nekome pričati. Ovo je valjda pozitivan primjer, nema zamjerki, zasad.
Naravno, čekam prve reakcije. Da vidimo što se događa kad nekog vučeš za jezik, koliko je to zanimljivo. Kao doprinos sociologiji kao znanstvenoj disciplini.

Jasno, ako ima još zainteresiranih za moje mišljenje, ako uopće netko do njega drži, slobodno mi recite. Ja sam brz na okidaču, bez okolišanja, mnogi bi se iznenadili, hehe.

Danas mi je jedan profa rekao da sam "bistar". Čekaj malo, helou, enibadi hom!!!! Ofskroz da je Maroons bistar...ok, čovjek me ne zna, pa donosi zaključke koji se nameću sami od sebe. Valjda je to samo dio procesa upoznavanja fenomena zvanog Maroons, čije su granice razvitka nepoznate i nedokučive, i samo se mogu naslutit razmijeri do kojih će se taj fenomen razvijati u budućnosti(ovo je bio ego-triperski pasus s ulogom dizanja samopouzdanja uoči predstojećih kolokvija na faksu, op.a.).

Zbog kolokvija će mi otpasti neki planovi, neke ideje kojima sam se veselio. Što je- tu je, valjda će sve doć na svoje, na kraju cijele .

Keep on bloggin'!

Maroons je danas posložio prilično stvari na svoje mjesto. Što u glavi, što u stančiću. Puno stvari se od sad čine puno jasnije. Uf, ovo zvuči prilično apstraktno. Vjerujte mi, nema jačeg osjećaja od osjećaja spoznaje. Spoznaje o ljudima, događajima, životu.

E sad, dosta sa filozofijom (sorry, bilo je neizbježno, ovakve stvari se događaju vrlo rijetko). Ovaj vikend je jezgra ekipe na putu, tako da ću ova tri dana iskoristit za pregrupiranje. Treba mi malo lufta, da se organiziram. Jedna od stvari koje sam naučio jest sve zadatke napisati na papir, onda izgledaju izvodljivije i realnije...na neki način, umanji se konfuzija u glavi.

Gledam na TV-u neki dobar film o Džeku Rasparaču(tako su ga prevodili u bivšoj Jugi). Glumi Johnny Depp, legenda horror filmova, a inače najdraži glumac moje frendice Spavalice. Idem vidjet tko je rasparač...
Keep on bloggin'!

Sudba je odredila da se ročkas UMOBolnice slavi na 2. studenog. Naime, pred tri godine hrabra skupina entuzijasta pokrenula je malu udrugu. Bez velikih pretenzija, planova ili najava. Samo su htjeli biti tu. Članstvo udruge se kroz dane i mjesece povećavalo. Ime Udruge Mladih Orlando se pronosilo po gradskim ulicama. Panceta se polako, ali sigurno kuhala...

Danas UMO Bolnica zauzima stožerno mjesto mladih alternativaca u Gradu. Programi su koncipirani da zabave, obrazuju, informiraju. Organiziraju se razni koncerti, stranih i domaćih izvođača, uglavnom alternative-smjera, tematske večeri i glazbene slušaonice. Također se redovito održavaju kinoteke na kojima se mogu vidjeti pravi filmski biseri, čime se širi opća kultura mladih. Za svaku pohvalu. Održavaju se i mnoge radionice, pjesničke večeri i mnogi drugi događaji. Gotovo da nema dana u mjesecu da se u "Orlanda" nešto ne događa. I uvijek ima za svakoga ponešto.

Trenutno je, barem po mom mišljenju, glavni problem udruge - prostor. Nalaze se na lokaciji Stare Bolnice, vrlo skupog zemljišta uz more i Park Gradac, 200 metara od gradskih zidina. Političari se sa tim zemljištem prepucavaju(zar ste mislili da je problem možda prijeteći tajfun...ovo vam je gore, trust me!). Oko buduće namjene, sveučilište ili hotel. Ne znam misli li tko o UMOBolnici. Vjerojatno ne. Bilo bi to zaista loše. Bit će tu muke. Čim je novac u pitanju...

Bio sam na proslavi. Bilo je veselo i zanimljivo. Standardno dobra glazba, švedski stol, naravno i torta za Orlanda, valjda više neće piškit i kakit u pelene. Nisam mogao dugo ostat zbog predavanja ujutro. Najjača je bila projekcija fotki posjetitelja kluba s raznih događaja, koncerata i sl. E, bio i Maroons. Baš slika sa Halloween Partyja. Hot Lips i ja maškarani. Drama. Baš sam bio sretan.

Enivej, hepi brzdej, Orlando!

Možete mislit, svi spojili vikend. Ma koji su to drznici. Tuže se kako imaju male plaće, da kasne plaće, da ih ne primaju, da su bez posla...a onda spoje vikend...
Uh što bi ja to izbatinao...
Ovo naravno spominjem jer su studenti kolegija MiKuD morali u ponedjeljak bit na nastavi. Imali smo ne beton, nego armiranobetonsku ploču zvanu "Kultura govora". Nije to čak ni tako dosadno. Ali dajte ljudi, od 8 do 13.30. Kao zašto smo tako ne mirni. Ohani ženo, iskipit će mi mozak. Anyway, izgurao sam nekako ta "predavanja" (prije bih rekao betoniranja).
Dan prije dogovorio sam sa Spavalicom i Hot Lips da ćemo ić do UMOBolnice. Za Noć Vještica. Ali ja umoran. Ne mogu se maknut. Opet, promislih, ma ne mogu ih iznevjerit, moje sisters, najveće legende na svijetu. Slomim nekako volju za spavanjem, spremim se i uputim.
Moram priznat da me ugodno iznenadila atmosfera koja je vladala Orlandom te večeri. Ljudi su se potrudili da klub izgleda baš darkerski, kako i priliči. Mnogi su se maškarali u vragove, kosture, razne sablasti... Uživali u jeftinoj cugi i odličnom izboru muzike (Sinke, svaka ti dala...vode iz bokala!).
Hot Lips, koja se stvarno potrudila izgledati u duhu večeri dala je i Maroonsu svjetleće vražje rogove. Nisam planirao se maškaravat. Ali lite-show rogovi i darkerska narukvica(hebote što je ono oštro, ko zna što još Hot Lips od tog sado-mazo repertoara ima doma) odavali su i na Maroonsu duh Halloweena. Thanx, Hot Lips, You're the best!
Sad se ne mogu baš sjetit dokad sam ostao, ali to ni nije bilo važno, bilo je fenomenalno. Sigurno još jedna od večeri za povijest.
E, umalo zaboravih. Na plesnom podiju Orlanda sreo sam moje kolegice sa MiKuDa. Da budem iskren ne znam točno koliko ih je bilo. Al znam da su bile, hehe. Dakle, studentska elita MiKuDa izlazi u UMOBolnicu! Ostali, osjetite se pozvanima da slijedite naš presvijetli primjer. Budući da će (bar) jedna od njih ovo čitat ne smijem izlazit sa stavovima. Već sam rekao da na kolegiju ima kvalitetnih ljudi. Nadam se da su to oni, ili one koje izlaze u UMOBOlnicu. Nadam se...

Našao sam i fotke na netu. Mogu zahvaliti blogerici Chez papillon rouge. Možda negdje nađete i jednog s rogovima. Ako se malo potrudite.

Dužan sam vam svima jednu veliku ispriku. Zbog zastoja u postanju. Eto, reko sam zadnji put:"Neće se više dogodit..." E pa lago sam! Što ću sad, hebiga. Gužva mi je u životu. Bilo mi je zato drago vidjet da ste uporni u svojim postovima. Držite visok stupanj intelektualne discipline. Zavrjeđujete bit članovi ovog cijenjenog kluba.
Moram javno napisat jednu činjenicu: BLAŽENA DEVEDESETOSMICA!!!!!
Ovaj XP je takvo smeće, čista šminka, lof neki Profesional...
Sistem mi se ruši svako malo, stari programi sa 98-ice mi ne funkcionaju, moram skidat ili instalirat nove...
Da ne spominjem najveću tragediju...ne mogu na cijelom kompu nać Senzić ( SWOS- Sensible World Of Soccer, nogometni manager, svojedobno hit igra na Amigi i Atariju, do danas najjači manager nogometnih igrica, apsolutni biser, op.a.)!!! Lio sam suze danima. Očaj me obuzeo. Kao da je nestao dio moje duše sa Senzićem(dosta je što mu tepam, onda znate u kakvom sam odnosu bio s tom igrom, ko da sam imao one tamagučije, ili kako su se sve zvali).

Mislio sam jednu stvar (ma nemoj mi to ić govorit!?): kad bi sad ja tu prepričavao na dugo i na široko što se sve događalo od zadnjeg posta post bi bio predug. Zato ću ga podijelit na više dijelova, hehehe. Lakše se čita. A i ne umara filozofijom.