Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Kaže jedna davna pjesma kako su riječi nebitne i besmislene ako se ne izgovaraju iskreno i iz duše. Riječi često imaju više značenja i znaju unijeti nemir u dušu slušatelja. Riječi liječe, ali i ubijaju. Riječ je najjače oružje koju čovjek posjeduje. Sretni su riječiti. Oni koji jednostavnom uporabom riječi mogu opisati što osjećaju. I kad vam to kažu točno znate što misle. Neće vas prevariti, slagati ili navesti na krive zaključke. Dapače, htjet će da ih shvatite, jer ono što govore doista i misle i te, izgovorene riječi su ponosni nosioci njihovih misli.

Volio bih kad bih znao koristiti riječi. Riječima izražavati što doista mislim. Priznati da volim, ili da se bojim, ili da sam sretan. Teško je. Teško je riječima opisivati ljude, događaje, sitne životne trenutke, gorke ili slatke. Nekad mi se čini da će mi proći čitav život a da neću moći reći sve što mislim, sve što bih trebao reći: kako je jedino u životu bitno voljeti, biti pošten, cijeniti drugog i drukčijeg, znati tko si i gdje pripadaš, uzimati svaki idući dan kao novi početak...toliko toga neću stići reći.

Divim se ljudima od riječi. Onima koji znaju reći što osjećaju. Takav je bio i Tadija. Čovjek od riječi. U svakoj pjesmi koju je napisao ne trebate tražiti skriveni smisao, zloglasnu 'poruku pisca', neko dublje značenje koje bi vam trebalo promijeniti život. Ljepota njegove poezije upravo je u toj iskrenoj riječi.
Za života je postao pojam, a sad konačno može ući u legendu.
I naravno, za kraj, meni najdraža:

Nosim sve torbe a nisam magarac

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Keep on bloggin'!!!

Malo mi je bila gužva u životu, ali pronađoh minut vremena da vam prenesem nastavak sarajevske priče. Ovaj dio je možda čovjeku najteži za napisat, jer o ljudima rijetko pišem. Pa ipak...

Bio sam svugdje po Europi, vidio sam razne gradove, upoznao razne ljude. Svi su u sebi nosili nešto posebno. Nešto što ih međusobno razlikuje i zbog čega su zanimljivi. Od Amsterdama i Barcelone do Monte Carla i Munchena.

Sarajevo bi, u odnosu prema ostalim svjetskim gradovima bilo najbolje nazvati gradom - apsurda. Glavni grad Bosne i Hercegovine, države tri entiteta pod stranim protektoratom i navodnom potporom Europe i svijeta, živi nekim čudnim ritmom. Čudnim možda za nas. Za Sarajlije je to ritam preživljavanja. Ali, da ne bih bio tako općenit, najbolje da navedem nekoliko opservacija izravno s terena.

Kad promislim o vezi Sarajeva i Dubrovnika treba se sjetiti kako je tijekom rata u Grad je dolazila humanitarna pomoć iz BiH i Sarajeva, a prva žrtva rata u Sarajevu bila je iz Dubrovnika. Oba grada su se hebački propatila pod opsadom, s time da je Sarajevo daleko ispred po broju žrtava i uništenja. Još jedna poveznica, možda mrvicu iskarikirana, je da su oba grada - olimpijski. Sarajevo je poznat po Zimskoj olimpijadi 1984. godine, a manje je poznato da je u Dubrovniku 1950. godine održana olimpijada, i to šahovska, koja je po mnogočemu ostala upamćena u svijetu.



Možda je najveća veza Dubrovnika i Sarajeva u ljudima. Možda krivo mislim, ali moram primjetit da mi je Sarajevo uvijek predstavljao oličenje izvrsnih provoda, druženja s jaranima i nezaboravnih događaja.
Što bi se reklo - Sarajevo i Dubrovnik vole se javno!

Nešto što mi je tijekom boravka u Sarajevu ostalo posebno na pameti jest tužna činjenica da se ljudi, posebno mladi, masovno sele u zemlje Zapadne Europe, prije svih Švedske, Norveške, Njemačke... U jednu ruku to je opravdano lošom ekonomskom situacijom, nezaposlenošću, a možda najviše nedostatkom perspektive za kakav takav normalan život u Sarajevu.



Zanimljivu priču nudi i FK Željezničar, popularni Željo. Maniacsi su već duži niz godina u tuzi zbog slabih rezultata voljenog im kluba, a najgore je kad im titulu prvaka osvoji gradski rival FK Sarajevo. Što bi reko Tifa:"Grbavico, rano ljuta...". Ovom prilikom najavljujem osnivanje Željovog Fan Cluba u Dubrovniku, svojevrsni navijački ogranak u svijetu najpoznatijeg bosanskog nogometnog kluba. Svi zainteresirani su više nego dobrodošli.

Malo je u Sarajevu ostalo istinskih Sarajlija, ljudi koji vas grle i ljube, ne daju vam da išta platite, vode vas na razna mjesta zabave, vole vas ko brata. Malo ih je, ali još ih ima. Slava i Dražen, Samir i Dejo, Adnan i Maja, te mnogi drugi dobri ljudi. Ljudi sa srcem. Ljudi od srca.

Keep on bloggin'!!!

Kad je 1989. godine finski genijalac Aki Kaurismaki snimio film "Leningrad Cowboys idu Amerika" nije ni slutio da će priča o skupini nadobudnih sovjetskih svirača u pohodu na američko tržište ući u legendu. Kaurismaki je snimio još dva nastavka, a Leningrad Cowboys prerasli su fimsku ulogu.

Koncert u Sarajevu je, u biti, bio neplaniran. Kako u Tuzli prebiva finski kontingent UN-ovih snaga, Leningrad Cowboysi su održali koncert za svoje sunarodnjake. Onda je, kako to kod genijalnih bendova biva, netko iz benda rekao:"Pa što ne bi održali koncert u Sarajevu?!" I tako, dogovoren je koncert na rukometnom igralištu kod kluba FIS, danas poznatog kao Bock Club.

Neću analizirati kvalitetu zvuka i izvedbe kao neki kritičari i seratori, jer to fakat za ovaj bend nije bitno (a oboje je bilo fenomenalno!). Kad su ljudi izašli na pozornicu - opći urnebes. Sedamstotinjak okupljenih obožavatelja uživalo je u zvučno-vizualnim izvedbama svevremenskih svjetskih hitova ("Those were the days", "Delilah", "Sweet home Alabama", "You're my heart, you're my soul"...) i ruskih standarda ("Katjusha", "Kalinka"...).
Činilo se da je koncert bio prekratak, ali tako je sa svakim fenomenalnim koncertom - dobijete dojam da je sve prebrzo prošlo i uvijek hoćete još.

U idućem postu: Raja iz Sarajeva

Keep on bloggin'!!!

Pozdravljam vas tradicionalnim pozdravom iz mog najdražeg grada Sarajeva. Eto, nakon ispitnih peripetija i uspiješno obavljenog posla Maroons se odlučio nagraditi i uputio se na koncert Leningrad Cowboysa. Ovo je samo raport, opsežniji izvještaj očekujte po povratku s ekspedicije. Koncert je bio drama, raja fantastična, a piva jeftina - bio bi najkraći izraz dojmova. Nema boljeg provoda nego u Sarajevu. Pišem ovo s kompa mog jarana Slavena, starog navijača Želje. Nakon jučerašnjeg "rušilačkog pohoda", danas slijede čevapi na Bašćaršiji, pa pijanka u nekim eminentnim sarajevskim birtijama (Tito Cafe, Fis, Avangarda...), a dalje - tko zna.
Molim sve kolegice i kolege da me ispričaju od svih obveza informiranja i da mi ne šalju smsove, jer sam izvan toka informacija, dok se ne vratim doma.
Svi moji najdraži, volio bih da ste sada sa mnom, da se proveselimo ko ljudi. Al bit će zato prilike i u Gradu, kad se vratim.
Eto, zasad toliko. U nedjelju ide službeni Sarajevo report sa svim detaljim, stoga...

Keep on bloggin'!!!