Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

...povodom godišnjice smrti...



Diana, Princeza od Walesa (punim imenom Diana Frances Mountbatten-Windsor, née Spencer) bila je prva žena britanskog prijestolonaslijednika princa Charlesa. Od vjenčanja 1981. do razvoda 1996. bila je poznata kao Princeza Diana, iako po kraljevskim pravilima to nije bila (taj naslov pripada rođenjem, a ne vjenčanjem). Iako se u javnosti isticala zbog svog dobrotvornog rada, ipak je na prvo mjesto uvijek dolazio njezin turbulentni brak, u kojem je trpila razne stresove koje joj je nametao tadašnji suprug. Sve je to bilo popraćeno kroz medije.
Od trenutka udaje do tragične smrti 1997. Diana je bez sumnje bila najslavnija žena na svijetu, "celebrity" u pravom smislu te riječi: modna ikona, ideal ženske ljepote, cijenjena i uvažena zbog svoje uloge u akcijama vezanim za AIDS(prva javna osoba slikana kako dodiruje zaraženu osobu, 1987.) i razminiravanje(obilazak minskih polja u Angoli i Bosni 1997.). za života je često bila smatrana kao najviše fotografirana žena na svijetu. Za njezine obožavatelj(ic)e Diana, Princeza od Walesa je bila uzor(nakon smrti čak su se pojavile ideje da se proglasi svetom?!), dok je za one druge, koji je baš nisu voljeli, bila upozoravajući primjer kako opsjednutost javnim nastupima na kraju može uništiti pojedinca.
Zanimljiva je jedna informacija: navodno je baš Charlesova bivša Camilla Parker Bowles pomogla u odabiru mlade 19-godišnje Diane Spencer kao potencijalne mlade.
Britaniji je rodila dvoje djece: Williama 1982. i Henryja (Harryja) 1984.
Od princa Charlesa se rastala 1992., pravno 1996. Ostala je članica Kraljevske obitelji, budući je rodila dva prijestolonaslijednika

31. kolovoza 1997. Diana je tragično stradala u automobilskoj nesreći u tunelu u središtu Pariza, sa svojim bliskim prijateljem Dodijem al Fayedom, pokušavajući pobjeći od ludih paparazza koji su ih pratili u stopu.

Do danas su se pojavile mnoge teorije o uroti, podvali...ništa od tog nije potvrđeno...
Millijuni ljudi diljem svijeta pratilo je njen sprovod u Westminster opatiji.
Tjednima nakon sprovoda stopa samoubojstava u Velikoj Britaniji porasla je za 17%, što se pokazalo kao jedna vrta Jesenjinovog sindroma( žene od 25 do 44 godine i preko 45%).

Ljudi, sretan vam dan blogova i blogera!

Da, da...i mi imamo svoj dan...huraaaaaa!!!

BlogDay je stvoren s idejom da se blogeri iz raznih zemalja svijeta na jedan dan upoznaju s blogerima iz drugih zemalja, bez obzira na interese...tako će blog-surferi upoznati dosad nepoznate blogove raznih sadržaja...

Kako bi to, u stvari, trebalo izgledat?

Blogeri iz cijelog svijeta bi trebali na svoje blogove postavit 5 blogova, najbolje bi bilo onih koji su na neki način drukčiji ili neobični, stavovima i općenito pogledima na svijet oko sebe...

Zašto je BlogDay potreban?

Da bi se izbjeglo bespotrebno i dugotrajno iščitavanje loših blogova, preporučite 5 vama zanimljivih blogova, za koje mislite da bi se i drugima mogli svidjeti!

Upute za BlogDay bi bile otprilike ove:

-Pronađi 5 novih blogova za koje smatraš da su zanimljivi

-Obavijesti tih 5 blogera da ćeš ih preporučit na svom blogu povodom BlogDay-a 2005.

-Napiši kratki opis blogova i dodaj linkove na preporučene blogove
Postavi BlogDay Post
-Dodaj BlogDay oznaku s linka i link na BlogDay web-site

Ljudi, što čekate...blogajte se!!!

P.S. Neki će se možda pitati odakle sad Dan Blogova na 31.08.. Ako malo bolje pogledate te brojke, mogli bi uočit da tako poredane tvore riječ "blog"...

...povodom godišnjice smrti...



Rođen kao Charles Dennis Buchinski u opasnom predgrađu Pittsburgha kao jedno od 15 djece poljskih i litvanskih useljenika. Obitelj je bila toliko siromašna da je mali Charles jednom čak bio prisiljen ići u školu u sestrinoj suknji, jer sam nije imao što za obući.
Sa 16 se pridružio braći kopajući ugljen za 1 dolar dnevno.
1943. Bronson je regrutiran u vojsku SAD-a, gdje je bio mitraljezac na repu bombardera B-29.
Iako je Bronson bio slavenskog podrijetla, mnogi su mislili da je meksikanac ili indijanac. Baš zbog toga, Bronson je igrao takve uloge.

Nakon rata nastavio je s glumom, ne toliko iz ljubavi, već iz odlične zarade koju je ostvarivao.
Zanimljivo je kako je došlo do promjene prezimena: za vrijeme McCarthyjevih progona američkih komunista (što se pretvorilo u pravu inkviziciju zvanu "Lov na vještice") njegovo slavensko prezime zvučalo je presumnjivo, pa ga je promijenio u Bronson.

Prvi nastup imao je u hororu "Kuća voska" 1953.,a 1961. je nastupio u drugom dijelu filmskog serijala "Zona sumraka".
Iako je počeo u američkim filmovima, prvo se probio kroz europsku kinematografiju: talijani su ga zvali "Il Brutto"(ružni), a francuzi "le monstre sacré"(sveto čudovište). 1971 dobio je Zlatni Globus kao "Najpopularniji glumac na svijetu".
Bronsonovi najpoznatiji filmovi su "Veliki bijeg"(1963) u kojem glumi poljskog ratnog zatvorenika Dannyja Velinskog, zvanog "Kralj tunela", te "Dvanaest žigosanih"(1967), moj apsolutni favorit, u kojem glumi vojnika osuđenog na smrtnu kaznu koji, da bi se izvukao, mora obaviti neizvedivu misiju s još 11 osuđenika tijekom II. svijetskog rata.
U epskim vesternima "Sedam veličanstvenih"(1960) i "Jednom davno na Divljem Zapadu"(1968) Sergia Leonea igrao je uloge herojskih revolveraša na strani slabijih. Sergio Leone je za njega rekao da je "najbolji glumac s kojim je ikad radio". On mu je 1963. ponudio ulogu u kultnom filmu "Za šaku dolara", što je ovaj odbio, pa je umjesto njega Leone odabrao Clinta Eastwooda(ostalo je povijest, hehe...).
Bronsonu je ležala uloga "tough guy"-a, ili kao nasilnog policijskog detektiva, revolveraša na Divljem Zapadu, odmetnika, boksača ili mafijinog plaćenog ubojice.
Nezgrapnog izgleda, a fizički jake konstitucije izgledao je stvarno opasno, što je bilo idealno baš za takve uloge.

Bronson je umro 2003. od upale pluća dok je ležao u bolničkom krevetu zbog Alzheimerove bolesti u Cedars-Sinai bolnici u Los Angelesu.

...samo sam htio reći da sam baš zadovoljan sa sobom i svojim blogićem(možda nije zdravo da ga nazivam deminutivima, but jebiga...).
Dosta stvari sam dokučio oko bloga, linkova, fotki i td., što smatram osobnim uspijehom(prošli blog bio je debakl).
Znam, sad ćete me svi popljuvat zbog egoizma, narcisoidnosti itd., ali ovdje je riječ o prirodnoj dozi, pa nema potrebe da se uzrujavate (hvala na brizi, anyway)
Ako netko ima još kakvu izmišljotinu a la Beagle-sat ili mjesečeve mjene ili sl., nek mi slobodno ostavi komentar...
Unaprijed zahvaljujem.

P.S. E, skoro zaboravih, moram uvest jednu zabranu(više je preporuka), i to ženskom rodu: kad vas "posjeti tetka iz Rusije", suzdržite se od komentara, pliz...bio bih vam jako zahvalan. Vjerujte, to je za moje, ali i za vaše dobro...thanx

...povodom rođendana...



Michael Joseph Jackson, američka pop-zvijezda, karijeru je započeo u grupi The Jackson 5, još u šesdesetima, a prvu solo-snimku snimio je 1971. Solo karijeri se posvetio 1979., a raskrstio je s braćom Jacksonima 1987., i od tad postaje jedan od najuspiješnijih glazbenih izvođača na svijetu ikad.
Njegov album iz 1982., "Thriller" trenutno je najprodavaniji album u povijesti, sa 60 milijuna prodanih primjeraka u svijetu. Također, Jackson je vlasnik 13 brojeva 1., uključujući "Don't Stop 'Til You Get Enough", "Rock With You", "Billie Jean" i "Beat It". Njegovi specifični plesni pokreti, vrhunski spotovi i karizma istinskog kralja popa inspirirala je mnoge velikane današnjice, od sestre Janet, do izvođača kao što Usher, Beyoncé i Justin Timberlake.

Bez obzira na nevjerojatnu karijeru, zadnjih par godina "Jacko" se bori s medijskim pritiscima vezanim za seksualno napastovanje dječice.

...povodom godišnjice rođenja...


Gary Gabelich, "naše gore list", čovjek je koji je prvi postigao nevjerojatan brzinski rekord od 1001 km/h. Vozeći "Blue Flame", automobil na raketni pogon, Gabelich je 28. listipada 1970., postigao prosječnu brzinu od nevjerojatnih 622.287 milje/h (1001.452863 km/h) na suhom jezeru kod Bonneville Salt Flatsa, Wendover, Utah.

Rekord je srušen tek 1983., kad je na prostoru pustinje Black Rock Richard Noble s turbojet-automobilom Thrust 2 postigao brzinu od 1019 km/h.
Gabelich je poginuo u prometnoj nesreći na motoru u siječnju 1984. godine.

P.S. Danas važeći rekord jest onaj Andyja Greena iz 1997. kad je dvaput u mjesec dana postavljao novi svjetski rekord, krajem rujna 1149 km/h, a polovinom listopada danas važeći svjetski rekord od 1227 km/h (prva nadzvučna vožnja, 1.016 Mach-a).

Sinoć sam bio na nečemu što je trebo bit rođendanski tulum, valjda je i bio, al ga ja nisam osjetio...

Ekipa je uglavnom bila poznata, tako da tu nije bilo iznenađenja...cijeli događaj se odvijao u kući nekih grezijanera, koji su se ponašali malo predomaćinski. Oni sjede na taraci, ispijaju piće, a ekipa se u kući baca na dobru muziku. Onda uđe jedan od grezijanera, promjeni CD i vrati se na taracu ispijat piće. OK, znam da je to domaćinovo pravo, da pusti muziku koju hoće, ali pod uvijetom da je sluša! Idiot!

Sreća u nesreći je bila da je zadnji bus za Dubrovnik bio u 00.45, tako da sam imao izvrsnu izliku da se izvućem iz tog egotriperskog gnjezda. Na kraju se ispostavilo da je cijela balica pošla s tim busom. Nikom se nije dalo čekat prvi jutarnji u 5.00, ja pogotovo ne, uz onakav ambijent gostoprimstva.

Ambijent je vizualno bio dosta dobar, kuća fino namještena(pito sam se tko briše prašinu sa svih tih stvari!?), čak ima i bazenčić, koji očito već neko duže vrijeme nije bio svrhovit). Kozna čiji je đed to gradio i krvario, da se ovako sad neko bahato odnosi...

Uf, sad mi je lakše, sve sam izbacio iz sebe...u stvari ne sve...neke stvari ću zadržat za sebe, prekomplicirano za jedan blog...

Aj, čitamo se sutra...

Evo, samo da se kratko javim, sinoć je bilo zakon na Livadici, fakat svaka čast likovima iz U.M.O.Bolnice...
Danas sam cijeli dan spavo, jednostavno mise nakupilo od onih pustih ustajanja rano ujutro tijekom tjedna...
Skužio sam da mi je CD sa svim šiframa za programe sheban, što je definitivno loše. Morat ću opet molit mog PC-gurua da mi udijeli najnoviju verziju "Serialsa".
Neću više gnjavit, za subotu popodne i više nego dosta...

Malo sam istraživao na Ask Men stranicama o muško-ženskim odnosima...bojim se da se ne može donijeti jedan ispravan zaključak.

Već sam otprije znao da su muškarci ko štekeri, na On/Off, a žene ko tuneri, Vol+/Vol-. Hoću reći kako malo muškima treba da se "nalože", dok su žene naravno kompliciranije, pa tako oko njih treba i više raditi, jer im brže opada zanimanje (kod muškaraca je konstantno).

Zato smo mi muškarci budale...

Zato ih saljećemo ko orlovi, dvorimo ih, trudimo se što više umiliti...

Zato nam se i često događa da upadamo u nezgodne situacije, jer smo krivo protumačili ženske signale, kojima nas one neprekidno obasiplju (ili nam se bar to čini)...

Zato upadamo u beznadnu spiralu razmišljanja i premišljanja, što dovodi do konačnog gubitka pameti, čime žene ispunjaju svoj životni zadatak...

E, ali kako smo mi s Marsa, mi sebi to možemo dopustit...I zato, muškarci, kad mislite da stvar imate pod kontrolom, promislite još jednom, jer...

...one VAS motaju, a ne vi njih.

Kako volim petak, da vi samo znate. Postoji milijun razloga...te zadnji dan u tjednu, te najmanja gužva na poslu, te flegmatična atmosfera u glavi, te službeni početak vikenda...aaa, uživancije...
Večeras se nastavlja dvodnevni spektakl na Livadici: jučerašnji prvi dan je protekao u stvarno odličnom ozračju. Skupilo se prilično ljudi (što se više približavaju hladni dani to je ljudi manje...), ozvučenje je bilo super, stari bandovi koji su bili aktivni u 90-ima su, iako okupljeni samo za jednu noć, prašili do iznemoglosti.
osobno mi se najviše dopao band koji je poslijednji nastupio, Booyaka, u sastavu s pravim "facama": Vladom Gojunom i Perom Ipšićem na gitarama, Srđanom Pađenom na bubnjevima i s jednim likom kojem sam zaboravio ime (sorry,stari!), ali je isti Sam Gamgee iz Prstenove Družine(još jednom sorry, stari!).

Večeras će nastupiti bandovi "nove generacije", od kojih posebno izdvajam Valetudo. Obo i kompanija izvode glazbu ljetnog đira, laganih ritmova, rumbe, funkyja i rocka(preporučam pjesmu "Sex on the beach" koja se izdvaja od ostalih). Ne propustite!

Film Waltera Hilla, po engleskom naslovu "The warriors", donosi najbolji i najvjerniji opis života bandi u New Yorku. Snimljen prema knjizi Sola Yuricka, koji je kao policajac bio uključen u sukobe i obračune bandi, ovo je jedan od najboljih filmova koji sam ikad gledao(sjećam se, bilo je to još prije rata;zadnji put sam ga gledao na DVD-u pred godinu dana, još uvijek sam jednako oduševljen).
Ideja za radnju filma uzeta je iz klasičnog djela stare Grčke 'Anabasis', Atenjanina Ksenofonta u 4.st.pr.n.e., koji piše o pustolovinama na dugom putu kući grčkih plaćenika iz rata s Perzijom, u kojem je stradao vođa Kir (Cyrus) Mlađi.
Film prati svojevrsnu odiseju jedne od njujorških bandi, koja je prisustvovala velikom okupljanju svih bandi pod vodstvom karizmatičnog Cyrusa, koji ih je namjeravao sve ujediniti te povesti u konačni obračun sa službenim vlastima.
Za vrijeme skupa Cyrus pogiba, a sva krivica baca se na Warriorse, čime počinje njihova "odiseja" cijelim New Yorkom: na putu kući na Coney Island napadaju ih razne bande, policija...totalno ludilo...
Iako mi glumci ne zvuče poznato, u tom filmu su bili briljantni.
Ostala mi je u glavi pjesmica koju pjeva vođa protivničke bande, Ruffus: "Warriors, come out to play!"

...ne bih htio previše komentirat, ipak moram reći jedno:ovo je sigurno jedna od boljih "intervencija" koje sam vidio. A ludog naroda...

Jutros sam se jedva usto...sinoć lego u 3.00, što sam mogo očekivat...
Bio na predstavi "Don Quijote", nije loše, ljudi se trude...malo mi je nejasan kraj, ali uglavnom je sve ok.
...nakon toga sam pošo do skalina od Jezuita, Ibrica je držo koncert, negdje do 2. Dobar kao i uvijek, izveo je svoje najveće hitove...baš je bilo dobro...
Danas je stvarno super dan, možda odem na kupanje. Večeras je na Livadici Open Air "Buđenje", nastupiti značajni dubrovački bandovi 90-ih, a sutra "Nesanica" kad nastupaju bandovi "novog vijeka", koji danas djeluju na glazbenoj sceni Dubrovnika,a koja se može svesti na 4-5 bandova koji se pokušavaju probiti uz pomoć U.M.Orlando.
Moglo bi bit zanimljivo...

...povodom rođendana...

Sir Thomas Sean Connery (25.8.1930., Edinburgh, Škotska) široj javnosti poznat kao izvorni James Bond, sa škotskim naglaskom i dobrim izgledom kao zaštitnim znakom, i danas kad slavi 75. rođendan se spominje u mnogim časopisima kao jedan od najprivlačnijih muškaraca na svijetu (1953. nastupio je na natjecanju Mr. Universe, što ga je poguralo u svijet pozornice i TV-a).
Kao James Bond premijerno se pojavljuje u filmu "Dr. No" (1962.), nakon kojeg slijede "Iz Rusije s ljubavlju"(1963), "Goldfinger"(1964), "Thunderball" (1965), "Samo dvaput se živi" (1967), "Dijamanti su vječni" (1971), "Nikad ne reci nikad više" (1983, neslužbeno).Ian Fleming, tvorac James Bond serijala odaje priznanje Conneryju 1963. u knjizi "On Her Majesty's Secret Service" gdje utvrđuje da je agent 007- Škot.
Iako je svjetsku slavu stekao kao James Bond( i nakon 40 godina nema boljeg, iako su Roger Moore i Pierce Brosnan dobri), Sean Connery nastavio je svoju karijeru u velikom stilu.
Moji osobni favoriti su definitivno "Ime ruže" (s Christianom Slaterom), zatim "Nedodirljivi"(The Untouchables (1987), Oscar za najbolju sporednu ulogu), "Indiana Jones i posljednji križarski rat"(1989) i "Lov na Crveni Oktobar"(1990).
U rujnu 2004. šuškalo se o kraju njegove karijere, što je ovaj negirao, tvrdeći da još uvijek želi snimati filmove...ipak, pred mjesec dana u medijima je izišla njegova izjava da "ne želi snimati filmove dok su oni idioti u Hollywoodu".
U ožujku ove godine objavljeno je da će se Connery još jednom vratit svom slavnom liku, ovaj put u obliku video-igre "From Russia With Love", gdje će posuditi svoj glas.
Poznat je po svojim stavovima o većoj neovisnosti Škotske(koristi svaku priliku nositi kilt klana MacLean od Duarta), zbog čega je dosta kasno (2000.) dobio titulu viteza.

Evo, baš me zvala prija da pođemo na kupanje...

Zadnjih par (bolje rečeno petnaestak dana) pada kišica, oblačno je i puno hladnije od prosjeka za kolovoz. Tko bi mislio da će mi sredinom kolovoza trebat dekica za pokrit se predjutro (a zore su stvarno hlađahne), pogotovo je užasno kad se još u tim uvijetima treba ustati, krenuti na posao, "u nove radne pobjede"...
Danas je ipak malo zatoplilo, konačno nema oblačine, vjetrić polako puheta, tek da ne bude sparine. Idealno za kupanjac.
Čim stignem doma zgrabit ću šugaman i trk - "Vamos a la playa!!!".

A vi kontinentalci patite: niste južnije od pederskih Zrća se spustili...

U raju je super, al' u Dubrovniku je ekipa!!!

web stranica kontinentalcima za plakanje

Gledao sam sinoć film "Hitler - konačni pad"...ajme majko...
Pretpostavljam da se nije mogao bolje prikazati krah, fizički i psihički, svih tih nacističkih glavešina. Nisam u životu gledao film s više samoubojstava, a ovaj ih je stvarno prepun...toliko morbidnosti na jednom mjestu, u Hitlerovom bunkeru...
Kad malo bolje promislim, zar nisu nacisti svoj teror provodili isto tako bezobzirno: ubijali, palili, proganjali.
Ideja o "konačnom riješenju" židovskog pitanja najviše zapanjuje. Jedan cijeli narod izbrisati s lica zemlje.

Najtragičnije jest sjetiti se povijesne činjenice da je isti takav teror provođen i na teritoriju naše zemlje, sustavno je provođena nacistička politika.
Kako je samo danas smiješno čuti ili vidjeti svu onu djecu koja smatraju (još uvijek?) Pavelića nekakvim Poglavnikom, koji je šatro ostvario stoljetni hrvatski san o neovisnoj državi...ali to je bio samo privid: Pavelić se stavio pod izravno zapovjedništvo njemačkog Wehrmachta, a Ducea Mussolinija počastio Dalmacijom, što se izravno protivi toj stoljetnoj težnji hrvatskog naroda (zanimljivo je da je Mussolini odredio čak i hrvatskog kralja Tomislava II., u stvari vojvodu od Spoleta- koje nebuloze). o Jasenovcu da i ne govorim, s tom sramotom ćemo se još dugo gušiti.
Nacizam je, uz komunizam, jedan od najstrašnijih režima, koji su pokušali zaživjeti u svijetu.
Kad se pogledaju bilance pobijenih i pogubljenih moglo bi se reći da su se, na neki perverzan način, Hitler i Staljin natjecali. Neću spominjat brojke.
Možda se danas u svijetu razvio jedan novi oblik nacizma, komunizma, ili nekog drugog -izma...mislim da je III. svijetski rat već počeo.

Na čiju stranu ćemo ovaj put stati?

"Arbeit macht frei" ("Rad oslobađa"), natpis na ulazu u Auschwitz, u biti je uzrečica njemačkih i švicarskih seljaka, derivat citata iz Biblije "Istina će vas osloboditi" (Ivan, 8:32) i protestantske radne etike.
U Buchenwaldu je stajao natpis "Jedem das Seine"("Svakom svoje" ili "Svako dobije koliko zaslužuje").
Ne znam što je bolesnije.

Sir William Wallace od Elersliea, škotski heroj i istinski domoljub, smaknut je na današnji dan 1305. godine u Londonu, nakon neuspijele pobune protiv engleskog vladara Edwarda I. .
Mislim da su Škoti donekle došli na svoje kad je lik njihovog nacionalnog heroja utjelovio Australac Mel Gibson u filmu "Brave Heart".

Za vrijeme utakmice Čelik-Željezničar u Zenici nasmrt je pretučen Željin navijač, i to od strane policije. Tako otprilike glasi vijest objavljena jučer na internet stranicama Sportneta, koji spominje da je na stadionu bilo 15.000 navijača, od kojih velik broj gostujućih navijača.
Što se zaista dogodilo možemo samo pretpostavljati, ali činjenica je da je jedan mladi život izgubljen radi nečije lude glave(sjeća li se itko dugopoljskog incidenta kad su neki samozvani navijači Hajduka molotovljevim koktelima zasuli auto navijača Dinama na povratku sa poljudskog derbija Hajduk-Dinamo;sreća je bila da nitko nije smrtno stradao!)
Poznato je da je najmočniji klub u BiH uvijek bio "Željo", kako ga odmila zovu njegovi navijači Maniacsi, i to u svakom pogledu: kvalitete nogometa, tradicije koja seže od 1921. godine, najvjernijih navijača koji svoj klub prate na sva gostovanja, koliko bila pogibeljna...
"Štrumfovi" s Grbavice i ove godine su se upustili u borbu za naslov prvaka Premijer Lige NS BiH, pa iako zasad još ne stoje u vrhu, ekipa sigurno ima potencijal.

Moj jaran Slaven mi je pojasnio sve najbitnije činjenice o Želji kad sam bio u Sarajevu prošli put.
Bilo je to povodom koncerta "Bijelog Dugmeta" na Koševu, koji je stadion FK Sarajeva (da ispravi nepravdu, Slava nas je odveo da vidimo i legendarnu Grbavicu, Željinu neosvojivu utvrdu).
Pokazao nam je Sarajevo danas, naravno jedno drukčije Sarajevo nego prije rata: malo je tamo pravih, "fetivih" Sarajlija, velika većina ih se raselila po Evropi i Svijetu, velik broj novog, "ruralnog" stanovništva se doselilo, i kao da se ne žele asimilirati u društvo koje je dotad bilo većina.
Ratne rane su još vidljive, ne samo na infrastrukturi, već i na "raji", koja je više izblesavila od treniranja demokracije od strane međunarodne zajednice, stranog elementa koji samo održava neku ravnotežu u cijelom košmaru. Reći će ljudi:"Dobro je, živi se..."
Valjda je i to bolje od ratova i sukoba, koji su se baš u Sarajevu pokazali u svom najsurovijem obliku.

Iz priča mojih jarana Slave i Enka može se doživjeti svu magiju navijačkog ludila koje, u punom smislu riječi, proživljava svaki Željin navijač: od domaćih utakmica, kad je cijeli stadion (a ne samo "jug", na kojem su obično maniacsi) zavijen u plavo do "vrućih" gostovanja, iz nekog razloga najvrućijih baš u Zenici kod Čelika, kad dolazi do obračuna navijačkih skupina prije, za vrijeme i poslije utakmice.
"Grbavico, rano ljuta..." ratna je pjesma koju je otpjevao Mladen Vojičić-Tifa (Bijelo Dugme), koji je cijelo vrijeme rata bio sa svojim Sarajlijama.
O Manijacima bi se mogle ispricati mnogobrojne price a kad ih pitate nešto o Željeznicaru, oni jednostavno kažu: "Za Željezničar se ne navija, Željeznicar se voli".

Neka ovaj post bude jedan mali tribute to Željo, grad Sarajevo, jaranima koji te gledaju ko brata, s tobom piju i jedu dok ne padnu.

Stranica o Sarajevu
Željina službena stranica
Stranica Željinih suportera - Maniacs

Dakle, ovo čačkanje po našim blogovima se zbilja odužilo...mislim, dajte nam da se izražavamo, a ne ovako bojkotirat literarne sposobnosti blogera.

Ajde, razumijem da je to remont, ali imajte obzira...trebalo bi to biti malo brže...pa nema nas malo, ljudi čekaju, stvara se nervoza...

Bit će zanimljivo vidjet komentare na ovaj period blogerske šutnje.

Inače, "80's by Vego" je stvarno bio pravi događaj. Iako je postojala opasnost da neće biti posjećeno (kad kiša pada prosiječni Dubrovčanin ostaje kod kuće), skupila se balica frikova, bilo je baš super.
Jedino što sam morao doma već oko 01.00, pa to malo kvari sveukupni dojam, ali što se može, treba netko i zaradit kruh...

Od drugih novosti- Mansonov koncert je prošao bez problema i ekscesa, što sa stagea, što iza stagea...

Večeras u U.M.O.Bolnici na programu je "80's by Vego", još jedan od događaja koji pobuđuju posebno zanimanje dubrovačke publike, pogotovo starije generacije, baš one koja je imala iskustvo života osamdesetih (iako ne znam tko bi od cijele balice pripadao toj generaciji).
Glazbu osamdesetih puštat će renomirani dubrovački DJ iz Mokošice - DJ Vego, kojega se sjećamo kao jednog od negdašnjih resident DJ-a Bolnice (stvarno ne razumijem zašto je izostala suradnja), koji je oduševio već par puta svojim sofisticiranim odabirom uspiješnica iz razdoblja popa, electro-popa, te pop-rocka osamdesetih godina.
Jedan od zanimljivih detalja nastupa DJ Vega jesu tzv. One-Hit-Wonderi, koji se baš ne mogu čuti toliko često na radijskim postajama, a kojih se DJ Vego redovito prisjeća i uvijek im se rado vraća.
Dakle, ako volite zvuk osamdesetih, a imate priliku večeras biti u Dubrovniku, navratite do U.M.O.Bolnice...

Evo, nakon dva dana odmora opet sam se upustio u blogiranje.
Pratim ovih zadnjih par dana svu halabuku oko koncerta Marylin Mansona, koliko su se vjerske zajednice angažirale u zaštiti mladeži od sotonističkih ideja koje, navodno, pronosi ovaj, da ga precizno nazovem, zabavljač, a on jest zabavljač, jer je svojim intrigantnim javnim nastupima privukao pozornost mladih, ali i kritičara, koji su ga na neki čudan način prihvatili kao osvježenje na američkoj sceni.
Moram priznat da nisam pretjerano upoznat s njegovom diskografijom ili testovima, za koje se u široj javnosti koristi pridjev "explicit", iako sve o čemu MM pjeva jest bolesna strana "američkog sna" i time na neki način razbija iluziju o Americi kao zemlji snova, demokracije, ljudskih prava i sličnih tekovina koje su danas moderne za promoviranje, ali se gotovo nikako ne poštuju. MM je jedan od najpoznatijih zabavljača u SAD-u i jedan od najvećeg utjecaja na mlade...
Ali liku svakako treba odati priznanje za savršeno manipuliranje masama, čim se tolika prašina diže oko njegovih koncerata.
Inače, Manson je po profesiji novinar, odličan poznavatelj medija, kritike i socioloških fenomena uopće.

Pa zar je onda čudno što je od sebe napravio spodobu...očito čovjek zna što narod puši...on je samo uzeo novac ponuđen na stolu...

...povodom rođendana...

Ian Gillan, jedan od najboljih izvođača rock/heavy metal smjera sedamdesetih, najveću slavu stekao je kao član sastava Deep Purple. Počeo je nastupati još kao mladac, a zajedno s basistom Rogerom Gloverom pristupa sastavu Deep Purple ( faza najveće popularnosti). Surađuje i s autorskim dvojcem Webber-Rice na albumu "Jesus Christ Superstar", gdje pjeva naslovnu ulogu.
Neprekidna turneja zamalo ga je došla glave krajem 1971., nakon čega napušta sastav u lipnju 1973. nakon turneje po Japanu.
Gillan ubrzo potpisuje solo-ugovor s Oyster Records, okuplja sastav Ian Gillan Band 1975. godine. Prvi album "Child in Time" 1976. nije ostvario veliki uspijeh. U ljeto 1978. skraćuje naziv sastava ("Gillan"), a album "Mr.Universe" postiže uspijeh, zamalo ulazi u Top 10 U.K. Charts 1979.
Gillan postiže novi uspijeh u Velikoj Britaniji s albumom "Sleeping on the Job" 1980., nakon kojeg slijedi serija hitova pri vrhu U.K. Charts.
Krajem 1982. godine, Ian Gillan otkazuje sastav(razlog-nalog doktora da prekine sa svojim vokalnim eskapadama).
1983. priključuje se sastavu Black Sabbath na albumu "Born Again".
1984. opet se sastaje Deep Purple iz najslavnijeg razdoblja 1969-1973, i snimaju dva albuma s milijunskom nakladom "Perfect Strangers" i "The House of Blue Light" (1987). Live album "Nobody's Perfect" (1988) također je postigao veliki uspijeh. Polovinom 1993. godine izdaju album "The Battle Rages On".
1996. snimaju album "Purpendicular", a 1998. Gillan izdaje solo-album "Dreamcatcher".
Ian Gillan definitivno predstavlja jednu od ikona rock glazbe, a ove godine će objaviti DVD-jubilarac povodom 40 godina javnog nastupanja.

Više o Gillanu

Zanimljiva ideja se naposlijetku ostvarila...iako je bilo pitanje dana kad će se netko toga sjetit. Dakle...

Međunarodni institut za književnost u suradnji s tvrtkom Mobart d.o.o. pokrenuo je literarni natječaj "SMS poezija". Stihoklepci, VIP ili T-Mobile, svoju poeziju mogu slati na broj 65008 (na početku SMS-a treba upisat riječ PJESMA). Natječaj je podijeljen u zimski, proljetni, ljetni i jesenski dio. Nagrade se dodjeljuju za svaku etapu, a na kraju godine autori prvih deset ukupno najbolje plasiranih pjesama ulaze u izbor za godišnju nagradu. Poezija mora biti duga između 30 (minimalan broj znakova) i 320 znakova (maksimalan broj). Najljepše među njima moći će se pročitat i u nekim hrvatskim medijima (Vjesnik, Iskon) te čuti na Obiteljskom radiju.
Evo, ja ću počet, a vi poete završite kako hoćete:

"O pjesniče s dugom kosom,
obriši mi dupe nosom..."

Prijavi se na natječaj!!!

Čovjek o svemu što radi ili što planira promisli dvaput i više puta, vodeći se onom iz vrtića "Ispeci, pa reci!".
Ja sam u tome kralj, ja mogu produmat stoput o nečemu, i opet neću znati što sam zaključio. Pitanje je tu prije svega u samopouzdanju, da se u jednom trenutku odluči:"Tako je, to je to..."
Mislim da malo tko stvarno ima tu moć odlučnosti, da jednostavno prekine taj gordijski čvor premišljanja i odlučivanja...
Zadnjih par mjeseci svjedočio sam životnim odlukama u razmišljanju, kao da sam prešao na mirniji kolosjek iz kojeg mnoge "mutne" stvari izgledaju puno bistrije. Iako još ne osjećam (dobre) posljedice tih odluka, nekako osjećam da bi se nešto moglo pokrenut na bolje...to bi ,za promjenu, bilo jako lijepo...
Drugo je pitanje kako sam uspio iza sebe ostavit toliki košmar i okrenut novu stranicu svog životnog puta. Valjda je baš to ono famozno samopouzdanje koje sam izgubio od trenutka kad me majka odbila od sise...
Nisam znao koliko je to lijep osjećaj...

Konačno u Lazaretima...legendarna makedonska dark metal grupa "Mizar" posjetit će Dubrovnik, i to u petak 19. kolovoza. Definitivno su najmoćnija pojava iz male balkanske državice još od doba Aleksandra Makedonskog.
Istinski poznavatelji i poštovatelji zvuka koji izvode sigurno neće zaobići ovaj događaj, kojim se dubrovačka ljetna koncertna sezona privodi kraju(iako nikad se ne zna, T.B.F. je preskočio nastup s Edom Maajkom na Livadici, pa se možda još pojave do kraja mjeseca, a i genijalni Gego i Picigin Band bi trebali održat još jedan koncert u Lazaretima).
Zvuk Mizara kao da spaja Joy Division i Sisters Of Mercy sa Laibachom, barem je tako bilo dok je pjevao stari pjevač. Trebalo bi poslušat kako danas zvuče s novim pjevačem.

P.S. Zanimljivo je pročitati komentare iz Guestbooka s web-stranice.

Skoro sve o grupi "Mizar"

Odlučio sam progovoriti o nekim temama koje možda i nisu toliko važne, ali kad god se spomenu u društvu razmišljanja su podjeljena.
Riječ je o kuhanju i muškarcima!
Osjećam oduševljenje kod čitateljica i zgražanje kod čitatelja.
Dragi moji kolege po spolu: učite se kuhat!!!
Činjenica je da bi muškarci trebali znat kuhat, barem neka osnovna jela, mogli bi reći-za slučaj da naglo ogladne, što se kod muškog roda često događa.
Najbolje bi bilo spomenut zanimljivu reklamu za ekspres-juhice u kojoj majka iz Splita zove sina studenta u Zagreb, te ga stalno ispituje jede li kuhano, kuha li uopće, te, ako ne zna, nek nađe "neku koja zna kuhat!".
I sam se mogu pohvalit da sam imao dovoljno volje i želje(?!) naučiti pokoje jelo, od onih osnovnih (jaje naoko, pasta, juhice i sl.), pa do malo kompliciranijih, kojima još nisam naučio ni pravilno izgovorit naziv, što zbog dijalektalnih razlika između našeg, dubrovačkog, i književnog izričaja, što zbog određenih francuskih "jezikoslomnih" riječi.
Ne moram ni spominjat da sigurno nikad neću dostići najvišu razinu perfekcije kuhanja moje majke, čije delicije često ne mirišu samo na provansalske trave, klinčiće ili kapare, već imaju onaj određeni okus nečeg poznatog i bliskog, baš kao majka.
Pa čak i kad malo presoli salsu od pomadora, prepeče pizzu, kad joj se pita od tikvica razlijepi po tepsiji, kad kungluf izgubi svoju izvornu formu...sve je to majka...sve je to bolje i draže od bilo koje druge kuhinje...

Sjajna blog-kuharica, preporučam!

Dugo najavljivan prijateljski ogled Hrvatske nogometne reprezentacije s popularnim "Cariocama" konačno će se realizirati večeras u Splitu od 21.15.
Što reći o Brazilcima? Oduvijek su vrijedili kao najveća nogometna sila, bez obzira na određene periode u kojima nisu ostvarivali visoke rezultate. Dovoljno je spomenuti da je Brazil jedina reprezentacija koja je sudjelovala na svih 17 SP-ova, od čega su 5 puta trijumfirali (1958., 1962.,1970., 1994., 2002.), dvaput su bili finalisti (1950., 1998.), te dvaput treći (1938., 1978.). Tim nevjerojatnim dostignućima treba pridodati i 7 titula prvaka Južne Amerike (Copa America), te 4 titule prvaka Pan America Cupa.
Umjesto svega ovoga bilo bi dovoljno spomenuti samo neke od zvijezda koje nastupaju u žuto-plavo-zelenom dresu: Ronaldo, Roberto Carlos, Dida, Kaka, Adriano, Robinho...

Ipak, Ronaldinho, trenutno najveća zvijezda, nije doputovao u Split. Valjda tako mora biti, ne može se uvijek dobiti sve...

Nogometni Savez Brazila

16. kolovoza 1977. u povijesti je upamćen kao datum smrti velikana rock-glazbe Elvisa Aarona Presleya, rođenog 8. siječnja 1935. (eto još jedan velikan, uz Davida Bowiea, Ivana Gundulića i Christofora Columba, rođen na isti datum kao i autor bloga!). Kralj bi danas navršio 70 godina, i vjerojatno uživao u miru svog osobnog kraljevstva "Gracelanda", u kojem je živio od 1957. godine do svoje smrti.
Za njegov uspijeh je "kriva" a tko drugi nego majka, za čiji je rođendan 1954. Elvis, tada mehaničar u lokalnom servisu, snimio tada popularnu pjesmicu "That's all right Mamma". Slučaj je bio da se to sve odvilo u studiju "Sun Recordsa", čiji je manager Sam Phillips primijetio neizmjeran talent 19.-godišnjeg Presleya, te ga odmah priključio poligonu legendarnih izvođača /Carl Perkins, Johnny Cash, Jerry Lee Lewis/ koji su već žarili i palili američkim kontinentom. Zanimljivo je da je taj kvartet uspio snimiti i par pjesama pod imenom "Million dollar band", u to doba je to bio neka vrsta All Star sastav.

Kraljeva web-stranica

Za početak, jedan od najvećih, meni najdraži, Leonard Cohen.
Bez razbacivanja biografskim podacima i brojkama, bitno je naglasiti da je Kanađanin Lenny prije svega pjesnik, a zatim kantautor, odnosno izvođač.
Zanimljivost vezana za Lennyja jest da je određeno vrijeme proveo u samostanu, razočaran svijetom i utučen depresijom.
Odabrani stihovi najbolje predočuju darkerski duh koji ga je pratio kroz cijeli stvaralački vijek.

Sve o Leonardu Cohenu
...A za one kojima ne ide engleski preporučam album "Hazarder" Ibrice Jusića s prilično dosljednim prijevodima Srđana Depola.

Dakle, i to se dogodilo! Nakon par mjeseci razmišljanja i jednog neslavnog pokušaja, ipak sam se upustio u izradu osobnog mrežnog dnevnika, famoznog bloga. Ne mislim od njega stvarati čudo od informatike, niti na njemu čuda od tekstova. Vjerojatno neću biti prisutan na blogu svaki dan, ali svakako ću se truditi ažurirati blog što prije.
Siguran sam da će ovaj blog, nakon nekog vremena potrebnog za "uštelavanje", ipak dobiti svoj osnovni izgled.
Teme? Bogu hvala, mogu pisat o čemu hoću, jer ipak je ovo MOJ blog, pa ću tako i postupat. Toliko za sada...