POLUMARATON - EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST ŠOKANTNE ISTINE: KAKO SAM U FOTOFINIŠU POBIJEDIO KENIJCA

Jednostavno je to počelo: Pop je otrčao polumaraton, napisao članak za Dance.hr, a ja sam iz udobnosti doma svojega, nedaleko plinske peći, dao komentar: „Svaka čast, Pope. Ako dogodine budeš htio trčat, računaj na mene“.

Mnoge sam slične komentare - iz udobnosti doma svojega potpomognut plinskom peći, isto kao iz udobnosti kafića kvartovskoga potpomognut teretnim pivama – u svom životu davao – em ću skočit s padobranom, pa bungee jumping, pa ću otići na gostovanje Rome, pa na Svjetsko ili Europsko prvenstvo, pa ću naučiti kineski, pa ću naučiti svirati gitaru, pa ću skočiti sa Srednje barutane na prijelom, pa ću ovo, pa ću ono: a od svega toga – ništa.

Razlozi su svakojaki: lova, nedostatak vremena, sposobnosti, talenta i svi ostali drugi alibiji. Ali zato sam uvijek za šankom bio najglasniji - za to se uvijek imalo love, pregršta vremena, sposobnosti, talenta, i svih ostalih alibija poput zgodne konobarice – e da sam ja ovo, e da sam ja ono, gdje bi mi bio kraj.

Nadaleko je znana moja izjava u svakojakim pijanskim izletima: „E da sam ja trenirao nogomet, danas bi realno govoreći branio za Crotone u Serie B“. Realno govoreći isti taj Marole, pun golmanskog talenta, nije branio ni za reprezentaciju gimnazije. Štoviše nisam bio ni rezerva, već treći vratar (Pero Gvozdenica i Vlaho Jemin bili su prva dva). Poznata je i sekvenca iz moga srednjoškolskog života: Pero i Jemin su bili spriječeni u nastupu na dalmatinskom prvenstvu srednjih škola, ja sam zauzeo jedinicu, nisam se proslavio i na povratku doma u autobusu morao sam slušati jednu, te istu rečenicu – Eh da je Pero branio!

Ovoga puta iz meni neznanih razloga, odlučio sam stati na kraj teoriji i okrenuti se praksi. Odlučio sam krenuti s kauča i kafića ravno na stazu. Pokrenite se iz naslonjača, rekla bi ona reklamna kampanja Lige prvaka.
.............................................................................................
Bio je sparan ljetni dan, čini mi se nikad topliji 1. rujna. Ne baš idealan dan za prvi trening. Na stazi, puno prije sumraka, Pop, Pero Gvozdenica, njegov poslovni kolega Zoran Mrkailo zvani Zebra zbog sposobnosti galopirajućeg finiša, te još jedan kolega, ovoga puta vaterpolski – Ante Bogdanić (na maratonu je još trčao i Andrija Grgić, također lik iz Combisa, ali nije se spremao s nama. Ja mislio da je taj Combis nekakva tehno tvrtka, a ona se bavi proizvodnjom dugoprugaša). Pop, kao stara polumaratonska iskusnjara, daje upute i savjete što i kako: za danas je predvidio jedan laganini trening – puni krug oko Jaruna – prevedeno u brojke 6300 metara.
Nismo ni startali, a Ante i Pop već odmiču. Oni su s treninzima počeli puno ranije, ali prema njihovu trčanju, to se ne bi reklo. Meni izgledaju kao da malo brže hodaju. Naravno, odlučujem se pratiti taj hodajući tempo. Pero i Zebra su pametniji od mene, oni ostaju šetuckati iza nas.

Već na prvom kilometru uviđam da oni ne hodaju, već da trče poprilično brzo. Prva kriza me već počinje pucati. Nekako ipak prolazi, isto kao Pop i Ante. Više ih ne vidim, čak ni dvogledom.

Ostajem sam, jadan ti sam, a tek drugi kilometar. Na trećem proklinjem cigare, drogu i alkohol, proklinjem sve moje glupe životne ideje s ovom posljednjom kao njihovom kraljicom, prolazi mi kroz glavu da koji sam ja glupak jer kako mogu trčati polumaraton s mojih 95 kila, gdje sam ja to molim te vidio slonove kako trče maraton, trebao sam se držati onoga što najbolje znam u životu, a to je gledanje utakmica s kauča, jebem li ti onu reklamu s Lige prvaka „Pokrenite se iz svojih naslonjača“, kud da sam pokrenem, možda u smrt - umrijet ću - ovo su mi možda posljednje riječi u životu, tu na ovom jebenom zagrebačkom Jarunu, zamisli tu ću umrijet, od svih mjesta na svijetu ja ću umrijet na Jarunu, jebem li ti sve profesore zemljopisa koji su me u životu učili, pička li im materina, njima je Kaspijsko jezero najveće na svijetu, a ne jarunsko, ovo je najveće jezero na svijetu, nikad kraja, nikad kraja, trčim već danima, mjesecima, a još nisam napravio ni puni krug, umrijet ću....

Dosta.

Stajem, ne mogu više (aaaaaaahh, haaaaaaahhahhhhh). Srce mi izljeće ispred mene k'o u crtanim filmovima, ono kao kad se jedan od aktera zaljubi. Jebote, kako kuca, strefit će me infarkt.

Pretrčao sam ni manje ni više nego 4 kilometra. Hodam malo da dođem k sebi. Kako mi se srce smiruje, tako odlučujem nastaviti. Govorim sebi: koji si ti jadnik, ako ne možeš pretrčati krug oko Jaruna, kako misliš polumaraton. Noge mi se jedva odljepljuju od jarunske zemlje. Na malom usponu iza Aquariusa prestiže me familija puža golaća. Udrili su tempo od kojeg mi je ponestalo kisika u mozgu. Više ih ne vidim. U smrtnom hropcu dogegao sam se do kraja uspona – počinje ravnica fala kurcu – a eno tamo i izlaz/ulaz s Jaruna s kojeg smo krenuli. Sretan sam kao malo dijete. Uspjet ću, uspjet ću, ponavljam u sebi, dok mi noge okreću broj 112 – poziv za hitne slučajeve. Dolazim kraj izlaza s Jaruna, kad ono – razočarenje. To nije onaj ulaz s kojeg smo krenuli: pa gdje je naš, u pičku materinu, koji je ovo kurac?. Treba nastaviti dalje, ali ova ravnica je duža od pruge transsibirske željeznice, a taj naš jebeni izlaz se uopće ne vidi.

Predajem se, gotovo, iako ću kasnije slagati ekipu da sam pretrčao cijeli krug. Drugi dan jedva sam otišao na posao, mislio sam da je to bio ujedno i posljednji trening za polumaraton. Nisu sve stvari za svakoga, rezonirao sam trezveno.

Ipak iz meni neznanih razloga odlučujem nastaviti s treningom, iako znam, dobro znam da u Ljubljanu mogu otići samo kao turist. Nema šanse da se s mojom kondicijom pripremim od 1. rujna do 23. listopada, kada je ljubljanski polumaraton.
.....................................................................................
Da je ovo sad holivudski film o nekom debelom stopedesetokilašu koji se priprema za maraton, krenule bi one ubrzane scene njegovih priprema: kako se znoji, kao puše, kako ima potporu obitelji (Koji si ti kreten, što će ti to u životu), kako misli odustat, kako ne misli odustat... Zamislite i nas u tim scenama, jer vas ne mislim daviti nadugo i naširoko što smo i kako trenirali, ali dva treninga moram spomenuti.

Prvi. Opet krug po Jarunu, ali sa što bržim tempom. Krećemo Pero, Zebra, Pop i ja. Postavio sam pred sobom cilj da moram pratiti Popa što je više moguće. Bio je to, vidjet ću kasnije, klasični zajeb. On je vidio da ga ja pratim, pa nije stisnuo gas do kraja. A pošto nije stisnuo gas do kraja, bilo mu je dosadno, pa je odlučio prekratit vrijeme pričom. Eh sad, teško mi je reći o čemu smo pričali: možda o nogometu, vaterpolu, Dančama, poslu, životu, ženama, stvarno ne znam, ali veliki mi je problem bio što je Pop htio da to bude dijalog, a ne monolog, tako da sam i ja morao sudjelovati u komunikaciji. Tu i tamo sam na jedvite jade izustio 'da' ili 'ne', uopće ne znajući o čemu to Pop pobogu priča. Za ostalo nisam imao kisika. Njemu je sve to skupa dokurcalo, nije on Eminem pa da predikuje s monologom. Odjednom se katapultirao, a mene ostavio slomljenoga tempom. Ostatak trčanja samo sam razmišljao o pjesmi Kawasaki 3P-a „Ni da, ni ne“. U cilj sam ušao kao janje na klanje. Tijelo mi je bilo u gorem stanju nego ono Moamera Gadafija three days after. Prateći Popa prvi put sam osjetio strašnu bol u koljenu koje se nisam riješio sve do dana današnjeg. Što mi je trebalo da se pravim atleta kad imam prsa pileta?

Drugi. Ovoga puta dužinski trening od 13,5 kilometara. Prevedeno jarunskim rječnikom, nešto više od 2 kruga. Naravno trčimo Pero, Zebra i ja, jer s ovom dvojicom nemamo što tražiti. Pero je u dilera nabavio neke energetske gelove, u atletskom žargonu, popularno zvane droga. Krećemo skroz laganim tempom. Prilikom prolaska prvog zavoja, razmišljam da ga moramo proći još dva puta. To i govorim mojim sutrkačima ubijajući ih na taj način u pojam. Nevjerojatno je zajebano otrčat prvi krug, a znaš da to nije ni pola. Jedva smo ga prošli. Negdje na 7 kilometru mozak hoće van da skoči, i mislim se da nema šanse doći do tog jebenog 13 kilometra. A onda Pero iz pederice vadi gel i daje nam ga. Nevjerojatno – kao da je rastegnuo crtu kokaina. Odjedanput neka nevjerojatna snaga, kasnije nam je Pop rekao da se to zove placebo. Ja i dan danas mislim da je riječ o drogi ne umanjujući Popovu inteligenciju.
Pero i ja nakon šuta polijećemo. Do tog trenutka trčali smo kilometar za oko 6 minuta, a onda sljedeća tri kilometra spuštamo ispod 5:30, čak bi se usudio reći bliže petici nego polovici. A onda sranje. Totalno neiskustvo, rekao bi Jura Ozmec, pukao je, Juriy Borzakovsky je pukao. Usporavamo jako. Govorim Peru, ajde ti ako možeš, ja ne mogu. Pero je pametan: zna da ako me ostavi da bi me možda cijeli svoj život nosio na duši. Jedva pomičem noge. Ta zadnja dva kilometra nikako da prođu. Odjedanput, 500 metara prije cilja, Pero se slučajno okrene, a odmah potom jaukne: 'Evo ga, evo ga', a onda ubrza kao da ga sam Sotona progoni. Bio je to Zebra kojeg smo nekoliko kilometa ranije ostavili u šumskom mraku udaljenog par svjetlosnih godina od cilja. Protutnjao je kraj mene brzinom dvostrukog svjetskog prvaka, a ja sam pomislio da je sigurno uzeo još neki jači gel, nego ja i Pero. Nevjerojatan finiš, za razliku od mene, koji ponovno nekoliko dana nisam mogao hodati. Ako sam ovako pukao na 13 kilometara, nema šanse da istrčim 21.

Da je ovo sad holivudski film o nekom debelom stopedesetokilašu koji se priprema za maraton, opet bi krenule one ubrzane scene njegovih priprema: kako se znoji, kao puše, kako ima potporu obitelji (Svaka čast što tako treniraš, ali isto si kreten, što će ti to u životu), kako misli odustat, kako ne misli odustat...sve do Dana D, tojest dana poznatog u povijesti kao iskrcavanje invalida na Ljubljanu.
...................................................................
Može se reći da smo za polumaraton spremni. Reći ću vam zašto to mislim. Kada smo Pero, Zebra i ja (za razliku od Popa i Ante koji su mogli diskutirati i o teorijama spoznaje) počeli trčat uopće nismo mogli međusobno pričat. Kada bi jarunskom stazom prolazila neka pičija na rolama, uopće joj nismo mogli dobacit, a ni alavija se okrenut za njom. Ja bih samo pokazao palcom prema gore da valja. Kada smo nakon mjesec i pol dana završili s pripremama, mogli smo pričat prvih 5 kilometara, i u isto to vrijeme dobacivat pičijama na rolama. Ja sam čak na kraju priprema i u 15, 16 kilometru mogao podignuti palac prema gore ako bi valjala. Ako ne, tim bolje, ne bih morao dizati palac i gubiti enrgiju, a ionako prebrzo prolete pokraj nas onako kotačizirane.
................................................................
Napokon je svanuo taj tmuran, maglovit, polukišan dan D – 23. listopada 2011. godine gospodnje – iskrcavanje poluspremnih polumaratonaca na slovensku zemlju. Ljubljana je puna kao šipak, nema se gdje ostaviti auto. Na jedvite jade nalazimo neko mjesto ispred nekakve stambene zgrade. Tamo se i presvlačimo kao najveće balkanske seljačine, a to dokazujemo i zapišavanjem fasade. Ja sam osobno prije utrke imao dvojbu hoću li obući dres hrvatske ili argentinske nogometne reprezentacije. Odlučujem se za onaj argentinski iz jednostavnog razloga – udobniji je. Kasnije ću shvatiti da sam genijalno postupio. Pomalo kasnimo na maraton, skoro da bi trebalo potrčati da stignemo na start. Zebra pita hoće li se to kontat. Srećemo nekog slovenskog dedu koji nas ispod oka posmatra kako stojimo s onim maratonskim brojevima na grudima i u čudu nas pita jesmo li normalni kad ovako debeli idemo trčati maraton. Mislio sam mu dobaciti jesi li ti normalan kad u 120 godina svoga života nisi ništa naučio o bon tonu, ali imam prešnijeg posla koji se zove zagrijavanje. Stižemo na start i tražimo startne blokove. Pop, Ante i Andrija kao pravi profesionalci odlaze u profesionalnu kategoriju, a Pero, Zebra i ja tražimo naš startni blok – onaj najslabiji.

Nevjerojatan je taj naš startni blok. Podsjeća na neke ustanove gdje ne biste voljeli boraviti. Odmah do nas neka muslimanka zarobljena burkom. Marama joj prekriva sve dišne putove, a ide trčat maraton. Dokaz da smo zaista u najjačoj konkurenciji. Nešto dalje dvije prijateljice s guzicama veličine Triglava. Ispred nas sijedi starci koji imaju najmanje 80 godina, a prvi put su nastupali u polumaratonu 1945. kad se Ljubljana oslobađala od fašista. Iza nas neki gay u florescentnoj odori. Više testosterona ima fikus u kantunu moje dnevne sobe nego on. Osvrćem se i tražim nekog invalida. Stoposto i on sa štakama trči u našoj jakosnoj skupini. Peru otkrivam moja zapažanja, on ne može vjerovati. Smije se, iako sumnjam da mu je do smijeha. Fokusiramo se na zeca – on nas treba dovesti u cilj po vremenu od 6 minuta za svaki kilometar. Isto ono vrijeme po kojem smo se neslavno pripremali na Jarunu.

Prvo kreću najbolji maratonci – ono svjetski prvaci, olimpijski pobjednici i tako to, potom profesionalci Ante, Andrija i Pop - pa sve do naše, najslabije skupine. Mi kao polumaratonci trčimo jedan krug po Ljubljani, maratonci logično dva. Pero, Zebra i ja imamo samo jedan cilj – da nas svi ti Kenijci i Etiopljani ne prestignu za čitav krug ili u prijevodu za majušni 21 kilometar.

Napokon krećemo nošeni adrenalinom. Nevjerojatan broj ljudi trči, što je i normalno ako se zna da trče svi koji su trenutno živi u Sloveniji i šire: od Kenijaca do invalida iz naše skupine. Mi se držimo zečeva. Razmišljam kako bi bilo bolje da umjesto ovih slovenskih zečeva, trče playboyeve zečice u tangicama o čemu sam svojevremeno napisao pjesmicu na istom ovom blogu.

Pero, Zebra i ja pričamo i zajebavamo se trčeći. Valjda na taj način hoćemo ovim invalidima, pederima i nindžama oko nas pokazati koliko smo spremni. Pero moli zeca da nam bude vodič po Ljubljani – ono kad ćemo je već pretrčat nadugo i naširoko – da bar nešto naučimo. Iako ne'š ti grada Ljubljane. Ovaj začudo pristaje: ovo vam je srednja škola, ovo ti je muzej, ovo ti je... Zečevi nose i balone kako bi bili što vidljiviji. Ja ih lupam glavom, Zebra rukom. Zebra je prije utrke imao genijalnu ideju: probati koji put otrčati zečeve u krug, no zbog nedostatka snage to se izjalovilo.

Približavamo se 5 kilometru, to je ona granica do koje se nas trojica možemo zajebavati pričajući. Kasnije počinjemo umirati, a verbalna komunikacija ne sadrži ni da ni ne. Pop nas je upozorio da je na 5 kilometru uspon veličine Boninova. Prvotni plan je bio da uzmemo taksi do vrha, ali nigdje ni Cammea, ni Zubaka. Govorim Peru da ću ja ubrzat na tom usponu, jer mi je ovo sve presporo. Naravno Pero zna da se zajebavam. Cijelim putem publika se nalazi oko staze i bodri trkače. Imaju li ti Slovenci kakve hobije? Kakvi likovi, umjesto da okopavaju vrt, gledaju pripreme njihovih smučara ili Handanovića u Seriji A, oni bodre luzere.

Raskrće prije početka uspona je puno ljudi, a ništa se ne dijeli. Deru se 'Bravo, bravo'. Kako originalno. No onda uoče mene i stanu vrištat: „Arhentina, vamos, arhentina“. Otpozdravljam im dijeleći poljupce, čas lijevo, čas desno. Peru govorim da ovo moram istrenirat prije ulaska u cilj. Kao da je načas promislio: Ne brini imaš vremena. Nekoliko sati.

Nevjerojatno me je diglo to skandiranje. Kao da igram za Argentinu protiv Brazila s brojem 9 na leđima u finalu Copa Americe u Caracasu. Eno gore je i Hugo Chavez, dobro ga vidim, pomogle su mu kemoterapije, ima i nešto kose. Imam osjećaj kao da o ovoj mojoj utrci ovisi sva sreća napaćenog argentinskog naroda. Kao u nekom bunilu krećem s ubrzanjem na usponu. Prelazim trkače oko mene. Promislim, jesam li ja lud, fakat sam osjetno ubrzao i to na ovom usponu. Sreća da je Pop lagao. Nema ova uzbrdica veze s boninovskom. Ali zato traje više, puno više od nje.

Na 7 kilometru ipak počinje ravnica: Pjevam „Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti“. Već sam crkao. Koja bruka, ako sada ne završim polumaraton. Pripremam se mjesec i pol dana i zamisli da ga ne otrčim, govorim sebi plašeći se takvog scenarija. A onda novo raskršće – najviše publike je upravo na raskršćima – i novo skandiranje: Batigol, vamos, vamos. Arhentina, Messi, čak se neka dobra čkapi dere u zanosu vamos.

Pa kako onda neću vamos. Opet ubrzavam, prelazim trkače oko sebe, ima ih kao planktona, kao da se poput ameba razmnožavaju dijeljenjem. Koliko li sam ih stotina već nanizao, a nisam još uvijek prvi. Kako je to moguće, a trčim za moje pojmove, skoro šprint.
Na 10 kilometru sam skoro stao. Jebena kriza, gora od heroinske. Znači treba droge. Vadim gel iz pederice i uvaljujem ga u napaćeno tijelo. Curi na sve strane, ruke su mi ljepljive. Uzimam čašu vode sa strane, prolijeva mi se više po tenama nego po utrobi, u pizdu materinu.

Digao me, svaka mu dala, iako bi Pop rekao da mi je to placebo dao. Držim onaj 'luđački' tempo, kao u nekom transu. Vamos, arhentina, vamos, Messi, čuje se, trčim gledam ispred, pokušavam iz daljine uočiti one table na kojima piše koji je kilometar. 12, 13, 14, 15, puknut će mi kost u koljenu, opet trkačka kriza, hoću li sad uzet droge ili kasnije, ako sad uzmem droge možda ne dođem do cilja, moram izdržati barem još dva kilometra...

Samo kako Arhentina, kako moj Batigol. Pokušavam ne misliti o ničemu kao kakav indijski guru. Samo trčim. Run Forrest, Lola, Rock 'n' rolla, jebo majku ne mogu više. Ipak prestižem još neke mrtvace-invalide iz moje jakosne skupine. Uočavam ispred sebe savršen šupak. Ubrzam malo da vidim kakva je u faci vlasnica tog šupka. Dobra. Odlučujem je pratit i pogledom fiksirat njen šupak kako se ritmično miče lijevo-desno. Tako neću mislit na umor. Taj lijepi šupak skladno je žvakao tangice, ali samo kojih 500 metara. Onda jebena posta s vodom. Šupak staje, šeta se lagano, uzima vodu sa stola, pa opet lagano pije. Ajde šupak u kurac, počni trčat, stići će me Kenijci i Etiopljani.

Nastavljam sam bez onog lijepog šupka, već sa svojim debelim, umornim. Nikako da ugledam taj 17. kilometar, pa da posegnem za drogom. Možda na 17. kilometru nisu stavili tablu. Sigurno bih je već vidio. Izgleda mi kao da od 16. do 17. kilometra ima 100 kilometara. Tijelo više ne sluša, možda je ovo zaista kraj...

Počinu halucinacije. Valjda umirem. Čujem trube i sirene, vidim nekakvu crvenkastu svjetlost: valjda prolazim kroz onaj tunel o čemu često pričaju oni koji su doživjeli kliničku smrt. Sad ću vidjet Isusa. Jebote, pošao sam trčat ljubljanski polumaraton, a došao do Isusa. Mrtav okrenem glavu ulijevo i zaista ugledam rotirajuće crveno svjetlo samo bez Isusa. Ispod svjetla piše: Policija.

Koji im je kurac, ne mogu ni trčati bez policije. Hoće li me sada možda pitati osobnu i opaliti mi kaznu? Trube nam da se sklonimo prema kraju ceste kako bi nas Kenijci i Etiopljani mogli prestići. Jebote život blesavi, stigli su me. Crnčuge su me prestigle za jedan cijeli krug. I to ne neki krugić, već krugetinu od 21 kilometar. Koji sam ja luzer.

Dolazi David Too, vodeći. Prolijeće kraj mene poput Konkorda korakom kojim se ni klokan ne bi posramio. Pada mi napamet debeli očalinko Jura Ozmec kada prenosi atletiku. Ono kad vidi prolaz na nekom kilometru, pa to usporedi s prolazom svjetskog rekorda i onda kaže: Kakva šetancija Kenijaca, nevjerojatno spora utrka.

Gledam ja sad tog Kenijca kako se 'šeta' i ne mogu da vjerujem o kojem je tempu tu riječ i to nakon 37 kilometara: „Jura jebem ti mater debelu šetačku!“ Prolaze me i drugi Kenijci i nekoliko Etiopljana. Sreća da sam se malo zabavio s njima, pa sam se nekako dogegao do 17 kilometra.

Droga, potom polet uz mantru: Meni se prči, meni se gura, ja sam glupan Ozmec Jura“. Meni se prči, meni se gura, ja sam glupan Ozmec Jura. Perilica duđe živi uz Calgon (provjereno, to sam ponavljao i na dančarskom plivačkom maratonu). Meni se prči, meni se gura, ja sam glupan Ozmec Jura. Perilica duže živi uz Calgon.

Cilj se bliži, ali ja osjećam sve veći umor. O zadnja tri kilometra ne mogu vam ništa reći jer ni ja ništa ne znam. Samo sam bio mrtvo tijelo koje je trčalo. Trčeća tabula rasa.

A onda se ta tabula rasa počela buditi kada je vidjela ploču s natpisom 21 kilometar. Kraj je, napokon je kraj. Znam da su tu moji prijatelji Chief i Zrinka, naručio sam njihov dolazak samo da bi me snimili kako ulazim u cilj. Neću valjda sad ispast papak, pa moram malo ubrzat, ipak će te snimke biti vječne. Neću moći poslije na njima ubrzavati.

Ne znam nisam odakle mi force. Ljudi okolo urlaju, skandiraju, neki orkestar svira, ja ulazim u cilj...baš bi sve bilo idilično da me opet nije strefio zajeb, tko zna koji po redu, otkako sam se počeo spremati za ovaj polumaraton.

Đubrad slovenska makla je cilj s onog mjesta s kojeg smo krenuli na neko drugo. Je li to oni mene zajebavaju? Možda ga uopće ne pronađem. Naglo usporavam, gledam po publici tražeći Chiefa i Zrinku. Ne vidim ih. Ciljna ravnina prestaje i počinje neki bogen. Koliko još ima do cilja?

Mi polumaratonci trčimo desnom stranom stazom, a etiopske i kenijske crnčuge lijevom stranom staze i svi skrećemo u nekakav bezdan, ambis.

Odjedanput, preda mnom, kojih 200 metara dijagonalno udaljen, prostre se onaj slavoluk koji označava cilj. Sreća mi preplavi tijelo. Opet se okrećem desno-lijevo ne bi li ugledao Chiefa i Zrinku i iskesio im zube da ispadnem što ljepši na slici.

Ali njih nigdje, samo neki Kenijac lijevo od mene koji me prelazi onim klokanovskim korakom. To je, poslije ću saznati, Cosmas Koech Kimutai, jedan od najboljih svjetskih trkača na asfaltiranih 10 kilometara. On osvaja za njega razočaravajuće 11. mjesto u maratonu, ali mene za to zaboli kurac.

Pada mi napamet bolesna ideja. Marole, jebote patak, sad ubrzaj, sad ili nikad, da imaš što pričati unucima, nećeš im valjda pričati kako si se opijao i pravio budalu od sebe. Ako ga prestigneš, to će biti nešto vanserijsko, nešto što će godinama od novih i novih doza prepričavanja dobiti sasvim nove slojeve – taj Kimutai u pričama iz budućnosti biti će peterostruki svjetski prvak i trostruki olimpijski, najveći Kenijac u povijest kojeg je moja malenkost toga gospodnjeg dana slomila u foto finišu.

Pojačam koliko sam god mogao i ne mogao – šprint. Noge se ritnu visoko u zrak i krenu ubrzavati od 1 do 15 km/h za manje od 4 sekunde. Naravno da uz to zovu 112, policiju, vatrogasce, hitnu, točno vrijeme, vremensku prognozu. Nevjerojatan je taj osjećaj: šprintati nakon 21 kilometra, ali moram, fakat moram, unuci su u pitanju.

Vidim krajičkom oka kako ga sustižem, čuje se Arhentina, Evita Peron, Valdano, Maradona, Caniggia, ali onda opet zajeb, milijunti po redu. Nešto malo prije cilja je još jedan bogen, ovoga puta ulijevo što znači da je njegov kut kraći, odnosno da je bliži cilju. Pojačavam do iznemoglosti, imam osjećaj da ću srušiti svjetski rekord Usaina Bolta na 200 metara.

Kroz glavu mi opet prolaze unuci, njihova djeca, pa još i njihova djeca tojest moji prapraunuci, svi ružni i debeli, ne bave se sportom, naginju pederluku kao i ona naša jakosna skupina - priče koje im pričam za kaminom iako sam već odavno umro o tome kako sam toga dana bio ljubljanski i argetinski heroj, kako sam osvjetlao obraz bjelačkoga roda, prolaze mi svi kroz glavu mukotrpni treninzi, pokrenite se iz naslonjača, pive Staropramen, debeli Jura Ozmec, tunel do Isusa, Zebra koji će me sad možda dostići i prestići skupa s Perom, eh da je Pero branio, Pop i Ante koji sigurno već sad sjede u nekom restoranu i već su pojeli predjelo, perilica koja dulje živi uz Calgon - sve mi to prolazi kroz glavu - dok ja prolazim pokraj neslužbenog svjetskog prvaka iz 2006. koji je na tome mjestu naslijedio slavnog Hailea Gebresselasiea, zaista nevjerojatan osjećaj prolaziti pokraj Kenijca u foto finišu, iako on mene uopće nije ni primijetio jer mu je potpuno nevažno što ga prelazi neki retardirani rekreativac što će o tome sutra pričati praprapraunucima - kažem nevjerojatan - jer što mislite kako to izgleda sa strane: debeli ja prelazim Cosmasa Koecha Kimutaia s onim njegovim tajušnim žilavim nogicama koje podsjećaju na one u skakavca, dok ja podsjećam na svinju debelu nepokretnu Nika Kranjčara...

Uspio, uspio, uspio sam...Chief i Zrinka nisu me uspjeli slikati i snimiti od silne gužve, iako sam se ja tješio da je to od moje brzine. Ali zato je uspjela Mira, Perova bolja polovica.

Padam u cilju, slina mi se slijeva niz bradu, ružan sam i debel, ali polumaraton je istrčan, 21.097,5 metara je ostalo iza mene...

Hrvatska 14 dana

Ja nemam da platim

Zgotovljen je konačni prijedlog zakona kojim vladajući žele zaustaviti poslodovce u neisplaćivanju plaća. Mogli bi i čak u zatvor. Samo nije jasno po kojem članku zakona. Naime, tamo se prijeti, zaista se prijeti onim poslodavcima koji ne plaćaju radnike, ali kada se dođe do jednog članka, cijeli zakon pada u vodu. U tom člankonošcu piše kako će poslodavac kazneno odgovarati, ali samo ako ima love na računu. Pa kao da on ne može novce prebaciti na suprugu, ljubavnicu, psa. A ako nema para nikom ništa. Dođu strašni uskoci, poskoci, soe, boe, a on samo lijepo kaže: Ja nemam da platim, imaš ti novaca?

Marinac uhvaćen 324. put

Zbog opasnosti utjecanja na svjedoke, sud je odredio jednomjesečni pritvor bivšim čelnicima Podravke Darku Marincu i Saši Romcu, te osnivaču tvrtke City Express Borisu Vidiću. Podsjetimo, Marincu je ovo 324. uhićenje, a Romcu 802. Nitko to više ne može pratiti. Svako mjeseca dana oni se uhićuju i puštaju. Ne bi Einstein shvatio jesu li oni trenutno u zatvoru ili na slobodi. Afere se nizaju jedna za drugom, a sudskog epiloga ni za lijeka. Tko li je samo dobio kakvu sudsku kaznu? Valjda im je ovo kazna: da svako malo borave po mjseca dana u Remetincu zbog utjecanja na svjedoke. Na kakve svjedoke? Pa već su ih pustili 323. I 801. Put, što znači da su oni svako malo na slobodi. I tamo znači mogu utjecati na svjedoke. Koja je ovo farsa s uhićenjima, a nigdje doživotne robije, ničega, osim pokojeg mjeseca zatvora. A klinjo s marihuanom dobije tri puta dužu kaznu od pljačkaša milijuna.

Konačno rješenje Marijane Petir: Pedere rastegnuti k'o tregere

Što li su to homoseksualci napravili Marijani Petir da ih ona toliko mrzi? Fascinatno je kako plavokosa seljanka ni ne pokušava političko korektno odgovoriti na pitanje o gayevima: nije do kraja ni čula što je se pita, a već govori „Ne, ne, ne nećemo im dati nikakva prava, jer oni to ne zaslužuju“. Ako se nudisti mogu skulirati i ne hodati goli po gradu, onda to valjda mogu i pederi“. Jadna Petir svaki put se ispovraća kad vidi dva muška ili dvije žene kako se drže za ruke. Došli smo do točke kada će Marijana uskoro Hrvatskoj obznaniti svoje konačno mišljenje, ovaj rješenje: „Ma o čemu vi pričate. Kakav brak i djeca. Njih sve treba pobiti i zapaliti knjige koje govore da su uopće postojali“! Kraj nje ovakve, Goebbels i Goering izgledaju kao dobročinitelji.

Sotonin nastup u Osijeku

Nadbiskup Marin Srakić recenzirao je dosadašnji opus benda Gregorian i došao do zaključka da je njihov frontman glavom i smradom, sam Sotona. Srale poziva Osječane da ne nasjednu na Sotonine melodije i da ne pođu na koncert. Ja se u potpunosti slažem s našim duhovnim pastirom. Na koncert Gregoriana zaista ne bi trebalo ići, ali ne zato jer solažu svira Princ Tame, već zato jer oni nemaju svojih pjesama, nego izvode obrade (Enigma istog frontmena bila je puno bolja). Rekao je davno moj prijatelj koji je svirao bas i nikad u životu nije nastupio na nikakvom koncertu, čak ni onom gimnazijskom: „Čak i najgora autorska pjesma je za kap bolja od najbolje obrade.“ Za razliku od njega i njegovog autorskog ega, Gregorian puni dvorane i stadione diljem svijeta, a milijuni se slijevaju u njihove džepove.


Zuboviću, Bebiću, Rošine, skidamo vam kapu

Cijela Hrvatska se zgraža jer su Mario Zubović, Jerko Rošin, Luka Bebić i ostali, čak i nogometaš Tomo Šokota prikupili preko 12 milijuna kuna kako bi Ivu Sanaderu platili jamčevinu da se brani sa slobode. Svaka im čast! Danas u Hrvatskoj svi se kunu kako nisu poznavali Sanadera i kako im nikada nije bio poznanik, a prije 3 godine svi su se kunuli kako ga poznavaju i kako im je on najbolji prijatelj uključujući i premijerku. Ovi likovi su se pokazali pravi pajdaši u nevolji: ponudili su to što su ponudili, a znaju da od bivšeg premijera više nikada neće imati nikakve koristi. Druga je tema odakle njima svi ti silni milijuni i kako su ih stekli. Ali ovako bi zasigurno mogli nastupati u radijskim emisijama o važnosti prijateljstva, kao što je onomad ona poznata starica. Javila se u eter i sva suzna rekla da ona zna što je to pravo prijateljstvo, jer ga je vidila s balkona. Dole skupina mladića, svi stoje u krug, a jadni imaju samo jednu cigaretu, pa se dodavaju kako nitko ne bi ostao kratkih pluća.

Samo nemoj, nemoj po Mažuranićevoj glavi, druže plavi

Sindikat policije Hrvatske zaprijetio je štrajkom jer nije prihvaćen njihov prijedlog da povećanjem koeficijenta složenosti poslova za policijske službenike sa 0,80 na 0,85 čime bi se plaća policajca na cesti povećala za 150 kuna. To bi značilo povećanje plaće sa 3300 kuna na 3450 kuna. Fascinatno je stoga kako taj policajac s tom mizerijom od plaće mrtav hladan građanima naplaćuje nekakve budalaštine u visini njegove mjesečne plaće. Razmišlja li taj plavac glavom ili kapom? Evo što bi uniformirani motun trebao razmisliti: Kako ja mjesečno preživljavam s plaćom od 3300 kuna? Jedini ispravan odgovor bio bi – jebeno. Sljedeće pitanje za policajčevu kapu: Kako će građanin s plaćom od 3300 kuna preživjeti mjesec ako mu ja odrežem kaznu od 3300 kuna zato jer je na unutrašnjem retrovizoru objesio raspelo umjesto mirisa? Jedini ispravan odgovor bi bio – neće preživit.


Nova TV za povijest

Opet sam mislio da haluciniram. U prošli utorak u samoj špici Dnevnika Nove TV, znači u 19, 30, Novljani su posegnuli za nečim što nikad prije na nijednoj svjetskoj televiziji nije bilo viđeno, a navjerojatnije će tako i ostati. Oni su naime usred srca Dnevnika pustili prilog o tome kako su se spremali za prijenos Lige Prvaka Dinamo-Ajax. Zamislite tu veličanstvenu akciju nepoznatu ljudskom rodu: postavljaju se kamere, provode se kabeli, čak su i novinari na terenu, jedan od njih - Sabonis ako sam dobro shvatio - prenosit će i utakmicu, a postojat će tu i neki studio koji će ugostiti nogometaše. Sve nam oni to objašnjavaju u televizijskom prilogu najgledanije informativne emisije u Hrvata. Jadni narod bez ovog priloga ne bi bio u stanju popratiti utakmicu. Hvala Nova TV. Zašto onom idiotskom HRT-u plaćamo preplatu kad nas ne educiraju ovakvim prilozima?

Zašto Horvatinčić ne igra?

U jednom trenutku maksimirskoj publici je prekipilo: skandirali su Jurčiću da otiđe jer nije pronašao rješenje za čvrstu obranu amsterdamskih kopljanika. Ovako sa strane gledano strateg Modrih zaista ne zaslužuje ovo časno mjesto. Prije Lige Prvaka dinamovci su bili favoriti za osvajanje klempavog pokala (za jednu uloženu kunu na njihovu pobjedu, dobijete banku), a danas čame na dnu tablice bez ijednog boda i postignutog gola. Kako je Jurčić mislio dobiti utakmicu ako je Tomu Horvatinčića posjeo na tribine? Jedinog Zagrepčanina koji je u stanju pregaziti Ajaxovu obranu.


Kristo Kolumbić otkrio Ameriku

Stigao Mesija. Ne nije kraj svijeta, već je konferenciju za novinare održao profesor s zagrebačkog Agronomskog fakulteta dr. sc. Ivan Jurić predstavljajući svoju novu knjigu „Genetičko podrijetlo Hrvata“. Ako niste znali, a niste jer ste glupi, Hrvati nisu Slaveni, već – Iliri. Skontao je to Jurić proučavajući gene. S iste te konferencije odaslao je poruku Charlesu Darwinu za kojeg je, isto kao i za vas, ustvrdio da je glupak. Naime, njegova teorija evolucije ne drži vodu. Ispravna je, napominje crtić Jurić, da Bog sjedi gore u korporacijskom uredu, jede pizzu i programira napredak vrste preko Dreamweavera i inih pomagala. Sad će mu biti još i lakše nego u trijasu, juri i kredi, dodao je profesor dr. sc. crtić Jurić, jer mu se priključio Steve Jobs. Jedan novinar na kraju Jurićevog izlaganja pitao je trebamo li onda zatvoriti muzej u Krapini, dok je drugog interesiralo nismo li mi Hrvati možda potomci neandertalaca, a ne Ilira? Jurić je strpljivo odgovorio nevjerniku: „Praljudi nikad nisu postojali. To objašnjam na način da je Bogu u kenozoiku nestalo struje, pa je i programiranje bilo pogrešno. Nema neandertalaca, oni su Iliri, a Iliri su Hrvati“. A što su oni neandertalci u Francuskoj i Njemačkoj? – pitao je treći. Oni su, kako da to kažem, iliri Tračani koji nisu htjeli živjeti tračajući, znate da je to rašireno na Balkanu, pa su pošli sjevernije. Jedva čekamo novo istraživanje uvaženog dr. sc.-a. Možda napokon saznamo da su ilirski Hrvati ustvari bili Rimljani (dokazi su nadohvat ruke – Dioklecijanova palača), da je Aleksandar Makedonski, ustvari bio Aleksandar Hrvatski i da je Ilir Kristo Kolumbić otrkio Ameriku.


Pele priznao: jedini bolji igrač od mene je Edson Arantes do Nascimento

Nogometni klub Split na za svoju 100. obljetnicu želi dovesti brazilski Santos, klub Pelea i Neymara. Kakva blamaža, zazvati Pelea na proslavu. To je jedini čovjek na kugli zemaljskoj koji više puta može reći 'ja, ja, ja' od Davora Šukera. Na kraju će se slaviti Pele, a ne rođendan Splita. Njegov egocentrizam je bolestan skoro kao i njegova predviđanja, sjetit ćemo se samo nekih: Kina će na Mundijalu 2002. proći skupinu (nisi osvojili bod, ni dali gol), Kolumbija će osvojiti Mundijal 1994. (ispali u grupi, Escobar ubijen), Argentina i Francuska igrat će finale 2002. (oba dvije ekipe ispale u grupi, Francuska nije dala ni gol), Afrikanci će vladati svjetskim nogometom u 21. stoljeću (nikada u povijesti nisu prošli dalje od četvrfinala na Mundijalu), Brazil 2002. neće proći skupinu (a oni osvojili prvenstvo). Peleu se ne može vjerovati čak ni na filmu. Glumeći u 'Bijegu do pobjede' sa Stalloneom, Pelea u prvom poluvremenu ozjledi protivnik na što on reče da nema šanse da nastavi utakmicu. No u drugom poluvremenu se vrati i zabije sam 74 gola. Romario je jednom rekao: Pelea treba poslušati, i onda sve napraviti drugačije.

Umro Iztok Puc, rukometaš kojeg su mrzili pauci

Umro je rukometaš Iztok Puc, čovjek koji je živio u simbiozi s gornjim lijevim rašljama protivničkog gola. Koliko su ga volili navijači, toliko su ga mrzili pauci. Njegov skok s pozicije lijevog vanjskog, potom šut koji je završavao u dvostrukoj mreži, itekako su zaslužni što se Hrvatska po prvi puta u povijesti okitila olimpijskim zlatom.


Da bi shvatio što je ustvari život, trebaš posjetit groblje

Kako ovi naši metereolozi mogu pogriješiti to ne može nitko. Za kraj prošlog tjedna su najavili pogoršanje vremena, ali prevarili su se. Doduše vama se činilo da kiša pada jer su ulici bile morke, vlaga je izbijala iz zidova, a dan je bio mračan. Ali to nije bila prirodna pojava, već neprirodna: naime to je Stjepan Mesić obrvama zaklonio sunce i plakao po hrvatskim cestama. A plakao je k'o kiša, jer su mu Libijci drugaru osjekli piša. Koliko je bi tužan, najbolje ćemo prikazati na primjeru iz svakodnevnog života: zaustavio ga jedan slučajni prolaznik, i zatražio od predsjednika svih građana da ispriča vic kako bi oraspoložio istog tog (nezaposlenog) građanina, ali Mesić nije mogao. A kad se Mesiću ne da ispričati vic, znate koja je ura. Samo je jecao i zazivao Chuca Norrisa da dođe i vrati Gadaffija u život, jer je negdje čuo da je Chuck brži od sekunde tri minute, pa je logično da je takav brži i od - vremena. Jedan građanin samo mu je dobacio: Ma to ti je netko ispričao vic. Svi ćemo umrijeti, je li znaš? Da bi shvatio što ustvari život jest, trebaš posjetit groblje.

Svijet 14 dana

Imam iPhone, dakle jesam

Korisnici Jobsove zemaljske ostavštine najvelikodušniji su ljudi, pokazalo je jedno smiješno istraživanje. Jest fakat, imamo i mi takve primjere u Hrvatskoj. Recimo, mala Marina kojoj se gadi ići u školu, jer je svi učenici velikodušno zadirkivaju što nema iPhone. Marina je siromašna, ima nekakav raspadajući mobitel i zbog toga je predmet konstantnog zajebavanja, okrutnog kakvo samo djeca i šefovi Applea u Kini, mogu proizvesti. Jedan korisnik Applea čak je velikodušno davao i lekcije iz filozofije maloj Marini čiji roditelji nemaju novaca za takve akrobacije. Velikodušno joj je objašnjavao velike misli Renea Descartesa: Imam iPhone, dakle jesam.

DSK bez puš pauze silovao novinara Mara Marušića

Francuska novinarka i književnica Tristane Banon napisala knjigu o tome kako ju je bivši čelnik MMF-a Dominique Strauss-Kahn silovao, no sud je odbacio navode. Pametna je ova plavušica. Kud ćeš bolje reklame nego da si silovana od Kahna. Samo što je čekala od 2003. kad se navodno dogodilo silovanje. Ah, da, da moć Kahna oslabi. Umjesto piša, dobila je što je htjela. Ogromnu besplatnu reklamu, evo smo i mi u Hrvatskoj čuli za nju. A ja budala, već dvije godine pišem nekakav roman koji vjerojatno nikad neće ugledati svijetlo dana, ni donijeti mi nikakvu kunu, umjesto da sam napisao roman kako me je Strauss-Kahn natezao, ne mojom voljom. Jedno poglavlje bi se zvalo: Bolilo je više nego vladavina HDZ-a.

Korporacija – Tai-chi 7-0

Prema izvješću Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), nazvanom How's life?, najnezadovoljniji ljudi na svijetu su Kinezi, koji su svojoj nesreći dali ocjenu 4,7, dok su najsretniji Danci (ocjena 7,8). Među nesretnima su još i naši susjedi Mađari te Portugalci, Indonežani, Estonci, Rusi i Turci. Džabe tai-chi, džabe tao, čakre, meditacija, masaža, reiki, kikiriki, sve džabe kada dođu svjetske korporacije koje vas natjeraju da radite za dolar. Vjerojatno bi se i veliki Lao-Tse ubio da radi na tekućoj traci za dolar 14 sati svakog dana u tjednu, osim onoga kad se odlučiš na suicid.

Je li znate da Jaca uopće ne postoji?

Kvantni fizičari svakim danom dolaze do novih spoznaja koje kazuju da nikakav materijalan svijet ne postoji oko nas, već da su to samo čestice koje nam samo tako izgledaju. Nema Jadranke Kosor, nema Šeksa, Mamića, Todorića – ako niste znali, oni ne postoje – sve su to samo čestice. Bilo bi zanimljivo vidjeti da recimo neki kvantni fizičar završi u nekom opakom zatvoru, ne Remetincu odakle se puštaju za mjesec dana, već tamo nekom strašnom egzotičnom: pa da dođe za vrijeme jutarnjeg kupanja visoki, naočiti crnjo kako bi sa svojom dvometarskom palicom obavio proces inicijacije. Naš znanstvenik jauče, urliče, baš ga boli, a potomak američkih robova ga tješi: „Ne brini stari, nije ti to ništa, to su samo čestice!“

BBB drukali za Hajduka, svi u napad, naprid bili

Rumunjski sudac Andrei Chivulute ozbiljno je shvatio mito koji mu je dao Zdravkin Mamicioiu kako bi u prvoj rumunjskoj ligi Petrolul laganini dobio gostujuću momčad Vointu. Prvo je dosudio penal za domaćine, pa isključio jednog gostujućeg igrača. Onda je uvidio da možda nije dovoljno napravio za mito od tisuću eura, pa je opet isključio gostujućeg navijača, zlu ne trebalo. No ni to nije bilo dovoljno – na kraju je opet dosudio penal za domaćine, nakon čega su gosti popizdili. Vratar Vointe Remus Danalache iz protesta je okrenuo šupak i nije htio branit penal, nakon čega je gostujuća momčad napustila teren. Šlag na kraju: koliko je sudac krao najbolje pokazuje činjenica da su protivnicima skandirali domaći navijači, nakon čega su ovi otrčali počasni krug(!). Meni je ova scena skroz realna i u Maksimiru: igraju naravno Dinamo i Hajduk, sudi naravno Bruno Marić, na jednoj strani vidi prekršaje u 16 metara, na drugoj ne, Majstor s mora odlazi s terena, BBB im skandira uz pjesmu: Mamic(h)u ti u Slepičku...

Najveći atletičar u povijesti bio je Hermann Goering

Adolf Hitler nije izvršio samoubojstvo u svom bunkeru 1945. nego je sa Evom Braun pobjegao u Argentinu, tvrde britanski novinari Gerrard Williams i Simon Dunstan. U knjizi Grey Wolf: The Escape Of Adolf iznose tezu da je Hitler imao pomoć američkih tajnih službi te da je živio do 1962. Jest, živa istina. A znate što je bilo s Goeringom? Nakon rata je napokon odlučio skinuti svoju stomčinu, pomoglo mu to što su ga hvatale židovske tajne službe, ali on im je bježao, trčao kao Forrest Gump, ovi ga nikako nisu mogli sustići, i na kraju došao debeli Goering u takvu formu da je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju osvojio zlatna odličja na 5 i 10 kilometara, te maratonu. Naravno osvojio ih je pod lažnim imenom – Emil Zatopek. A znate što je bilo s Himmlerom? Završio čovjek nakon rata arheopatologiju, iskopao najviše židovskih kostiju u i oko Aushwitza, te zbog toga dobio najveće židovsko arheološko odlikovanje – prašak za pranje iskopina Ariel Sharon.

Stogodišnjak istrčao maraton

Britanac Fauja Singh u Torontu je ušao u 'Guinnessovu knjigu rekorda' jer je prvi stogodišnjak koji je istrčao svih 42195 metara standardnog maratona. Je li vas sram? Ima i zašto. Vi ne možete otrčati ni od kauča do frižidera po pivu, a gospodin Singh svaki dan pretrči 16 kilometara. Treba pripomenuti i da nije osvojio zadnje mjesto, iako u maratonu zadnje mjesto uopće ne postoji. Svi koji ga mogu pretrčati bez hodanja su heroji, a najveći među njima je upravo ovaj stogodišnjak. Gospodine Singh, svaka vam dala energetskog gela.

Nevidljiv za sve, sem za srpsku protuvazdušnu odbranu

Sjećam se vijesti te 1999. koje je objavljivala Miloševićeva novinska agencija: „Nevidljivi bombarder je odleteo u paramparčad. Nevidljiv za sve, sem za hrabru srpsku protuvazdušnu odbranu. Pilot koji se spaseo katapultovanjem svog sedišta identifikovan je u šumi posle čega su ga naši vojnici mnogo lepo nahranili i mnogo lepo napojili. Sem toga valja pomenuti kako je američki pilot izrazeo želju da se priključi velikom srpskom narodu u oslobođenju od imperijalista. Dorovana mu je i kačketa s grbom naših ćaleta“. Dvanaest godina poslije događa se veliki obrat. Srpski pukovnik koji je srušio avion i pilot koji je iz njega iskočio, postali su veliki prijatelji, i o tome će snimiti dokumentarac. Sem toga valja pomenuti kako se ovo mnogo neobično prijateljstvo istog pola realizovalo tek posle rata. Jer da su pilota koji se spaseo katapultovanjem svog sedišta pronašli naši vojnici mnogo bi ga lepo koknuli, a docnije verovatno i mnogo lepo pojeli, jer su Rambo keksi našim vojnicima, a bogami i njihovim starešinama, mnogo dopizdeli, tačnije uspeli su im se preko kačkete. I to bez da koriste merdevine.

Pišem ja u magazinu Objektiv

Jebo vam pas mater, jebo vam pas mater, jebo vam pas mater, jebo vam pas mater

Svijet 14 dana

Imaju li mirni prosvjedi smisla?

Kakav kadar: prosvjednici izvikuju parole na Wall Streetu dok ih bogataši kao neku izumiruću vrstu gledaju s balkona ispijajući šampanjac, a usto im se smiju dok ih snimaju. Pitanje se samo nameće: imaju li prosvjedi smisla? Da, ali ne mirni. Bi li se danas ovi volstritovski bogataši šprdali s prosvjednicima da su prosvjedi u Francuskoj 1789. bili mirni? Bi li u Libiji mirni prosvjedi svrgnuli Gadafija?Normalno da ne bi, jer se ništa ne bi dogodilo. Zaključak: ako ćete na prosvjedima biti mirni, ostanite doma. Ne bi se ovi po balkonima smijali da su vidjeli bejzbol palicu, praćku, snajper, tenk.

...And the winner is... u grobu

Dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za medicinu Ralph Steiman umro je tri dana prije njezina uručenja. Koji je ovo apsurd! Cijeli život posvetiš medicini, odnosno istraživanjima o produžetku života i kada napokon nešto pametno smućkaš, otkriješ, pa te zato nagrade najvećom nagradom u tvom životu - ti umreš. Možda to i onda nije bilo toliko pametno, već mu je neki švedski rođo sredio da dobije to priznanje. Ne bi bilo prvi put. Sjetite se Baracka Obama i njegove nagrade za mir. Strašan je bio govor tada petogodišnjeg Obame zbog kojeg je dobio Miss Nobela za bratstvo i jedinstvo u svijetu:

Mir, Mir, Mir!
Ni'ko nije kriv.
Ava, ava, ava!
Sudija je krava.
Kupus i pečenje,
Slatko pomirenje.
Malo ja, malo ti,
pa ćemo se voljeti.


Smrt medijima! Sloboda narodu!

Tradicionalne tiskane novine iščeznut će u svijetu do 2040., a zamijenit će ih elektronička izdanja, ocijenio je Francis Gurry, generalni direktor Međunarodne organizacije za intelektualno vlasništvo. Koja lijepa vijest. Još ljepša bi bila da nestane cjelokupno novinarstvo. Zašto vi poštovani čitatelji sada u svojim rukama uopće držite ove novine? Koji je smisao tih informacija? Što će vam one u životu osim da vas nerviraju? Jeste Vi možda mazohisti pa uživate da vas lažemo? Ej nisam Vam ovo nikad ispričao, živa istina, majke mi: Znate vi kad sam ja u mom rodnom gradu Dubrovniku vozio skuter po moru, pa mi kruzer oduzeo pravac, a ja, što ću, gdje ću, sudarit ću se, nekako uspijem zaronit ispod njega skupa sa skuterom– kad tamo – ruska nuklearna podmornica, a Putin za volanom. Ja mu kažem Putine da šta tu radiš, a on će meni da tu živi, jer nema više medija, umrli su, koji je smisao života kada se sad na fotografiji gol do pasa ne može kočoperit da je ubio prehistorijskog sibirskog tigra. A jebiga Putine, kažem mu, život zaista nema smisla bez tih informacija.

Zašto bantu crnački nije službeni jezik EU?

Europska komisija odlučila je na zaposlenicima u institucijama Europske unije uštedjeti pet milijardi eura do 2020. Ljudi će zadržati svoje plaće, ali će u jednom tjednu morati odraditi 40 sati, umjesto sadašnjih 37,5. Starosna dob za odlazak u mirovinu povećava se sa 63 na 65 godina, a do 2017. bit će smanjen broj osoblja u svim kategorijama i svim institucijama za 5%. Evo jedan primjer iz kojeg se jasno vidi da je hrvatska birokracija višestruko učinkovitija od europske. Recimo ti prijevodi na sve jezike Unije. Oni po cijele dane tamo nešto prevodu. Zašto ne postoji jedan službeni jezik EU? Ah, reći ćete zato jer su sve države tašte, pa neće valjda Nijemci čitati na engleskom. Slažem se, zato za službeni jezik treba uvesti recimo kineski ili bantu crnački. Ovi birokrati tamo ionako ništa ne rade (uvjerio se ja kad sam bio tamo), pa kad već imaju toliko slobodnog vremena neka bar nauče jezik. Ušteda od tog konstantnog prevođenja svih, ama baš svih spisa na dvadeset i kusur jezika bila bi enormna. A Kosorici je potpuno svejedno čita li ona bantu crnački, engleski ili hrvatski kad ionako ništa ne razumije.

Nevjerojatno otkriće: Ako vaša djeca često piju, mogli bi postati alkoholičari

Grupa znanstvenika sa sveučilišta Wisconsin predvođena dr. Megan Moreno otkrila je da se preko profila na Facebooku mogu otkriti potencijalni mladi alkoholičari. Baš sam se naježio - nevjerojatno otkriće – skoro kao Božja čestica. Megan je od samog stvaranja Facebooka proučavala „status pijanke“, te je došla do frapantnih, gotovo nestvarnih podataka. Recimo, ako mladac često stavlja svoje slike na kojima se vidi kako se oblokava, velika je mogućnost da će postati alkoholičar. Vidi fakat, a ja mislio da će postati pilot. Ili recimo, netko u statusu napiše da cijeli dan krca, a briljantni um doktorke Megan dođe do spoznaje da bi ta osoba, zamislite, mogla postati alkoholičar. Ne može ovo svatko otkrit, pa ni roditelji koji svaki dan oči u oči gledaju pjanu djecu kako povraćaju. Za ovakvo otkriće treba prvo doktorat, pa potom i strpljiva znanstvena istraživanja, a mislim da je genijalna doktorka Megan Moreno sljedeći kandidat za Nobela. Mislim da je ona jedina u stanju doći do još jednog nevjerojatnijeg otkrića za sada nepoznatog čovječanstvu: Ako djeca previše jedu, mogla bi biti debela...


Nezaposlen je Englez, nezaposlen je Španac, također Srbin, Hrvat i Bosanac

Ogroman broj nezaposlenih mladih u Španjolskoj planira odlazak u potrazi za poslom. Samo gdje, u koju državu, pa da i ja pođem? Nema više te države na svijetu gdje je dobro. OK, mogu ići raditi u Kinu, ali nešto mi govori da ne bi pristali raditi dnevno za dolar. Situacija je ovakva: Nezaposlen je Englez, nezaposlen je Španac, također Srbin, Hrvat i Bosanac.

P.U.M. Steve Jobs

Umro je Steve Jobs, osnivač Applea. Na ovu vijest neću udariti nikakvu zajebanciju, jer sa smrću nema zajebancije. Ona je za modernog čovjeka tabu tema. Jedino se može kratko kazati: umjesto na hrvatskom Počivaj u miru (skrećenica P.U.M.) treba se reći na engleskom R.I.P Steve Jobs. Drugo ništa, osim raznih epiteta. O mrtvima sve najbolje. Ali eto morao sam napisati jedan pjesmuljak o tom fenomenu (ne odnosi se na Stevea Jobsa da ne bi bilo zabune, nego onako općenito).

Gledam jedan od masu
dokumentaraca
o drugom svjetskom ratu

svi su oni manje više isti
Židovi se odvoze jer nisu čisti
i tamo se muče, spaljivaju

gradovi se bombardiraju
civili i vojnici se ubijaju
tuku, maltretiraju

pa se opet civili deportiraju
a gradovi se smanjivaju
ruše, spaljivaju

i onda to nekako stane
kad Hitler u se ispali tane
a ja se pitam onako sa strane

Tko je smislio onu "o mrtvima sve najbolje"?


Iza svakog neuspješnog muškarca, stoji ljuta žena

Prva dama Islanda Dorrit Moussaieff napravila je pravi presedan u političkom životu neke zemlje. Ona se naime pridružila prosvjednicima koji su negodovali zbog politike – njenog muža. Kako doznajemo iz pouzdanih izvora prosvjed se nastavio i kad su došli kući. Dorrit je mužu spremila tripice s umakom od majoneze, na što je ovaj poludio jer još od vrtića ne jede tu hranu jer mu je naštetila stomku. Sutradan mu nije napravila krevet, a zeznula ga je i s dostavom wc papira. Predsjednik se ukakio čitajući novine na školjci, a papira za kojeg je inače mislio da raste iz wc držača nigdje. Obrisao je teret desnom rukom s kojom se kasnije rukovao s talijanskim premijerom Silvijom Berslusconijem. Iza svakog neuspješnog muškarca, stoji ljuta žena.

Hrvatska 14 dana

Hrvatski laburisti – stranka nerada

Hrvatski laburisti – stranka rada protivi se eksploatacijskom kapitalizmu i zalaže se za rad. Ne precizira kakav rad. A kako bi ga i precizirala kada nema nikakav izborni program. Oni jednostavno kažu da su za rad. A najgenijalnije od svega je to što njihov prvi čovjek nikada nije radio. Oprostite lažem vas. Dragutin Lesar je radio od 1976. do 1978., a onda se prekvalificirao za zanimanje - prelijevanje iz šupljeg u prazno. Ušao tada čovjek u sindikalne vode i ostao u njima sve do 1997. kada je shvatio da od šupljepraznog zanimanja postoji i nešto bolje. A to je politika. Izabrao je HNS, a nakon njegovog stalnog kvocanja u Saboru shvatio je da ga ljudi prepoznavaju, vidio da bi od toga moglo biti koristi, pa je osnovao svoju vlastitu stranku Hrvatski laburisti – stranka rada. A rada u njegovu životu nigdje.


Policajac s Beverly Piaggia

Bio prilog na HRT-u o razdraganim školarcima budućim policajcima koji su se odlučili na ovo časno zanimanje. Razlozi su svakojaki: jedan se odlučio na ovaj posao, jer su mu najdraži filmovi koje je u životu pogledao nastavci Policijske akademije. Drugi se pak odlučio jer mu je bolji CSI, trećemu je zakon Robocop, a četvrti svršava na Policajca iz dječjeg vrtića. I onda se vi pitate kako pobogu tom plavcu policajcu ne možete objasniti ništa kada vas zaustavi i naplati vam kaznu jer u kutiji prve pomoći niste imali flasterčić za nokat malog prsta. Imali ste flastere za sve ostale prste, ali i ne taj, po mišljenju strogog ćoškara, ujedno i najvažniji. Takvi nam policajci trebaju. Koji ne misle vlastitom glavom. Čim misliš, problem si. Moglo bi mu pasti na pamet da počme opraštati te sitnarije nauštrb državnog proračuna i počme se baviti krupnijim ribama. A ovako je idealno. Prvo mu Hoolywood ispere mozak, a onda Karamarko i čovjek je idealan kadar. Dobrodošla 1984.

Nije zloćudno sve što u sisi buja

Iako se Dan zdravih dojki obilježava tek 15. listopada, događanja koja ukazuju kako je ključno rano otkivanje ove opake bolesti održavaju se gotovo svakodnevno. Podaci su alarmantni: danas puno više žena umire od raka dojke nego prije. Točno, jer su prije umirale od svakakvih boleština i iscrpljenosti ne dočekavši tridesetu. Možda ove razne udruge preozbiljno shvaćaju situaciju. Misle da ako je danas puno više četvrtica, petica i šestica nego prije, da je za to kriv rak. Ja bih s druge strane rekao da su za bujanje sisa također krivi i silikoni. Nije sve što u sisi raste zloćudno, iako opet znate onu staru poslovicu: Tko se sise laća, od sise i pogiba.

Novi film zvan čežnja

Ležim ja na samrtnoj postelji, kaže doktor „Game is over, mission completed“, pop mi odriješio grijehe, spreman sam upoznati sve Horvatinčićeve žrtve, a sin me pita „Tata koja ti je posljednja želja? Volio bih saznati – kažem – kako je RTL televizija uspjela dobiti nacionalnu koncesiju? Ono subota je uvečer, to je nekakav vrhunac sjedinjenja ljubavi čovjeka i kauča, a oni puštaju film Trkač s Švarcenegerom iz doba dok ovaj još nije znao engleski. Ove godine za Božić i Novu Godinu spremili su pregršt premijera: Prohujalo s vihorom, Ben Hur, Praznici u Rimu, Točno u podne, Tramvaj zvan čežnja. Njihovi preplaćeni menađeri ne razumiju da je gledateljima RTL-a uživanje u nekom filmu iz recimo ovog stoljeća puno veća čežnja, nego možda čak i besplatna vožnja tramvajem.

Strašni CroCop ulazi u kavez uz ritmove Tihe noći

Po medijima su već počele najave kako bivši saborski zastupnik CroCop krajem mjeseca ulazi u kavez kako bi opet izgubio. Zbog oglašivača, naravno, treba napumpat atmosferu. A rekao sam već, ishod je poprilično predvidiv. Malo sam razmišljao o njegovoj karijeri. Znate kad je sve pošlo u onu stvar? Kada je odlučio prilikom ulaska u ring koristiti pjesmu 'Dođi u Vinkovce'. Mislim ono, pjesma je super, ali da ti tamburice sviraju dok ulaziš na megdan, pomalo je smiješno i nadasve motivirajuće za suparnika. Ni ona njegova pederasta Wild Boys nije nešto, ali ovo je zaista posebno. Umjesto da uzme kakvu Sepulturu, ne bi me čudilo da u sljedećoj borbi koristi Tihu noć, svetu noć. Zamislite taj spektakularni ulaz u kavez: strašni Mirko dolazi uz ritmove: Tiha noć, sveta noć! Ponoć je, spava sve, samo Marija s Josipom bdi, divno Djetešce pred njima spi, rajski resi ga mir, rajski resi ga mir.

Bolje da se zove Durex, nego Jadranka

Tihomiru Purdi bi bolje bilo da je osuđen na doživotnu robiju, nego da je 'izdao' slobodu za Jadrankine škude. Znam da mu je teško, da ima četvero djece, ali dati krsno ime kćeri po elementarnoj nepogodi Jadranki je zaista gnjusno, a još je gnjusnije što je ona kuma djetetu. Ako mu već treba para ili kontakata, što već, bolje da se nešto dogovorio s Durexom, pa kćerku nazvao Ultra Thin. Jednim udarcem bi ubio dvije muhe: povećao prihode i smanjio rashode. Laska čovjeku biti u društvu s Princezom Ratnicom koja je, kad je on ratovao, bila daleko od ratišta. Ali zato danas, na dnevnopolitičom i predizbornom bojištu ratuju skupa i to na račun nevine žrtve – njegove kćeri. Jadno dijete, ni krivo, ni dužno. Oprostite, pogriješio sam. Dužno je, itekako dužno..., pitajte mu kumu.

Ministar Branko Bačić zadovoljio Penelope Cruz

Penelope Cruz i Javier Bardem ostaju duže na Korčuli, jer je redatelj preradio scenarij, pa umjesto predviđenih 6 dana, ostaje se snimati i dalje. Kako su svjetski poznati glumci izjavili za Blato Times ili kako ga domaći mještani zovu Vrime u Blatu, razlog ostanka je taj što je redatelja nevjerojatno oduševilo što svaki korčulanski papak ima kuću metar od mora. Tvrdi da u životu nije vidio da takva kuća može biti legalna. Blaćani su mu objasnili da je njihov tata ministar zaslužan za to, na što je redatelj od sreće poskočio, preradio scenarij i ubacio novu scenu: Ribar Javier Bardem voza se s barkom oko kuće Penelope, k'o lof gleda ima li hoba, a u biti gleda hoće li Penelope možda biti gdje u toplesu. Sljedeća scena: Perilica taman završila posao, Penelope gola odlazi stavit robu na sušilo, a Javier odapne Amorove osti umjesto u hobu, u mještanicu Bobu (tako se zove lik što ga igra Penelope). Završna scena: Penelope mu kaže: Hajde da se seksamo, a Javier je ne upita gdje joj je muž, već je li kuća legalna na što stigne potvrdan odgovor. Naočitom Španjolcu kapne suza radosnica, zagrli Penelope i iskreno se ispovijedi – Svugdje i sa svima sam se seksao: u avionu, podmornici, na javnom mjestu, na utakmici, u zgradi španjolskog parlamenta, s časnom Jasnom u ispovjedaonici crkve sv. Petra u Rimu, s pet žena, osam crnkinja od toga jedna bila albino, probao sam bisex, bolilo je...., ali nikad, zaista nikad se nisam seksao u spavaćoj sobi na bračnom krevetu u legalno izgrađenoj kući tik do mora!

Vidošević osudio Hrvatsku na uspjeh

Drug s Kim Il Sung si, takav si Nadan Vidošević jednostavno mora biti smijenjen sa svih funkcija. Razlog: pretjerao je s halucinogenim drogama. Došao ga ja intervjuirati u Komoru, nisam ni diktafon upalio, a najljepši čovjek u povijesti Balkana mi namigne i upita me hoću li i ja 'sliju'? Što ti Nadane pada na pamet, da uzmem LSD na-dan intervjua s Nadanom? Ma drama je, stane me nagovarati, sve ti je nekako ružičasto baš, ne samo dionice Kraš. Kad sam ga napokon uvjerio da neću, postavim mu prvo pitanje: Gospodine Vidošević, kako vidite gospodarstvo Hrvatske u budućnosti? Stari, vjeruj mi – reče, a one rupe na njegovu licu postanu duboke poput hrvatskog proračuna – Hrvatska je osuđena na uspjeh! Promislim da je Jim Morrison i njegova sedam milja velika zmija koju jaše do jezera mala beba za doživotnog predsjednika Sodome i Komore.

Bajs – veri najs

Turistička sezona još uvijek je u punom jeku. Bajs može biti itekako sretan. Puno dolazaka, puno noćenja, nijedan Srbin na maslini – baš idilično - iako se financijski pokazatelji tek trebaju vidjeti. Kad smo već kod samozatajnog ministra turizma moramo ga pohvaliti, iako su Arapi i kriza u Grčkoj puno zaslužniji za rekordnu sezonu nego on. Ipak čovjek koji nije znao plivati, a ni nabrojati dva hrvatska hotela s 5 zvjezdica, kada je došao na čelno mjesto resornog ministarstva, konstantno se trudio, zaista. I što je najbolje od svega, još se trudi, skoro kao trudnica. Pokušava nešto iskemijati i za sljedeću sezonu, iako je neće dočekati na sadašnjem radnom mjestu. Bez obzira što se u Hrvatskoj dobri turistički rezultati događaju sami od sebe, a da nitko ne zna kako, ponajmanje ministarstvo, Damir Bajs je zasigurno najpozitivniji ministar padajuće Vlade.

Držić piše nastavak Skupa, zvat će se Davor Šuker

Jednog lijepog sunčanog dana, Skup izašao iz korica istoimene drame, pošao u Veneciju i došao na grob Marina Držića za kojeg nitko ne zna gdje je.
-Oj Marine – reče mu Skup – cijeli svijet se smi meni i mojoj škrtosti otkle tezoro nadoh, a u meni se mir izgubi, san me se odvrze, misli me obujmiše, sva zla na mene napadaše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Marine, zašto si mi to napravi? Ja jesam škrt, priznah to mnogijeh puta, ali sam mala beba za Davora Šukera, jerbo da ja pronađoh onije antičke novčiće, a ne pravi, pravcati tezoro, bih bi ga vrati vlasniku.
-Oprosti Skupe, imaš pravo – reče mu Marin Držić – Znaš što mi je javio ministar Fuchs? Da će te izbacit iz lektire. Kaže čovjek da je zaista smiješno i glupo da djeca čitaju o tvojoj škrtosti kad im je suvremenik - najveći hrvatski brend pohlepe Davor Šuker.

Zašto novinari prate Kosor?

Znate što mi nije jasno? Svi kukaju kako je kampanja prljava, kako Kosor otvara neke gluposti, kako ovo, kako ono. Mislim, zašto ih novinari uopće prate? Tko su oni da bi ih novinari pratili? Dobro, gospođa Kosor je premijerka, ali zašto bi je mi slušali kad trabunja neke besmislice? Novinari u svojim redakcijama dobiju faks da premijerka ili netko drugi taj i taj dan idu tu i tu. I lijepo ne pođu, a pošto toga nema u medijima znači da se nije ni dogodilo. Ja ne vidim što je tu problem. Građani ionako znaju protiv koga treba glasovati na izborima, a ne bismo slušali ovog luđaka Josipa Đakića.

Jadranski jeftini hoteli Gorana Štroka

Ja i Goran Štrok smo stari prijatelji još otkako sam radio za njega, a dobro me je zapamtio po tome što sam zabarikadirao njegove omiljene holivudske glumce pri ulasku u hotel Dubrovnik Palace. Prije neki dan me nazvao i rekao mi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest. Koju ćeš prvo? Kažem ja, 'ajde lošu. A on će da je nakon svih svojih hotela u Hrvatskoj morao prodati i onaj u Winsdoru, eto do čega je došlo. Baš mi se ovaj raskalašeni život u društvu Kevina Spaceya, Mickyja Rourkea i ostalih obiju o glavu, prizna. A koja je dobra vijest? Linić dolazi u Vladu – kratko zaključi.

Poludjeli Ante Samodol

Otrkili smo još jednog javnog dužnosnika koji bi mogao imati problema drogom, točnije kokainom. Riječ je o šefu Hanfe Anti Samodolu. Kako drugačije objasniti njegove posljednje odluke osim da čovjek uzima kokain koji mu dava veće samopouzdanje i veću prividnu moć čak i od hrvatskog kralja Iviciusa Todorićisimusa. Ante je tako Tati Kralju naložio da malim dioničarima Belja isplati tržišnu cijenu za njegovo preuzimanje. Samo nekoliko dana prije High Fly Samodol nagazio je Borislava Škegra, točnije njegov Questus fond. Što je tom čovjeku, pita se hrvatska javnost? Postoje dva rješenja za Samodola, prije nego samo tako padne dole. Liječenje ili ostavka. Ovako se ne može raditi.

Joka Đoka

Josip Đakić, Jole Đole, Joka Đoka, Joe Đo, ja sam mislio da oni sastavljaju zastupnike Hrvatskog Sabora, a ne ljude s kvocijentom inteligencije u visini njihove tjelesne temperature. Taj se kvocijent inteligencije, ustvari tjelesna temperatura nekad spusti čak i ispod 36, recimo za Božić kada je hladno, a ti ideš u lov s Mladenom Markačem i Ivicom Kirinom.

TKO JE NAJVEĆI HRVATSKI IZBORNIK U POVIJESTI?

Mnogo se tinte prolilo ovih dana oko hrvatske nogometne reprezentacije i izbornika Slavena Bilića, pa je red da i ja zamastim tastaturu. Odmah nagradno pitanje za vas, poštovani čitatelji: Tko je po Vama najveći izbornik u kratkoj hrvatskoj povijesti kako nogometnoj tako i teritorijalnoj?

a)Ćiro Blažević
b)Mirko Jozić
c)Otto Barić
d)Cico Kranjčar
e)Slaven Bilić

Nisam vam rekao što je glavna nagrada iz prostog razloga, jer sam znao da ćete krivo odgovoriti. Naime, svi ponuđeni odgovori su krivi. Da skratim i da vas dalje ne mučim – najveći hrvatski izbornik u povijesti je glavom i Haagom - Franjo Tuđman. Taj veliki nogometno-ratni teoretičar svoju tici-taca nogometnu filozofiju i teoriju sveo je na samo jednu jedinu prostoproširenu rečenicu koja i dan danas ledi krv u žilama:

NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I RATA, TREBA POBIJEDITI I NA OVOM I NA ONOM BOJIŠTU.

Koliko je taj catenaccio bio uspješan u praksi, a ne samo na papiru vidjet ćemo na primjeru Dražena Ladića. Ne postoji ljudsko biće u Hrvatskoj i dijaspori koje Čakovečkoj mački nije zabilo zgoditak. Ne samo da su mu zabijali svi živući Hrvati, suigrači i Dražen Besek, već i prirodni fenomeni poput bure, juga, maestrala, kao i pripadnici životinjskog podzemlja poput Godfathera Krtice.

No međutim, izbornik Brončanih Franjinjo niti jednog trenutka nije posumnjao u njegove kvalitete. Samo bi ga mobitelom nazvao u svlačionicu i rekao mu dobro poznate riječi:

NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I RATA, TREBA POBIJEDITI I NA OVOM I NA ONOM BOJIŠTU.

Znao je Ladić nastavak, nije mu ga izbornik morao govoriti...a ako se budeš ponašao kao dezerter slijedi kazna: prisilni rad na Golom otoku, zatvor, a ako primljeni gol bude posebno težak moguća je i smrtna kazna. Čakovečka mačka bi stoga na utakmici davala svih svojih sedam života, a ne samo jedan. Osjetili su te njegove živote i veliki Jurgen Klinsmann, i Florin Raducioiu i Dennis Bergkamp. Mačka je, sjećate se, radila čudesa da preživi na zapadnoj francuskoj fronti.

No onda je najveći hrvatski nogometni izbornik u povijesti, nažalost nogometnih zaljubljenika i Haaga, umro i došla su neka druga vremena. Nasljednici najvećeg nogometnog eksperta na ovim prostorima (pa nije valjda bezveze bio predsjednik Partizana), svi redom i Jozić i Barić i Kranjčar i Bilić također su svu svoju nogometnu filozofiju sveli u jednu jedinu prostoproširenu rečenicu koja i dan danas kola žilama reprezentacije.

NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I FONTANE. TREBA SE ZABAVITI I NA NARODNJACIMA I NA TERENU.

Koliko je taj felacio bio uspješan u praksi, a ne samo na papiru, vidjet ćemo na primjeru cijele reprezentacije Hrvatske. Ti likovi preko mjeseca 'naporno' rade za crkavicu od nekoliko milijuna eura, a onda dođe okupljanje reprezentacije ili u žargonu reprezentativaca godišnji odmor, pa se oni odluče opustiti od svakodnevnih stresova što ih uzrokuje bezbrižno sjedanje na klupi ili tribinama.

Popiju koju, odu lijepo u Fontanu, malo ih izbornik kazni, ali više radi medija nego radi sebe, baš im bude lijepo, ali onda dođe nekakava jebena obveza od koje im se diže kosa na glavi. Moraju igrati nekakve kvalifikacije za nekakva svjetska ili europska prvenstva, ali nikako da pronađu smisao u igranju istih. Ono koja je poanta? Već si se prodao, ne gledaju te više Chelsea i Manchester u reprezentativnom izlogu, već samo onom klupskom, ti se nastupi ionako ne plaćaju, pa ostaje što?

Ništa. Nacionalni ponos, igranje za domovinu? Ma kakav nacionalni ponos i igranje za domovinu. Jebo Hrvatsku i sve one idiotske navijače što skandiraju „Igrajte pederi“.

-Šta da to igramo kada se Mile Kitić ne čuje na stadionu, već oni kockasto obučeni idioti? – pitaju se tako hrvatski igrači, a onda dođe Slaven Bilić i umiri ih te im objasni taktiku.

NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I FONTANE. TREBA SE ZABAVITI I NA NARODNJACIMA I NA TERENU.

Više se ti igrači oznoje na narodnjacima, nego što su to učinili na utakmici s Grčkom. Lako je sad, moji momci. Imate sreću što najveći hrvatski izbornik nije živ, jer bi vas sve pobio. Nemate vi pojma što je nogomet. Nogomet je borba za Karlovac, Knin, Vukovar, a vama su to bezvezna gostovanja. Franjo se ovih dana okreće u grobu, na isti onaj način na koji su Grci izokretali velikog stopera Lovrena.

Jebo bi im on majku sporu, kukavičku, plačljivu, neborbenu, neoznojenu, pedersku, antihrvatsku, australsku, totenhemovsku; garantiram vam.

U ovoj priči nisu krivi ni Mamić, ni Marković, ni Srebrić, nego igrači koje boli kurac za hrvatsku reprezentaciju. Kriv je i Bilić, ali ne radi taktike, već zato jer mu u reprezentaciji ne igraju Sammir, Ibanez, Callelo, Morales, Rukavina, Vrsaljko, Badelj, Vida, Subašić, Vukušić, Andrić, Maloča, Tomasov, Sharbini i ostali.

Ne bi oni trebali igrati jer nešto znaju – ne znaju oni ništa – već zato što bi ti momci svim svojim pohlepnim srcem igrali za svoju voljenu domovinu - Prodaju.

A naš junak s početka priče nije igrao da se proda, jer se nikada i nije prodao, ostao je cijeli svoj život u Dinamu. Zašto? Odgovor leži dva metra pod zemljom na Mirogoju ispod nadgrobnog spomenika na kojem piše:

NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I RATA, TREBA POBIJEDITI I NA OVOM I NA ONOM BOJIŠTU.

Ide Kosor preko Učke

Ide Kosor preko Učke
I ona vodi svoje kučke (Karamarka i Bajića op.a.)

Kad je Kosor prešla Učku
Opalila Jakovčiću pljusku

Došla u Pulu, pa opet u Rijeku
Popekla komunjare na peku

Drugovi HDZ-ovci zasadimo cvijeće
Kud se vojska drugarice Kosor kreće

Ova zemlja korupciji robovati neće
Jer se po njoj vojska drugarice Kosor kreće

HDZ-ovci blago li je nama
Kad drugarica Kosor komanduje vama

Ljubav je smisao života

Ljubav, ljubav je smisao života
priča mi Joža Frišćić na šanku dok cigaru mota
Ljubav prema fotelji ne može se ničim mjerit,
reče mi krvavih očiju i ode rakiju potegnit.
Konobar da još jednu, ja izvadim siće,
donesi Joži piće, pa da čujem ostatak ove priče.
On svoj konjak sastavi, pa priču meni nastavi,
vladajuća koalicija je bila na rastavi.
Joža nije mog'o trpit gubitničke svađe,
pa koketira sa SDP-om da se što prije snađe,
njegov je moto: izgubi obraz, ne fotelju,
rađe
Ali SDP se ud'o za Čačića
I sad ga voli ono pravo, pravo
Ajde zdravo, zdravo
Vidimo se na drugim izborima
Evo sad je izgubljen tu, konobar daj još jednu ljutu
Što ćeš Joža sad,
pitam ga kako je naviko - zguza
A njemu kapnu suza
Izvinite ljudi, odo' ja sad pišat
Začu' se pucanj, sva raja poče vrištat,
Izletio sam odmah da vidim što je to
Krvavi pištolj i Mercedes,
Joža se ubio
I Milorad Pupovac, njegov foteljski brat također...