Mnogo se tinte prolilo ovih dana oko hrvatske nogometne reprezentacije i izbornika Slavena Bilića, pa je red da i ja zamastim tastaturu. Odmah nagradno pitanje za vas, poštovani čitatelji: Tko je po Vama najveći izbornik u kratkoj hrvatskoj povijesti kako nogometnoj tako i teritorijalnoj?
a)Ćiro Blažević
b)Mirko Jozić
c)Otto Barić
d)Cico Kranjčar
e)Slaven Bilić
Nisam vam rekao što je glavna nagrada iz prostog razloga, jer sam znao da ćete krivo odgovoriti. Naime, svi ponuđeni odgovori su krivi. Da skratim i da vas dalje ne mučim – najveći hrvatski izbornik u povijesti je glavom i Haagom - Franjo Tuđman. Taj veliki nogometno-ratni teoretičar svoju tici-taca nogometnu filozofiju i teoriju sveo je na samo jednu jedinu prostoproširenu rečenicu koja i dan danas ledi krv u žilama:
NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I RATA, TREBA POBIJEDITI I NA OVOM I NA ONOM BOJIŠTU.
Koliko je taj catenaccio bio uspješan u praksi, a ne samo na papiru vidjet ćemo na primjeru Dražena Ladića. Ne postoji ljudsko biće u Hrvatskoj i dijaspori koje Čakovečkoj mački nije zabilo zgoditak. Ne samo da su mu zabijali svi živući Hrvati, suigrači i Dražen Besek, već i prirodni fenomeni poput bure, juga, maestrala, kao i pripadnici životinjskog podzemlja poput Godfathera Krtice.
No međutim, izbornik Brončanih Franjinjo niti jednog trenutka nije posumnjao u njegove kvalitete. Samo bi ga mobitelom nazvao u svlačionicu i rekao mu dobro poznate riječi:
NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I RATA, TREBA POBIJEDITI I NA OVOM I NA ONOM BOJIŠTU.
Znao je Ladić nastavak, nije mu ga izbornik morao govoriti...a ako se budeš ponašao kao dezerter slijedi kazna: prisilni rad na Golom otoku, zatvor, a ako primljeni gol bude posebno težak moguća je i smrtna kazna. Čakovečka mačka bi stoga na utakmici davala svih svojih sedam života, a ne samo jedan. Osjetili su te njegove živote i veliki Jurgen Klinsmann, i Florin Raducioiu i Dennis Bergkamp. Mačka je, sjećate se, radila čudesa da preživi na zapadnoj francuskoj fronti.
No onda je najveći hrvatski nogometni izbornik u povijesti, nažalost nogometnih zaljubljenika i Haaga, umro i došla su neka druga vremena. Nasljednici najvećeg nogometnog eksperta na ovim prostorima (pa nije valjda bezveze bio predsjednik Partizana), svi redom i Jozić i Barić i Kranjčar i Bilić također su svu svoju nogometnu filozofiju sveli u jednu jedinu prostoproširenu rečenicu koja i dan danas kola žilama reprezentacije.
NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I FONTANE. TREBA SE ZABAVITI I NA NARODNJACIMA I NA TERENU.
Koliko je taj felacio bio uspješan u praksi, a ne samo na papiru, vidjet ćemo na primjeru cijele reprezentacije Hrvatske. Ti likovi preko mjeseca 'naporno' rade za crkavicu od nekoliko milijuna eura, a onda dođe okupljanje reprezentacije ili u žargonu reprezentativaca godišnji odmor, pa se oni odluče opustiti od svakodnevnih stresova što ih uzrokuje bezbrižno sjedanje na klupi ili tribinama.
Popiju koju, odu lijepo u Fontanu, malo ih izbornik kazni, ali više radi medija nego radi sebe, baš im bude lijepo, ali onda dođe nekakava jebena obveza od koje im se diže kosa na glavi. Moraju igrati nekakve kvalifikacije za nekakva svjetska ili europska prvenstva, ali nikako da pronađu smisao u igranju istih. Ono koja je poanta? Već si se prodao, ne gledaju te više Chelsea i Manchester u reprezentativnom izlogu, već samo onom klupskom, ti se nastupi ionako ne plaćaju, pa ostaje što?
Ništa. Nacionalni ponos, igranje za domovinu? Ma kakav nacionalni ponos i igranje za domovinu. Jebo Hrvatsku i sve one idiotske navijače što skandiraju „Igrajte pederi“.
-Šta da to igramo kada se Mile Kitić ne čuje na stadionu, već oni kockasto obučeni idioti? – pitaju se tako hrvatski igrači, a onda dođe Slaven Bilić i umiri ih te im objasni taktiku.
NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I FONTANE. TREBA SE ZABAVITI I NA NARODNJACIMA I NA TERENU.
Više se ti igrači oznoje na narodnjacima, nego što su to učinili na utakmici s Grčkom. Lako je sad, moji momci. Imate sreću što najveći hrvatski izbornik nije živ, jer bi vas sve pobio. Nemate vi pojma što je nogomet. Nogomet je borba za Karlovac, Knin, Vukovar, a vama su to bezvezna gostovanja. Franjo se ovih dana okreće u grobu, na isti onaj način na koji su Grci izokretali velikog stopera Lovrena.
Jebo bi im on majku sporu, kukavičku, plačljivu, neborbenu, neoznojenu, pedersku, antihrvatsku, australsku, totenhemovsku; garantiram vam.
U ovoj priči nisu krivi ni Mamić, ni Marković, ni Srebrić, nego igrači koje boli kurac za hrvatsku reprezentaciju. Kriv je i Bilić, ali ne radi taktike, već zato jer mu u reprezentaciji ne igraju Sammir, Ibanez, Callelo, Morales, Rukavina, Vrsaljko, Badelj, Vida, Subašić, Vukušić, Andrić, Maloča, Tomasov, Sharbini i ostali.
Ne bi oni trebali igrati jer nešto znaju – ne znaju oni ništa – već zato što bi ti momci svim svojim pohlepnim srcem igrali za svoju voljenu domovinu - Prodaju.
A naš junak s početka priče nije igrao da se proda, jer se nikada i nije prodao, ostao je cijeli svoj život u Dinamu. Zašto? Odgovor leži dva metra pod zemljom na Mirogoju ispod nadgrobnog spomenika na kojem piše:
NEMA NIKAKVE RAZLIKE IZMEĐU NOGOMETA I RATA, TREBA POBIJEDITI I NA OVOM I NA ONOM BOJIŠTU.
Post je objavljen 10.10.2011. u 18:09 sati.