Adamovo Rebro u epizodi....pa se to ne konta....

Tu noć, kao da nam je svima, terapija zakazala. Zakazala, u smislu, da lako utonemo u san, nadrogirani.
Samo je Maus (zvan tako radi bijelih miševa, naravno) usnuo. Maus nikada ne može usnuti, treska psihijatrijski krevet, sve buči, dok prolazi delirijum tremens. Ja sam našao način, kako da se uspavam s Mausom u sobi. Dok se on grči i izvija, tresući se, ja hvatam kurac i u ritmu njegova nervoznoga kreveta, zamišljam seks s medicinskom sestrom Sonjom. Svrš me redovito opusti i lako zaspem. A s Mausom u sobi to nimalo nije lako.
Svi ostali su budni.
007 prolazi, čujem ga, hodnikom i ponavlja My name is James Bond. Nikako ne može zapamtiti My name is Bond, James Bond. A obećao je da će vježbati. Moš mislit, nije nijedanput.
Kopitar prolazi kraj njega, šuti kao i uvijek. Odaju ga najglasnije Yasa šlape svih vremena, koje nakon što klepne s njima od psihijatrijske pločice, nastave odzvanjati, mimo njegove volje, bolničkim hodnicima, odbijajući se od zidove lijevo-desno. Kopitara nikad nisam vidio da spava. Uvijek je u kasu.
007 mi je rekao jednom u povjerenju (ipak je on špijun) da ima informacije da on spava, kada mi, nakon podnevne terapije, odemo u pizzeriju na pivu. I dodao je da se boji zaspat kad je netko blizu njega, da ga ne zakolje. Stalno ga prate. Zato cijelu noć hoda gore dole, između naših soba, po tom jebenom hodniku, zaključi na kraju.
Imam osjećaj da je ovo istina, jer je 007 bio smrtno ozbiljan kad mi je ovo govorio, a on, vrag jedan debeli, se vazda nasmije kad kaže grubu riječ i potom zabaci glavu udesno.
Đomba je, također, bio u hodniku. Vikao je da nam svima jebe mater, jer on ne može spavati, a mlad je i mora, jer kako će mu inače proći čirevi i pufice. Neće od insomnie, naravno.
Iz sobe sam, još samo, čuo jedan glas, i to mislim od Beke koja je govorila nešto ovoj trojici. Beke je bila najbrkatija žena na svijetu i mnogi od nas muških su se žaliti profesoru dr. primarijusu Adamu, da upravo i jedino radi nje, bolujemo od impotencije. Adam je govorio da će poduzeti određene mjere glede toga i obrijati Beku, ali to se nikada nije dogodilo, iako nas je Adam čvrsto uvjeravao da nam je impotencija, sto posto, nuspojava Bekinih brkova.
Ja mu nisam do kraja vjerovao, jer kad bih ujutro i u podne popio Prozac, ne bi mi se dizao, a navečer, kad ga ne bih popio, bi, doduše na sestru Sonju koja je pička, ali kakve to sad ima veze.
Misao "ništa od sna" je postajala sve veća i veća mantra. Zamišljao sam sliku Sonje u uniformi s halterima, ali mi se svejedno nije dizao.
Sonja je imala tridesetak godina, udana je, ne znam je li ima djecu. Plava ravna kosa joj pada do ramena, malo je premršava za moj ukus, ispijena u licu, ali zato su joj sike i noge savršene. Guze se ne mogu sjetit, onda bit će da i nije dobra. Svejedno.
Odlučio sam otići do nje i pitat je mogu li je malo dirati po grudima, jer ne mogu spavat.
- Sonja, mogu li te malo dirati po grudima, jer ne mogu spavat - odlučno sam upitao.
- Ti to ozbiljno - uzvratila je smijući se.
- Da!
- Onda dobro, možeš, lud si, pa se to ne konta....

U što ćeš se kladit
da taj dan
kad su dolazili
Kluk, Lobel, Muhlo, Kosenc, Hrvat
i one dvije kurve
Tuga i Buga
nije bilo
juga

Čujem nešto kao do you wanna stres

Sjećam se da je bila rujanska nedjelja, i to prva.
Probudio sam se točno u momentu, kada se snovima preljevala rimska euforija zbog osvojenog scudetta. Pogađate, kortizoli su mi se nekontrolirano izlučili, na percepciju plamteće Fontane di Trevi.
Zraka sunca mi se dijagonalno protezala licem izbjegavajući oči, dok je nos bio zaokupljen mirisom kave.
- Dragi, onako kako ti voliš, precukreno - rekla je.
Na playeru je svirala Super Gut od TBF-a. Kava me započela rastrenjavati, misli ubrzavati i krenuti u potragu za nečim, što je danas na repertoaru, da me cijeli dan, drži pod stresom. Točno sekund prije nego je stres krenuo zauzeti položaj diljem moga tijela, jer sam se sjetio da trebam osekati barku, kurac mi se našao u njenim ustima.
- Ovako voliš, jel da? - rekla je.
Pojebali smo se na mašini za robu. Mašina je bila besposlena, rujan je, manje se znojim, samo kad se seksam, ali mašini to ništa ne znači, jer se seksam gol. Glavom mi je prošla pomisao, da će zato ova druga, od suđa, danas raditi, a to znači da treba, poći u spenzu, kuhati ručak i te pizdarije. Ide mi na kurac što ženi pomažem oko toga, ali, eto, moderno je, svugdje piše da tako treba, pa zato.
- Mali znam savršen restoran, nije skup - rekla je.
Percepcija skupoće moje i njene, nije ista. Ali neka joj bude. Baš sam danas neprepoznatljiv sam sebi, nekako sam sretan. Konobar je donio svježu ribu da izaberemo. I bi svježa. I prva, i druga, i treća, i četvrta što smo je izabrali. I bijasmo zadovolj(e)ni. I tako prođe jutro. Prva nedjelja. Jedinog rujna.
Odlučili smo se okupati usput. Razmišljao sam kako neće biti mjesta za parkiranje kraj plaže, a i lijep je dan, bit će ljudi. Njena usta su prekinula moje misli. Stvarno zna kako moja glava razmišlja (ona dole). Dobar joj je ovaj način argumentiranja, promislih.
- Skreni tamo na onaj makadam - rekla je.
Zadigla je suknju, legla na haubu i primila ga. Lagano. Vrtila se po mom penisu, dok sam gledao, hoće li skinuti lak sa auta, vjenčanim prstenom. Onda je ubrzala, izvijajući bokovima. Jače, jače, pa još jače. Crescendo. Sperma se slijevala po mom ljubljenom laku. Nisam je očistio. Našli smo parking iz nulte. Ljudi malo, more 25, mrtva rujanska bonaca, kafić prazan. Svirao je Zinedin Zidan. Marijuana, ako se sjećam. Kasno popodne.
- Ja ću bijelu i čašu vode - rekla je.
Konobar je donio i grožđe. Bogami je bilo svježe. I prvi, i drugi, i treći, i četvrti grozd. I bijasmo zadovolj(e)ni. I tako prođe popodne. Prva nedjelja. Jedinog rujna.
Na povratku kući ponovno sam razmišljao o parkingu i usranoj sudbini čovjeka. Nije bilo mjesta, naravno. Napad bijesa mi se približavao, kadli jedan izađe, točno, ispred moje zgrade. Uparkirao sam ga. Više volim uparkirati auto, nego kurac. Bolje mi djeluje na psihu.
- Mali, ne zaboravi da imaš nogomet - rekla je.
U početku mi se nije išlo. Svršio sam dva puta, tko će iza toga trčati. Ali kasnije mi je bilo drago. Pobjeda autogolom onog napuhanovića - neprocjenjivo.
Kasnije me je masirala uz neku opuštajuću muziku. Bila je to neka vrsta erotske masaže, primijetio sam. Htjela je još jednom. Što je previše, previše, neverbalno sam joj dao do znanja.
- Ok, mali, drugi put, isto te najviše volim - rekla je.
Nastavila me masirati. Prvi ud, drugi ud, treći ud, četvrti ud. I bijaše zadovolj(e)na.
Ja sam uranjao u san. Sutra moram na poslu riješit......., i na banku,........
Tako prođe večer. Prve nedjelje. Jedinog rujna.