Adamovo Rebro u epizodi....pa se to ne konta....

Tu noć, kao da nam je svima, terapija zakazala. Zakazala, u smislu, da lako utonemo u san, nadrogirani.
Samo je Maus (zvan tako radi bijelih miševa, naravno) usnuo. Maus nikada ne može usnuti, treska psihijatrijski krevet, sve buči, dok prolazi delirijum tremens. Ja sam našao način, kako da se uspavam s Mausom u sobi. Dok se on grči i izvija, tresući se, ja hvatam kurac i u ritmu njegova nervoznoga kreveta, zamišljam seks s medicinskom sestrom Sonjom. Svrš me redovito opusti i lako zaspem. A s Mausom u sobi to nimalo nije lako.
Svi ostali su budni.
007 prolazi, čujem ga, hodnikom i ponavlja My name is James Bond. Nikako ne može zapamtiti My name is Bond, James Bond. A obećao je da će vježbati. Moš mislit, nije nijedanput.
Kopitar prolazi kraj njega, šuti kao i uvijek. Odaju ga najglasnije Yasa šlape svih vremena, koje nakon što klepne s njima od psihijatrijske pločice, nastave odzvanjati, mimo njegove volje, bolničkim hodnicima, odbijajući se od zidove lijevo-desno. Kopitara nikad nisam vidio da spava. Uvijek je u kasu.
007 mi je rekao jednom u povjerenju (ipak je on špijun) da ima informacije da on spava, kada mi, nakon podnevne terapije, odemo u pizzeriju na pivu. I dodao je da se boji zaspat kad je netko blizu njega, da ga ne zakolje. Stalno ga prate. Zato cijelu noć hoda gore dole, između naših soba, po tom jebenom hodniku, zaključi na kraju.
Imam osjećaj da je ovo istina, jer je 007 bio smrtno ozbiljan kad mi je ovo govorio, a on, vrag jedan debeli, se vazda nasmije kad kaže grubu riječ i potom zabaci glavu udesno.
Đomba je, također, bio u hodniku. Vikao je da nam svima jebe mater, jer on ne može spavati, a mlad je i mora, jer kako će mu inače proći čirevi i pufice. Neće od insomnie, naravno.
Iz sobe sam, još samo, čuo jedan glas, i to mislim od Beke koja je govorila nešto ovoj trojici. Beke je bila najbrkatija žena na svijetu i mnogi od nas muških su se žaliti profesoru dr. primarijusu Adamu, da upravo i jedino radi nje, bolujemo od impotencije. Adam je govorio da će poduzeti određene mjere glede toga i obrijati Beku, ali to se nikada nije dogodilo, iako nas je Adam čvrsto uvjeravao da nam je impotencija, sto posto, nuspojava Bekinih brkova.
Ja mu nisam do kraja vjerovao, jer kad bih ujutro i u podne popio Prozac, ne bi mi se dizao, a navečer, kad ga ne bih popio, bi, doduše na sestru Sonju koja je pička, ali kakve to sad ima veze.
Misao "ništa od sna" je postajala sve veća i veća mantra. Zamišljao sam sliku Sonje u uniformi s halterima, ali mi se svejedno nije dizao.
Sonja je imala tridesetak godina, udana je, ne znam je li ima djecu. Plava ravna kosa joj pada do ramena, malo je premršava za moj ukus, ispijena u licu, ali zato su joj sike i noge savršene. Guze se ne mogu sjetit, onda bit će da i nije dobra. Svejedno.
Odlučio sam otići do nje i pitat je mogu li je malo dirati po grudima, jer ne mogu spavat.
- Sonja, mogu li te malo dirati po grudima, jer ne mogu spavat - odlučno sam upitao.
- Ti to ozbiljno - uzvratila je smijući se.
- Da!
- Onda dobro, možeš, lud si, pa se to ne konta....