20
nedjelja
travanj
2008
Nije lijepo raditi popodne
Nije lijepo raditi popodne. Bar u doba godine kada počinje ljeto. To je izgubljen dan.
Dolazim na posao. Ustaljena procedura. Oblačim odijelo, kravatu, odlazim u wc namijestiti frizuru. Moram biti šesan, to je jedina potrebna kvalifikacija za posao koji obavljam.
Puštam vodu s rubineta i kvasim kosu. Kapi mi padaju po odijelu dok otvaram bočicu gela. Prvo dižem kosu s straga, pa sa strane, pa sprijeda. Gledam se u ogledalo i razmišljam da kako se zove ova moja frizura. Prvo što mi padne na pamet je Beckamica, ali neću biti pička, pa ovo drugo što mi padne bit će i konačno. A to drugo što mi je palo je neofudbalerka. Bijah zadovoljan nazivom.
Danas mi se baš ne radi, mislim se. A kada mi se to uopće radi? - pokušavam se sjetiti. Ah da, jedino kad poprčim nešto noć prije, Onda sam hiperproduktivan, dajem sto i više posto mogućnosti, ljubazan sam i smješkam se.
Ali sinoć nisam bio te sreće, kao i mnogih sinoći prije. To je jedini i osnovni razlog zašto mi se ne da.
Uuuuuuuuuh - teško uzahnem i opet se pogledam u ogledalo.
Još pišanje i krećem.
Dolazim do pisoara i osjećam se kao da je smak svijeta. A ja samo idem radit.
Vadim kurac prema pisoaru. Nekako sam napet, neopušten, ne mogu se popišat. Često me hvata ovaj sindrom, da se ne mogu popišat na javnom mjestu, kada sam napet. Razmišljam o Viktorijinim slapovima. Osjećam da pomalo kreće.
I zaista, krene mlaz, ali u tom trenutku u wc uđe operation menager da obavi isto što i ja. Stane odmah do mog pisoara.
- What a bad weather - reče, mislivši na jugo.
- Like always - odgovorim ja.
Onda umuknusmo i pišasmo. Jedan pored drugoga. Samo smo perifernim vidom pogledavali u smjeru susjednog pisoara, i razmišljali. Izgledalo je da traje dugo, da taj mlaz, i moj i njegov, nikako ne prestaje. Valjda taj periferni vid djeluje tako, da usporava vrijeme.
- Lot of work today - prekine on šutnju.
- Yes - odgovorim i nasmijem se - but everything will be fine.
- See you later - otpozdravi i uputi se prema vratima.
- See you later - uzvratim, još uvijek glupo se smijuljeći.
Pogledam se opet u ogledalo, stegnem kravatu, još malo namijestim frizuru, ne skidajući glupi osmijeh s lica.
- Možda on ima puno veću plaću od mene, ali ja imam puno veći kurac od njega - prošaptam si u bradu, namignem odrazu u ogledalu i krenem u nove radne pobjede.
komentiraj (9) * ispiši * #
