31.10.2004., nedjelja

SVAŠTA NEŠTO I nebo je jučer proplakalo. Suze koje bi napojile popriličan broj žednih na svijetu padale su nemilice čitav dan. Kako to obično biva kad je vrijeme takvo uhvatila ne neopisiva dosada. Onaj podmukli osjećaj kad bi silno nešto, a opet ne bi ništa. Pomislila sam da je to idealno vrijeme za pisanje, ali inspiracija se sakrila na vrlo nedostupno mjesto negdje u pozadini sivog prostranstva mojih moždanih stanica. Htjedoh pogledati nešto zanimljivo na TV-u, ali čini se da su program sastavljali neki malodušniji ljudi bez imalo inspiracije. Na kraju se večer svela na pričanje pizdarija i gledanje nekakvog filma koji i nije bio nešto posebno. Kako znamo da poslije kiše uvijek dolazi sunce (iako je bio mrak) situacija se drastično poboljšala odlukom da ponovo pročitam Hitchiker's guide to the galaxy. Iako sam tek počela moram priznati da je knjiga jednako dobra kao kad sam ju čitala prvi put. A ovo je već moje četvrto druženje s istom. Oni koji su ju pročitali znaju o čemu pričam, a oni koji nisu....trebali bi:)) Već si nekoliko dana razmišljam kako je nepravedno što su izbori zakazani za 2.1. Pa veliki broj ljudi uopće neće biti u mogućnosti glasati. To je dan iza Nove godine!!!! Ljudi u velikom broju putuju negdje i vrlo je vjerojatno da će se vratiti ili 2. navečer ili kasnije. Samim time što ih nema neće biti u mogućnosti izvršiti svoju građansku dužnost što ostavlja prostora eventualnim manipulacijama ili odluci manjine koja bi u tom trenutku mogla postati većina. Nisam neki politički tip, ali ipak bih voljela to obaviti. Možda sam u krivu, ali imala sam poriv da to podijelim s vama. Išla sam danas sa starom do Mirogoja srediti grobove drugog dijela obitelji. Kupili smo cvijeća, sjele na grob i radile male aranžmane dobrih sat i pol. Ovo je bio moj prvi pokušaj aranžiranja cvijeća i otkrila sam u tome svoj skriveni talent:)) Volim prčkati i sastavljati stvari pa mi je to baš fino sjelo. Sad sam bila sa frendom na kavi na kojoj mi je otkrio potpuno novi svijet sastavljanja maketa. Iako negdje u podsvijesti znam za makete čitav život nikada mi nije palo na pamet da i sama sastavim neku. A to je ko' stvoreno za mene. Brijem da ću si ovih dana kupiti maketicu nekog broda i primiti se posla. A voljela bih raditi nešto i s drvom, ali uopće još nemam pojma što. Morat ću malo razmisliti o tome. Zapravo imam problem da mi se uopće ne radi ovih dana, a trebala bih. Umjesto da se fokusiram na nešto korisno uporno tražim neke nove i potpuno nepotrebne zanimacije. Nadam se da će me to ubrzo proći jer ovo stvarno ne vodi nikamo. Možda samo jedna maketa:)) Odoh, više mi ništa ne pada na pamet! Uživajte! Joj, sutra se jede patka s mlincima. Ne volim patke, a o mlincima neću ni pričati. Pričam gluposti. Neću više. Bok!

- 19:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

29.10.2004., petak

Sjetimo se anđela Danas sam, prije nadolazeće gužve otišla sa starom na Miroševac. Kako tatina i mamina strana obitelji imaju grobove na različitim grobljima tradicija je da se na Miroševac ide prije Sisveta. Oboružale smo se potrebnim alatom za izradu aranžmana, sjele u auto i krenule. Odmah da vam kažem kako je gužvoviti period već debelo započeo i gotovo je nemoguće naći parking. No, uz malo kruženja i puno sreće naišle smo na mjesto koje je samo čekalo na nas. Kupile smo cvijeće, svaka po lepinju (onu fenomenalno masnu i finu) i ušle smo u tihi dom mnogobrojnih. Odmah se osjetila promjena atmosfere u zraku. Ljudi nakrcani cvijećem i svijećama obilazili su posljednja počivališta svojih najbližih. Neki su malodušno komentirali krajnji neukus pojedinih dekoracija, ali na to se nismo obazirali. Na samom početku, u centralnom dijelu nalazi se skupina grobova. Obratile smo pažnju i vidjele grobove pretrpane cvijećem, svijećama, slikama i porukama. Puno mladih ljudi više nije sa nama. Zov prirode natjerao nas je da skrenemo s puta kako bismo nesmetano mogli odati počast onima zbog kojih smo i došli. Odjednom primijetim grob. Opet netko mlad, pomislim. Pogledam ploču i vidim ime koje znam. Ime čiji je nositelj obilježio moju obitelj. Iako ga nisam osobno poznavala znam da je bio poseban. Jedan od rijetkih mladih bića koji se pamte. O njemu sam slušala najljepše priče s nadom da će i moja djeca biti takva. Zvao se Miran. Na pragu punoljetnosti zauvijek je otišao iz života mnogih. Nenadano, naglo i potpuno nepravedno. Sjećam se koliko je pitanja postavljeno i suza proliveno zbog njegova odlaska. I danas se teška srca o njemu priča. Ipak, bio je poseban. Pomislila sam kako je baš on jedan od anđela koji paze na nas. Uzela sam bijeli cvijet i stavila ga na sredinu njegovog groba. U ime mojih najbližih kojima je on i dalje u mislima. Mali simbol ljubavi prema bijelom labudu koji i dalje plovi našim sjećanjima i vodama vječnosti.

- 18:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.10.2004., utorak

Capoeria Angola Sad kad sam se već lagano ufurala u priču vrijeme je da podijelim svoje dojmove sa vama. Na capoeiru sam krenula prije nekih 2 tjedna (treći je u tijeku). Treninge tri puta tjedno od sat i pol sam od početka herojski odrađivala unatoč nemogućnosti pomicanja određenih dijelova tijela idući dan. Nakon tjedan dana bolovi su uglavnom prestali, a na treninzima dajem sve od sebe što uglavnom rezultira mokrom kosom i litrom popijene vode u procesu. U grupi nas ima oko 12 što je super jer tako svi imamo priliku svladati sve i usput se dobro upoznati i zabaviti. Uz mene još je nekoliko novih ljudi prema kojima stariji članovi pokazuju veliko strpljenje i toleranciju. Dobno se krećemo od 19 - 25 godina što je isto super jer se svi nalazimo u sličnim periodima svojih mladih života. Nakon treninga ponekad se ide na piće gdje se znamo susresti i sa grupom koja trenira capoeriu druge vrste. To je idealna prilika da razmijenimo iskustva i planiramo radionice koje su namijenjene objema grupama. Jučer smo se dogovarali da bi kao grupa išli na novogodišnju radionicu u Italiju čemu se jako veselim. Uopće nije bitno gdje ćemo biti, ali znamo što ćemo raditi. 6 dana učenja od majstora je nešto čemu svi teže, pa čak i ja koja još uvijek nisam ovladala svim osnovama. Rebel je dobro primijetio da je to odličan način ispucavanja loše energije koja se nakuplja u nama i ja se u potpunosti slažem s time. Nakon treninga jedina opcija je da budeš sretan i iscrpljen. Rebel moram ti se zahvaliti jer sam kod tebe našla link za stranice klubova do kojih dugo nisam znala doći. Dakle, hvala:))) Svi koji se žele priključiti ili barem nešto naučiti o cepoeiri mogu naći osnovne informacije na http://www.capoeira.hr/ Svi su dobrodošli bez obzira koliko su se prije bavili ili nebavili sportom. Dođite i družit ćemo se!

- 15:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

24.10.2004., nedjelja

RADNE AKCIJE Kao što i najavih, ovaj vikend bio je rezerviran za maljanje dnevne sobe. Sestrin Odabranik i ja smo se jučer zdušno primili posla u nadi da ćemo danas samo popravljati ono što nam je jučer promaklo. Oh greške. Prerano smo završili s radom pa je moja nadobudna staričica vođena bijesom na tatu zbog njegove bolesti odlučila proširiti pothvat na hodnik i kuhinju. Nakon uvjerljivog protestiranja našli smo se na sredini i svoje smo nadasve stručne zahvate primijenili i na hodniku iliti predsoblju. Moram vam priznati da sam toliko uživala da je čak pao i zaključak da bih zasigurno bila zidar ili stolar da sam kojim slučajem rođena kao muško. Odmah da vas zaustavim, ne radim u fušu i neću vam maljati sobe:))) Iako sam vrlo dobro svladala i terminologiju i praksu. Loša stvar je što sam zbog čitave priče propustila radionicu capoerie kojoj sam se jako veselila. S obzirom da me još uvijek pere početnički entuzijazam, koji umjesto da pada raste sve više i više jako sam željela otići na radionicu koja okuplja gomilu ljudi koji stvarno znaju capoeriu. Bila bi to idealna prilika da naučim svašta nešto, ali eto...bit će još radionica. Sutra je Gipsy Budapest Orchestra u Lisinskom. I to sam jako željela ići pogledati. Zamislite 200 violina koje sviraju cigani (nevjerojatno muzični ljudi)!!!! Uglavnom, zvala sam za karte, ali zbog trenutne suše mog financijskog jezera nisam u prilici izdvojiti 300-400 kuna koliko karte koštaju. A niti znam nekog tko bi išao sa mnom za te pare. Ali, maloprije je došla susjeda da bi mi možda mogla srediti kartu, ali znat će tek sutra popodne. I ako bude karata, ne zna da li će biti jedna ili dvije. Cijenim ja trud i stvarno mi nije bed otići sama na takav koncert, ali kaj ako dobijem dvije karte i nikog ne uspijem organizirati da ide samnom. TO bi mi svakako bio bed. Predobar je koncert da bi karte ostale neiskorištene. I još, ako dobijem karte onda ću morati propustiti trening što mi isto nije baš po volji. Velika dilema oko banalnih stvari. Možda ne dobijem niti jednu kartu pa mirne duše odem na trening i ispucam se ko životinja:))) Kako bilo da bilo, dobro je. Mda, stara je jako ljuta na starog jer se ne pazi, a bolestan je i trebao bi paziti. Još uvijek je u bolnici i već se bio skoro oporavio i onda je zeznuo stvar i sad mu je opet loše. Kužim ja da je ona ljuta i zašto je juta. Dapače, slažem se s njom, ali nemreš nabijati svoju ljutnju čovjeku koji leži bolestan. Iako je to već poput neke njihove perverzne igre u kojoj su uloge podijeljene davno prije no što sam ja to bila u stanju shvatiti. On se osjeća zapostavljeno (???) pa se razboli (jako) pa završi u bolnici. U tom trenutku stara skače na vrat svim doktorima na ovome dijelu svijeta i naređuje (???) im da ga izvuku iz govana. Ako kažu da ne mogu onda ih počne daviti tako jako dok god oni ne dožive prosvjetljenje. Obično izdrže oko 10 minuta. Onda stari dobije svu moguću pažnju pa mu bude bolje. Kad skuži da je na putu oporavka onda počne zajebavati osoblje zbog njihove nekompetencije i neprofesionalnosti. Zatim počne raditi pizdarije koje mu direktno škode i bude mu gore. Onda se stara naljuti (u toj smo sad fazi), ne dođe mu u bolnicu, na mobitel ga ispičkara za sve njegove grijehe, on se pokunji i postaje medicinski fenomen zbog brzine oporavka. Vraća se doma, ona trčkara oko njega nekih tjedan dana, on to debelo koristi. Njoj to dopizdi pa mu opet očita bukvicu nakon čega on bude dobar idućih tjedan dana nakon čega se polako vraćaju na početnu točku svog kruga koji samo čeka kad će se opet zavrtiti igra.

- 20:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.10.2004., petak

savim mala neuroza:) Jučer sam se primila sređivanja jednog dijela svoje sobe. S obzirom da je soba relativno mala fascinantno je koliko stvari u nju stane i kako se obično pospremanje oteže na epizode koje počinju nalikovati mrskim mi sapunicama koje traju vječno. No, rezultat nakon obavljena posla pruža mi osjećaj zadovoljstva isto kao i kad pročitam u novinama da neka od brojnih sapunica dolazi svome kraju. Ipak, zadovoljstvo je znatno veće jer se radi o mom sobičku. Krenulo je sa sređivanjem poslovnih papira. Kako sam po prirodi vječiti zagovornik kreativnog nereda na granici s kaosom logično je da se u sobi nije moglo više hodati, a kamoli pronaći neki vrlo bitan dopis u danom trenutku. Ambiciozno sam izvukla sve papire koji su se našli na vidiku i poslagala ih bez nekog reda po krevetu. Kamo da ih stavim? Osvrnem se po sobi i shvatim da moram srediti čitav stol, ladice i okolicu kako bih našla primjereno mjesto za tako važne stvari kao što su papiri:)) Pobacala sam dvije vreće smeća, našla hrpu praznih kutija od ovog ili onog koje su samo skupljale prašinu i priječila slobodno kretanje svim nadobudnim dušama koje su željele provesti više od tri sekunde u mojoj maloj rezidenciji. Iza tih kutija naišla sam i na stoljetnu prašinu i paukove nastambe koje mi se same po sebi gade. Nemilosrdno sam uključila usisavač i poput neurotične babe uništila te mrske mi pojave. Onda mi je palo na pamet da bih baš mogla razmjestiti malo namještaj po sobi (neuroza naslijeđena od majke) pa sam i to obavila. Tijekom čitavog procesa naišla sam i na gomile fotografija koje već kume i mole za nekakvim sistematskim razvrstavanjem, ali više nisam imala snage za to. Umjesto toga, skupila sam ih po sobi i uredno poslagala u jednu kutiju gdje će čekati neku bolju priliku za taj majstorski pothvat. A sve je počelo sa starom koja je u naletu nervoze odlučila da nas dvije trebamo pofarbati dvije sobe u našem stanu. Uvukla me u auto i otišli smo kupiti sve potrepštine. Mislim da nas sutra i prekosutra očekuju radne akcije sa još kojim potencijalnim razmještanjem namještaja po stanu. Oh da, sinoć sam se prvi put vozila gradom onako legalno, s vozačkom i van auto-škole. Moram skromno priznati da sam to vrlo solidno odradila. Ljudi mislim da niste u opasnosti, barem ne još:))) Ljubac svima!

- 14:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.10.2004., utorak

Položila sam!!! Hahahahahaha, nakon cjelojutarnje agonije iščekivanja konačno sam ušla u auto i svjetski odvozila ispit i položila!!!! Čuvajte se ljudi jer evo na cesti još jedne budale:)))) Idem sad malo spavati jer me ovo jako iscrpilo.

- 14:12 - Komentari (25) - Isprintaj - #

18.10.2004., ponedjeljak

JUHUUUUUUU! Kao što vidite otkrila sam kako staviti linkove meni dragih ljudi na ovu moju laičku stranicu. Tko zna, možda postanem prava hakerica pa uspijem staviti i koju fotkicu i promijeniti boje i još štošta nešto ponešto o čemu još uvijek nemam pojma:))) Ovo je bio u potpunosti nebitan korak za čovječanstvo, ali ogroman napredak za mene:))) Osjećam se jako talentirano:))) Dakle, kritike nisu dozvoljene. Primam samo pohvale:))) Sutra imam vozački. U svoje 24 godine do sada nisam našla vremena da to obavim te uhvatim i taj djelić kulture urbanog življenja. U biti, uopće mi se ne vozi. Kad je toplo. Ali sad nastupaju zimski dani pa mi je i motivacija porasla. No, sada je i zadnji čas da to konačno zbavim. Naime, prije gotovo godinu dana sam upisala vozačku školu. Obavila liječnički, predavanja, položila ispite iz prve i krenula na vožnju. Tu su počeli problemi jer sam obaveznih 30 sati rastegnula na 40 koje sam uspjela odvoziti u, nećete vjerovati 6 mjeseci!!! Kako mi je to uspjelo, nemam pojma, ali dogodilo se. Ambiciozno sam pristupila vozačkom prvi put i isto tako ambiciozno upala u zabranjeni smjer kretanja motornog vozila te je to bio kraj mog prvog pokušaja. No, kako se zna da se prvi mačići u vodu bacaju tako to nisam uzimala previše k srcu. Odvozila sam još obavezna tri sata i krenula po drugi put polagati s uvjerenjem da sigurno prolazim. Instruktor i ljiga iz komisije pričaju pizdarije čitavo vrijeme dok se ja znojim, ali ponosno i sigurno sam sve to odvozila...u drugoj:) Dođem na poligon sigurna u svoju pobjedu kad mi ljiga veli da me iz principa neće pustiti jer se vozim previše u drugoj???? A kak da se vozim po prekrcanoj Zvonimirovoj??? I još me ljiga onak patronizirajući primi za nos i veli da idući put sigurno prolazim. Brzo sam izašla iz auta jer bih mu inače svašta izgovorila čega bi me kasnije sigurno bilo sram. Sva luda zbog nanesene mi nepravde pismeno sam se žalila HAK-u. Lopovi jedni prefrigani pritisli su mog instruktora tak da me siroče zvao da će on platiti nadolazećih 700 kuna za idući pokušaj sam da ne dižem frku. Prije no što sam mu poklopila slušalicu (dupelizac jedan slaže se sa svim što ljige iz HAK-a kažu) objasnila sam mu da to neće biti potrebno jer ipak stvar je principa. Iako bih zasigurno našla milijun boljih načina da potrošim tu lovu. Dugo nakon toga nisam željela ni razmišljati o vozačkom, a kad su me moji doma natjerali išla sam prijaviti i treći pokušaj. Instruktor je bio na godišnjem, pa niš od toga, onda sam ja otišla na more pa opet niš, pa sam imala gužvu s poslom pa je i dalje to čekalo i onda sam prošli tjedan krenula na ta tri obavezna sata da bih sutra mogla položiti ispit koji mi je zgadio vožnju za sva vremena. Ne bih ja to ni sutra obavila da mi preksutra ne istječe liječnički. Dakle, ak padnem onda bih morala sve ispočetka, a to mi ne pada na pamet. Znači sutra je sudbonosni dan. Ak položim super, a ak ne položim vjerujem da se nikada više neću odlučiti na novi pokušaj i ostat ću vječiti pješak u gradu koji je i bez mene pretrpan autima.

- 21:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Nevolje u raju Oduvijek sam vjerovala da sam dijete sreće. Rođena i odrasla u predivnoj obitelji punoj ljubavi i topline razvila sam poštovanje i zahvalnost prema onome što mnogi nazivaju srećom. Nikada mi ničega nije falilo, uvijek sam imala obitelj s kojom sam mogla podijeliti veselje, tugu, zabrinutost i entuzijazam. Okolina puna potpore i razumijevanja mazila me i pazila istovremeno me pripremajući za život van našeg malog svijeta koji nije uvijek onakav kakvog smo ga zamišljali kao djeca. Poput svake klinke i ja sam zamišljala svoj život poput bajke u kojoj zajedno sa svojim najbližima živim sretno do kraja života. Tada se kraj činio poput otrcane fraze izmišljene od manje sretnih. Moji bližnji i ja biti ćemo zajedno zauvijek. Ništa me nije moglo uvjeriti da će biti drugačije. Godine su prolazile i ja sam sa sažaljenjem gledala na one manje sretne. No, sreća nije vječna. Ili možda ima svoje uspone i padove poput ostalih stvari u životu. Dugo sam negirala očite znakove da i mene sljeduje isto. Postepeno je došlo vrijeme za naplatu. I to u ratama. Prije puno godina moj je mali raj zauvijek uzdrman u samim temeljima. Podmukla boleština zahvatila je mog prvog i jedinog heroja. Onog istog koji je previjao moje pelene, učio me hodati, ljubio moja ranjena koljena, budio me najljepšim glasom i pričao najljepše priče na svijetu. Onog istog kojem sam uvijek bila princeza, koji me tješio u naletima neizmjerne tuge toplim riječima ohrabrenja i zagrljajima kojih nitko drugi nije bio dostojan. Nema dovoljno riječi koje bi opisale ono što smo mi. Nema niti jedne prave riječi. Već godinama gledam kako njegova životna energija pada. Kako polako nestaje sve ono što ga čini mojim herojem. Polako se gasi i ja tu ništa ne mogu napraviti. Želim se vratiti u prošlost i u šetnji s njim slušati o prinčevima i princezama, vilenjacima i čarobnjacima, vjetrovima i zvijezdama. Želim da me ponovno uči voziti bicikl, želim opet proplivati na njegov rođendan, želim da je zdrav. Ne želim da ode od nas. Sve je očiglednije da se bliži kraj. Možda opet izvuče kratkoročnu pobjedu i ostane još neko vrijeme. Jedino što ga drži je nevjerojatna volja za životom i ljubav prema svima nama. Ne želi se predati, ali sve mu je teže i teže. Nitko od nas ne može zamisliti život bez njega. Čini se da se onda gubi sav smisao. Vjerojatno pretjerujem jer se stvarno čini da ćemo se imati još neko vrijeme. Ali upozorenja su sve učestalija. Više nema mjesta za borbu. Sad je sve na sudbini i sreći. Imamo li mi svi zajedno toliko sreće da budemo zajedno još puno vremena? Sve je više pitanja u mojoj glavi na koja ne želim znati odgovor. Želim opet živjeti u onoj bajci kojoj se kraj ne nazire. Konkretan kraj je još uvijek tabu tema iako se svi na svoj način pripremamo za njega. Nadam se da će najveće srce na ovome svijetu izdržati još puno vremena i kucati za sve nas, u ime ljubavi.

- 00:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.10.2004., četvrtak

Umro je Supermen! Bila je to vijest koja me pogodila na čisto dječjem emotivnom nivou. Dakle, bijah dosta pogođena. Moj prvi heroj (izuzev tate naravno, jer on je ipak van svake konkurencije), čovjek koji je bio utjelovljenje borbe protiv zla, a kasnije borbe protiv bolesti. Čovjek bi pomislio da mu je Kripton osigurao barem malo duži životni vijek od nas običnih smrtnika, a ne kraći. Bio je pravi Supermen i van malih i velikih ekrana. NJegova volja i upornost da pobijedi nepobjedivu bolest je bila dostojna titule koju i dalje nosi u mom srcu. Jako mi je žao. Pružao je nadu svim onima koji su je okrutnim spletom okolnosti već davno izgubili. Ostao je nepokolebljivog duha do samog kraja, a sad ga više nema. R.I.P. Superman!

- 15:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

13.10.2004., srijeda

Evo me! Bemu miša kak je hladno!!!! Jeste li vi to vidjeli ljudi? Još prošli tjedan je bilo relativno ok, ali sada... nemam riječi. Iskreno, jako puno uzbuđenja ispunilo mi je dane tak da nisam imala vremena sabrati misli i pretočiti ih u riječi. Svratila sam u par navrata na par minuta da vidim tko što piše i o čemu razmišlja, ali emocije su me preplavile tak da nisam mogla sročiti niš prepametno (niti to namjeravam sada:))). Što se hotela u kojem sam podlo okradena tiče, niš nisam riješila. Uspjela sam se dočepati silnog alkohola, vode i sokova koji su ostali, ali o nestalim stvarima nitko ne želi pričati. Ono što sam uspjela riješiti je da neću platiti ostatak koji sam im dugovala za večeru, a možda još dobijem i neku pinku od njihovog osiguranja, ali nekako sam skeptična prema tome. Bilo nam je u planu napraviti medijsku hajku, ali odustali smo i od toga. Previše je to energije za krivu stvar. Ma, bili smo dogovorili gostovanje kod Milića u nedjeljnom dnevniku, ali pritisnuli su ga s vrha tak da nam je otkazao. Onda smo trebali imati pola sata na radio Sljemenu, ali i oni su suočeni s istim tegobama. Kako su to ljudi koji su nam stvarno uskočili kad je to bilo potrebno zaključili smo da ne treba inzistirati i uvaliti ih u nevolje. Odlučni smo u namjeri da provedemo ideju do kraja pa ćemo se proširiti na čitavu nam lijepu našu i uključiti više ljudi s manje novaca jer oni ipak imaju veće srce. Pokušat ćemo spojiti ugodno s korisnim. Organizirat ćemo utakmice za invalide, a koncerte za pučanstvo. Nadam se da će to naići na bolji odaziv. Toliko o tome. Krenula sam u ponedjeljak na capoeiru. To je afričko-brazilska borilačka vještina bez kontakta (što je jako bitno jer bih inače dobila puno batina, a to ne želim:))). Onako laički (kakvo je i moje trenutno znanje) radi se o super mješavini plesa, ofenzivno/defenzivnih pokreta, sviranja i pjesme. Treninzi traju po sat i pol tri puta tjedno. Čim ovo napišem pičim na svoj drugi trening. Uglavnom, tamo sam hopsala i stoički sam to podnijela, ali me zato još uvijek apsolutno sve boli. Shvatila sam da posjedujem neke mišiće koji su do sada trunuli u tišini mog organizma, ali sad se javili u obliku nevjerojatne boli. Ali proći će to, a ja ću moći raditi razne akrobacije za koje sam do sada znala samo iz filmova:)) Ako je netko zainteresiran za to treninzi se odvijaju u Gundulićevoj 12 (u dvorištu ima dvorana), ponedjeljkom, srijedom i petkom od 19-21:30 sati. Mjesečno to košta 180 kuna i jedina stvar je da trebate imati bijelu opravu (hlače, majicu i tenisice), ali ako ju nemate tolerirat će vam dok ju ne nabavite. U ovoj grupi ima svega 10-tak ljudi što je cool jer tako imate priliku stvarno svladati dosta stvari. U grupi koja je iza nas ima milijun ljudi, uglavnom šminkera kojima je to cool iz nekih drugih, meni nepoznatih razloga. A sada, dame i gospodo, najveća od svih vijesti. Sister je trudna!!!! Postat ću teta (ali ako me bebač ikada tako nazove ne odgovaram za posljedice, vi ste mi svjedoci:))). Prije nekoliko dana morala sam ići po test jer je sisterica još uvijek željela čekati da procuri. Kupila sam ga, pročitala upute, sve joj objasnila i uputila ju na zahod. Umjesto tri minute čekali smo svega 30 sekundi da se obje crte pokažu i promijene njoj život, a meni perspektivu zauvijek:))) Ono najgore je što sam do sinoć morala šutjeti o tome. Tek je jučer smogla snage da to kaže cijenjenom nam roditeljstvu koje se razgalilo od sreće. Čitavo vrijeme zuje po kući i jedan drugoga zovu ej bako, ej djede:) Jako su smiješni. Onda su Sister i Odabranik došli na večeru da starcima ispričaju sve o svojim planovima i osjećajima nakon čega smo stara i ja herojski smlatile bocu šampanjca (Odabranik i stari su se držali vina, a Sister, kak se i spada, pila je sokiće čitavo večer). Ono što je najsmješnije je da će bebač doći taman oko mog rođendana:))) I to je to. Danas sam čitav dan visila po bankama i inim dosadnim ustanovama, ali sad idem po još jednu dozu boli. Koja je brčina zavladala vani sve mi je bed opet izaći:( Pusa svima!

- 17:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

07.10.2004., četvrtak

Niti jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno Neki od vas su primijetili da me zadnjih dana nije bilo. Razlog tome je bila velika zauzetost oko organizacije završetka one akcije o kojoj sam vam već pričala. Taj fijasko se odvijao početkom tjedna u jednom od "respektivnijih" hotela naše nam metropole. Uz dosta organizacijskih propusta (iza kojih čvrsto stojim jer ipak se još učim) dogodile su se dvije loše stvari. Prva je činjenica da ljudi uopće nisu zainteresirani da pomognu invalidima u stvaranju prihvatljivijih uvjeta života i da se barem malo bolje integriraju u svakodnevicu nas "zdravih". Rezultat toga je sramotno slab odaziv svih vodećih kompanija za sudjelovanje na takvoj inicijativi. Poslali smo pozivnice i katalog ogromnom broju naših firmi i svi nam daju deklarativnu podršku, tapšaju po ramenima i hvale nas na sva usta, ali sve staje na tome. Kad ih pitamo da li bi podržali našu inicijativu svojim prisustvom na završnici svi imaju iste izgovore (čast rijetkim iznimkama čiji su se predstavnici udostojali doći): žao nam je, ali nemamo predviđen budžet za takve stvari (nije sve u novcu, dođi, ne moraš ništa kupiti); budžet nam je ispunjen za ovu godinu; žao nam je, ali nismo u mogućnosti sudjelovati zbog drugih obveza. Sve to možda i je tako, ali nekako sumnjam da baš SVI (osim časnih iznimaka) ne mogu poslati barem nekolicinu ljudi. Uz to javila se sumnja da se firme ne žele vezati uz invalide. Ljudi još uvijek gledaju na to kao na neku sramotu i ne žele imati ništa s tim. Hipohondri i homofobi među njima vjerojatno misle da je invalidnost prelazna. To je bila prva loša stvar koja se dogodila zbog koje smo mi u organizaciji odlučili odgoditi aukciju za neku drugu zgodu. Ipak, nije fer prema svim velikim imenima naše sportske elite da se njihove stvari prodaju za neku siću. Druga stvar. Unutar programa željeli smo održati tombolu za sve uzvanike. Prikupili smo super fond nagrada koje su nam naši sponzori velikodušno donirali u tu svrhu. Bilo je tu svega, od kišobrana, ruksaka, tenisica, mobitela pa sve do putovanja. Kako smo obećali sponzorima da će se ta tombola odvijati unutar aukcije odlučili smo i to odgoditi. Unatoč svim tim odgodama večer je bila sasvim u redu. Jelo se, pilo i plesalo. Sve je bilo uređeno da se izbjegne totalna katastrofa. Na kraju, kad je većina uzvanika otišla malo smo se opustili u našoj pažnji. Ja sam otišla u susjedni salon zahvaliti muzičarima na super svirci i atmosferi, a ostali su pričali s još nekolicinom preostalih gostiju. Konobari su već počeli raspremati stolove i spremati stvari. Ja sam se zadržala u drugom salonu nekih 10-15 minuta. Kad sam izašla imala sam što vidjeti. Bolje rečeno nisam. Svi, ali SVI poklon paketi su nestali!!! Dva dugačka stola koja su do maloprije bila prepunjena svime i svačime zjapila su prazna. Nisam mogla vjerovati. Otišla sam do drugih u organizaciji da provjerim nisu li bili vrijedni i sve to već spremili. Nisu. Sve je jednostavno nestalo. Da ponovim, sve stvari namijenjene tomboli čija sredstva idu u humanitarne svrhe ukradene su unutar par minuta. Idući dan otišli smo u dotični hotel sa službenim dopisom i listom nestalih stvari. Gledali su nas kao da smo s druge planete. Da šta nismo postavili zaštitare. U neku ruku imaju pravo, sada to znam, ali za što plaćam nekoliko desetaka tisuća kuna? Nema te kuhinje koja je toliko dobra, ali usluga i sigurnost mušterija bi trebalo biti nešto što opravdava cijenu. Opet idući dan smo otišli u hotel na sastanak s proširenim sastavom njihovog osoblja. Zaključili smo da svi želimo da se to riješi u tišini i da želimo da policija dođe (oh greške). Došao je jedan autohtoni predstavnik čuvara zakona (onaj pravi iz viceva) i odslušao što mu predstavnici hotela imaju za reći (uz redovite komentare koji su u pravilu započinjali s jebiga). Nas ništa nije pitao, ali morali smo otići s njim u stanicu da damo izjavu. Skoro tri sata smo čamili u toj ustanovi ne bi li dali izjavu, ali ništa se nije dalo napraviti. Oni su samo nekompetentna bagra needuciranih ljudi korumpirani od strane moćnijih. I tak sam vam sva frustrirana odlučila da ne želim prekršajnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja jer bi me to dovelo do daljnjih neugodnosti pred sponzorima i ljudima dobre volje koji su nas podržali i bili nam pri ruci kad god je to bilo potrebno. I kaj da si čovjek misli nego da stvarno niti jedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno. Samo se pitam kaj se dogodilo s onim dobro se dobrim vraća.

- 23:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #

03.10.2004., nedjelja

SESTRA SE UDAJE! Otišla sam sinoć do sestre sa njuškicom (koja je btw gotovo potpuno ozdravila:) na pričanje. Od kad smo se vratile s mora nemamo baš vremena pa nadoknađujemo propušteno vrijeme maratonskim druženjima petkom ili subotom. Sister, Odabrani i ja pričamo o svemu i svačemu (ali stvarno, protrancali smo sve - od knjiga, posla, problematike visokog školovanja, filozofskih predavanja/čitaba/seminara..., pa sve do smrtne kazne) i Sister ga u jednom trenutku pogleda i pita da li m ismije reći. Isti čas sam znala o čemu se radi:))) "Hm, draga, znaš...mi smo se odlučili vjenčati." - i tu nastupi srećom izazvano crvenilo:))) Jako mi je drago! Moram vam to priznati. Meni je Sister najbliža osoba u životu i čitav život smo bile i jesmo jako povezane. Od rođenja znam ju kao osobu koja je puno romantičnija, senzibilnija i osjetljivija od mene i u vječnoj je potrazi za onom pravom ljubavi. Gledala sam sve te veze u kojima se našla i iz kojih je izlazila redovito povrijeđena ili razočarana. Sve teže se otvarala ljudima i duboko unutra nije bila sretna. Iako se skrivala iza do savršenstva razrađenog obrambenog mehanizma koji je odavao jednu vrlo zadovoljnu osobu, ja znam da to ipak nije bilo tako, koliko god ona šutjela o tome:) I onda je na mala vrata u njen život ušao Odabranik...i ostao:))) Ona je konačno našla ono čemu je težila - zadovoljna je, zaljubljena, voljena... Vjenčanje će se odviti u veljači jer tada su se upoznali. Kako sami kažu, malo znaju o tome kako će to vjenčanje izgledati, ali to na koncu nije ni bitno:)))

- 20:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

02.10.2004., subota

vjera u što? Drago društvo, ovih dana, u kratkim trenutcima slobodnog vremena čitam super knjigu za koju je većina vas sigurno čula (ako ne i pročitala). Radi se o Da Vincijevom kodu, autora Dan Browna. Iako sam tek negdje oko polovice iste odlučila sam podijeliti sa vama neke dijelove te fenomenalne čitabe. Zašto to radim? Osim što mi je knjiga totalni mrak prije par dana sam kod NeMoguOtrpit pročitala kako svi pljuju po Crkvi i vjeri i kako se našao povrijeđen jer sebe smatra vjernikom u Boga i Crkvu. Osobno, ne vjerujem u Crkvu kao instituciju jer smatram da nije bit u organizaciji i politici već u osobnom vjerovanju i širenju dobra oko sebe (iliti važnije je poštivati 10 zapovijedi nego ih znati ko' pjesmicu napamet). Što sad jedan bestseller ima sa svime time? I zašto je uopće bestseller? To je jedan od rijetkih primjeraka popularno navedenih činjenica od kojih masu nisam znala prije no što sam se bacila na čitanje knjige. Tko zna, možda i vas navedem na isto:))) Dakle, krećemo s citatima: "Mnogo ih je od obmana i lažnih čuda napravilo zanat varajući naivni puk." "Zavodi nas slijepo neznanje. O, bijedni smrtnici, otvorite oči!" - Leonardo Da Vinci "...Sve što trebaš znati o Bibliji sažeo je veliki kanonski doktor Martyn Percy u jednoj rečenici: Biblija nije stigla faksom iz raja." "Biblija je ljudski proizvod... Biblija nije pala s neba. Napisao ju je čovjek, kao povijesni zapis nemirnih vremena i razvila se kroz nebrojene prijevode, dodatke i revizije. U povijesti nikada nije postojala definitivna verzija Biblije." "Isus Krist je bio povijesna ličnost s nevjerojatnim utjecajem, možda najzagonetniji vođa na svijetu, koji je bio sposoban nadahnuti ljude...Prilikom sastavljanja Novog zavjeta razmatralo se više od 80 evanđelja, a opet samo je relativno nekoliko izabrano da uđe u njega..." "Tko je odlučio koja će evanđelja ući u Novi zavjet?" "Aha! Fundamentalna ironija kršćanstva! Bibliju, onakvu kakvu je danas poznajemo, kolacionirao je rimski car Konstantin veliki, koji je bio poganin." "Mislila sam da je Konstantin bio kršćanin." "Teško. Cijeli svoj život je bio poganin koji je primio sakrament krštenja tek na svojoj smrtnoj postelji, preslab da se pobuni protiv toga. U Konstantinovo vrijeme, službena rimska religija bila je obožavanje sunca - kult Sol Invictus ili Nepobjedivog sunca - a Konstantin je bio njegov glavni svećenik. Na nesreću za njega, Rim su u to vrijeme obuhvaćali sve veći vjerski nemiri. Tri stoljeća nakon Kristova raspeća, Kristovi sljedbenici množili su se nevjerojatnom brzinom. Kršćani i pogani počeli su se sukobljavati i taj sukob se toliko raširio da je prijetio raskoliti Rim na dva dijela. Konstantin je odlučio da se nešto mora učiniti po tom pitanju. Godine 325. poslije Krista, odlučio je ujediniti Rim pod jednom zajedničkom religijom. Kršćanstvom." "Zašto bi car poganin izabrao kršćanstvo ta službenu vjeru?""Konstantin je bio odličan poslovni čovjek. Vidio je da je kršćanstvo u usponu i jednostavno se kladio na konja koji je ionako već pobjeđivao. Povjesničari se još uvijek dive genijalnosti kojom je Konstantin obratio pogane koji su obožavali sunce u kršćane. Stapanjem poganskih znakova, datuma i rituala u kršćansku tradiciju koja se sve više širila, stvorio je jednu vrstu hibridne vjere koja je bila prihvatljiva objema stranama." "Tragovi poganske religije u kršćanskoj simbolici ne mogu se poreći. Egipatski sunčevi diskovi postali su aureole oko glava katoličkih svetaca. Prikazi Izide kako doji svog čudesno začetog sina Hora postali su predlošci za suvremene prikaze Djevice Marije i djetešca Isusa. A gotovo svi elementi katoličkih rituala - tamjan, oltar, napjevi i pričest, čin "jedenja Boga" - uzeti su ravno iz ranijih poganskih religija." "U kršćanstvu ništa nije originalno. Pretkršćanski bog Mithras - zvan Sin Božji ili Svjetlo svijeta - rođen je 25. prosinca, umro je, pokopan u kamenoj grobnici, a potom uskrsnuo tri dana kasnije. A inače je 25. prosinca i datum rođenja Ozirisa, Adonisa i Dioniza. Novorođenom Krišni također je kao dar doneseno zlato, tamjan i mirta. Čak je i kršćansi sveti dan u tjednu ukraden od pogana...Izvorno su kršćani slavili židovski Sabbath ili subotu, ali Konstantin je to promijenio tako da se taj dan poklapa s poganskim štovanjem sunca. Do danas većina vjernika koja ide nedjeljom u na misu nema pojma da je to povezano s poganskim danom u tjednu kad se štovalo sunce - a to je nedjelja." "I sve je to povezano sa s gralom?" Tako je. Tijekom stapanja vjera, Konstantin je morao ojačati tu novu kršćansku tradiciju i održao je slavno ekumensko okupljanje poznato pod nazivom Prvi opći koncil kršćanske crkve u Nikeji. Na tom se skupu raspravljalo i odlučivalo o puno aspekata kršćanstva - datumu Uskrsa, ulozi biskupa, provođenju sakramenata i, naravno, Isusovom božanstvu... do tog trenutka u povijesti na Isusa su njegovi sljedbenici gledali kao na smrtnog proroka...velikog i moćnog čovjeka, ali ipak čovjeka. Smrtnika...Isusovo uspostavljanje za "Sina Božjega" službeno je predložio i izglasao Koncil...utvrđivanje Isusova božanstva bilo je presudno za daljnje ujedinjenje Rimskog carstva i novi temelj političke moći Vatikana. Službenim utemeljenjem Isusa kao Sina Božjeg, Konstantin je Isusa pretvorio u božanstvo koje je postojalo izvan okvira ljudskog svijeta, biće čija se moć nije mogla osporiti. To ne samo da je spriječilo daljnja osporavanja kršćanstva od strane pogana, nego su se po novom Kristovi sljedbenici mogli iskupiti jedino putem utemeljenog svetog kanala - Rimske katoličke crkve... Sve se svodilo na to tko će imati moć. Krist kao Mesija bio je presudan za funkcioniranje Crkve i države. Veliki broj znanstvenika tvrdi da je rana Crkva doslovno ukrala Isusa od njegovih izvornih sljedbenika otimajući njegovu ljudsku poruku, obavijajući je neprobojnim plaštem božanstva i koristeći je kako bi proširila svoju moć..." Ima tu još gomila jako interesantnih činjenica - od dokazanih tvrdnji da su Marija Magdalena i Isus bili par do toga da je Isus želio da baš ona utemelji crkvu. Čak su detaljno opisane i "greške" koje je Da Vinci napravio u svojoj "Posljednjoj večeri" koje prkose svemu što nas Crkva uči. Čemu sad sve to? Od kad znam za sebe jako često na površinu dolazi pitanje vjere u Boga i Crkvu. Iz puno razloga odabrala sam da ne vjerujem u Crkvu, za Boga nisam sigurna, ali vjerujem u nadu, ufanje i ljubav i pokušavam to primjenjivati u svojoj svakodnevici. Uniformirana vjera kakva nam se prezentira od malih nogu prodaje priču koju ja jednostavno ne želim kupiti. Previše je tu nepoznanica, pretpostavki i selekcije informacija da bi mi se nametnulo vjerovanje kao takvo. Kako su ostale informacije prilično nedostupne laicima poput mene odlučujem se za vjeru u sebe, ljude oko mene i užitak življenja. Živjeli!

- 16:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #