29.10.2004., petak

Sjetimo se anđela Danas sam, prije nadolazeće gužve otišla sa starom na Miroševac. Kako tatina i mamina strana obitelji imaju grobove na različitim grobljima tradicija je da se na Miroševac ide prije Sisveta. Oboružale smo se potrebnim alatom za izradu aranžmana, sjele u auto i krenule. Odmah da vam kažem kako je gužvoviti period već debelo započeo i gotovo je nemoguće naći parking. No, uz malo kruženja i puno sreće naišle smo na mjesto koje je samo čekalo na nas. Kupile smo cvijeće, svaka po lepinju (onu fenomenalno masnu i finu) i ušle smo u tihi dom mnogobrojnih. Odmah se osjetila promjena atmosfere u zraku. Ljudi nakrcani cvijećem i svijećama obilazili su posljednja počivališta svojih najbližih. Neki su malodušno komentirali krajnji neukus pojedinih dekoracija, ali na to se nismo obazirali. Na samom početku, u centralnom dijelu nalazi se skupina grobova. Obratile smo pažnju i vidjele grobove pretrpane cvijećem, svijećama, slikama i porukama. Puno mladih ljudi više nije sa nama. Zov prirode natjerao nas je da skrenemo s puta kako bismo nesmetano mogli odati počast onima zbog kojih smo i došli. Odjednom primijetim grob. Opet netko mlad, pomislim. Pogledam ploču i vidim ime koje znam. Ime čiji je nositelj obilježio moju obitelj. Iako ga nisam osobno poznavala znam da je bio poseban. Jedan od rijetkih mladih bića koji se pamte. O njemu sam slušala najljepše priče s nadom da će i moja djeca biti takva. Zvao se Miran. Na pragu punoljetnosti zauvijek je otišao iz života mnogih. Nenadano, naglo i potpuno nepravedno. Sjećam se koliko je pitanja postavljeno i suza proliveno zbog njegova odlaska. I danas se teška srca o njemu priča. Ipak, bio je poseban. Pomislila sam kako je baš on jedan od anđela koji paze na nas. Uzela sam bijeli cvijet i stavila ga na sredinu njegovog groba. U ime mojih najbližih kojima je on i dalje u mislima. Mali simbol ljubavi prema bijelom labudu koji i dalje plovi našim sjećanjima i vodama vječnosti.

- 18:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #