19.11.2004., petak

ZALJUBLJENA U LJUBAV Od kad pamtim ljubav mi predstavlja sve ono čemu težim. Čitav koncept primanja i davanja razvijao se dugo i neprimjetno kako sam rasla i sazrijevala. Prvotno, vođena pretpostavkom da svi zaslužujemo ljubav samo zato što postojimo naučila sam jako dobro primati svu ljubav i dobru volju koje su mi drugi željeli i mogli pružiti. Ponekad sam zahtijevala čak i više, a oni su mi spremno udovoljavali. Bila sam sretno i voljeno dijete. Dugo mi je trebalo da otkrijem da je za ljubav davanje jednako bitno kao i primanje. U procesu sam povrijedila vjerojatno puno više ljudi nego što sam i sama svjesna jer nisam znala prepoznati ono što je tim istim ljudima bilo potrebno u određenim trenucima. I zbog toga mi je žao. Mnogi od tih ljudi koji su barem djelomično zaslužni za sve ono što ja danas jesam više nisu dio mog života, ali još uvijek su tu u mojim sjećanjima. I na tome im hvala. Unatoč našim različitostima i razlozima koji su nas odvojili ja i dalje vjerujem da su to sve dobri ljudi. Jer svi imamo ono nešto što nas tjera dalje, ono nešto što daje smisao svoj ljepoti koju nam život donosi. Ponekad se život čini nepravednim i teškim, ali uvijek postoji ta šačica ljudi koji sve to proživljavaju sa nama. I zato ih volim. Iako imam štošta reći svakom od njih ponaosob, ovaj post je namijenjen nekom drugom. Nekome koga još uvijek nisam upoznala, ali znam da postoji. Nekome posebnom tko će mi istovremeno zakomplicirati i uljepšati život na meni još nepoznate načine. Nekome s kime ću se smijati, zabavljati, veseliti, putovati, svađati, raspravljati, planirati...s kime ću imati male tajne, običaje, vječne konflikte oko nebitnih stvari...koga ću voljeti, obožavati, mrziti, željeti...koga ću slušati kako diše dok spava i topiti se u dubini i toplini njegovih očiju. S kime ću proživljavati život u potpunosti. S kime ću dijeliti sve one dobre i loše momente s kojima se svakodnevno susrećemo. Ovo pišem onom nekom kojem ću biti najljepša u svojim nesavršenostima i djetinjarijama. Koji će prepoznati svu moju ljepoti i prihvatiti sve moje mane. Iako još ne znam tko je on, ja znam da postoji. I on čeka da svijet u momentu stane kad se prepoznamo. Mi oboje čekamo da sve ostalo u životu postane manje bitno. I već se volimo! Neki mi govore da sam naivna zbog toga, a neki da živim u svijetu iluzije. Ali to je moj svijet! Iako sam naučila da je svaki odnos jedinstven i kompleksan u svim svojim segmentima ja i dalje vjerujem u ljubav. Vjerujem u ljude i njihovu ljepotu. Samo trebam pronaći onu osobu koja je za mene najljepša. Ne za okolinu, ne za svijet već za mene. Jer to će biti osoba s kojom ću ići spavati i pored koje ću se buditi. Ukoliko ste vi već našli tu osobu ja vam želim svu sreću ovoga svijeta. Ako poput mene još uvijek tražite, ne gubite nadu. Ta osoba je možda bliže no što se i sami nadate i poput vas čeka da ju prepoznate. Dok se to ne dogodi, slijedite svoje snove i živite svaki dan najbolje kako znate. Ipak, navodno se živi samo jednom. Čak i ako to nije istina, mislim da je pravo gubljenje vremena čekati na provjeru.

- 03:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.11.2004., četvrtak

JEBATE! Nema me jedan dan (i to ne čitav) i kod svih su komentari puni nekih novih priča!!! Nisam još ništa pročitala jer baš imah poriv da ovo napišem. Pa kud puklo da puklo:)) Rebel vidjeh tvoj komentar na moj prijašnji post:))) To je sve što imam reći o tome. Nego, kada ćemo mi obaviti taj dens? (op.a. stvarno su se vremena promijenila kad žensko tako javno i otvoreno inicira prljavi ples sa potpunim strancem:))) Recite mi ljudi kako da stavim fotku u jedan od ovih boxeva sa strane? Ili, još bolje, više njih? Naime, prvi put u životu imam skener koji sam si oduvijek željela zbog fotki i svladala sam (uspješno, molim lijepo) samu radnju prebacivanja fotki u komp, ali kako ih podijeliti s vama... to mi još uvijek nije jasno. Molim za pomoć - i to jednostavnim jezikom!!! Ovih dana me totalno oprala groznica darivanja. Stalno mi padaju na pamet razne ideje u kojima se nešto daje, a što je najbolje u procesu sam realiziranja istih. Ovog puta se ne radi o nekim velikim pothvatima već o organiziranju malog društvenog kolektiva za zajedničku kupnju-izradu-nabavku nečeg posebnog za pripadnike tog istog kolektiva kojima je uskoro rođendan. A i Božić se bliži pa sam nabacila par prijedloga i na tu temu. Još uvijek čitam Vodič za autostopere kroz galaksiju. Knjiga je i dalje totalno cool. Voljela bih ju jednom pročitati u dahu (onak da čitam dok ju ne pročitam - uz male pauze za zadovoljavanje osnovnih psihofizičkih potreba, naravno), ali nikak da je se uhvatim tijekom recimo ljeta kad imam dosta vremena. A i našla sam Dekodirani Da Vincijev kod pa je to slijedeće na tapeti. I kaj da vam još pričam? Nemam pojma! Ništa me ne muči, sa svime sam zadovoljna, nemam nikakvih prigovora... To se zove umjetnost življenja na djelu - smjer hedonizam:)) Odoh! Možda još samo... Ma ne... Uživajte ljudi! Ide li tko na one blog kave? Bilo bi fora upoznati barem neke od vas. Sad stvarno idem. Ajde pa se adio!

- 00:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.11.2004., utorak

KHM...DRAGI, JESI LI TESTIRAN NA AIDS? Prije metar dana svi smo čitali o mladoj prostitutki iz Ukrajine koja je podlegla jednoj, ako ne i svim boleštinama koje su ju zahvatile u njenom kratkom životu. Bio je to konačni pokazatelj da AIDS više nije nešto što se događa u filmovima ili nekim drugim dijelovima svijeta već nešto što sve više postaje problem NAŠEG društva. Do nedavno, vijesti o zaraženima u nas dolazile su vrlo rijetko, a sami zaraženi tretirani su sa strahom i prijezirom svoje okoline. Kako vrijeme prolazi vijesti su sve češće, broj zaraženih i umrlih raste, ali je zato stav društva ostao uglavnom nepromijenjen. Duuuugo je trebalo da ljudi svladaju teoriju o ne prenošenju socijalnim kontaktom, ali praksa priča sasvim drugačiju priču. Samo par dana prije čitala sam o nekom tipu iz Trogira koji ima Aids. Njegov stil života bio je takav da je bilo pitanje vremena kad će mu se nešto dogoditi. Neću simpatizirati i neću suditi jer me se to u principu ne tiče, ali bed je kad čovjek (pa tko god i kakav bio) ne može u dućan po namirnice ili u kafić na kavu. Kad ne može zadovoljiti osnovne ljudske potrebe. Ljudi ga se boje! On je osuđen da čeka kraj sam u tišini svoje oronule kuće. Postoje i oni koji su spletom tragičnih okolnosti zaradili isti virus. Npr. prije recimo 10 godina imali su prometnu i primili transfuziju krvi koja je bila neispitana i, što je presudno zaražena. I njih čeka slična sudbina kao i sve one koje je stil života doveo do stanja u kojem se nalaze danas. Svi njihovi planovi za budućnost padaju u vodu jer pretpostavka je da će živjeti kraće. O planovima o obitelji, djeci, unučićima neću ni pričati jer to u ovom kontekstu stvarno zvuči besmisleno. I onda se dogodi Ukrajinka koja svjesno zarazi gomilu ljudi iz nekoliko zemalja i još ju za to plate! Ti isti ljudi sigurno imaju još neke partnerice, neke od njih imaju još nekoliko partnera, ti partneri još nekoliko partnerica.... i u vrlo kratko vremena imamo pravi HIV pozitiv odred. Uskoro ćemo se sa nostalgijom prisjećati dana kad je kondom predstavljao sredstvo protiv trudnoće, a mogućnost zaraze imaginarnu priču naučenu iz američkih filmova. Kad je testiranje bila sramotna tajna rijetkih pojedinaca koji su malo pretjerali u svojim seksualnim apetitima pa su podlegli paranoji i obavili taj mučni test. Drago društvo, to sve više postaje stvar dobrih starih vremena, a budućnost...još uvijek nepostojeći sistem seksualnog obrazovanja mladih uključivat će i pitanje iz mog naslova!!!

- 14:23 - Komentari (18) - Isprintaj - #

14.11.2004., nedjelja

SALSA, POZERI I JEFTINO PIVO Na nagovor jednog strasnog plesača društvo se u petak odlučilo uputiti na salsu. Većina nas se nikada nije okušala u tom nimalo jednostavnom bacakanju nogu, a čvrsto vjerujemo da u životu sve treba probati pa je red došao i na to. Nakon treninga, onako znojni i ljepljivi sjeli smo na piće dok su oni malo savjesniji odletili doma na brzinsko tuširanje. Oko 11 sati došli smo na mjesto događaja - Dublin pub. Kako nitko od nas ne izlazi na neka mondena mjesta poput ovog ostali smo šokirani na samom ulazu. Vratar, koji ima vrlo zahtjevnu zadaću pozdravljanja svih pridošlica i izgled tipičnog opasnog frajera sa 30 kila mišića i bez imalo kose odmjerio nas je od glave, preko ruksaka do pete. Muškom dijelu društva to nije bilo nimalo svejedno jer, poučeni iskustvom uvjereno tvrde da je s takvima najbolje izbjegavati bilo kakav kontakt očima, a kamoli upuštati se u bilo kakvu komunikaciju. Uspješno smo svladali tu prepreku i krenuli unutra. Spustimo se stepenicama i ugledamo more ljudi koje pokušava plesati, ali uglavnom bezuspješno zbog nevjerojatne gužve. Ugledamo našeg plesača i još nekolicinu naših ljudi i zaplivamo u toj masi prema njima. Naravno, prvi dojam je bio takav da smo se željeli okrenuti na peti i pobjeći od tamo glavom bez obzira. No, našem plesaču bi to jako teško palo pa smo našli kompromis i odlučili ostati na jednom piću. No, kud ćemo sa stvarima. U već prenapučenom mjestu trebalo je naći prostora za 10-tak jakni i još toliko ruksaka. Nimalo jednostavan pothvat, ali i to smo nekako riješili. Ono što se činilo kao potencijalna večer katastrofalnog provoda spasio je zajednički pogled prema šanku. Bavaria 10 kn - pisalo je. Odlično, ako skupimo svu lovu koju imamo biti će taman da se svi dobro napoje. Prvo piće smo proveli snimajući situaciju. Uglavnom pozeri koji su se došli pokazati, a o salsi znaju otprilike isto koliko i ja. Drugi su bili pravi plesači kojima skidam kapu. Uspješno su se izborili za svoj dio podija i čagali kao da to rade od rođenja. Konobari su odvratni! Nervozni licemjeri koji te odmjere, smjeste u određenu kategoriju i mrze te ako ima se slučajno obratiš. Fuj! Zbog silnih ruksaka i neprimjerene odjeće mi smo okarakterizirani kao razred koji se slučajno našao ovdje. Nismo se dali smetati. Našli smo dovoljno prostora da svi stanemo i počeli učiti salsu. Iz separea smo dobivali poglede nerazumijevanja od onih prekrasnih parova kojima je ispod časti i međusobna komunikacija. Oni su sjedili, šutili i bili lijepi dok se nas 10 poredalo jedni pored drugih i hvatalo osnovni korak salse. Nismo baš svladali korake, ali smo zato više uspjeha imali u nekim drugim plesovima koje su isto svirali, ali što je najbitnije super smo se zabavili. Ono jedno planirano piće produžilo se na još njih nekoliko pa sve do zatvaranja. Raspoloženje u društvu je taman dostiglo vrhunac pa nismo bili spremni na odlazak doma. Potrpali smo se u auto i otišli do Sidra. Tamo ubili još po piće, otplesali par plesova, otišli do pekare i na spavanac. Došla sam doma u 5!!!! Nisam mogla vjerovati. Onesvijestila se i nisam se budila do 3 popodne drugi dan. Uglavnom, bilo je super!!!

- 14:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.11.2004., srijeda

OPET ŽIVIM! Sreća me ispunila prije nekoliko dana i ne pušta. Ničim izazvana, ali dugo priželjkivana obasjala mi je dušu i tijelo. Nakon dugo traženja i iščekivanja smisao se vratio u moju svakodnevicu. Bio se zagubio zbog drastičnih i dramatičnih prevrata u svim aspektima mog života te sam godinu i pol dana provela tražeći ga u najskrivenijim dijelovima moje nove rutine. Nisam bila zadovoljna. Pokušala sam na razne načine pronaći sreću i veselje, ali nije išlo. Nakon mukotrpnog traženja koje nije rezultiralo nikakvim pomakom okrenula sam se opet sebi. Sagledala sam svoje želje i ciljeve, vrijednosti i mane. Ostavila sam teret prošlosti tamo gdje i pripada - u svoje sjećanje koje više ne predstavlja moju sadašnjost. I osmjeh je opet obasjao moje lice. Mudri ljudi kažu da čovjek može biti istinski sretan jedino ako živi u svojoj sadašnjosti bez obzira na to što se nalazi u prošlosti ili što nam budućnost tek donosi. Živi sam primjer da je to lako reći, ali tako živjeti...to je druga priča. Ali dogodilo se! Shvatila sam! I sretna sam! Opet imam hrpu poslovnih planova i volje da ih realiziram. Trebat će utrošiti puno energije i volje, ali to više nije problem. Mislim da sam opet spremna na ljubav, a to je vrlo bitno u mom životu. Onaj netko, koga svi imamo u svojim životima prestao je biti otvorena rana koja krvari na svaki spomen njegova imena. Vrijeme liječi sve rane, a moja zacjeljuje sasvim solidno:)) Našla sam novo mjesto za njega i pohranila ga među uspomene koje će polako preći u zaborav ostavljajući mjesta za nekog koga ću voljeti više i jače. Tko će to biti moram i sama još saznati, ali sada barem znam da je to opet moguće.

- 13:36 - Komentari (14) - Isprintaj - #

09.11.2004., utorak

SUPER PROVOD Kako sam i najavila u nedjelju se održao capoeira dan. Sve je počelo karakterističnim obilježavanjem rođendana jednog od članova. Tradicija je da slavljenik igra sa svim prisutnima što nije mala stvar jer nas je bilo 30-tak. Već nakon 10 minuta znoj je kapao sa našeg slavljenika, ali herojski je to sve obavio. Njegove obveze time nisu završile jer je još morao odvesti sve nas na piće koje je, ruku na srce njemu bilo najpotrebnije. Nakon sat vremena druženja i stručnog pražnjenja slavljeničkog novčanika svi smo se uputili na projekciju filma "Only the strong" na koju ste svi bili pozvani. Tu su nam se pridružili i ostali capoeiristi kao i neki ljudi sa strane (ne znam da li je tu bio netko od vas). Kako je T. rekao zle sile su se urotile protiv nas jer je taman prije početka video odbio bilo kakvu suradnju pa je jedna djevojka morala ići doma po svoj video kako čitava organizacija ne bi pala u vodu. Nakon nekoliko cigareta i odlaska nekolicine nestrpljivih video je spojen i uz malo nagovaranja film je počeo. Mišljenja o filmu su podijeljena. Slažem se da je to moglo biti puno puno bolje, ali nisam otišla nezadovoljna. Vidjeh par dobrih egzibicija i preko nekoliko savršenih muških tjelesa:))) Čini se da će projekcije prerasti u nedjeljnu tradiciju, ali o tome kad se nešto više sazna. Rezultat nije izostao jer nas je idući dan već bilo više na treningu. Nekolicina nas je zapela da se ide negdje pa se skupilo 10-tak nadobudnih i tu je počela prava zafrkancija. Otišli smo prvo u Pintu da bi na kraju završili u Maximumu ispijajući gomile piva i pričajući pizdarije. Bilo je savršeno! Rastali smo se oko 3 uglavnom pijani (bilo je nekoliko časnih iznimaka:)). Moj trenutni heroj A. poput pravog savjesnog vozača nije popio ni kap alkohola pa se pobrinuo za moju pijanu malenkost i odveo me doma. Hvala A.! Idući dan, odnosno jučer, bio je jedan od onih dana kad vam glava ne prolazi kroz vrata baš najbolje, a želudac se buni i stenje na svaki napor. Uobičajena cijena dobrog provoda:) Nakon čitavog dana besciljnog bauljanja uslijedio je trening. Otišla sam s uvjerenjem da neću izdržati ni pola treninga, ali K. je bila ustrajna u namjeri da izbije sve alkoholne pare iz nas. Iako trening nije prošao u nekoj prevelikoj koncentraciji namučili smo se kao životinje. Ipak, bilo je zabavno jer je svaki čas netko nekome dobacio primjedbu na račun večeri prije tak da smo uveseljavali i sebe i sve one koji nisu bili sa nama. Kasnije smo otišli na bezalkoholno pićence, a potom u toplinu svojih domova. I to je to!

- 14:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.11.2004., nedjelja

SRETNO DIJETE Ne, nije riječ o filmu (iako je bio dobar) već o mom trenutnom stanju duha. Sinoć se dogodila vrlo neobična stvar. Iscrpljena od cmoljavog dana otišla sam spavati. Ušuškala sam se u topli krevetac, pročitala dio knjige i krenula u zemlju snova gdje mi je život, u zadnje vrijeme jako uzbudljiv. Odmak od uobičajenih nebuloznih radnji koje su produkt mog kaotičnog uma prouzročila je vrlo osobna tragedija. Sanjala sam da mi je umro tata. To i nije toliko čudno s obzirom na nedavne događaje, ali bilo je vrlo potresno. Desio se onaj moment kad uopće nisam bila svjesna da sanjam. Sve je bilo vrlo stvarno. Čak i suze u kojima sam se u jednom trenutku probudila. Sva uplakana i nesretna trgnula sam se i shvatila da je čitava agonija bila samo ružan san. Tugu je u trenu zamijenila sreća i nastavila sam spavati. Ovaj put bez snova. Opet sam se probudila i sjetila se naporne noći i suza koje rijetko izbijaju na površinu. Odahnula sam. Sve je u redu. Dan je lijep, a ako je vjerovati staroj predaji produžila sam život svome tati. Kad se on probudio čvrsto sam ga zagrlila i strogo mu zabranila daljnje umiranje. Uvaljao se od smijeha:))) On je toliko dobro da se baš danas odlučio na svoj prvi izlazak. Sad me sljeduje rad po kući pa onda dugo druženje sa novopečenim društvom s capoeire. Čak sam napisala neke srećom ispunjene komentare i mailove pa je vrlo lako moguće da ću biti proglašena neurotičnom babetinom:)) Ali nema veze. Danas je super dan!

- 13:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.11.2004., petak

Projekcija filma "Only the strong" Kao što znate već neko vrijeme oduševljeno pohodim treninge CAPOEIRA ANGOLA kluba. Nakon prvih boljki i već primjetnih rezultata sve više sudjelujem u ostalim aktivnostima kluba (uglavnom zabavnog karaktera). Uz česta druženja nakon treninga ovoga puta organizira se projekcija filma "Only the strong" koji je, koliko sam shvatila alfa i omega capoeire. Ukoliko želite saznati nešto o dotičnoj vještini slobodno dođite. Na projekciji biti će ljudi iz oba kluba kojima ćete moći postaviti sva pitanja koja vam padnu na pamet. Nakon toga planiramo negdje zatulumariti, ali o tom potom:))) Dakle, ako želite dođite u mamu (Preradovićeva 17) u nedjelju u 19:30. Vidimo se!

- 16:51 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.11.2004., srijeda

NASLOV:))) Jučer sam počela pisati nekakav post i prekinuli me usred naleta inspiracije. Bio je to jedan od onih momenata kad točno znaš što želiš reći i ukoliko to biva prekinuto više nema načina da ponovno pohvataš misli već dapače, uopće ti nije jasno o čemu se tu radilo. Bezuspješno sam pokušavala smisleno dovršiti započeti tekst da bih ga konačno u potpunosti izbrisala i krenula sa nekim drugim stvarima. Izgleda da će Bush terorizirati svijet svojom blesavom facom i postupcima još 4 godine. Jako mi je krivo zbog toga, ali to smo svi već nekako očekivali. Ono što mi je fora u čitavoj priči je da je Moore pratio izbore sa 1200 kamera. Sigurna sam da će iz toga proizaći još jedan vrlo zanimljiv dokumentarni prikaz suvremene povijesti. Nikada nisam voljela učiti povijest, ali voljela bih sve znati o prošlim vremenima. To je jedan od apsurdnih paradoksa moje malenkosti. Kad sam bila mala tata mi je na vrlo živopisan način pričao o svemu što se događalo kod nas i u svijetu davnih dana. Kada sam krenula u školu i u 5. osnovne dobila povijest kao dio nastave očekivala sam barem upola zanimljive priče. Sjećam se kako su moja sva očekivanja poprilično brzo nestajala i pretvarala se u nevjerojatnu dosadu. Punili su mi glavu nevjerojatnom količinom nepovezanih i nezanimljivih podataka. Da su mi barem sve zapakirali u dobru priču ili film. Znam, tada nisu bila vremena kada je bilo svih tih filmova, ali nadam se da će moja djeca imati puno zanimljiviji pristup učenju. Tko zna, možda i ja naučim puno toga:)) Danas su sve informacije puno dostupnije nego što su bile prije 10-tak godina. O svemu se možeš informirati na hrpe različitih načina. Čovjeku je znanje pristupačnije nego ikada. Znamo li to cijeniti? Meni je to evo prvi put palo na pamet. Morat ću malo razmisliti o tome. Opet sam zapostavila svoju fotografiju. Već prelazi u činjenicu da sa zahlađenjem i boravkom u Zagrebu moji aparati počinju sakupljati prašinu. Nisam sretna zbog toga, ali kao da sunce uvjetuje moju fotografsku inspiraciju. Zapravo željela bih si kupiti objektiv. Jedan do 300 mm tako da se mogu posvetiti detaljima. To je ono što najviše volim. Staru već danima muči visoki tlak. Nekoliko puta na dan manično stavlja onaj mali aparatić na ruku i mjeri si tlak i zaključuje da je previsok:))) Uslijedile su ideje kako da ga najbezbolnije spusti na željenu razinu. Od rakije, konjaka, doktora i pilula kućni savjet je zaključio da je rakija najbolje rješenje za nju. Ali pojavio se problem jer štemerica ne voli rakiju. Voli piti svašta, ali rakija milostivi nije baš po guštu. Tad se sjetim da su starci prije nekoliko godina dobili na poklon jednu rakiju sa lišćem marihuane unutra. Bio je to dar jednog ostarjelog otočkog hipija koji nikada nije prihvatio njihov odbojni stav prema dotičnoj biljci. No, želja da imaju tako nešto (i mogu se hvaliti pred svojim ostarjelim prijateljima) nagnala ih je da ipak prihvate taj neobičan dar. Vremenom se razvila i super zafrkancija da ćemo svi skupa rakiju popiti, a lišće popušiti. Međutim, rakija je netaknuta čekala jučerašnji dan. Krenem ja u zafrkanciji nagovarat staru da izvadi tu rakiju i da će joj tlak zasigurno pasti. Rakija sama po sebi snižava tlak, a marihuana će samo pomoći. Tu se ona zezne i pita me da kako ja to znam (a nije da ne zna:)), a ja njoj vrlo ozbiljno kažem da sam ja doktor što se toga tiče i da me mora poslušati. Tu je izazov postao prevelik da bi se odbio i stara hrabro pristane. Bila sam jako ponosna, pogotovo kad me pitala da li joj se išta može dogoditi:))) I srkne ona malo, tek toliko da ne ispadne da nije i zauzme krajnje pametan stav tipa uh, baš me puklo. Nakon 5 minuta ambiciozno si je izmjerila tlak i zaključila da je stvarno pao. Moguće je da danas slijedi malo hrabriji pokušaj ispijanja rakije u terapijske svrhe jer joj je tlak opet visok:))) Upravo čujem da je Kerry priznao poraz:((( Odoh na trening.

- 18:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #