Ne, nije riječ o filmu (iako je bio dobar) već o mom trenutnom stanju duha. Sinoć se dogodila vrlo neobična stvar. Iscrpljena od cmoljavog dana otišla sam spavati. Ušuškala sam se u topli krevetac, pročitala dio knjige i krenula u zemlju snova gdje mi je život, u zadnje vrijeme jako uzbudljiv. Odmak od uobičajenih nebuloznih radnji koje su produkt mog kaotičnog uma prouzročila je vrlo osobna tragedija. Sanjala sam da mi je umro tata. To i nije toliko čudno s obzirom na nedavne događaje, ali bilo je vrlo potresno. Desio se onaj moment kad uopće nisam bila svjesna da sanjam. Sve je bilo vrlo stvarno. Čak i suze u kojima sam se u jednom trenutku probudila. Sva uplakana i nesretna trgnula sam se i shvatila da je čitava agonija bila samo ružan san. Tugu je u trenu zamijenila sreća i nastavila sam spavati. Ovaj put bez snova. Opet sam se probudila i sjetila se naporne noći i suza koje rijetko izbijaju na površinu. Odahnula sam. Sve je u redu. Dan je lijep, a ako je vjerovati staroj predaji produžila sam život svome tati. Kad se on probudio čvrsto sam ga zagrlila i strogo mu zabranila daljnje umiranje. Uvaljao se od smijeha:))) On je toliko dobro da se baš danas odlučio na svoj prvi izlazak. Sad me sljeduje rad po kući pa onda dugo druženje sa novopečenim društvom s capoeire. Čak sam napisala neke srećom ispunjene komentare i mailove pa je vrlo lako moguće da ću biti proglašena neurotičnom babetinom:)) Ali nema veze. Danas je super dan!
Post je objavljen 07.11.2004. u 13:52 sati.