07.10.2004., četvrtak

Niti jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno Neki od vas su primijetili da me zadnjih dana nije bilo. Razlog tome je bila velika zauzetost oko organizacije završetka one akcije o kojoj sam vam već pričala. Taj fijasko se odvijao početkom tjedna u jednom od "respektivnijih" hotela naše nam metropole. Uz dosta organizacijskih propusta (iza kojih čvrsto stojim jer ipak se još učim) dogodile su se dvije loše stvari. Prva je činjenica da ljudi uopće nisu zainteresirani da pomognu invalidima u stvaranju prihvatljivijih uvjeta života i da se barem malo bolje integriraju u svakodnevicu nas "zdravih". Rezultat toga je sramotno slab odaziv svih vodećih kompanija za sudjelovanje na takvoj inicijativi. Poslali smo pozivnice i katalog ogromnom broju naših firmi i svi nam daju deklarativnu podršku, tapšaju po ramenima i hvale nas na sva usta, ali sve staje na tome. Kad ih pitamo da li bi podržali našu inicijativu svojim prisustvom na završnici svi imaju iste izgovore (čast rijetkim iznimkama čiji su se predstavnici udostojali doći): žao nam je, ali nemamo predviđen budžet za takve stvari (nije sve u novcu, dođi, ne moraš ništa kupiti); budžet nam je ispunjen za ovu godinu; žao nam je, ali nismo u mogućnosti sudjelovati zbog drugih obveza. Sve to možda i je tako, ali nekako sumnjam da baš SVI (osim časnih iznimaka) ne mogu poslati barem nekolicinu ljudi. Uz to javila se sumnja da se firme ne žele vezati uz invalide. Ljudi još uvijek gledaju na to kao na neku sramotu i ne žele imati ništa s tim. Hipohondri i homofobi među njima vjerojatno misle da je invalidnost prelazna. To je bila prva loša stvar koja se dogodila zbog koje smo mi u organizaciji odlučili odgoditi aukciju za neku drugu zgodu. Ipak, nije fer prema svim velikim imenima naše sportske elite da se njihove stvari prodaju za neku siću. Druga stvar. Unutar programa željeli smo održati tombolu za sve uzvanike. Prikupili smo super fond nagrada koje su nam naši sponzori velikodušno donirali u tu svrhu. Bilo je tu svega, od kišobrana, ruksaka, tenisica, mobitela pa sve do putovanja. Kako smo obećali sponzorima da će se ta tombola odvijati unutar aukcije odlučili smo i to odgoditi. Unatoč svim tim odgodama večer je bila sasvim u redu. Jelo se, pilo i plesalo. Sve je bilo uređeno da se izbjegne totalna katastrofa. Na kraju, kad je većina uzvanika otišla malo smo se opustili u našoj pažnji. Ja sam otišla u susjedni salon zahvaliti muzičarima na super svirci i atmosferi, a ostali su pričali s još nekolicinom preostalih gostiju. Konobari su već počeli raspremati stolove i spremati stvari. Ja sam se zadržala u drugom salonu nekih 10-15 minuta. Kad sam izašla imala sam što vidjeti. Bolje rečeno nisam. Svi, ali SVI poklon paketi su nestali!!! Dva dugačka stola koja su do maloprije bila prepunjena svime i svačime zjapila su prazna. Nisam mogla vjerovati. Otišla sam do drugih u organizaciji da provjerim nisu li bili vrijedni i sve to već spremili. Nisu. Sve je jednostavno nestalo. Da ponovim, sve stvari namijenjene tomboli čija sredstva idu u humanitarne svrhe ukradene su unutar par minuta. Idući dan otišli smo u dotični hotel sa službenim dopisom i listom nestalih stvari. Gledali su nas kao da smo s druge planete. Da šta nismo postavili zaštitare. U neku ruku imaju pravo, sada to znam, ali za što plaćam nekoliko desetaka tisuća kuna? Nema te kuhinje koja je toliko dobra, ali usluga i sigurnost mušterija bi trebalo biti nešto što opravdava cijenu. Opet idući dan smo otišli u hotel na sastanak s proširenim sastavom njihovog osoblja. Zaključili smo da svi želimo da se to riješi u tišini i da želimo da policija dođe (oh greške). Došao je jedan autohtoni predstavnik čuvara zakona (onaj pravi iz viceva) i odslušao što mu predstavnici hotela imaju za reći (uz redovite komentare koji su u pravilu započinjali s jebiga). Nas ništa nije pitao, ali morali smo otići s njim u stanicu da damo izjavu. Skoro tri sata smo čamili u toj ustanovi ne bi li dali izjavu, ali ništa se nije dalo napraviti. Oni su samo nekompetentna bagra needuciranih ljudi korumpirani od strane moćnijih. I tak sam vam sva frustrirana odlučila da ne želim prekršajnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja jer bi me to dovelo do daljnjih neugodnosti pred sponzorima i ljudima dobre volje koji su nas podržali i bili nam pri ruci kad god je to bilo potrebno. I kaj da si čovjek misli nego da stvarno niti jedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno. Samo se pitam kaj se dogodilo s onim dobro se dobrim vraća.

- 23:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #