|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
|
29.09.2004., srijeda
KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT
od Erme Bombeck
(napisano kad je otkrila da umire od raka)
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.
Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio.
I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.
MJESEC LIJEPIH ŽENA
3 godine : Pogleda se i vidi Kraljicu.
8 godina: Pogleda se i vidi Pepeljugu.
15 godina: Pogleda se i vidi Ružnu sestru (mama, ne mogu ići u školu ovakva !)
20 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo – ali odluči da ide van u svakom slučaju
30 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo – ali odluči da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slučaju
40 godina: Pogleda se i vidi "čista sam" i izlazi van
50 godina: Pogleda se i vidi "To sam ja" i izlazi gdje god to želi
60 godina: Pogleda se i podsjeća se svih ljudi koji se više ne mogu vidjeti u ogledalu. Izlazi van i osvaja svijet.
70 godina: Pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uživa u životu.
80 godina: Ne gnjavi se sa gledanjem. Samo stavi crveni šešir i izlazi da se zabavi.
|
JAKO DOBAR DAN!
Jutro je obećavalo katastrofu. Magla, hladnoća i sivilo bili su sve što me okruživalo kad sam otvorila oči. Ipak, odlučila sam da mi raspoloženje ne može biti uvjetovano vremenom te sam hrabro ustala iz kreveta i skuhala kavu. Stvarno je bila zimulja! Pomislih kako je ljeto otišlo bez pozdrava i umjesto njega nastupila je zima. Imala sam poslovni dogovor i nevoljko sam nabacila slojeve odjeće na sebe i uputila se u nove radne pobjede. I stvarno, dan je bio prepun pobjeda! Od svladavanja sitnih prepreka koje mi već danima stvaraju glavobolju uletile su i neke super donacije u svrhu realizacije ove moje akcije na kojoj požrtvovno radim proteklih godinu dana. Svakim telefonskim pozivom koji sam primila dolazile su super vijesti! Čak je i sunce zasjalo čime je i osmjeh na mom licu postao izraženiji:))) Vratila sam se kući da obavim još jednu hrpicu poslova kad me nazvao frend kojeg nisam vidjela već predugo vremena. Otišli smo na kavu i super smo se ispričali. Čini se da je neka odlična atmosfera u zraku jer su se i njemu počele događati fenomenalne stvari. Ostavio je stari posao i otvorili su mu se potpuno novi horizonti koji obećavaju bolju budućnost. Nadam se da će nam se oboma ostvariti ambicije formirane u našim glavama kao što se nadam da ćete i svi vi postići ono što želite!!! Uživajte u super danu! Pusa svima!
|
28.09.2004., utorak
Pružimo ruku, pružimo priliku
Sve je počelo i prije no što smo postavili štandove i igralište. Ovaj dječak je nesmetano igrao tenis protiv svog kolege, a ljudi su s nevjericom promatrali što se događa:)))
|
Ovo je bila postava čitave prezentacije
|
Gordan Kožulj je na sveopće oduševljenje (?) pao iz kolica na leđa, ali vrlo je to sportski podnio:)))
|
Vjeko Kobeščak se natjecao na ergometru sa slijepim dječakom i.... izgubio:)))
|
Jadranka Kosor je poražena u utrci veslanja od slijepe djevojčice
|
utrke u kolicima pobudile su najveće zanimanje među promatračima. Pobjednik je skromno izjavio da nije objektivno najbolji, ali da ima najbrža kolica:)))
|
I Stjepan Božić (boksač) se okušao u utrkama u kolicima tijekom kojih je jednom nevinom promatraču prešao preko noge:)))
|
SVAČIJA MAZA
Večeras, odnosno sinoć proslavili smo 35. godišnjicu braka mojih roditelja. Nevjerojatno je rezimirati sve što su tijekom svih tih godina prošli i koliko se još uvijek vole i poštuju. Naravno, njihov brak nikad nije bio onaj iz bajki u kojima sve teče onako kako si mi svi zamišljamo da bi trebao biti, ali oni su prošli sve nedaće koje život nosi i uspjeli su sačuvati ono što ih je spojilo u samom početku - ljubav.
Sada, dobrano pijana od šampanjca razmišljam o načinu na koji bi mene "onaj pravi" trebao voljeti. Došla je sestra sa svojim dragim i bilo nam je super, ali ona jedna stolica još uvijek čeka prazna. Čeka onog nekog tko će obilježiti moj život na značajniji način od kratkotrajnog vrtloga strasti koji rezultira nečijim slomljenim srcem.
Slušali smo Olivera i tu mi je sinulo. Ima jedna pjesma koja točno opisuje način na koji želim biti voljena. Sve moje prijašnje ljubavi i veze vodile su ovoj spoznaji. Svaka je imala neki element toga, ali niti jedna nije bila onakva kakva bi trebala biti. A pjesmuljak ide:
A tija san je jubit
tija san je čvrsto stisnit uz sebe
I da stane vrime i da stane sve
da se svit ne okriće
A tija san je jubit
sa njon sanjat i budit se
I da stane vrime i da stane sve
da se svit ne okriće
Ne znam da li tražim previše ili premalo, ali to je ona esencija ljubavi za koju vjerujem da bi mi bila dovoljna. Jednom sam iskusila tu ljubav koja mi je bila oteta zbog birokracije i od tada liječim svoje srce i uvjeravam samu sebe da neka nova ljubav, ona prava, čeka negdje da je pronađem.
|
26.09.2004., nedjelja
Humanitarstvo
Dragi moji blogeri, jučer sam imala prezentaciju akcije na kojoj radim zadnjih godinu dana. Radi se o prikupljanju sredstava za kupnju potrebnih pomagala za mlade sportaše s invaliditetom. Na Cvjetnom trgu okupili smo nekoliko mladih sportaša u kolicima, nekoliko slijepih veslača i pokazali ljudima napore s kojima se isti svakodnevno susreću. Po meni, bilo je super, okupilo se ljudi, došli su i neki sportaši, a na ergometru se okušala i teta Kosor. Svi su oni pokazali jako dobru volju, a Gordan Kožulj je razveselio šire pučanstvo svojim spektakularnim padom iz kolica. Uglavnom, ja sam zadovoljna. Ono što želim reći je da su neki ljudi reagirali i na vrlo čudan način, o čemu ja nisam prije razmišljala. Mi smo došli, napravili to što smo napravili, a ljudi su mahom bili šokirani. Naime, mi smo njima na nos nabili sliku koju oni jednostavno odbijaju gledati. Klince u kolicima kako igraju tenis i utrkuju se po jednom od središnjih trgova Zagreba. Misle da je problem manji ako se takve skupine ljudi jednostavno ignorira. Ali to se događa, ljudi poput svih vas i mene. I ako se oni nauče nositi sa svojim hendikepom ne vidim razlog da ih se ignorira i izbacuje iz društva. To me malo pogodilo, ali isto mi je dalo poticaj da nastavim sa ovim projektom dok god ima ljudi kojima to nešto znači.
Hvala Aliasu što je došao (Mjau ne znam da li si i ti bila) iako je došao kad je sve već bilo gotovo:))) On kaže da nisam bila dovoljno eksponirana, ali to u tom kontekstu nije bilo ni bitno. Ono što se računa je da će svi ljudi koji su bili tamo o tome i pričati jer stvarno nije bio uobičajen prizor. Čim razvijem slike stavit ću ih da vidite što je bilo. Odoh slikati boksače:)))
|
24.09.2004., petak
Da, draga
Koliko puta ste čuli te riječi i uzimali ih zdravo za gotovo ne razmišljajući koje bogatstvo skrivaju u sebi. I ja sam činila isto dok mi jedan prijatelj nije ukazao na to. Dragi hoćeš li ići do dućana po tampone? Da, draga. Srećo jesi li primijetio da sam smršavila u zadnjih xy dana? Da, draga. Ljubavi, hoćemo li umjesto utakmice gledati "Sex i grad"? Da, draga... primjera je bezbroj.
Svako pametno muško ubrzo shvati da zbog mira u kući nema smisla prepirati se sa svojim odabranicama. Ali ipak, potrebno je da nekako iskažu svoje nezadovoljstvo na jedan suptilan način. Da, draga je jedan od njih. Kako? upitala sam. To je divna formulacija koja sadržava svašta u sebi, a tumačenja ovise o tonu i načinu izgovaranja. Nekad će to značiti što me gnjaviš kad i ti to možeš učiniti bez tolike neugode, drugom prilikom će skrivati u sebi činjenicu da on stvarno ne želi gledati "Sex i grad" jer utakmica je svetinja, nekad će biti zaštita od eksplozije jer ga svaki dan pitaš da li on STVARNO vidi da si ti smršavila... uglavnom, varijacije na temu postoje u odnosu na kontekst pitanja koji zahtjeva odgovor Da, draga. No, i mi cure/žene radimo slične stvari. U masu situacija pokušat ćemo racionalizirati i analizirati stvari postavljajući pitanja poput Zar stvarno misliš da ...? Što misliš kako se ja osjećam kad napraviš ...? Ti znaš da ne volim ... Zeznuti su ti muško-ženski odnosi.
Jesam li u pravu?
Da, draga:)))
|
23.09.2004., četvrtak
I opet apeliram!
Zagreb, subota, Cvjetni (iliti Preradovićev) trg od 10-13 sati. Dođite!
|
KAMPANJA STRAHA I POTROŠNJE
Sinoć sam, na Aliasovu preporuku gledala dokumentarac "Ludi za oružjem". Film proslavljenog Moora dojmio me se nešto manje od 9/11, ali me isto nije ostavio ravnodušnom. Puno je pitanja obuhvaćeno, a generalni odgovor na većinu njih došao je iz vrlo neočekivanog izvora. Manson, predstavnik svega što "ne valja" dao je rijetko suvislo objašnjenje na pitanje zašto su ameri toliko ludi za oružjem koje često i upotrebljavaju kako bi se riješili svojih realnih i imaginarnih neprijatelja, a usput je dao i naslov ovoj čitabi:)))
Sve je krenulo dokumentarnim prikazom dvije velike tragedije koje daju vrlo zabrinjavajući presjek situacije u obećanoj zemlji. Vjerojatno se svi sjećate novinskih i TV reportaža o pucnjavi u Columbine školi u kojoj je, od ruke svojeg vršnjaka i školskog kolege poginulo nekoliko djece i profesora. Nedugo nakon toga zasjali su još veći naslovi o ubojstvu 6-godišnje djevojčice koje je počinio njezin vršnjak!!! Zasigurno je puno razloga koji vode do takvih stvari, ali ono najstrašnije je da ne postoji jedan konkretan razlog ili krivac kojeg bi se moglo smatrati odgovornim. Sveopća svijest automatski prihvaća da se to eto, dogodilo i jebiga nitko ništa ne poduzima. Većina amera ima doma barem jedan pištolj ili neku varijaciju na temu. Municija se mogla kupiti bilo gdje i u bilo kojim količinama??? I onda se roditelji čude kad im djeca nastradaju i dožive nevjerojatno prosvjetljenje koje se manifestira kupnjom još jednog oružja, jer ako su naudili djetetu di neće njima.
No, vratimo se Masonu. Nakon pucnjave u školi Columbine jedan nadasve "pametan" amer je držao govor na skupu ljutih roditelja. On je, između ostalog okrivio rock zvijezdu sa argumentom da on potiče mlade na droge, samoubojstva, ubojstva, anarhiju..... i kategorički je tvrdio da iako okrivljenik ne tjera mlade na sve te stvari neki bi ga ipak mogli i poslušati. Ima tu neke logike, ali hej! ako obaviš svoju roditeljsku dužnost kako spada nema tog utjecaja koji će natjerati mladog čovjeka na bilo kakve delikventne radnje. Pa zar je i 6-godišnjak slušao i shvatio sve što Mason želi reći?
Mason kaže, a mnogi su kasnije u filmu to i potvrdili da je glavni problem u medijima koji plasiraju nasilje svaki dan, čitav dan. Zašto? Što zbog politike, što zbog takvih tragedija, ali najviše zato što se to najbolje prodaje. A ako smo bombardirani tolikom količinom agresije svakodnevno, pa mora da je to dobro! Opet se ljutim oko stvari koje ne mogu promijeniti. Ali ono što me brine je da ću jednog dana i ja vrlo vjerojatno imati djecu koja će ići u školu i družiti se sa svojim vršnjacima te će biti izloženi raznim utjecajima koji neće nužno biti dobri. A kako se već sada jako trudimo dostići ZAPAD u svemu da li to znači da ćemo i mi biti agresivniji? Hoćemo li i mi uskoro spavati sa napunjenim pištoljima pod jastukom i s oprezom gledati svakoga tko nam se nađe blizu? Da li će i naša djeca nalaziti pištolje po kući i demonstrirati njihovu snagu na svojim vršnjacima? Ili možda ipak ima nade za nas?
|
21.09.2004., utorak
OBAVIJEST
Dragi blogeri,
ako ste u subotu u Zagrebu i ništa ne radite ili se muvate po jutarnjoj špici svratite do Cvjetnog trga da podržite 3 akcije. Jedna je za slijepe ljude, druga je za male sportaše invalide, a treća je UNICEF-ova.
Slijepci dovode čarobnjaka, sportaši nude da se okušate u utrkama u invalidskim kolicima, a UNICEF dovodi ambasadoricu Bojanu Gregorić. Dakle, ne budite lijeni, dođite i poradite na svojoj humanosti.
|
20.09.2004., ponedjeljak
uh
Dakle, gledala sam sinoć film 9/11 i izašla sam iz kina poprilično ljuta, zapravo frustrirana je bolja riječ. Film je dokumentarni prikaz svega što se događalo prije, za vrijeme i nakon napada na slavne Blizance. Krenuvši od lažiranih izbora u korist beskičmenjaka Busha, nevjerojatno dugog odmora novopečenog predsjednika, njegove inertnosti za vrijeme samih napada, apsolutno neprihvatljivih akcija istog nakon napada pa sve do danas i, konačno, pravih razloga njegove nemoći unutar moći povlaštene mu pozicije film obuhvaća i socijalni profil čitave priče. Svaki školarac zna da je rat najprofitabilnija stvar na svijetu, ali pokrenuti nepotrebne sukobe radi nafte i bogatstva čini se poput pretjerivanja u ideologiji dostojnoj samog Hitlera.
Oduvijek tvrdim da su Ameri blesava nacija već po definiciji, ali takva manipulacija masom je nešto najokrutnije što sam vidjela. Nedugo nakon napada provela sam metar mjeseci u Americi, još dok je bila pod crvenom šifrom (stanje opće panike i neposredne opasnosti). Teroristi su traženi svuda i uvijek. Svaka neuobičajena pojava ili predmet tretirani su kao nacionalni neprijatelj željan krvi i moći. A pravog krivca nitko nije tražio!!! Javnost je svakodnevno bila izvrgnuta lažima, muljanju i maltretiranju šačice ljudi koji su nepozvani ušli u sam vrh. Panika je rasla i bivala njegovana unutar svih njih. Od bedastog krda ovaca postali su sumnjičavi kojoti u potrazi za žrtvenim janjetom.
Između ostalog, obrađena je i osobna priča jedne gospođe. Ona je svoju djecu odgajala u duhu patriotizma koji vojsku doživljava kao vrlo prihvatljivu opciju vrijednu razmatranja. Kako ona svojoj djeci nije mogla priuštiti fakultetsko školovanje predstavila im je mogućnost upoznavanja novih ljudi, kultura i krajeva uz mogućnost zarade za daljnje školovanje kroz služenje u vojsci. I čvrsto je vjerovala u to što priča. Niti u jednom trenutku nije predstavila mogućnost pogibelji jer, vjerovala je da vojska neće slati njezinu djecu u opasna područja (???). Kćer joj se vratila živa i zdrava, a sin je poginuo u Iraku. Niti jedan roditelj ne bi trebao pokapati svoju djecu, ali takva naivnost i slijepo vjerovanje sistemu prečesto košta više no što je itko spreman platiti. Sada je ljuta, tužna, očajna i ne može si oprostiti.
Svakoga dana regrutiraju se nove mlade duše, mahom iz siromašnih krajeva da služe svojoj domovini. Ipak, bitno je što možeš učiniti za svoju zemlju, zar ne? A čemu sve to? Da bi Bushevi mogli živjeti iznad svačijih standarda i potreba. Ljuta sam! I ništa ne mogu napraviti.
|
Drago društvo, oni su se čitavo vrijeme tak bezočno međusobno šarmirali da je to bila milina za gledati:))) On starce, starci njega i tako unedogled. Stara je čak rekla da se nada da je to stvarno to (meni, ne njemu) pa da je se konačno riješimo (ne za ozbiljno riješimo, ali to je nešto s čime se zezamo). Nakon vrlo uspješnog ručka i još uspješnije kave otišla sam s njima u kino. Gledali smo Fahrenheit 9/11. No o tome kasnije. Ipak, moram popiti kavu:)))
|
19.09.2004., nedjelja
hihihi:))
U kući vlada panika! Sestrin odabranik dolazi na upoznavanje roditelja. U pokušaju da atmosfera bude što ležernija dogovor je da se peče roštilj (ipak, napetost je najlakše prevladati uz abnormalne količine hrane:)). Stari je bio u dućanu da kupi sve ono što je mama u svojem pustošenju Konzuma previdjela, mama leta po kući pokušavajući uvesti koliko-toliko red u našu kaotičnu rezidenciju i kuka kako neće stići oprati kosu. Sestra je zvala već nekoliko puta da provjeri da li je sve u redu i da li oni STVARNO moraju doći, odabranik već dva dana razmišlja što bi donio (mislim da se odlučio na smokve), a ja to sve gledam sa strane i umirem od smijeha:))) Kada dođu (kroz nekih pola sata) svi će biti već toliko iscrpljeni da će vjerojatno samo utonuti u stolice prepuštajući se hranidbenim blagodatima ponuđenim na stolu. Mene je čak sestra pokušala zadužiti za održavanje atmosfere (ipak sam ja obiteljska luda), ali nehajno sam joj odvratila da se mene to uopće ne tiče. Nije bila sretna. Ma budem ja uskočila ako to bude baš jako neophodno, ali ipak, to je njezin dečko kojeg sam ja upoznala i nemam ja šta utjecati na mišljenje svojih roditelja o dotičnom. Uglavnom, biti će zanimljivo. Na meniju su gljive na roštilju punjene sirom, neko meso, kruh na roštilju sa sirom i paradajzom te beskonačne količine salate. Morala sam jutros ići u nabavu vina (za opuštanje) i upravo mi je mama rekla da moram pomesti stan!!! Koja je svrha metenja ako ćemo svi biti vani, pitam se. No, za sveopće dobro idem se primiti metle, a uz malo zloće i magije možda i poletim:)))) Pusa svima!
|
18.09.2004., subota
Cvjetna zabluda
Kao i svake subote, grad je ispunjen cvijećem. Auti koji idu na svadbe, ljudi koji idu kod onog iscjelitelja pa nose bukete sa sobom, romantičari daruju cvijetak svojim ljubavima... Iskreno, ne znam porijeklo darivanja cvijeća, ali ide mi beskrajno na živce. Zašto? U svakoj mojoj vezi došao je trenutak kad bih dobila cvijeće od svog dragog. Uz prigodnu rečenicu tipa "Nadam se da će ovaj cvijet biti dostojan tvoje ljubavi i ljepote" ili "Ljepota ovog cvijeta predstavlja simbol naše ljubavi" našla bih se u vrlo nezgodnoj situaciji. Naime, kužim ja da svi oni žele napraviti nešto lijepo i cijenim ja to, ali...kako mi može dati stručak cvijeća koji je i prije no što je došao u moje ruke osuđen na smrt? Ne vjerujem u mrtvo cvijeće! Kako mrtvo? možda se pitate. Vrlo jednostavno. Većina cvijeća koje se prodaje je već ubrano i pitanje je dana kada će se sasušiti i uvenuti. Možda sam blesava, ali takav simbol ljubavi, ljepote i romantike je smiješan. Zar će se naša ljubav sasušiti i uvenuti poput tog simbola ili postoji simbolika unutar simbolike koju ja jednostavno ne razumijem. Po meni, ljubav je nešto što se mora njegovati i čuvati, a ne nešto što će u jednom trenu zasjati u svoj svojoj punoj ljepoti, a onda je osuđeno na propast i jedan tračak u uspomenama prošle strasti i afekcije. A upravo se to i dogodilo sa svim tim mojim ljubavima (ne zbog cvijeća, ali simbolika ostaje:). Kad se već rodi želja za simboliziranjem nekog odnosa onda bih rado da je to u obliku lončanice o kojoj se mogu brinuti. Ništa mi ne znači ogroman buket nekog cvijeća zbog kojeg je potrošeno puno para, ali jedna mala lončanica od par kuna koja će me svaki dan podsjećati na nešto posebno u mom životu znači mi apsolutno sve.
|
17.09.2004., petak
Ona je kući!
Drago društvo, moram zahvaliti svima na dobrim željama i vibrama koje ste mi slali kad mi je to jako trebalo. Vjerujte, cijenimo to i ja i moja bolesna frendica:)))
Jučer smo otišli po nju i sad se odmara u prostranom carstvu svog vrta. Istina, samo leži, ali vidno je bolje. Teta doktorica je rekla da će se oporavljati par dana dok rana od operacije ne zacijeli, ali da bi sve trebalo biti u najboljem redu. Sad ćemo ići na još jednu infuziju, a sutra krećemo na terapiju antibioticima kako bi oporavak bio što bolji i brži. Još je slabašna i sve ju boli, ali to sve spada pod staž oporavka. Izvadili smo joj dekicu u vrt i sad tamo leži i pasivno caruje. Uspjela je čak rasplakati i jednu susjedu:)))) Mi se isto oporavljamo od šoka, ali svi smo dobre volje i tu smo za nju. Da samo vidite kako ju mazimo i pazimo:))) Love is in the house! A da samo vidite funky frizuricu koju je dobila!!! Eh da, i rep je opet proradio:))))
|
16.09.2004., četvrtak
Umalo tragedija
Danas je bio jedan od najgorih i najstresnijih dana mog života s potencijalom prelaska u tragediju.
Probudila me loša atmosfera u kući. Onaj neopisivi osjećaj kad jednostavno znaš da nešto ne štima. Digla sam se iz kreveta i našla svoju ljubimicu kako leži na podu. Tužno crno oko puno boli gledalo me i molilo za pomoć. Rep koji inače podivlja svaki put kad se pojavim smireno je ležao na podu. Noge su mi se odsjekle u sekundi. Pogledam staru, jedva suzdržava suze. Što joj je? pitam. Nije dobro, kaže ona i brizne u plač. Zovi veterinara isti čas, u očaju vičem. Samo da se smirim, ona će na to. Uzima mobitel i zove veterinara koji se taman kupa u hotelskom bazenu na drugom kraju svijeta. Izmjenjujemo informacije o simptomima i mogućoj dijagnozi. Ima kroničnu upalu maternice. On zove ordinaciju i najavljuje naš dolazak. Navlačimo stvari na sebe i želimo krenuti. Prenijet ću je do auta, govorim. Pusti neka proba sama, mama će na to. Zadnjim atomima snage ona se diže i kreće. Zadnje noge su pune sukrvice. Grizem usta da spriječim suze. Ne smijem plakati, još je živa. Još uvijek ima nade. Jedva dolazimo do auta. Pomažem joj da uđe. Čitavim putem šutimo i u sebi proklinjemo gužvu u gradu. Ajmo ljudi, malo brže. Ruka mi nesvjesno traži ljupku glavu moje prijateljice. Fakat ju volim! Već 10 godina smo zajedno, uvijek osjeća kad je nekome od nas teško, uvijek je tu za nas. A nas koči usrani promet do klinike spasa! Napokon, stigli smo. Ona zna gdje smo ju doveli. Ona želi da joj se pomogne. Pokušava sama skočiti iz auta, ali pada na glavu. Suze su krenule, ne mogu ih zaustaviti. Ulazimo unutra polako. Nesigurno se osvrće da vidi gdje je mama. Tu smo srećo, nisi sama, šapućem joj na uho. Zvao vas je naš veterinar da dolazimo, molim vas pomozite joj! Vaše ime, imate li karton, jeste li već bili kod nas... ne znam ženo! trebam pomoć! Stara se sjeti i kaže sve informacije. Dolazi troje ljudi i vode nas u sobu. Jedan pripravnik i ja podižemo moju sreću na stol. Ona se trese i gleda me u strahu. Grlim ju i govorim da će sve biti u redu. Dijagnoza je potvrđena. Upala je prešla u sepsu i ona hitno mora na stol, ako već nije prekasno. Ultrazvuk je pokazao da ima nade. Briju joj trbuh, peru ju, daju joj infuziju i antibiotik. Slijedila su dva sata njezinog mirnog ležanja i našeg prosipanja suza i ljubavi prema njoj. Čitavo vrijeme joj govorim. Kažu da to pomaže, a i ja imam osjećaj da radim nešto što bi njoj najviše značilo. Masiram joj glavu, to najviše voli. Ljubim ju i molim da bude jaka. Prošli smo puno toga zajedno, možemo i ovo. Zašto čekaju toliko? Neka se smiri, pusti da antibiotik počne djelovati. Dolazi doktorica. Vrijeme je. Još jednom će ju oprati. Idemo s njom. Ljubimo ju i govorimo joj. Moramo izaći. Dobila sam pusu prije nego što sam otišla. Opet sam počela plakati, a ne volim to. Želim biti jaka za nju. Ostavljamo broj telefona da nas nazovu nakon operacije. Odlazimo kući u grobnoj tišini. I dalje je gužva u gradu. Idemo raditi! Idemo si zaokupiti misli nečim drugim. Čekanje ubija! Pokušavamo, ali rezultata nema. Bezvoljno pijemo kavu. Moje misli su i dalje s njom. Budi jaka, bori se, nisam spremna na tvoj odlazak... tko zna, možda osjeća što mislim. Zvoni telefon! Zovu iz klinike. Srce mi silazi u pete. Kako je prošlo??? Je li živa???? Sto pitanja mi je u glavi, a glas neće iz usta. Sve je prošlo baš kako smo se i nadali. Izvadili smo joj maternicu, pronašli smo još jedan tumor koji smo isto izvadili, skinuli smo joj bradavicu i sad se oporavlja. Već se budi. Malo je mamurna, ali to je uobičajeno nakon operacije. Kada mogu k njoj? Kada može kući? Pustite ju da se malo odmori i oporavi, čujemo se iza 7. Ako joj se spusti temperatura, a očekujemo da hoće, već večeras može kući. Sreća moja, znala sam da je ona borac! Stara priča s nekim na telefon, oči joj se šire. Što je bilo? pita me i preklapa slušalicu rukom. Sve je u redu, vraća se kući, kažem. Koncentracija popušta. I meni i staroj. Tresemo se. Ona se vraća kući! Zajedno ćemo se oporavljati. Zajedno! To je najbitnije. Još dva sata i krećem k njoj. Nadam se da ćemo se danas zajedno vratiti kući. Ona me čeka, osjećam to. Ona se bori zbog mene, zbog svih nas. Ona je moja ljubav.
|
15.09.2004., srijeda
DEKADENCIJA PRIVATNOG PODUZETNIŠTVA
Danas sam se vrlo ambiciozno probudila u 8 ili 9 s ozbiljnom namjerom da obavim veći dio posla koji se nalazi na rasporedu. Skuham kavu, sjednem u vrt i skužim da je stvarno prekrasan dan. Moja majka se pridružila ispijanju kave i započele smo razgovor o tome što sve treba učiniti. Napisati i poslati gomilu dopisa, nazvati sve trenutne i potencijalne sponzore, organizirati medijsku kampanju, poslati spotove na radio stanice, napisati članke za novine, poslati popratne slike, naći se s nekim suradnicima, skočiti dizajnerima na vrat, dati materijale u štampu.... Ali prije svega bismo mogle popiti još jednu kavu. Uh, dobila sam cvijeće od susjede i to bi trebalo presaditi u teglu za moju sobu (opet će mi nešto riknuti u sobi, pesimistično zaključujem). A da popijemo još jednu kavu? Odem pogledati kako se drži naša atraktivna biljčica, počupam sasušene listiće. Ajmo raditi! Samo pogled je bio dovoljan da nesmetano nastavimo piti kavu. A kad već besposličarimo mogli bismo baciti partiju kanaste. Upravo sam izgubila od stare (dokone kartašice) ko mala budala. Panika! Stari dolazi doma svaki čas, a mi ništa nismo napravile. Stara je upravo gurnula u ror neko meso da odobrovoljimo starog mesoljupca. Slijedi druga partija kanaste. Kad stari dođe, složno smo odlučile, reći ćemo da smo do sada radile i baš smo napravile malu pauzu prije druge runde. A stari uopće nema veze s onim što radimo! I tak. Moram gibati jer stara već nervozno miješa karte i nestrpljivo očekuje revanš!
|
14.09.2004., utorak
Grrrrrrrrrrr
Najedoh se ribice nakon uspješnih pregovora i sad bih se odmorila ko čovjek da ne moram zubaru:( Prokleta plomba mi je ispala jučer tijekom borbe sa nekakvim "zdravim" kruhom. Je, je, kažu oni meni da je to mrak kruh od nekih pustih žitarica i da nije procesirano nikakvim industrijskim štetnim tvarima i ja naivno popušim foru. Gric, gric i odjednom mi se nađe krater u ustima! Pas mater i zdravoj hrani! Što je najgore od svega, fini je i možeš ga samog jesti ukoliko imaš umjetno i dobro zaljepljeno zubalo. Da si odmah skratim muke pa da kažem teti zubarici da iščupa sve zube (na koje sam, by the way ponosna) i nađe neki cijenofiks pa da nesemetano mogu uživati u zdravoj hrani koja je kakti jako dobra za moj organizam. Jebeš ti sve to skupa! Ćevapi u somunu i koja pivica i ja sam najzdravije biće na svijetu:))))
|
13.09.2004., ponedjeljak
ANĐEO PROTIV SVIJETA
Jučer je na svim vijestima prikazana pogibelj jednog novinara. Čovjek se sprema pred kamerom i započinje izvještaj koji nikada neće dovršiti. Grozno! Pitam se kamo ovaj svijet ide? Gdje su ona dobra stara vremena o kojima slušam od najranijeg djetinjstva? Mržnja je posijana u svim krajevima svijeta i cvate kao što nikada ništa nije cvalo. Rat ovdje, terorizam ondje, pljačke, ubojstva, silovanja, krađe... pa čak i već tradicionalne tučnjave plavih i bilih nakon utakmica. Gdje li su samo nestali mir, dobro, ljubav, tolerancija, sportski duh...? Prije nekih godinu dana postala sam samozvani ambasador dobre volje i svih ostalih, pomalo zaboravljenih stvari. Redovito nailazim na zid nerazumijevanja i čak posprdna komentiranja dok pokušavam učiniti nešto dobro. I onda meni kažu da sam irealna, da živim u svijetu iluzija i bajki! Pa naravno! Zar je bolje i zdravije da zaskočim susjedu, dobro ju natučem, uzmem joj sve što imam i zadovoljno okrenem novostečeni kapital? Neću! Ne pristajem na to! Smijte se vi svi koliko god hoćete, ali moja vjera u bolji svijet je postojana. Da, puno puta jesam i ispast ću budala (ipak ni jedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno), puno puta će me netko zajebati i smijati se mojoj naivnosti, puno puta biti ću iskorištena...puno puta će mi se dogoditi ružne stvari. Neka! Sve to mogu preživjeti i nakon toga ojačati. Ali sve to nije važno! Ono što me ispunjava je činjenica da ću iz svih takvih situacija izići čiste duše i mirna srca. Pa vi recite da sam idiot. Baš me briga. No, prije no što to učinite, pogledajte oko sebe na svijet u kojem živite i sjetite se da ćete jednoga dana lagati svojoj djeci o onim "dobrim starim vremenima" vaše mladosti.
|
12.09.2004., nedjelja
SASVIM OBIČAN DAN
Dobro jutro svima! Upravo su me starci probudili s kavicom što je bilo sasvim lijepo od njih s obzirom da se osjećam ko da me netko letvom drmnuo po glavi. Uvijek mi se to dogodi kad previše spavam, a s druge strane jako volim spavati. Sad se polako trebam spremiti i krenuti u Boćarski dom. Tamo je neki sajam seoskih proizvoda koji bi mogao biti zanimljiv, što privatno, što poslovno. Iako je nedjelja, trebam obaviti hrpu stvari kao pripremu za nadolazeći tjedan. Zapravo, kad razmislim, nedjelja mi nikada nije bila neradni dan. To je za mene subota. No, dobro.
Sinoć sam čitala blog jednog dubrovčana (Mikele) koji je naveo top listu najglupljih pitanja koja turisti uporno ispituju. Sjetih se vremena na brodu kad smo se smijali blesavim amerima i njihovim nevjerojatno glupim pitanjima.
Tu su neka od njih:
Does this ship generates its own electricity? (Oh no, we have a very long cord that connects the ship with all the ports we go to)
Which elevator can take me to the front of the ship? (Right)
Do this stairs go up or down? (Well, depends on the floor you are currently standing on)
(In the photo gallery) How do I know which photo is mine? (Most likely it will have your face on it)
Does the crew sleep on board? (No, we have jet-skiis for all 600-900 of us which we ride during the night)
Does the toilet contain sea water in it? (Honestly, I never tried it, did you?)
Has this ship ever sank before? (That is pretty much one-time event, don't you think?)
Ostalih se trenutno ne mogu sjetiti, ali mislim da nije ni bitno. Odoh iskoristiti dan:)))
Aliase, dajem ti mašti na volju!
|
Isprika
Žao mi je zbog ljigave patetike koja se izlila iz mog mozga i duše malo niže. Ako vam se od toga povraća, potpuno vas razumijem, ali jebeš ga, to je dio mene i to je ono što je moralo izaći u danom trenutku. Ukoliko ste slaba želuca, nemojte ni pokušavati to pročitati, a kamoli razumijeti. To je jednostavno tako. Haug!
|
11.09.2004., subota
Tribute to WTC
Danas je godišnjica ONE katastrofe koja je samo pojačala ionako pregolemi patriotski duh stanovnicima najveće sile današnjice. Mnogi su rekli, sami su to tražili. Ali nema toga što opravdava takav čin. No, ne želim pisati o tome jer sve je već rečeno od puno elokventnijih ljudi no što sam to ja.
Kako svi malo stariji točno znaju gdje su bili i što su radili kad je Drug otišao u vječna lovišta, tako i većina svijeta koja ima TV znaju što su radili kada simboli svjetske velesile bijahu srušeni ko' kula od karata.
Osobno, to je bio dan mog života. Nakon kratkog studija odlučih otići trbuhom za kruhom iliti na brod. Zapravo, nije lova bila u pitanju koliko me gurala želja da vidim nešto svijeta i upoznam hrpetinu ljudi koji, u konačnici uopće nisu bili bitni. Ali drago mi je što naletih na svakoga od njih. Bila je to dobra životna škola. Uglavnom, u trenutku katastrofe bijah na interview-u za posao na brodu. Kad su me pozvali, u svijetu je bilo sve u najboljem redu. Dva profesionalno firendly tipa pitali su me zašto mislim da sam prava osoba za njih na što ja njima rekoh da uopće ne kužim kako su do tada funkcionirali bez mene. Koliko god to bila ljigava izjava, oni su bili oduševljeni i tu je moja brodska karijera bila začeta. Iznenađenje se dogodilo kad izađoh iz te male sobice, lica obasjana ponosom i zadovoljstvom kad ugledah očajne poglede i izdužene face svih prisutnih. Tko je umro, pitam. Mnogi, oni kažu na to. Dođem doma, a čitava familija priljepljena za TV. Gledaju CNN. Ne znaju engleski, ali opet gledaju - slike su tamo najbolje. Stara veli, nećeš ti nikamo. Ja njoj, samo me gledaj kako se pakiram. Neću da te vrate u lijesu, kaže. Ipak imamo malo više sreće u životu ... Uglavnom, natezali smo se 2 mjeseca i 11.11. ja odoh na brod. Godinu dana nakon katastrofe ja i dalje bijah na brodu. Svi smo dobili "In god we trust" bedževe koje smo morali nositi taj dan. Mnogi su se pobunili jer ne vjeruju u Boga već u neke druge sile, ali nije pomoglo. Toga dana svi su morali vjerovati. Bila je to prava demonstracija kulturološke tolerancije o kojoj su nam pričali prije ukrcaja. Bila je i neka misa zadušnica kojoj su prisustvovali svi putnici, ali ipak, bilo je to moje slobodno jutro pa posvetih svoje snove nekim svjetlijim životnim stvarima.
A gdje ste vi bili?
|
10.09.2004., petak
...
Sinoć upoznah jedan vrlo interesantan par. Oboje su iz Splita, ali zadnjih 2-3 godine žive u Zagrebu. Upustili smo se u priču i rekoše mi da su živjeli tri godine u Londonu. Priča ne bi bila toliko neobična da su, kao i većina, otišli trbuhom za kruhom u bijeli svijet. Ali ne, oni su tamo bili skvoteri koji su živjeli isključivo za svoj gušt. Iako moje civilizacijski razmaženo dupe vjerojatno ne bi moglo opstati bez hrpe malih luksuza koje si svakodnevno priuštim, moram priznati da se divim svim tim mladim, rasterećenim ljudima koji jednostavno žive daleko od duboko ukorijenjenih normi. Svako toliko naletili bi novi ljudi iz različitih zemalja i postajali sastavni dio njihove male komune. Uz ravnopravnu podjelu poslova prepuštali su se kreativi ove ili one vrste i u to unosili kulturne specifičnosti kraja iz kojeg dolaze. Pravi sharing and caring na djelu! Fenomenalno! Nakon tri godine istekla im je viza, ali nisu se previše obazirali na to sve dok ih jedan revni patriota sa značkom nije tražio dokumente koji su bili kod njihovog sustanara na čuvanju. Slijedeći okrutni ustroj "normalne" civilizacije bijahu deportirani natrag u Hrvatsku sa zabranom ulaska u Englesku slijedećih 5 godina!!! I tako su dvije slobodoumne splitske duše zaglavile u Zagrebu iščekujući kraj svoje "kazne". No, njihova želja za tom nepodnošljivom lakoćom postojanja nije otišla u nepovrat. Ona i dalje čuči u njima i strpljivo čeka dan kada će opet nesmetano niknuti na površinu i odvesti ih u daljnju potragu za slobodom. Novi Zeland ili Indija ili pak nešto treće... nije važno, ali ja im želim svu sreću i sretan put!
|
09.09.2004., četvrtak
ko će o čemu, ja o seksu:))
Zove me frend danas i veli da je umoran od seksa! Nemreš vjerovat kako ljudi mogu biti bešćutni! Ja proživljavam najgoru apstinenciju, a on meni o tome kak bu moral curu otkantat doma jer je preumoran! Pored takvih prijatelja što će čovjeku neprijatelji? Ma meni je drago što je on sretan, ali ipak... Idem sad s njim na piće da mi doda još malo soli na ranu. E jesam prokleti mazohist! Tak mi i treba kad tražim onu famoznu "pravu" ljubav. Ne da mi se brijat okolo, ali ipak, imam i ja svoje nekakve potrebe koje teže da budu zadovoljene. Zato volim ljeto (između ostalih razloga). Odeš na more, upoznaš neke interesantne ljude, zabaviš se s njima, a opet sve ostaje na nekoj dovoljno površnoj razini da ne završiš slomljena srca. Možda su naši preci živjeli zdravijim životom jer se od njih očekivalo da se vjenčaju vrlo rano i da nevini uđu u brak. Ipak, to može biti kardinalni zajeb jer, zamisli, zaljubiš se u nekog, počnete se viđati, dobijete pristanak od obiteljskih starješina, vjenčate se i s nestrpljenjem očekujete prvu bračnu noć. Konačno prođe slavlje na kojem su se članovi šire obitelji i prijatelji prepustili alkoholnom zanosu i počeli drpati susjede u koje su oduvijek imali secret crush i vi odete u sobu. S neugodom i crvenih lica sjedate na krevet i gledate se. Legnete, obavite svoje bračne dužnosti i skužite da ste do kraja života osuđeni na katastrofalan seks i ne kužite zašto se oko tog mučnog akta diže tolika galama. No, plahta je krvava, obitelj i prijatelji su sretni, a vas nitko ne pita da li ste uživali. Kad bi se mogla naći neka sredina između tih prahistorijskih običaja i zečje promiskuitetnosti današnjice možda ne bi bilo toliko slomljenih srdašca koji su u vječnoj potrazi za čarolijom namijenjenoj samo njima.
Odoh na pivu!
|
Vrijeme je za još jedan izljev mojih misli
Nekak gledam i ne vjerujem kako svi, pa i ja, traže u ljudima nešto spektakularno što bi ih privuklo da se zbliže sa drugim osobama. Jer ipak smo mi, svaki ponaosob, jako spektakularni. Svi mi imamo o sebi jako dobro mišljenje i mislimo da smo jebeno posebni u svom postojanju. Možda jesmo, a možda i nismo, ali to nitko sa sigurnošću ne može reći. Kažu da je ljepota u očima promatrača, ali kad pogledaš ipak mi najviše gledamo sami sebe i nekako smo najkritičniji prema sebi samima. S druge strane, jako smo si super jer htjeli-ne htjeli prisiljeni smo živjeti sa samima sobom čitav životni vijek.
Upravo pričah sa susjedom i mislim si kako je to jedna sasvim normalna osoba, pomalo ukočena u prisustvu drugih ljudi, ali vlada nevjerojatnim znanjem o svačemu, ali nema potrebu to nabijati na nos drugima kao što to mnogi ljudi imaju običaj raditi. Do nedavno bijah mišljenja da je socijalni parazit koji nikako da nađe svoje mjesto pod suncem. Ali možda ipak bijah u krivu. Uostalom, tko sam ja da sudim o drugim ljudima? Ja se isto tako gušim u nekakvim svojim kompleksima, a s druge strane mislim da bi svijet bio bolji da više ljudi razmišlja poput mene. Zašto čovjek mora bit toliko svjestan sebe i svoje okoline kad bi mu život bio puno jednostavniji da živi poput delfina zaigranog u moru i sretnog u svom jatu?
Jeste li gledali utakmicu poput Šveda? Nevjerojatan gol iz snova pao je na njihovom terenu i uzrokovao ono što će biti prozvano danom žalosti za sirote plavuše (i muške i ženske). Nego, utakmica ne bi bila toliko zanimljiva da se igrači nisu u par navrata skoro potukli na mrtvo ime. Onaj švedski bradonja stvarno traži probleme i ne sluti koliko ima sreće što je provocirao na terenu, a ne izvan njega. Iako ne pratim nogomet i ne znam puno o njemu, utakmica je bila odlična!!! Bravo Cico!
|
08.09.2004., srijeda
:)))
Vratih se s mora prije par dana i u vrtu me dočeka pravo i potpuno neočekivano iznenađenje! Da je bilo očekivano ne bi bilo iznenađenje, znam. Uglavnom, prođem ja tim famoznim vrtom kad odjednom ugledam svu raskoš i ljepotu cvata jedne konoplje! U čudu gledam ja nju, gleda ona mene i ne znam što bih s tom situacijom, Jel' pušiva? Navodno nije. Jel' lijepa? Jebeš mi sve, fakat je! Kojim je ona mističnim putovima završila u vrtu naše kuće nemam pojma, ali nije mi mrska. Skužila stara, skužilo susjedstvo i odjednom nastane panika u mozgovima neiživljenih i ostarjelih hipija. Kaj ak netko pozove murju, bumo svi najebali ko' sivonje! Optužit će nas sve da smo zasadili (JEDNU!) stabiljku droge i to će biti propast našem kućnom kolektivu:) Na mene je pao mrski zadatak da okončam život toj nevinoj biljčici, ali probudio se branitelj u meni koji viče: "Neka cvate!". Mislim da ću izgubiti parnicu, ali moćda uspijem isfurati neko obredno kremiranje na sveopću radost čitavog susjedstva:)))
|
Prava ljubav - istina ili mit?
Kroz život upustih se u ljubavnu interakciju s nekoliko pojedinaca. Kako sam zaljubljive prirode početni zanos nije izostao niti jedan put. Bilo bi stvarno čudno da je, zar ne? Naivno, svaki puta bijah mišljenja da je ta osoba ona prava i da zajedno možemo osvojiti svijet. Predvidivo, novonastali raj je redovito s velikim treskom padao na zemlju i pokazao mi svoje pravo lice. Ljubav? To što smo imali bilo je daleko od toga. To je prije bila dobra zabava, sličan smisao za humor, sklonost avanturizmu ove ili one vrste..., ali ljubav??? Međusobnom poštovanju, razumijevanju, kompromisu... nije bilo baš previše traga. Mi smo se tolerirali dok nam nije dosadilo. Oni mudriji bi rekli da je to sve proces kroz koji svi moramo proći kako bismo mogli prepoznati pravu ljubav kad zakuca na naša vrata. Zar prava ljubav još uvijek postoji izvan bajki koje redovito završavaju sa : "I živjeli su sretno..."?
Svaka ljubav je različita, svakoga volimo na način na koji nismo voljeli prije i to je ono što ju čini posebnom i vrijednom truda. Barem teoretski. U praksi, kako to obično biva, stvari su bitno drugačije. Sretnemo osobu, kemija proradi i upustimo se u nekakav odnos iako ne znamo baš previše o svom novonastalom partneru. Početak je ispunjen romansom dostojnom najljigavijih ljubića koju nitko ne razumije osim samih aktera, a u nastavku sljeduje pičkaranje kojim ne bismo udostojili ni one koje ne volimo. Mnogi odlučno krenu održavati svoju ljubav zavaravajući se da prolaze kroz lošu "fazu" i da njihova ljubav ne umire. Ali čemu sve to?
Svi smo mi ljudi i svi mi griješimo, često nehotice povrijedimo one do kojih nam je najviše stalo, a zašto? Da udovoljimo svom egoizmu i budemo u pravu pod svaku cijenu? To je bullshit! Zašto se toliko povodimo toj nekoj kemiji koja je ionako predodređena da se ugasi u ovom ili onom trenutku? Ono što ostaje nakon toga je ljubav ili mržnja i, naravno, strast koja može biti pozitivna ili negativna. Da se razumijemo, ja stvarno vjerujem u ljubav i kemiju, i ja želim da frcaju iskre, ali ne želim da to bude lažno. Masa ljudi tvrdi da žele pravu ljubav i da im je dosta lažnih emocija i obećanja, ali kad se stvari počnu događati onda i oni sami počnu srati sebi u usta. Neću to! Postoje li još uvijek ljudi koji iskreno mogu voljeti, a ne pretenciozno pričati o nečemu za što su nesposobni i o čemu nemaju pojma?
|
...
Mislim da je najteži period u čovjekovu životu kada moramo odrediti što ćemo raditi. To je teška i nimalo zahvalna stvar. Tek što smo ugazili na prag svoje zrelosti podrazumijevaju se nekakve ambicije koje variraju od čovjeka do čovjeka. Već par godina uporno izbjegavam donijeti tu nadasve korisnu odluku i nađoh se u ćorsokaku svojeg uma. Da, volim raditi, ali volim raditi svašta. Nisam tip osobe koji može boraviti u nekom uredu od 8-4 i konstantno gledati ista lica koja su mahom nezadovoljna onime što rade. Volim vjerovati da sam vizionar sa donekle zdravim pogledima na život koji uz malo dobre volje može ostaviti dobrog traga na ovome svijetu. Prateći svoju viziju pokrenuh neku vrstu svojeg posla i dobih projekt u svoje mlade ruke. Teška srca moram priznati da se osjećam ko idiot koji ne zna tko mu glavu nosi. Susrećem se sa stvarima o kojima ne razmišljah prije i odjednom se očekuje da znam sve o tome. E pa ne znam! Nemam puno godina, a kamoli iskustva u svim tim podlim igricama koje su neizbježne u bilo kakvim pregovorima. Više sam za princip da se ljudi sjednu, izlože ponudu-potražnju, odmjere mogućnosti i dogovore posao. Teoriju svladah, ali praksa me muči na svakom koraku. To stvarno čovjeku poljulja samopouzdanje, volju i vjeru u samoga sebe. Nađoh se u kupusu nedovršenih stvari i iz tog se kupusa moram i izvući. Problem je u tome što uopće ne znam gdje početi i kako sve to napraviti. Nadam se samo da me moj kampanjski duh neće iznevjeriti i kad zagori pod petama da ću sve riješiti ko od šale. Vjerojatno je tu i korijen mojih problema, to što očekujem sretan završetak nakon dugog perioda nerada i hedonizma, ali samodisciplini se jako teško naučiti ukoliko ne treniraš od malih nogu.
|
07.09.2004., utorak
Ništa nije precijenjeno kao loš seks ni podcijenjeno kao dobro sranje...
Šetam gradom i skužim da se u zadnjih mjesec dana apsolutno ništa nije promijenilo. I dalje sve vrvi od žgoljavih, plastificiranih i nakvarcanih žena i frajera utegnutih u premalu dizajnersku odjeću koji mole da ih se primijeti i kao da traže neko divljenje i respekt prema svojoj ljepoti. Čovjek se mora zapitati: "Is it just me or everyone looks exactly the same?"
Mislim, svaka im čast, sigurno su puno truda uložili u svoj izgled, ali ima li išta iza sve te silne komercijalizirane ljepote??? Koji dio njih odražava njihovu osobnost? Postoji li uopće taj dio? Trebalo bi izmisliti cjepivo protiv uniformiranih sponzoruša i frajera koji pate od kompleksa malog pimpeka. Zapravo, trebalo bi ih zakonom zabraniti! Možda pretjerujem, ali fakat me to nervira.
Sigurno se sjećate one anegdote o paru koji dolazi u kafić i frajer naručuje: "Za mene pivo, a za pičku sok". Epilog iste pričice bi vjerojatno glasio: "I onda oboje izvade svoje mobitele i više međusobno ne progovore ni riječi. On plati i potom odlaze u njegovoj makini od auta daleko u mrak na nezaboravnu ševu". Iz navedenog epiloga može se zaključiti da oni uopće nemaju nekih dodirnih točaka, ali zbog statusnih simbola, poput odjeće, auta, stupnja nakvarcanosti... oni jednostavno moraju biti zajedno. Pa ne može ona biti s frajerom koji hoda svijetom u kožnoj jakni i pije pivo iz flaše, a ni on ne može biti viđen u društvu neke neatraktivne djevojčure s mozgom. To bi stvarno bilo oprečno njihovoj vanjštini. Sasvim je vjerojatno da im ni seks nije interesantniji od komunikacije. Ona legne gdje ju se postavi i leži poput klade dok on poput nadobudnog maratonca odradi svojih par minuta nakon kojih zadovoljno pale cigarete i tonu u praznu tišinu. Serem im ja na posao. I to kvalitetno.
Sad se sjetih frenda koji svako ljeto ima par obrednih govnanja po otoku. Dečko je autohtoni splićo, anarhistički raspoložen prema svim pravilima i normama. Prošle godine ga je netko upucao tri puta, ali on se i dalje drži. Prava životinja od čovjeka. Inače, izrazito inteligentno, ali pomalo agresivno biće. Uglavnom, svake godine nekoliko ga stvari izrazito iznervira pa na sveopće zgražanje čovjek se posere na predmet svojeg živciranja. Primjerice, ovoga ljeta neki turisti su zaposjeli njegovu privatnu plažicu svojim stvarima i nestali negdje sa svojim ljetnim radostima. Prika se taman htio okupati sa svojom curom i naletio na uzurpiranu plažu. Na (ne)sreću imao je sraćku pa se nagnuo nad ručnike i zasrao sve u radijusu od dva metra. Kaže da im je fino nasaftao stvari i da ih siroti turisti više nisu pokupili već i danas tamo stoje. Ove godine ima još jedno završno govnanje na kip preminulog političara i baš mi je krivo što to neću vidjeti.
Koliko god ova pričica izaziva zgražanje među vama moram vam reći da se puno više divim ovom tipu koji stoji iza svojih principa i načela bez obzira na posljedice nego svima onima koji ševe kao blesavi u nadi da će tako pridobiti neko divljenje među totalno nebitnim ljudima u svom životu.
|
ZA MALE STVARI VIŠE NITKO NE MARI
Zanimljivo je kako nas društvo određuje od samog rođenja. Naša osobnost, težnje i ambicije smještaju se u nekakve društveno prihvatljive okvire i na svako se odstupanje gleda sa rezervom, da ne kažem prezirom. Kao djeca svi smo se bezbrižno valjali u travi, iskazivali svoju ljubav svakome tko nas se iole dojmio, sa velikom ekstazom i zanimanjem proučavali svoje i tuđe reproduktivne organe, pitali sve što nam nije bilo jasno i zahtijevali temeljito objašnjenje za sve pravde i nepravde ovoga svijeta. Na žalost, ta sloboda kratkog je vijeka jer naše je društvo utemeljeno na principu kazne. Sjetite se samo antologijskih rečenica svojih roditelja tipa: "Ako te samo još jednom vidim...; Ubit ću boga u tebi ako...; Sto puta smo ti rekli da to ne radiš...". Posljedično, počeli smo se skrivati u svojim malim istraživanjima života, prestali vjerovati u to famozno božanstvo te razvili fenomenalan obrambeni mehanizam na sva kljucanja i prigovore upućene od rodbine, prijatelja ili usputnih likova koji slučajno upadnu u naše živote. Iako smatram da je moje djetinjstvo bilo sretno i da mi nikada ništa nije falilo vjerujem da bi moja osobnost bila puno zdravija i iskrenija da nije bilo tog društva.
Danas je svijet prepun nezadovoljnih licemjera čije su vrijednosti jako poremećene. Svi nešto muljaju i lažu, kukaju kako im je loše, seru po onima za koje smatraju da su uspješniji i kategorički tvrde da je život nepravedan. Kao vrhunac svega smatraju (iako većina to nikada neće priznati) da drugima čine uslugu što su tu i da bi ih se trebalo maziti i paziti isključivo i samo zbog toga što su svijet počastili svojim postojanjem.
Upravo se vratih s mora i mislim si kako bi bilo super živjeti na nekom otoku i živjeti jednostavnim životom u simbiozi s prirodom. Digneš se u zoru, odeš do maslinika počupati travu (ili ju pak saditi) i u 9 si već kod dućana i ispijaš kavu sa ostalim svijetom. Oko podneva je vrijeme ručku nakon kojeg se smiješi dobra stara siesta karakteristična za mediteranska podneblja. Prije mraka uletiš u barku, pičiš na ribe i isfuravaš si Starac i more priču te komplimentiraš ulov količinom i veličinom na kojima će ti čitavo selo biti zavidno. Uvečer, nakon ribe i pozamašne količine vina rasipaš mudrost o najboljim tehnikama uzgoja maslina, grožđa te se bacaš u žestoku debatu oko mamaca koje ribe najviše vole i lokacija na kojima se ribe najviše skupljaju. Da ne govorimo o tome tko može dublje i duže biti u moru jer to je već druga priča.
Znam, sve se ovo čini kao trkeljanje bez glave i repa, ali svo ovo smeće uzrokovano Zagrebom mora izaći iz moje glave prije no što napišem nešto suvislo i smisleno.
|
|
