Danas je godišnjica ONE katastrofe koja je samo pojačala ionako pregolemi patriotski duh stanovnicima najveće sile današnjice. Mnogi su rekli, sami su to tražili. Ali nema toga što opravdava takav čin. No, ne želim pisati o tome jer sve je već rečeno od puno elokventnijih ljudi no što sam to ja.
Kako svi malo stariji točno znaju gdje su bili i što su radili kad je Drug otišao u vječna lovišta, tako i većina svijeta koja ima TV znaju što su radili kada simboli svjetske velesile bijahu srušeni ko' kula od karata.
Osobno, to je bio dan mog života. Nakon kratkog studija odlučih otići trbuhom za kruhom iliti na brod. Zapravo, nije lova bila u pitanju koliko me gurala želja da vidim nešto svijeta i upoznam hrpetinu ljudi koji, u konačnici uopće nisu bili bitni. Ali drago mi je što naletih na svakoga od njih. Bila je to dobra životna škola. Uglavnom, u trenutku katastrofe bijah na interview-u za posao na brodu. Kad su me pozvali, u svijetu je bilo sve u najboljem redu. Dva profesionalno firendly tipa pitali su me zašto mislim da sam prava osoba za njih na što ja njima rekoh da uopće ne kužim kako su do tada funkcionirali bez mene. Koliko god to bila ljigava izjava, oni su bili oduševljeni i tu je moja brodska karijera bila začeta. Iznenađenje se dogodilo kad izađoh iz te male sobice, lica obasjana ponosom i zadovoljstvom kad ugledah očajne poglede i izdužene face svih prisutnih. Tko je umro, pitam. Mnogi, oni kažu na to. Dođem doma, a čitava familija priljepljena za TV. Gledaju CNN. Ne znaju engleski, ali opet gledaju - slike su tamo najbolje. Stara veli, nećeš ti nikamo. Ja njoj, samo me gledaj kako se pakiram. Neću da te vrate u lijesu, kaže. Ipak imamo malo više sreće u životu ... Uglavnom, natezali smo se 2 mjeseca i 11.11. ja odoh na brod. Godinu dana nakon katastrofe ja i dalje bijah na brodu. Svi smo dobili "In god we trust" bedževe koje smo morali nositi taj dan. Mnogi su se pobunili jer ne vjeruju u Boga već u neke druge sile, ali nije pomoglo. Toga dana svi su morali vjerovati. Bila je to prava demonstracija kulturološke tolerancije o kojoj su nam pričali prije ukrcaja. Bila je i neka misa zadušnica kojoj su prisustvovali svi putnici, ali ipak, bilo je to moje slobodno jutro pa posvetih svoje snove nekim svjetlijim životnim stvarima.
A gdje ste vi bili?
Post je objavljen 11.09.2004. u 14:26 sati.