Mislim da je najteži period u čovjekovu životu kada moramo odrediti što ćemo raditi. To je teška i nimalo zahvalna stvar. Tek što smo ugazili na prag svoje zrelosti podrazumijevaju se nekakve ambicije koje variraju od čovjeka do čovjeka. Već par godina uporno izbjegavam donijeti tu nadasve korisnu odluku i nađoh se u ćorsokaku svojeg uma. Da, volim raditi, ali volim raditi svašta. Nisam tip osobe koji može boraviti u nekom uredu od 8-4 i konstantno gledati ista lica koja su mahom nezadovoljna onime što rade. Volim vjerovati da sam vizionar sa donekle zdravim pogledima na život koji uz malo dobre volje može ostaviti dobrog traga na ovome svijetu. Prateći svoju viziju pokrenuh neku vrstu svojeg posla i dobih projekt u svoje mlade ruke. Teška srca moram priznati da se osjećam ko idiot koji ne zna tko mu glavu nosi. Susrećem se sa stvarima o kojima ne razmišljah prije i odjednom se očekuje da znam sve o tome. E pa ne znam! Nemam puno godina, a kamoli iskustva u svim tim podlim igricama koje su neizbježne u bilo kakvim pregovorima. Više sam za princip da se ljudi sjednu, izlože ponudu-potražnju, odmjere mogućnosti i dogovore posao. Teoriju svladah, ali praksa me muči na svakom koraku. To stvarno čovjeku poljulja samopouzdanje, volju i vjeru u samoga sebe. Nađoh se u kupusu nedovršenih stvari i iz tog se kupusa moram i izvući. Problem je u tome što uopće ne znam gdje početi i kako sve to napraviti. Nadam se samo da me moj kampanjski duh neće iznevjeriti i kad zagori pod petama da ću sve riješiti ko od šale. Vjerojatno je tu i korijen mojih problema, to što očekujem sretan završetak nakon dugog perioda nerada i hedonizma, ali samodisciplini se jako teško naučiti ukoliko ne treniraš od malih nogu.
Post je objavljen 08.09.2004. u 01:39 sati.