07.09.2004., utorak

ZA MALE STVARI VIŠE NITKO NE MARI Zanimljivo je kako nas društvo određuje od samog rođenja. Naša osobnost, težnje i ambicije smještaju se u nekakve društveno prihvatljive okvire i na svako se odstupanje gleda sa rezervom, da ne kažem prezirom. Kao djeca svi smo se bezbrižno valjali u travi, iskazivali svoju ljubav svakome tko nas se iole dojmio, sa velikom ekstazom i zanimanjem proučavali svoje i tuđe reproduktivne organe, pitali sve što nam nije bilo jasno i zahtijevali temeljito objašnjenje za sve pravde i nepravde ovoga svijeta. Na žalost, ta sloboda kratkog je vijeka jer naše je društvo utemeljeno na principu kazne. Sjetite se samo antologijskih rečenica svojih roditelja tipa: "Ako te samo još jednom vidim...; Ubit ću boga u tebi ako...; Sto puta smo ti rekli da to ne radiš...". Posljedično, počeli smo se skrivati u svojim malim istraživanjima života, prestali vjerovati u to famozno božanstvo te razvili fenomenalan obrambeni mehanizam na sva kljucanja i prigovore upućene od rodbine, prijatelja ili usputnih likova koji slučajno upadnu u naše živote. Iako smatram da je moje djetinjstvo bilo sretno i da mi nikada ništa nije falilo vjerujem da bi moja osobnost bila puno zdravija i iskrenija da nije bilo tog društva. Danas je svijet prepun nezadovoljnih licemjera čije su vrijednosti jako poremećene. Svi nešto muljaju i lažu, kukaju kako im je loše, seru po onima za koje smatraju da su uspješniji i kategorički tvrde da je život nepravedan. Kao vrhunac svega smatraju (iako većina to nikada neće priznati) da drugima čine uslugu što su tu i da bi ih se trebalo maziti i paziti isključivo i samo zbog toga što su svijet počastili svojim postojanjem. Upravo se vratih s mora i mislim si kako bi bilo super živjeti na nekom otoku i živjeti jednostavnim životom u simbiozi s prirodom. Digneš se u zoru, odeš do maslinika počupati travu (ili ju pak saditi) i u 9 si već kod dućana i ispijaš kavu sa ostalim svijetom. Oko podneva je vrijeme ručku nakon kojeg se smiješi dobra stara siesta karakteristična za mediteranska podneblja. Prije mraka uletiš u barku, pičiš na ribe i isfuravaš si Starac i more priču te komplimentiraš ulov količinom i veličinom na kojima će ti čitavo selo biti zavidno. Uvečer, nakon ribe i pozamašne količine vina rasipaš mudrost o najboljim tehnikama uzgoja maslina, grožđa te se bacaš u žestoku debatu oko mamaca koje ribe najviše vole i lokacija na kojima se ribe najviše skupljaju. Da ne govorimo o tome tko može dublje i duže biti u moru jer to je već druga priča. Znam, sve se ovo čini kao trkeljanje bez glave i repa, ali svo ovo smeće uzrokovano Zagrebom mora izaći iz moje glave prije no što napišem nešto suvislo i smisleno.

- 16:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #