Dakle, gledala sam sinoć film 9/11 i izašla sam iz kina poprilično ljuta, zapravo frustrirana je bolja riječ. Film je dokumentarni prikaz svega što se događalo prije, za vrijeme i nakon napada na slavne Blizance. Krenuvši od lažiranih izbora u korist beskičmenjaka Busha, nevjerojatno dugog odmora novopečenog predsjednika, njegove inertnosti za vrijeme samih napada, apsolutno neprihvatljivih akcija istog nakon napada pa sve do danas i, konačno, pravih razloga njegove nemoći unutar moći povlaštene mu pozicije film obuhvaća i socijalni profil čitave priče. Svaki školarac zna da je rat najprofitabilnija stvar na svijetu, ali pokrenuti nepotrebne sukobe radi nafte i bogatstva čini se poput pretjerivanja u ideologiji dostojnoj samog Hitlera.
Oduvijek tvrdim da su Ameri blesava nacija već po definiciji, ali takva manipulacija masom je nešto najokrutnije što sam vidjela. Nedugo nakon napada provela sam metar mjeseci u Americi, još dok je bila pod crvenom šifrom (stanje opće panike i neposredne opasnosti). Teroristi su traženi svuda i uvijek. Svaka neuobičajena pojava ili predmet tretirani su kao nacionalni neprijatelj željan krvi i moći. A pravog krivca nitko nije tražio!!! Javnost je svakodnevno bila izvrgnuta lažima, muljanju i maltretiranju šačice ljudi koji su nepozvani ušli u sam vrh. Panika je rasla i bivala njegovana unutar svih njih. Od bedastog krda ovaca postali su sumnjičavi kojoti u potrazi za žrtvenim janjetom.
Između ostalog, obrađena je i osobna priča jedne gospođe. Ona je svoju djecu odgajala u duhu patriotizma koji vojsku doživljava kao vrlo prihvatljivu opciju vrijednu razmatranja. Kako ona svojoj djeci nije mogla priuštiti fakultetsko školovanje predstavila im je mogućnost upoznavanja novih ljudi, kultura i krajeva uz mogućnost zarade za daljnje školovanje kroz služenje u vojsci. I čvrsto je vjerovala u to što priča. Niti u jednom trenutku nije predstavila mogućnost pogibelji jer, vjerovala je da vojska neće slati njezinu djecu u opasna područja (???). Kćer joj se vratila živa i zdrava, a sin je poginuo u Iraku. Niti jedan roditelj ne bi trebao pokapati svoju djecu, ali takva naivnost i slijepo vjerovanje sistemu prečesto košta više no što je itko spreman platiti. Sada je ljuta, tužna, očajna i ne može si oprostiti.
Svakoga dana regrutiraju se nove mlade duše, mahom iz siromašnih krajeva da služe svojoj domovini. Ipak, bitno je što možeš učiniti za svoju zemlju, zar ne? A čemu sve to? Da bi Bushevi mogli živjeti iznad svačijih standarda i potreba. Ljuta sam! I ništa ne mogu napraviti.
Post je objavljen 20.09.2004. u 19:54 sati.