28.09.2004., utorak

SVAČIJA MAZA Večeras, odnosno sinoć proslavili smo 35. godišnjicu braka mojih roditelja. Nevjerojatno je rezimirati sve što su tijekom svih tih godina prošli i koliko se još uvijek vole i poštuju. Naravno, njihov brak nikad nije bio onaj iz bajki u kojima sve teče onako kako si mi svi zamišljamo da bi trebao biti, ali oni su prošli sve nedaće koje život nosi i uspjeli su sačuvati ono što ih je spojilo u samom početku - ljubav. Sada, dobrano pijana od šampanjca razmišljam o načinu na koji bi mene "onaj pravi" trebao voljeti. Došla je sestra sa svojim dragim i bilo nam je super, ali ona jedna stolica još uvijek čeka prazna. Čeka onog nekog tko će obilježiti moj život na značajniji način od kratkotrajnog vrtloga strasti koji rezultira nečijim slomljenim srcem. Slušali smo Olivera i tu mi je sinulo. Ima jedna pjesma koja točno opisuje način na koji želim biti voljena. Sve moje prijašnje ljubavi i veze vodile su ovoj spoznaji. Svaka je imala neki element toga, ali niti jedna nije bila onakva kakva bi trebala biti. A pjesmuljak ide: A tija san je jubit tija san je čvrsto stisnit uz sebe I da stane vrime i da stane sve da se svit ne okriće A tija san je jubit sa njon sanjat i budit se I da stane vrime i da stane sve da se svit ne okriće Ne znam da li tražim previše ili premalo, ali to je ona esencija ljubavi za koju vjerujem da bi mi bila dovoljna. Jednom sam iskusila tu ljubav koja mi je bila oteta zbog birokracije i od tada liječim svoje srce i uvjeravam samu sebe da neka nova ljubav, ona prava, čeka negdje da je pronađem.

- 01:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #