Medek

četvrtak , 26.11.2020.

Kao u nekom filmu katastrofe, kvart je sablasno prazan.Tek dva penzića na klupi u obližnjem parku upijaju škrte zrake kasnojesenjeg sunca. Prolazim kraj zbijenog čvora stambenih zgrada povezanih nečim što bi se moglo nazvati "zajedničkim prostorom". Iz brojnih stanova dopiru svađe, urlici, hihot pomiješan s bučnom glazbom i nervozno grintanje djece. 'Ovo je čista ludnica', pomišljam.

Ali prava ludnica je malo niže. Nešto prije nje nalaze se ciljevi ove kvartovske šetnje, ljekarna i Konzum. Prvo stajem pred apotekom. Preda mnom je nekoliko ljudi, red se sporo pomiče. Neki postariji čovjek zaboravlja karticu pa se opet vraća, popravlja masku, dezinficira ruke.. I baš kad je izgledalo da se riješio gnjavaže, ispada mu iz novčanika hrpa kovanica. Gleda ih bespomoćno dok se kotrljaju u najskrivenije zakutke prostorije. Na trenutak se saginje da podigne bar jednu, ali nikako da je osovi. Na kraju odmahuje rukom, izbacuje rasterečujuću psovku i izlazi.

Kroz petnaestak minuta stojim kraj bicikla pred Konzumom i ponovno navlačim masku. Potom vadim novčanik i uzimam onoliko koliko mislim da bi trebalo, tek da se s tim ne gnjavim pred blagajnom. Ima dosta sitniša u malom pretincu pa i to kipam u šaku. Jedna kovanica od deset lipa pada mi pred noge baš u trenutku kad iz trgovine izlazi mala curica od najviše 5-6 godina. Dok hoda prema svom ljubičastom bicikliću s košaricom na volanu, pune su joj ruke stvari. Ipak, zastaje ispred mene, saginje se u poluklečeći položaj, kupi s betona tu beznačajnu kovanicu i pruža mi je.

Beznačajnu? Naravno, govorim joj nek je zadrži. Uljudno mi zahvaljuje dok stavlja robu u košaricu. Krećem dalje a potom mi se pali lampica. Među sitnišem nalazim medeka i dajem joj ga, čist kao simboličan čin da zapamti kako se dobrota i pristojnost ipak isplate. Malo je zatečena, opet zahvaljuje. Odmah potom pomišljam, k vragu, mogao sam joj dati i tih pedeset kuna pripremljenih za kupnju, ne bi propao. Ipak bi to bilo pretjerano, zaključujem, pet kuna je baš dobra mjera, em je medek em je taman za sladoled ili žvake sa sličicom. Došlo mi da je poslikam kraj tog ljubičastog bicikla, ta bi se slika mogla nazvat Čista Dobrota, ali znamo kak je to s dijeljenjem slika tuđe djece. Bolje medek.

Dobra curica mi je uljepšala dan, babšuvarivari..

Den Deri sred invazije aliena

ponedjeljak , 23.11.2020.

U sjajnom Golikovom filmu "Imam dvije mame i dva tate", mali Đuro u školi ispod klupe poskrivečki čita omiljeni časopis mog djetinjstva, Plavi vjesnik. Sredinom šezdesetih to sam glatko mogao biti ja, tih sam godina Plavi vjesnik jednostavno gutao. Izmišljao sam razne školske izdatke samo da se dočepam tih otp. pedesetak starih dinara (nakon denominacije 5 novih) koliko je trebalo za novi broj.

Plavi vjesnik je bio potpuno kul, neka druga priča i dimenzija u odnosu na takoreći obaveznu Modru lastu, tim više što je u to vrijeme u njemu objavljivano puno stripova; o istraživaču Tiboru Sekelju, Reisingerovom Štefeku, Dejvi Kroketu, Robin Hudu, Asteriksu, Džek Flešu, Pauku itd. koje su mahom osmišljavali brojni strani, ali i domaći autori poput Neugebauera, Dovnikovića, Radilovića, Reisingera, Maurovića itd. Međutim, u eri svemirskih letova i sličnih čuda, glavna zvijezda i moj osobni favorit bio je "pilot budućnosti" Den Deri, Franka Hampsona. Den Deri je bio neka vrsta Majora Toma za pučkoškolce. Nakon dosadnog sivila sličnih časopisa c/b formata, Dan Dare (u originalu) je prvi strip tiskan u boji. I upravo su te bogate, pršteće boje puno doprinijele atmosferi i užitku čitanja. Kasnije krajem šezdesetih, Plavi vjesnik mijenja koncepciju, uvode se estradne, sportske i trač rubrike, a strip se s naslovnica seli na zadnje stranice, bitno reduciran. Ali to više nije bilo to. Osim toga, ipak smo polako prerastali kratke hlače i tražili nove junake i načine identifikacije.

No da se još malo zadržim na tom "oči širom otvorene” dobu. Uz ponajbolje stripove onog vremena, svu silu neizbježnih pisanih i crtanih romana s kioska i dominantne medije poput televizije, radija i filma, srećom su i knjige odigrale dosta važnu ulogu u formiranju ukusa i nekih životnih načela, pokrenuvši usput čitav niz mogućih identifikacija. Svaki uzrast, svaki stupanj ka zrelosti nekako je pratila i odgovarajuća literatura, pa makar to bilo u okviru toliko notorne i često nepravedno osporavane školske lektire. Stripovi i svi ti kaubojski i detektivski romani kao primjer perolakog vanškolskog štiva, nekako se prirodno usmjeravali prema složenijoj i vrijednijoj književnosti Tako je prelazak s Vyatt Earpa, Roy Ranka ili Zagora na već malo zahtjevnije Zane Graya, Karla Maya i sl. bio logičan slijed. Na to su se nadovezivali Jules Verne i Jack London sa svojim slavnim romanima itd.

Iz tog doba (otp. peti-šesti razred) sjećam se identifikacije s likovima i atmosferom romana Jacka Londona, „Bijeli očnjak” i „ Zov divljine”. S obzirom da sam odrastao na selu u prekrasnom, živopisnom okružju, nekako je to samorazumljivo. Ipak, to maštanje je poprimalo elemente fiksacije. Pa bi tako u tančine detaljno zamišljao kako živim u nekoj osamljenoj kolibi u potpunoj divljini, okružen tek pokojim vjernim psom, bavim se lovom, a glavni fetiš te maštarije bile su motorne sanjke. One su morale biti nevjerojatno robusne i izdržljive, imale su čitav niz inovativnih zaštitnih mehanizama u slučaju da nešto zakaže i praktički na njima se moglo putovati unedogled a da ti se ništa ne dogodi. Čak i da te u stopu prati čopor gladnih vukova. Ta maštarija se dugo vremena ponavljala pred spavanje i katkad nisam mogao zaspati sve dok određenu „epizodu” ne dotjeram do kraja.

I tako su spretno-sretno prolazile formativne dječačke godine, stare junake i heroje zamjenjivali su novi i sve je to nekako skladno teklo dok nisam posve slučajno došao u posjed neoprezno odložene triologije Henry Millera, mog starijeg brata. S razumljivo, jačim akcentom na Jarčevoj obratnici.. Ali to je već neka druga priča.

Zašto ovo pišem? Prvo ću spomenuti jedno usputno zapažanje povezivo s temom. Svojevremeno sam (ima već najmanje desetak godina) na Jakuševečkom sajmu zastao kraj jednog čovjeka koji je prodavao crtane i pisane „romane”, ponajviše „kaubojske” uz tek pokoji krimić. Romani nisu, kako to obično jest, bili u kartonskim kutijama nego pedantno grupirani u male hrpice ili pojedinačno poredani na velikom, prozirnom najlonu. Možda me taj prizor podsjetio na djetinjstvo, među njima je bilo nekih s dobro znanom etiketom Laso, Pony, Wyatt Earp i sl. Nisam imao pojma je li te edicije uopće više izlaze pa sam pitao prodavača.
Ne izlaze, kaže, ali to je njegova kolekcija. Prodaje one koje je pročitao i duplikate, a ujedno kupuje druge, ako mu netko ponudi ili na njih usput naleti.
Ono što mi je osim susretljivosti i pristojnosti odmah upalo u oči bila je naročito izražena elokvencija sugovornika. Sam vokabular, način na koji se izražavao, formulirao rečenice i izvodio zaključke odavali su dobro obrazovanu i načitanu osobu makar se kasnije ispostavilo da je najobičniji zanatlija bez posla.
Taj čovjek bi mogao i trebao čitati kompleksnije štivo i uživati u pravoj književnosti a ne trošiti vrijeme i dioptriju na roto-romane s kioska. Zašto se nije dogodio taj klik, zbog čega je sam sebe osudio na regresiju, pabirčenje šunda i stereotipno ponavljanje djetinje fiksacije?

Odgovorio je iskreno i rezolutno. Njega druga literatura ne zanima, savršeno je zadovoljan svojim izborom..To je njegov svijet i sad pod stare dane ne misli ništa mijenjati. Dobro mu je.

Zaključak koji se iz ovog može izvesti jest da čak i ta banalna, prizemnija literatura može u pozitivnom smislu formirati čovjeka. Ili mu barem obogatiti vokabular i komunikacijske sposobnosti. Za nešto više potreban je taj famozni „klik”, duhovni rast koji stvara novu potrebu, redefinira ukus i stvara, ajmoreč, novu vrijednost.

Drugi razlog za ovaj tekst je jedna nedavna rasprava na FB o filmovima. Točnije o nekim filmovima i žanrovima. Sugovornik, inače osoba koja mi je prijatelj mada ga u stvarnosti ne poznajem, sugerira kako su filmovi o alienima super, vrh.

Odgovaram mu da ne gledam previše neke (pod)žanrove mada neke SF filmove itekako cijenim i volim pogledati. Ali moglo bi se reći da općenito ne volim te filmove koji se razvlače u nastavcima jer to više nije to. Recimo Predator, Terminator, Rambo, Star wars i sl. Čak ni J. Park 2 nisam mogao pogledat koncentrirano do kraja, za razliku od prvog koji me uspio zaokupiti. Neke od navedenih trakavica odgledao bih jedino pod prijetnjom oružja, svojevoljno sigurno ne. Iznimka je možda Kum, ali s njim opet imam jedan drugi problem.

Od Slyja čak ni Rambo i Rocky 1. a kamo li brojne nastavke. Možda imam problem, ali ne palim se na te nanadjebive, napumpane nadljude i multipraktik ratnike, niti na tu vrstu jeftinog adrenalina. To sam, iz uvoda je jasno, apsolvirao u osnovnoj. Ono što mi adrenalinskog mogu ponuditi Kubrick, Coppola i neki briljantni klasici, sasvim mi je dovoljno.

Jer previše je adrenalina. Strašno jeftinog, prizemnog, priglupog, prvoloptačkog. Previše je estetizacije zla. Nemaju ti filmovi neku značajniju poruku osim onu crno-bijelu kao npr. jeftini westerni (ima ih odličnih dakako), borba dobra i zla i samodokazivanje, s nažalost prejakim akcentom na makljaži. Ali u jednoj sam fazi milijun tih crtanih i pisanih "romana" progutao prije nego sam počeo čitat ozbiljniju literaturu. Kroz svo to vrijeme filmovi, tv serije na istu foru (dok ne izoštriš ukus i shvatiš što ti odgovara), pa
JNA, nakon svega rat.. Mislim, zbilja mi je pun kukuruz adrenalina te vrste.

A sve je to perpetuiranje. Filmovi odgajaju klince i mlade u jednom smjeru, nameću im svoje junake i obrasce s kojima se identificiraju pa nije čudno ni problem kad poslije puška u ruke sjedne ko u putar. Sve je to mašinerija, matrix. Cigle u zidu. Treba prozrijeti igru. Zato mi više vrijede Apocalypse Now, Full Metal Jacket ili A Clockwork Orange koji prave genezu, seciraju stvar i samo zlo u nastajanju s jasnim, neušminkanim epilogom nego gomila potrošne holivudske akcijske galanterije.

Den Deri, kuda si me to odveo?