mama na kvadrat

Moja prva asocijacija na ovu riječ je jedan podrumski kafić tog naziva gdje sam nekad davno rado zalazila. Druga asocijacija je jedan europski trg gdje sam rado šetala ruku punih vrećica mojih omiljenih dućana. Treća asocijacija su ružni Nijemci demode frizura i njihove pjegave žene ogromnih stopala…
Danas tu riječ izgovaramo puni čežnje da «uđemo» u Europu. A gdje smo to sada?
Imamo ovaj prekrasni komadić planeta, ovo čarobno more, otoke… i ne znamo šta učiniti s tim. Čekamo da dođu stranci, kupe to što je još malo ostalo na rasprodaji, donesu nam plavu zastavu sa žutim zvijezdama kojom ćemo mahati, jer će nam još jedino to ostati.
U Europu ćemo ući, to uopće nije sporno. Lijepa smo mi zemlja, da bi nas pustili tek tako , mogli bismo biti i bogata, ali… nešto nas uvijek… Jesmo li to lijeni, priglupi ili koji nam je, da samo čekamo da dođu ti neki pametniji, sposobniji pa da nam oni pokažu kako je naše more lijepo, voda čista, hrana zdrava. Samo što će oni postati vlasnici tih ljepota pa ćemo na more moći kao konobari i sobarice, vodu će izvoziti netko drugi, a naša zdrava hrana tada će nam biti preskupa, pa ćemo rađe kupovati smeće koje će nam servirati u svojim trgovačkim lancima.
Nadamo se bogatstvu i višem standardu, ali teško da će biti tako.
Koga zanimaju ti Hrvati, slabo obrazovani ( na to se posebno vrijeđamo, ali imamo toliko nepismenih da je to strašno), skloni korupciji, mitu i lopovluku? Nikoga.
Treba zgrabiti još šta se zgrabiti da…

Danas je neki tip ubio 3 žene , svoju i njene 2 prijateljice, a neki klinac u Americi svoje baku i djeda, policajca i pola razreda …
Prvo, strašno je kako je oružje postalo dostupno. Svima. Čovjek ima dijagnosticiran PTSP, ali svejedno legalno posjeduje oružje!? Registriran obiteljski nasilnik uredno ima pištolj. Nije sposoban niti za jedan složeniji posao, sklon je alkoholu i nasilju, ali netko mu opet da pištolj?
Klinci svako malo nađu oružje ( koje je stajalo na polici u dnevnom boravku, recimo).
Drugo, bombardirani smo nasiljem, svuda i u svakom obliku. Od crtića i dječjih igračaka, do spotova, novina, filmova… glazbe… Bože moj!
Toliko smo se naviknuli na sve moguće oblike nasilja da nas više ništa ne može uzdrmati. Gledamo sav taj užas i mirno nastavljamo večerati. Klinci jedni drugima prepričavaju brutalne scene iz filmova sa neskrivenim guštom. Crna kronika je rado čitan dio novina. Ponekad jedini čitan dio…
Ako « …neko to od gore vidi sve…», šta li radi u zadnje vrijeme?

U biti, ne volim blagdane. Sve te pripreme, kupovina kao da će smak svijeta… i sve to… Onda prežderavanja, napijanja, rodbina i razgovori od kojih dobijem osip.
Svi ti vjerski blagdani kojih smo se zadnjih 15-ak godina uhvatili kao ludi, izgubili su sav svoj čar, a riječ obiteljski više nema smisla.
Kako sam ja poznati nostalgičar, sjećanja na neke davne Božiće i Uskrse izmame mi suze. Imali smo svega manje… i svega puno više…
Danas je sve iskomercijalizirano do bola. Od svih tih zečića i pilića, kiča na kvadrat, jedva se sjetimo šta ono u stvari slavimo.
I još nam nisu dovoljni naši, pa smo odlučili i uvesti par tuđih svetkovina, tipa Valentinovo a sada nam evo i sv. Patrika, zašto ne ?
Ljudi umjesto da se druže, izlaze u shopping centre. Neprestano se pripremamo za neki blagdan. Postali smo manijaci kupovine. Uvaljuju nam svaki kič i mi ga uredno pušimo.
Tko se uopće još sjeća što se to slavi za Uskrs? Nije ni važno. Živjeli!

Sve češće, ogledajući se u prolazu, u ogledalima i izlozima, ugledam lik svoje majke… I to mi sve manje smeta.
Prošle su ( i hvala Bogu da jesu !) , godine bunta protiv svega i svačega, a najčešće protiv nje.
Kada su mi govorili da sam «ista mama», to sam uglavnom shvaćala kao uvredu, sada pomislim, zašto ne… sa malo šminke ona je još zgodan komad.
Ustvari, valjda sam u godinama kad joj se sve češće divim. Imala je potpuno različit život od mog. Teži. Puno…
Veći dio svoga života hrvala se sa konkretnim problemima; kako, uglavnom sama, prehraniti troje djece, kupiti odjeću, knjige, poslati nas na more… Nije ju zabrinjavao celulit, kilogrami a i godine je doživljavala kao nešto prirodno. Za razliku od nje, ja nemam egzistencijalnih problema, ali živim u vremenu kada su zahtjevi za srećom postavljeni na malo višu ljestvicu.
Ja moram (!!) biti dobra majka, kuharica, poslovna žena… Moram puno čitati, biti u toku, izgledati dobro… a dan ima samo 24 sata. Imam svega puno više od nje, ali ipak…
Moja majka je manje frustrirana, smirenija i zna uživati u potpuno beznačajnim stvarima i to je ujedno osobina na kojoj joj najviše zavidim. S tugom primijetim kako stvari samo prođu pored mene, a ja im ne poklonim ni trenutak svoje pažnje. Uzalud lovim posebne trenutke kamerom ili foto aparatom, ne okrznu mi dušu….a to je strašno…
Ustvari, bila bih sretnija da imam puno više njenih osobina, jer ona je ustvari, jedna dobra žena.

Kad ja padnem u depru… e , to je pad. A « i pad je let…» kažu Indexi. Dakle, bila sam u nekoj gadnoj depri, jedva sam se dizala iz kreveta, nisam se javljala na telefon, a ni moja omiljena muzika nije pomagala. Priznajem da ovih dana nisam bila baš super društvo, ironična, cinična, svadljiva ili u najboljem slučaju- nezainteresirana.
Sve oko mene je bilo obojano u sivo… sve nijanse sive… Katastrofa.
Onda napunim kadu svim mogućim solima i kupkama i ležim dugo, dugo… dok se skroz ne zgužvam. Poslije mi otac moje djece izmasira stopala i kaže da sam lijepa. Pomaže.
U glavi pravim popis dobrih strana života. Ovih je dana nekako kratak.
I konačno je gotova zima.
Na popis dodajem sunce, ispijanje kave na terasi, poneku novu krpicu,
Bit će bolje…

On me samo ponekad udari- kaže moja mlada i lijepa frizerka, - ali inače je jako simpatičan.
Ja ju gledam u čudu. – Zašto mu to dozvoliš? I kada to «inače»?
Onda ona mene gleda u čudu. Ne vidi ništa loše da ju muškarac s kojim ne dijeli baš ništa osim ponekog pića u kafiću i sexa nakon toga, povremeno izmlati.
Stvarno, zašto žene trpe razno razna zlostavljanja kao da je to najnormalnija stvar na svijetu? Ne kužim ni one koje kažu da ostaju «zbog djece», jer bi baš zbog djece morali otići od tog bolesnika. Pa onda krov nad glavom… Krov ispod kojeg dobivaš batine i nije neka jača stvar. Financijska ovisnost… Gadno, ali zar nije bolje i čistiti stubišata i pošteno zaraditi neku kunu, nego trpjeti ? Sram? Kakav sram? I od koga?
Ali kad čujem te mlade, moderne, zgodne cure koje pričaju o «ponekom šamaru» kao o običnoj stvari, poludim.
Zašto dopuštaju tim bezveznjacima da upravljaju njihovim životima, da ih ševe, a onda tuku? Šta ih vezuje za takve tipove? Misle da će proći? Neće. Svaka mana se s godinama samo umnožava. Ako se sada često napije, živjet ćeš s alkićem. Ako te sada ponekad lupi, zlostavljat će te cijelog života. I tvoju djecu, također.
U toj suludoj igri, krive su i one koje to dopuštaju. Poludim kad čujem «tukao ju je godinama»! Godinama!? Može te udariti jednom ili dva puta ( jer su fizički, uglavnom jači) prije nego mu :a)okreneš leđa, b) zabraniš pristup, c) pozoveš policiju…Ali trpjeti godinama? Čekati da te uništi fizički i emocionalno ? Zašto?
Kažem to svojoj mladoj i lijepoj frizerki. Trebala bi cijeniti sebe, svoju mladost, imati samopoštovanje, a kretene zaobilaziti u širokom luku.

SRETAN VAM SVIMA DAN ŽENA !

Kada novinar nekoj našoj instant zvjezdici gurne mikrofon u facu i pita šta bi voljela raditi ( kad poraste ), sve do jedne odgovaraju : «voditeljice»!!
Ne bi htjele zaista nešto raditi, upisati npr. novinarstvo, zaposliti se u nekoj redakciji… ili bilo što drugo. Htjele bi biti voditeljice!
Da ih neki stilist odjene, vizažisti fino našminkaju i da pred kamerama, s blesimetra, naravno, pročitaju neku jednostavnu najavu. Što češće. Da nas njihov lik uveseljava do bola.
A onda, kada im opet neki novinar gurne mikrofon u facu, ali sada sa puno više poštovanja, pa zaboga, ona je zvijezda, svaki dan je na TV –u, zakoluta okicima i kaže kako je život javne osobe naporan i kako žele malo privatnosti…Strahota!
Na slijedećem levelu žele imati vlastiti «talk show» . Kao da je u ovoj zemlji dovoljno znati govoriti, bilo kako, i već si kandidat za «show» (ma šta se sve skrivalo iza te čarobne riječi).
Dvije- tri fotelje, gosti, kamera… juhu! To što svojim inbecilnim emisijama vrijeđaju ukus prosječnog gledatelja, a iznadprosječnog na rub očaja, to nema veze.
Naravno da skidam kapu pravim facama u tome poslu , ima ih , hvala bogu par, ali ponekad se daljinski užari od pokušaja traženja nečeg gledljivog.

Priznajem, volim srpske filmove. Jebi ga! Ja sam ipak generacija kojoj je Miki Manojlović pravi frajer. Odrasla sam gledajući srpske filmove. Toliko legendarnih likova koji su postali standardi, stvar opće kulture, dio svakodnevice… Čak i moji klinci kad sjednem za volan zaurlaju: «vozi, Miško!».

Cjeli niz izvrsnih glumaca niknuo je tamo daleko, legendarni Pavle Vuisić, Bora Todorović, Bogdan Diklić, Olivera Marković, Mirjana Karanović… Nikola Kojo, Srđan Todorović, Dragan Bjelogrlić…
Srbi naprave film. Film je dobar. I točka. Ne trude se da bude povijesni. Da u njemu iznesu ne znam kako velike istine, on je odraz jednog trenutka i to je to. Ne mora biti dug i mračan, posut crvenom prašinom i u četiri reda… Imaju smisla za humor, zezaju se na svoj račun, dobre scenariste i prave glumce koji to briljantno odrade. Bez glumatanja i prenemaganja. Bez patetike. I bez puno love.

Već postaje pomalo naporno to neprekidno natjecanje, u svemu i svačemu. Kao da smo u nekoj vrsti arene iz koje moramo izaći kao pobjednici.
Krene valjda od porođajne težine ( tko je rodio veću i dužu bebu ), a završi na Mirogoju ( tko ima veći i skuplji nadgrobni spomenik). Katastrofa!
Neprestano smo i protiv svoje volje na nekakvoj vazi gdje nas odmjeravaju i ocjenjuju. Koliko zarađujemo ( uvijek se u društvu nađe neki novopečeni bogataš koji nas porazi do bola), kakav auto vozimo ( e, tu su već dramski zapleti), u koliko kvadrata stanujemo ili ( pazi sad) u kojem kvartu !! U kojem kvartu živite može vas stajati pada na ljestvici uspješnosti. Vašem kvartu se može narugati i zadnji bijednik koji živi kao podstanar u nekakvom vlažnom podrumu boljeg kvarta ( ma šta to u našim uvjetima značilo).
Pa onda obleka. Uzimaju se nenamjenski krediti i kupuju se krpice. Cipele se kupuju na 12 rata!
A onda klinci! Jeza! Svi su progovorili sa 6, prohodali sa 7 a tablicu množenja naučili sa 8 mjeseci. Sve sama čuda od djece! Igraju tenis, govore 5-6 jezika, sviraju klavir, kližu, skijaju idu na sva moguća natjecanja i naravno , odlikaši su. Biti normalan nije in.

Uživam sjesti na kavu s Meri, uglavnom u neku rupu u našem kvartu, i onda se do suza smijati svemu tome, uključujući i nas same!

Čudno je to kako nam ti pretili vozači audija uporno žele gospodariti životima. Svim njegovim segmentima. Nije dovoljno što su nam zavukli ruku duboko u džep gradeći one monumentalne građevine, kičaste i prevelike, nikada potpuno završene da bi se godinama mogla tražiti lova još za nešto. Uz te ogromne crkve rade se i kuće za već spomenute vlasnike luksuznih prometala, naravno velike i s podnim grijanjem. Naravno, nama propovijedaju skromnost. Osim u džepove, svoje debeljuškaste prste rado bi zavukli i našoj dječici … ( s nostalgijom se sjećam popova iz svog djetinjstva koji su zaskakali uglavnom mlade udovice), a sada eto ih i u našim bračnim posteljama. Žele kontrolirati sve pa čak i začeće ( nekih «bića» kojima će uredno naplatiti sve sakramente iako ih država plaća za njihov posao).
U (pred)bračnoj postelji dovoljno mjesta je za dvoje, u odlučivanju o djeci dovoljni su majka i otac koji će ih začeti, donijeti na svijet, hraniti , odgajati, školovati…Zašto bi o tome odlučivali ljudi koji u tim stvarima ionako nemaju iskustva? Ili se varam?

Beskrajni. Dosadni i nevidljivi ( nevidljivi sve do trenutka dok su obavljeni, u suprotnom svi primijete). Horor počinje kupovinom sredstava za čišćenje. Toliko ih je da je cjela nauka izabrati potrebne. Svaka površina u kući danas zahtjeva drugo sredstvo. Nekada smo kuće održavali s jedva par različitih i nisu bile ništa manje čiste. Naprotiv. Podovi, pećnice, staklene, drvene, keramičke i ine površine. Izbjeljivači, omekšivači…Osim što sve to košta hrpu love, nema kraja čišćenju. Već dugo nisam ugledala dno naše korpe za prljavi veš, hrpa za peglanje je nepresušni izvor radosti, a tek prašina…
Ponekad imam osjećaj da mi dobar dio života prolazi u kuhinji sve nešto sjeckajući , a onaj drugi dio života uklanjajući ostatke hranjenja. Kuhanje, serviranje, pranje suđa… i tako barem 3 puta dnevno, ako bi svi uspjeli sjesti za stol u isto vrijeme, a to je već malo teže.
Ako se rodiš kao žensko, podrazumijeva se da imaš neki prirodni nagon za sve to. Da ti je brisanje prašine u genima, usisavač omiljena igračka a , hrpa suđa izazov.
A nije.

Izgleda da je glavni cilj naših cura udati se za nogometaša! Kako i ne bi bio? Obične, prosječne cure najednom postaju uzori naciji. Postaju uzorne poduzetnice, kreatorice, imaju svoj parfem, njihove stanove, ormare i kuhinje slikaju za novine… One su žene sa stilom.
Kako nema toliko nogometaša koliko cura koje bi im rado rekle «da», cure spuštaju kriterije pa u obzir dolaze razno razni obrtnici, estradnjaci a ni mafijaši nisu za baciti… Bitna je lova.
Bitno je da i tebi novinar gurne mikrofon pred facu ( i pita nešto ne baš jako složeno). Da kažeš šta trenutno nosiš. A ti zakolutaš očima pa fino kažeš…
Da te slikaju na nekoj dobrotvornoj zabavi ili još bolje balu. Da te vide prijateljice koje nisu uspjele pa da puknu od zavisti. Šta fali Dikanu?