Kada novinar nekoj našoj instant zvjezdici gurne mikrofon u facu i pita šta bi voljela raditi ( kad poraste ), sve do jedne odgovaraju : «voditeljice»!!
Ne bi htjele zaista nešto raditi, upisati npr. novinarstvo, zaposliti se u nekoj redakciji… ili bilo što drugo. Htjele bi biti voditeljice!
Da ih neki stilist odjene, vizažisti fino našminkaju i da pred kamerama, s blesimetra, naravno, pročitaju neku jednostavnu najavu. Što češće. Da nas njihov lik uveseljava do bola.
A onda, kada im opet neki novinar gurne mikrofon u facu, ali sada sa puno više poštovanja, pa zaboga, ona je zvijezda, svaki dan je na TV –u, zakoluta okicima i kaže kako je život javne osobe naporan i kako žele malo privatnosti…Strahota!
Na slijedećem levelu žele imati vlastiti «talk show» . Kao da je u ovoj zemlji dovoljno znati govoriti, bilo kako, i već si kandidat za «show» (ma šta se sve skrivalo iza te čarobne riječi).
Dvije- tri fotelje, gosti, kamera… juhu! To što svojim inbecilnim emisijama vrijeđaju ukus prosječnog gledatelja, a iznadprosječnog na rub očaja, to nema veze.
Naravno da skidam kapu pravim facama u tome poslu , ima ih , hvala bogu par, ali ponekad se daljinski užari od pokušaja traženja nečeg gledljivog.
Post je objavljen 07.03.2005. u 20:01 sati.