Već postaje pomalo naporno to neprekidno natjecanje, u svemu i svačemu. Kao da smo u nekoj vrsti arene iz koje moramo izaći kao pobjednici.
Krene valjda od porođajne težine ( tko je rodio veću i dužu bebu ), a završi na Mirogoju ( tko ima veći i skuplji nadgrobni spomenik). Katastrofa!
Neprestano smo i protiv svoje volje na nekakvoj vazi gdje nas odmjeravaju i ocjenjuju. Koliko zarađujemo ( uvijek se u društvu nađe neki novopečeni bogataš koji nas porazi do bola), kakav auto vozimo ( e, tu su već dramski zapleti), u koliko kvadrata stanujemo ili ( pazi sad) u kojem kvartu !! U kojem kvartu živite može vas stajati pada na ljestvici uspješnosti. Vašem kvartu se može narugati i zadnji bijednik koji živi kao podstanar u nekakvom vlažnom podrumu boljeg kvarta ( ma šta to u našim uvjetima značilo).
Pa onda obleka. Uzimaju se nenamjenski krediti i kupuju se krpice. Cipele se kupuju na 12 rata!
A onda klinci! Jeza! Svi su progovorili sa 6, prohodali sa 7 a tablicu množenja naučili sa 8 mjeseci. Sve sama čuda od djece! Igraju tenis, govore 5-6 jezika, sviraju klavir, kližu, skijaju idu na sva moguća natjecanja i naravno , odlikaši su. Biti normalan nije in.
Uživam sjesti na kavu s Meri, uglavnom u neku rupu u našem kvartu, i onda se do suza smijati svemu tome, uključujući i nas same!
Post je objavljen 06.03.2005. u 20:27 sati.