Priznajem, volim srpske filmove. Jebi ga! Ja sam ipak generacija kojoj je Miki Manojlović pravi frajer. Odrasla sam gledajući srpske filmove. Toliko legendarnih likova koji su postali standardi, stvar opće kulture, dio svakodnevice… Čak i moji klinci kad sjednem za volan zaurlaju: «vozi, Miško!».
Cjeli niz izvrsnih glumaca niknuo je tamo daleko, legendarni Pavle Vuisić, Bora Todorović, Bogdan Diklić, Olivera Marković, Mirjana Karanović… Nikola Kojo, Srđan Todorović, Dragan Bjelogrlić…
Srbi naprave film. Film je dobar. I točka. Ne trude se da bude povijesni. Da u njemu iznesu ne znam kako velike istine, on je odraz jednog trenutka i to je to. Ne mora biti dug i mračan, posut crvenom prašinom i u četiri reda… Imaju smisla za humor, zezaju se na svoj račun, dobre scenariste i prave glumce koji to briljantno odrade. Bez glumatanja i prenemaganja. Bez patetike. I bez puno love. 