ako sam te ikad volio volim te i sad

.nisi ti birala svoju sitn dušu, dali su ti je, ne pitajuć.

Moja obitelj je bila lijepa. Lijepo je i ovo što je ostalo od nje.Nije sve za bacit. Treba je malo očistit od prevelikog ponosa, tračeva, nesporazuma, nerazumjevanja i nepoštivanja. Imali smo tolko toga. Imamo i sad, al se u temelje uvukao strah od samoće. Iako nismo sami i nećemo biti.
Nekad smo govorili da smo posebni. Bili smo si dovoljni samo mi. Često smo govorili i slagali se oko toga klimajući glavama da smo čudesni, baš takvi kakvi jesmo. Bilo je vremena da smo na to i zaboravili, al opet u nekim trenucima oko vatre dok bismo pekli kobase nabodene na štap ili vrtili piceka na ražnju, ili išli pecat na kupu, vraćali se s nekog puta od posjeta obitelji, svi bismo uzdahnuli i pitali da li još tko radi ovo kao mi? Dal netko ima ovako blesavog psa kao mi, vjevericu, zeca ili pticu? Svatko od nas je bio poseban na svoj način i svatko od nas je ispunjavao onog drugog od nas na poseban način.
I jednog dana tu se nešto promijenilo. Mogu govoriti samo iz svog gledišta ono što sam ja doživjela. Zamjerili bi mi da pričam drugačije. Vjerojatno će mi zamjeriti ionako.
Moji su roditlji otkrili fejs. Mama je počela tražiti svoje stare prijatelje, što se na prvu ruku činilo odličnim. Onda je počela odlaziti na kave. I to je bilo odlično. Napokon se žena pokrenula. Inače nije baš držala do sebe što se tiče kava, šopinga i onih sitnih stvarčica što žene inače rade. Al ne može sve ići jednostavno, s nekim dobrim stvarima dođu i one loše. Mama je sve više izbivala iz onih situacija u kojima smo svi klimali glavom da smo posebni. Nas djecu tad to nije ni previše zanimalo. Bili smo pubertetlije kojima su u glavi bili dečki i izlasci. Al bilo je i glupo, gledajući iz današnje perspektive, da se od nas očekivalo da budemo stupovi te obitelji, što na kraju i jest tako. Osim što je izbivala, mama je počela bit jako otresita i bezobrazna. Iz jednog odgoja u kojem je bilo bitno javit se, reć s kim ideš, bit iskren, ona je radila upravo suprotno. Kad bi je se pitalo kamo ide, osjećala se napadnuto. Bilo je žalosno to što smo mi djeca to primjetili. Tata nije. Ne znam jel nije htio ili nije vidio. On po prirodi nije ljubomoran i ne brani ništa u tom smislu, vjerovao joj je. I ja sam. Bila sam uvjerena po maminim pričama da bi tata, ako bi itko odlazio, otišao prvi. Al eto oni koji puno pričaju, najčešće si skoče u usta. Mama se čak u jednom trenutku zaklinjala da nije prevarila tatu iako to pitanje da li ima drugog nije bilo tatino nego moje. Na kraju se ispostavilo da ipak ima drugog. U roku od dva tjedna ona je otišla. Povrijedilo me njezino ponašanje. Prema meni i prema mojoj sestri. To je bitno. Povrijedilo me iako ona misli da nije. I da je to njezino otresito ponašanje uredu i da sam na kraju krajeva zaslužila doživjet od nje. Mislim da nisam jer sam polazila samo od njezinog iskrenog odgoja. U roku tri dana ja sam skužila, pa na kraju i saznala da ona ima drugog. Od kad sam od nje saznala da ima drugog i kad sam tog drugog upoznala prošlo je svega 20 minuta. Bio mi je to preveliki šok. S tim da nitko osim mene tad nije znao. Ni moj tata. Tek sad vidim u kakvu me situaciju stavila. Tog vikenda je bila kod tog drugog. Ja sam otišla prvo dečku jer nisam znala što da radim. Onda sam otišla doma i pogledala tatu u oči znajući istinu. Prevaren si. Nisam mogla šutit. Odgajana sam da budem iskrena. Razgovarali smo o svemu. Tata je prvi put plakao da sam ga ja vidla. Jako je plakao. Moje mame nije bilo. Bila sam sama, nisam znala što da radim. Od sestre nisam htjela očekivat potporu jer nisam htjela da mama indirektno i sestru stavi u situaciju u kakvoj sam ja bila. Pola posla smo ustvari riješile bez nje. Izvukla se, a na nama je ostavila ogroman trag i razočarenje. Mama je došla doma. Tata se ponašao korektno i čak očekujući nekakvu normalnu situaciju iznenadio me. Netko bi je razbio i istukao. Razbio bi tog drugog. Al on nije. Ispekao je picu. Uzeo četiri bijela papria i olovke i podjelio svakom. Posjeo nas je za stol i rekao da ćemo razgovarati. Ali prije toga večerat ćemo zajedno jer nam je to možda posljednja večera. Ovo me asocira na Judu, a i nije daleko. Plakao je dok je to izgovarao, al se držao čvrsto. Nije vikao, niti razbijao. Svi smo šutili dok je jedan govorio i zapisivali eventualna pitanja na papir kada na nas dođe red. Da ne prekidamo. Ne znam jel se itko od nas tada pitao da li se itko na svijetu rastaje na ovaj način. Mama je rekla da ne voli više tatu i da joj fali romantike, kolko sam je uspjela shvatit. Teško mi je to shvatit jer su meni moji roditelji bili primjer i meni je kod njih sve štimalo. Znali su se pograbit, al su uvijek bili jedno. U nekim trenucima potiho sam se nadala da će se vratiti i predomislit. Ona je odlučila da će otići. Kad smo shvatili da ne možemo više ništa, emocije su nas preplavile. Počela sam plakati i molit je da ne ode. Tata isto. Moja sestra isto. Ništa je na ovom svijetu nije moglo zaustavit. Davali smo joj i rokove da ćemo se popravit. Sad samo gore spomenula romantiku, al mama je osim svega s tatom spominjala da mene i sestre nema,da ona ostaje sama, da joj nitko ne pomaže u kući. Ona za to nije marila. Mislim da joj je najveći problem bio što se više neće moći čuti s drugim jer smo je tražili da se ne ćuje sljedećih mjesec dana pa da ćemo vidjet ako se situacija popravi. Tata je jako plakao. Sljedeći dan isto, i sljedeći i sljedeći. Čak mi je u jednom trenutku ujutro došao u krevet jer nije mogao biti sam. Priznajem da me to uznemirilo jer se moji roditlellji nikad nisu tak ponašali nestabilno. Jednog dana kad je i mama bila doma poslije posla oboje su plakali. Mama je čak i grlila tatu govoreći mu da mora otići. Nadala sam se da će ipak ostati, da ima te nekakave šanse. Dala mu je čak i neku tabletu za smirenje. Od tog dana to nisu više bili moji roditelji, to su bila nekakva posvađana djeca. Mama je odlazila, nesigurna kamo i sama ide. Govorila je da ne zna tog čovjeka dovoljno i da ne zna što je tamo čeka. Preklinjala sam je da ostane. Nije htjela. Tata je skupio kutije, kako mi je rekao najteže u životu i moja se mama odselila s novim čovjekom 13.12. Božić smo proslavili sami. Tata, sestra i ja. I novu godinu. Moj dečko je bio s nama i bio mi je velika podrška na čem sam mu zahvalna do kraja života. Tata se razbolio u to doba. Nešto na kičmu. Išao je na nekakve testove za rak, ali hvala bogu ništa nije bilo. Sve to je bilo teško proživljavat, a mame nije bilo. Ona je u neku ruku vukla na svoju stranu nas, a mi nismo mogli ostaviti tatu. Tata je digo kredit i kupio pčele i platio ostatke računa. Padao je u velike depresije. Nisam više znala kako mu pomoći. Sve je to bio prevelik teret za mene. Onda mu se javila mamina prijateljica i razgovarala s njim. Poticala sam taj razgovor jer sam mislila da će mu razgovor s odraslima bolje doći, i ne mislim da sam tu pogrijšila. Mame ni je bilo, a ja mu nisam mogla pomoći. Mamina prijateljica i on su se počeli družiti i tata je malo živnuo. Valjda mu je odvratila pozornost od mame, a sestra i ja smo mogle nekad bezbrižno otići svojim životom. Mlade smo i imamo dečke, prijatelje,... Izgledalo je da će sve počet funkcionirat. Tata nam nije nametao tu svoju novu curu. Odmah je objasnio da ne misli s njom imat zajednički život jer oboje imaju svoje živote. Kad je mama to saznala počela se petljat i govorit protiv nje. Isprva sam je slušala, poslije mi je išla na živce jer nisam shaćala što hoće iako je ona ta koja je otišla s drugim. Kad je vidla da mi ne može govorit protiv nje, počela je govorit protiv nje i tate svim ostalima. Pa je to došlo do moje tete i ujaka. Na kraju kad je vidla da ni tu nemre nikako utjecat počela je pričat po kvartu od tatine nove cure gdje je to došlo do njene obitelji. Tata opet zbog nje nije mogao nastavit živjet i vraćao se u ona depresivna razdoblja i ponovo smo vodili duge i teške razgovore s tattom o tome kako i zašto. Kako je tata odlazio na vikendicu zbog pčela, situacija je bila takva da smo svaki vikend morali ić s njim (jer je malo zeznuto da bude tam sam, ipak su tu pčele, rad oko kamiona, natezanje i slaganje nek mu se nekaj desi, sam je nema nikog), nakon nekog vremena počeo je odlazit s curom. Što je meni bilo veliko olakšanje. Kad je mama i to saznala jako se naljutila i zabranila tati da ide s njom. Mama u međuvremenu nije baš išla na vikendicu, išla je tu i tamo s novim čovjekom. Taj novi čovjek živi u drugom gradu pa se ne mogu tolko bavit vikenidicom jer imaju i svoju. Ovo branjenje me je povrijedilo. Mama je otišla, ali nije. Stalno je govorila da će nam ta nova žena sve uzet. Da je i htjela ne bi mogla. Primjetili bi. Kao što smo i primjetili da mama odlazi. Ta tatina nova žena nije ni u jednom trenutku to naginjala. Nekad bi se previše potrošila pa bi svašta kupila za vikendicu, i obnovila neke sitnice. Tad sam reagirala i rekla tati da to ne radi i da zahtjeva od nje da prestane.
Moram priznat da s tatom nije lako živjet, al nije ni nemoguće. Pograbimo se nas dvoje stalno. On je dobar čovjek, al je nepromišljen. S nijm stvari funkcioniraju, al on iz ne znanja često ide dužim putem. Iz ne znanja ili tvrdoglavosti. Ali to pripisujem njegovom ranijem djetinjstvu. Žao mi ga je. Kad je bio mali tata ga je ostavio. Morao se sam brinuti za mamu. Starija sestra ga je isto ostavila i otišla u drugu državu. Nije on baš razvio tu neku emocionalnu privrženost u smislu da pokazuje emocije pa često djeluje hladno je se ne zna noisiti s njima. Kako su se njegovi roditelji isto rastali tatina strana obitelji ga je zanemarivala pa nije s njima baš u kontaktu.
Moja mama što je starija imam osjećaj da je gluplja. Baš držim da je glupa ili pre ponosna a nema na osnovu čega bit. Njezini roditelji su se isto rastali, te je ona jedina od troje braće uspjela nešto postići u životu. Brinula se o braći kolko je mogla. Ja se sjećam da smo im svima pomagali, čak je i moj tata pomagao.I to nismo radili male projekte nego velike da se svima njima pomogne. I umjesto da moja mama bude zadovoljna s time što je stvorila,ona je u svemu pronalazila manu. Tako ni ja za nju nisam bila dovoljno dobra. Često me uspoređivala s drugom djecom svojih kolegica s posla. Moji prijatelji nisu bili dovoljno dobri, uvijek sam se trebala po njenom mišljenju družit s nekim boljim i uspješnijim. Uspjeh u školi nikad nije bio dovoljno dobar, da bi ona rekla da je zadovoljna. Moj prvi razdred srednje škole i prolaz na polugodištu s dobrim bilo mi je nabadano na nos. Uspoređivali su me (i ona i tata) s njemin bratom, mojim ujoj, koji nije baš puno postigao u životu, bio je naivan, preemotivan, nerijetko niš koristi. Možda sam joj i zahvalna na tome, a možda i ne. To ću tek vidjet. Da dokažem da nisam takva odlučila sam da ja mogu. Mogu završti školu bez popravnih. Mogu radit sezonske poslove. Mogu završit faks. Mogu birnut o drugima i ne odustat. Ostavit će to traga na meni, al ne mogu protiv toga. Previše se to upilo u kosti. I onda ona nije zadovoljna s mojim tatom koji je tvrdoglav, emotivno sjeban od drugih, nepromišljen, neškolovan i šlampav. Ali čovjek koji se trudi, koji može, koji posluša kad s njim s jedneš, čovjek s kojim možeš razgovarat, čovjek koji želi obitelj na okupu kakvu takvu, čovjek koji ne pije, ne kocka, ne zapostavlja decu, koji ju ne tuče, koji ju ne vara bar ja to nisam osjetila, čovjek koji je uvijek dolazio poslije posla doma i nikad ni na kavu s dečkima ne bi sjeo pa došo oko sedam pol osam navečer. Stvarno je davao sve od sebe da preživimo, fušao, slagao i popravljao stvari, nabadao kobasice na štapove, pecao s nama, nabadao piceka i zečeve na kolac, udomljavao i pomagao životinjama, pomagao i održavao projekte da bi se drugima nešto napravilo. Nije on tako loš, on samo treba nekog tko će ga gurat, a mogao je sve. Moja mam nakon što je to sve postigla, samo trebala organizirat i komandirat, držat konce, ona je od svega odustala. Otišla je nekom čovjeku o kojem se još uvijek brinu roditelji, nekoj tuđoj djeci koja su totalna suprotnost mene i sestre, čovjeku koji kad se nađe pod pritiskom pije, čovjeku koji ne traži konkretan posao nego se upupšta u nekakve projekte koje ni sam ne zna objasnit ni verbalizirat. I dalje nakon svega toga ona traži mane u nama i mi još uvijek nismo dovoljno dobri za nju. Sigurna sam da je shvatila da se sjebala. Al sad, od svog ponosa, ne će priznat pogriješila sam, ja – bezgrešna žena, ja jedina koja imam prava na sve pa čak i drugima oduzimat ista, nego ona i dalje traži mane u nama, u drugima osim u sebi. Meni je teško stajati između. Ovdje gdje sve imam, još uvijek. Svoju sobu, svoju obitelj, tatu i sestru s kojima surađujem oko stana, oko računa, oko zajedničkih ručkova, oko blagdana, oko posla. Ovjde gdje nešto stvaramo. Imamo osjećaj da ona želi da biram između nas troje i nje. Pokušavam se ponašat najbolje što mogu. Ne zamjerat joj odlazak. Pokušat prihvatit njenog novog čovjeka. Da budemo svi skupa u nekakvoj ako ne obiteljskoj, onda prijateljskoj atmosferi. I ona još danas dan, skoro godinu i pol nakon, ona meni predbacuje stvari. Meni?! Koja sam preuzela više od pola odgovornosti, konce i brigu. Meni? Zovem ju na vikendicu i ona neželi doć jer je tamo tata. Ona želi da idemo samo s njom. I da nas vozi moj dečko. Kaže da ja ne želim ić s njom, ustvari mi ne želimo ić s njom. Sestra i ja. Ne znam. Kad razmišljam o tome, razmišljam o tome što bi ja s njom radila tamo, o čem bi pričali. O toliko stvari ne možemo. Imaš mamu, a nemaš. Povrijedi me to sve. Užasno. Evo nakon razgovora s njom ja vec tri sata razmisljam o njoj i nezinim izjavama.
- Tata je kriv za sve.
- Tata je to tako namjerno isplanirao.
- Tata je vec prije bio s njom.
- Tata je s njom namjerno.
- Tata je trebao otic na vikendicu, a ja sam trebala ostat u stanu.
- Ja sam mislila ic na vikendicu, al sad kad ste vi tam onda ne mogu. A ti tak i onak neces ic sa mnom.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

Ona

Ne znam kako tu vodu izlit? Netko sa strane bi rekao, pa jednostavno, samo nagneš i izliješ.
Kad je zemlja dugo suha, ona otvrdne i ne upija vodu odmah, jesi li primjetio to?

Najgore od svega, kaj je sva zemlja oko mene suha i tvrda, a ja ju nemam vremena odmakat.
Vremena? Kamo mi se žuri? Ne znam, stvarno. Prije su me požurivali, pa valjda sada samo žurim
i ne mogu se zaustaviti. Kada gledaš ovako, to i jest žalosno. Došla sam do zaključka. Ja se ne znam zaustaviti.

Najgore je kad znaš. Svjestan si toga da se ni na jednu koja bi te mogla spasiti nisi mogao ugledati i sad pokušavaš izvuči
najbolji mogući kraj. Ne znam kako da se izvučem iz tih okova koji me sputavaju i koji me guše. Zna li netko da tu spava djevojčica plave kose, koja svaku večer pjeva pokraj prozora i pleše na svoj neki ritam u glavi? Što bih dala da mogu oslobodit to djevojče... Ne znam gdje je gumb, gdje su obješeni ti ključevi koji otvaraju njenu šarenu tamnicu. U toj njenoj tamnici lete ptice, i svaki dan je sunčano. Nekad se dogodi da padne kiša na njene obraze, na što ona uvijek gleda kao na osvježenje. I čuvam to djevojče od svog tog bombardiranja sa svih strana.

Kad ona nije sretna, ni ja ne mogu biti.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

"Ostavljam svakom da zivi prema svojoj naravi i slazem se da ljudi umiru prema onome sto smatraju da je dobro s tim da meni dozvoljavaju da zivim sa svojom istinom" Spinoza

Mislim da ću samo na jednom mjestu moći reći što doista mislim.
Razočarala me je:
zato što to nisam očekivala od nje, najmanje od nje
jer nas je uvijek učila da trebamo biti iskreni
jer je htjela uvijek najbolje za mene, a sada je uzela najgore za sebe
jer nije više tu
zato što je iznevjerila ono sveto (u dobru i u zlu)
zato jer ne želi prihvatiti pomoć
zato jer je više ne volim na taj način
zato jer nisam više sigurna u nju
zato jer se ne mogu na nju slobodno osloniti nego moram razmišljati da li će to biti pravi potez
i da se slučajno neće krivo protumačiti
zato jer imam osjećaj kao da je prisiljena me/nas voljeti
zato jer zanemaruje sestru
jer je lagala
jer ne prihvaća odgovornost i posljedice
zato jer nas krivi
zato jer nismo dovoljno dobri za nju.

A možda ona nije dovoljno dobra za nas.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

...da nam budu taoci od ovog ludila...

Možda nemam prava na tebe.
dolazak na mijesto kojemu se uvijek vraćaš, ma koliko god te život daleko otplovio
i vidjeti sve u rasulu. Dvoje koji su ti bili onaj tračak svijetla u promijenjivim vremenima.
I možda griješim kad kažem da se ne želim petljat i možda sam tada sebična. Možda i netko
od vas očekuje natrag onu uslugu, pa da se i ja upetljam u vas kao što ste se i vi u mene.
Možda svemir ima razlog za sve.
Vidjeti te nevine oči, napuštene oči i čuti glas koji te moli da ga ne napustiš jer se sve
oko njega ruši, a ne zna zašto.
I kada kreneš tako s oklopom negdje, molim te, znaj se zaustaviti.Znaj se zaustaviti
u pravo vrijeme kada će ti još uvijek znati oprostiti, kada će njegovo srce biti
čisto i bezuvijetno.
I donesi taj sladoled prije nego što se otopi za njega. Postat ćeš trauma, zbog tebe će
mrziti sladolede.
I nije ono krivo. Taj bijes i jad, nasuprot straha i izdaje.

Razmisli, razmisli.

STA CE MENI MOJA DICA REC' tekst

Sta ce meni moja dica rec
kada sidnem pored njih na rub od posteje
i sta ce kad ih stavis medju nas
da nam budu taoci od ovog ludila
sta bi andjeli s nama ljudima

Imas cime da me mrvis
imas cime da me satjeras u kut
nit' te volim, niti mrzim
ja te samo jasno vidim ovaj put

I onda kad ih pustis do mene
imam cudan osjecaj, k'o da ih posudjujem
znaju dica sve sto triba znat'
znaju nista ne vidit', znaju nista ne pitat'
znaju andjeli s nama ludima

Ja te samo jasno vidim ovaj put
prid mojon dicon

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

pronađi tišinu i pokrij se morem, misečevom tintom zapiši snove jer jutro će opet doniti sjene. prešuti te riči i sidi kraj mene.

zaklopi sad oči i pusti me sebi.

da li taj svemir zna koliko sam mu zahvalna na tebi. nekad prešutim (iz razloga da se ne pokvari ili iz ljutnje) koliko mi značiš i koliko te volim tu kraj sebe. nekad me vrijeme pokvari i špotam te (ne znam riječ za to).. i oprosti mi na tome.
hvala ti na svakom osmijehu i svakom treptaju tvog zelenog oka. hvala ti na tim predivnim zubima i zagrljaju kada ga baš i ne zaslužujem. hvala ti na svakoj obrisanoj suzi. najviše ti hvala na tome što ti mogu reći sve i ono što nitko drugi ne bi rekao i ono što bi trebala prešutit. hvala ti na tvom velikom i dobrom srcu u kojeg toliko toga stane, čak imam mjesta za ono za što nebi trebalo biti mjesta.

hvala ti što si tu i kada mislim da je sve gotovo, kada me uhvati jad. hvala ti na ogromnim živcima kada sam tužna i zahtjevna i na tome što me uvijek nasmiješ i onda kada mislim da je nemoguće.
hvala ti što me voliš i sve moje.

hvala ti što mi dopuštaš da ti budem blizu. hvala ti što te mogu zagrliti kad se preneš iz sna i reći ti da sam tu i da će sve biti uredu. hvala ti što me cijeniš.

volim te i hvala ti na tebi.
m.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

danas pijem samo vodu

Bilo je to okusa vode
kada su mi rekli da si počeo propadati
i da ne cijeniš njene ruke.
One ruke koje su tada bile nevinije.
Nekad si bio okus gorke travarice
koji me je pržio iznutra.
Žao mi je - rekla sam im - danas pijem samo vodu.
Sjećam se kako si me opijao.
Napravio si od mene ovisnika
onu noć kada si se izlio
preko usana.
Danas, 6. lipnja,
trijezna sam već
28 mjeseci.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

Sebi ću zamijerit korak prema tebi

Nisam spremna na tepihe i pločice. Čišćenje zahoda nikad me nije privlačilo.
Zamisli, to nisam primijetila prije, kao da tamo stanuje cvijeće.
To je onaj dio mene koji želi nešto više. Ne želim zidove, onakve jefitne
koji upijaju mene i koji me guše.
Dijete. Pogađa me to što ga drugi ima, čak me i zelena kuhinja ubode u
oko - s vremena na vrijeme kada se sjetim obrisati prašinu sa onih starih
stvari. Volim ih i dalje iako blijede.
Moja stolica nije dvostrana, ona je dovoljno široka za sva moja sranja.
I ti si sranje, samo što sjediš udobnije od drugih. Za sad.
Ne pada ti na pamet otići. Udobna je. Iz nje se možeš
rugati svim onim beskućnicima koji čitaju knjige. Ti ih ne čitaš.
Draža ti je ona lakoimajuća strana.
Ti sjediš u staklenom tornju i imaš savršen pogled na sve nas.
Zamjeraš nam podrapane najlonke. Manje bi ti zamjerila kada
bi ti bio taj koji ih drapa u noćima kada vani nema nikog
tko bi mi mogao odvući pažnju.
Ništa nisam naučila o umjetnosti koja ti škodi.
Na tvoje lice kao da se izlila voda. Nekako je sviježije i niče
korov. Nije mi lijepo to tvoje cvijeće. Ne održavaš ga, raste
na sve strane. Širi se po podu i gaziš po njemu.
Neki djelovi su se i osušili. Ne zalijevaš ga dovoljno.
Uzet će ti ga socijalna za cvijeće.
Ako si danas ne zamijerim korak prema tebi,
sutra ću zidove zažbukat nemarom.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

retoričko pitanje

ne mučim te bez razloga, ako ne znaš sve je uzalud.

tvoje ''volim te'' kao da je postalo paradoks. možemo samo ponavljati svoje posljednje riječi.
postavljaš retoričko pitanje u trenutku kada ga želiš učiniti ljepšim, a to trenutak nije.
kao da si postao kukac.

vrijeme je kada za našu jabuku treba više truda. a naša jabuka trune.
umorna sam od iskopavanja novih korita našoj rijeci, sad već pomalo presahloj.
i lijepo je gledati unaprijed i nadati se da će sve biti uredu, da ćemo se jednog dana susresti u oceanima.
mora postajati kap, da bi potok potekao.
teško je veslati sam u dvoranama naših srca, udarati o gong mlitavim rukama.

ne pokušavam izbjeć odgovor na retorička pitanja, ali ovo nisi ti i ovo nisam ja.
želim oslonac i potporu, želim ono mijesto pored tebe.

ali...

možda jednog dana kad naučiš plivat na otvorenom moru.
iako te volim, odgovor znaš.
još uvijek se nadam promjeni.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

život bez krinki, smiješnih i tužnih.

nikad ništa nije znala završit kako spada, ajde bar je život okončala na najtragičniji način
koji je mogla izabrat.

isprva bi to bio krik žene koja je došla s posla, vjerojatno bi se i srušila (ali nadalje to bi bila dobra izlika za sve njene probleme, na kraju krajeva dobila bi to što je i htjela, bar će imat o čemu razmišljat,ako se odlučim ne ostavit oporuku). priskočio bi joj muž
koji je svo ovo vrijeme šutio, vjerojatno nebi ni pisnuo jer je to prevelika slabost za njega ipak on mora bit jak. naslonio bi ženu na hladne pločice i skinuo mrtvu kćer sa špage. blijedu. naime nije ona glupa, našminkala se prije da ne izgleda toliko mrtvo. slučajno je zaspala na špagi. odvezat će je prisebno i brzo, spustit u kadu i polit hladnom vodom. neće se probudit, zdrobljen joj je dušnih i potrgana žrijelna kost. nema povratka. počet će je trest, to uspavano tijelo. vidjet će da nema pomaka. pokušat će sa umjetnim disanjem al bit će prekasno. odnjet će tad onesvještenu ženu i polegnut na krevet. sjest će u kuhinju i zapalit cigaretu iako ne puši već 4 mjeseca. naslonit će glavu na ruke i zajecat, tiho da ga nitko ne čuje. tad će uzet telefon i nazvat hitnu: hitna pri telefonu, izvolite. koji je vaš problem? - ovdje otac, moja se kćer objesila. pokušao sam sa oživljavanjem, ali ništa. ne daje znakove života... - jeste opipali pul? - jesam....nema ga... možete mi reć adresu, poslat ću kola hitne pomoći? - .............. kola će doći, odvest će mrtvu kćer i onesvještenu ženu. ženi će dat sredstva za smirenje i za spavanje. otac će počet zvat ljude, isprva će šutjet a onda će im samo progovorit tragičnu vjest i spustit slušalicu. u roku pola sata na vratima će se nać ljudi. svi spremni da pomognu, da čuju razloge njenog tragičnog čina. dat će im pismo koje je napisala netom:

Ovaj život je život koji je izgubio boju, a ja nisam osoba koja će bit bezbojna. Svaki korak postao je nepodnošljiv. Prvenstveno nisam osoba kakvom želim biti. Neću reći u facu što mi smeta jer sam prevelika kukavica za to. Rađe ću trpit
uvrede,a ako ću se pobunit protiv toga osjećat ću se krivom i nedovoljno pametnom da vidim situaciju takvom kakva je. Jednostavno nisam zaslužila to sve što imam jer se cijelo vrijeme skrivam. I ovaj čin nek nije nikome na duši, jednostavno nisam vrijedna živjet takva među vama.
ZAmislite samo, živjte cijeli život nesiguran u sebe, sam sebi nedovoljan. Toliko toga u tih malo godina nisam napravila i toliko sam nezrela (...)

Dva dana nakon bit će pogreb. Sastat će se cijela obitelj, kao i po pobičaju, sastala se i zadnji put na nekom pogrebu prije. To im je valjad jedina izlika da se vide. Susret će se prošlost i sadašnjost i pružit si ruke da se upoznaju. Vjerojatno će tad na vidjelo izać sva kćerina dobrota. Sastat će se i one uvijređene ruke, možda se i pomire, sada je dovoljno dobar razlog za to.
Vjerojatno će pričat o njoj i hvalit svaki njen korak koji je tjedan dana prije bio neprimjetan. Svi će bit velikodušni na riječima. Bila je ona dobra djevojka, svakog je mogla saslušat...izmislit će nešto kao da joj žele povratit samopouzdanje kojeg nije imala. Tad će svi bit zadovoljni njome bez obzira na njezin tragičan čin. Odjedanput će svima bit u srcima (kako ironično).
Neki će plakat bacajući grumene zemlje u iskopanu rupu. Zatim će se krenut na karmine. Svi u crnom, izbjegavajući boje sastat će se oko stola, počet će se jest i pit, svi jedva čekajući vrtit se svojim kućama, svojim starim istim rutinama izbjegavanja svih i svakog, pogotovo svoje obitelji.
Nakon tjedan dana sve će postat normalno, život će krenut dalje. Opet će ljudi ostat neprimjetni, svatko će pričat šta će htjet, i dalje će se ljudi lječit jedni na drugima, svoje bolesne komplekse urezivat će drugima u kožu. Ponovo će oni isti darežljivi i ljupki ljudi postat zvijeri, glavni kritičari i suci. Sudit će svakom dok opet netko ne zaspi slučajno upetljan u mrežu, u kupaoni, na cijevi terasnog odvoda.

al samo jedna osoba, zbog koje se danas ne ubija, prošaptat će kao da je i dalje pristuna...''jesi još uvijek moja?''

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

14.07.

.jer fališ mi do bola i znam da bit' će još i bolnije.

možda je mislio na onu koja je otišla. svi su te večeri mislili na nešto na onog kojeg nema.
ja sam mislila na tebe. mnoge stvari s vremenom nestanu, zapletu se u čvorove koje jučer
odstrani dok spavamo..
nedostaješ katkad i sve sijeva u isječcima onoga što je bilo. kave i razgovori uglavnom.
da, od tad naučila sam da
svatko je kriv ili odgovoran za sebe ma o čem god se radilo. kriv i odgovoran - zanimljivo.
dopusti mi da budem kriva za sebe i da griješim ako već moram kako bi me gurnulo nekamo.
oprosti mi što ti nisam dopustila da budeš kriv, za bol koju si ostavio, za brigu i neprospavane
noći, za djecu koju nisi imao i za sav nered koji te je kao sijena pratio.

sada kada te nema dajem ti to tako da ja mogu biti kriva za sebe.

† †0† Ostavi trag...† ...na tim ljubičastim stranicama...†

ako sam te ikad volio, volim te i sad

prolazila sam cestama. isto kao i nekad naslonila sam glavu na staklo i promatrala konje koji trče uz ceste.
fascinira me ta snaga u nogama i vjetar u grivi. dok se propinje i bori protiv onoga što se zove čekanje.
taj konj ne čeka nikog. udara o suhu zemlju i neda joj da ga veže premda ovisi o njoj. taj konj nema uzde ni sedla.
nitko ga ne jaše. pokušala je ona jednom. ono djevojče koje kadkad krikne iz mračnog kuta osvjetljene sobe, ono isto
djevojče koje se bojalo glista, ali nije se bojalo ukrotit vjetar, onog koji nikome ne pripada. iako joj je srce napuklo pri
padu nikada ga nije prestala lovit. ili da ga ukroti i pretvori u čekanje ili da ju on nauči nikome ne pripadati.

ona je uvijek pripadala njemu, kao da je njegov dah ili otkucaj srca. on nikome nije pripadao, ali uvijek je trčao zbog nje.
nitko ne zna da li ju je ikad volio, ali uvijek kad bi ga gledala on bi trčao za nju jer je pripadala toj kretnji.

kadkad bi ona odvratila pogled, ali taj ju je galop proganjao. i jedne noći u snu konj je stao, pričekao je da mu priđe.
prišla mu je. po prvi put dodirnula ga je, bez da ga mora lovit, bez da mora strijepit da će opet trčat iako zbog nje, ali
njoj na štetu. jednom kad smo pričale rekal mi je: to je kao da se vrijeme i čekanje požele voljeti. mogu se samo
osjetiti u prolazu jer su toliko različiti. te noći pitala ga je da li si ikad stao zbog mene, a on joj je odgovorio ako jesam,
onda i sad stajem.

odgovorio je baš ono kakva je i ta zemlja koja mu dopušta da joj se strgne, taj vjetar koji mu dopušta da plete grivu u njega
i taj zrako koji međusobno djeli s nikim i sa njom, samo sa njom.

ako nekog voliš, pusti ga da ode. ako se vrati, zauvijek je bio tvoj. ako se ne vrati, nikad ti nije ni pripadao.
p.c.