Marketing
ako sam te ikad volio, volim te i sad
prolazila sam cestama. isto kao i nekad naslonila sam glavu na staklo i promatrala konje koji trče uz ceste.
fascinira me ta snaga u nogama i vjetar u grivi. dok se propinje i bori protiv onoga što se zove čekanje.
taj konj ne čeka nikog. udara o suhu zemlju i neda joj da ga veže premda ovisi o njoj. taj konj nema uzde ni sedla.
nitko ga ne jaše. pokušala je ona jednom. ono djevojče koje kadkad krikne iz mračnog kuta osvjetljene sobe, ono isto
djevojče koje se bojalo glista, ali nije se bojalo ukrotit vjetar, onog koji nikome ne pripada. iako joj je srce napuklo pri
padu nikada ga nije prestala lovit. ili da ga ukroti i pretvori u čekanje ili da ju on nauči nikome ne pripadati.
ona je uvijek pripadala njemu, kao da je njegov dah ili otkucaj srca. on nikome nije pripadao, ali uvijek je trčao zbog nje.
nitko ne zna da li ju je ikad volio, ali uvijek kad bi ga gledala on bi trčao za nju jer je pripadala toj kretnji.
kadkad bi ona odvratila pogled, ali taj ju je galop proganjao. i jedne noći u snu konj je stao, pričekao je da mu priđe.
prišla mu je. po prvi put dodirnula ga je, bez da ga mora lovit, bez da mora strijepit da će opet trčat iako zbog nje, ali
njoj na štetu. jednom kad smo pričale rekal mi je: to je kao da se vrijeme i čekanje požele voljeti. mogu se samo
osjetiti u prolazu jer su toliko različiti. te noći pitala ga je da li si ikad stao zbog mene, a on joj je odgovorio ako jesam,
onda i sad stajem.
odgovorio je baš ono kakva je i ta zemlja koja mu dopušta da joj se strgne, taj vjetar koji mu dopušta da plete grivu u njega
i taj zrako koji međusobno djeli s nikim i sa njom, samo sa njom.
ako nekog voliš, pusti ga da ode. ako se vrati, zauvijek je bio tvoj. ako se ne vrati, nikad ti nije ni pripadao.
p.c.
Post je objavljen 09.07.2012. u 00:43 sati.