Ne znam kako tu vodu izlit? Netko sa strane bi rekao, pa jednostavno, samo nagneš i izliješ.
Kad je zemlja dugo suha, ona otvrdne i ne upija vodu odmah, jesi li primjetio to?
Najgore od svega, kaj je sva zemlja oko mene suha i tvrda, a ja ju nemam vremena odmakat.
Vremena? Kamo mi se žuri? Ne znam, stvarno. Prije su me požurivali, pa valjda sada samo žurim
i ne mogu se zaustaviti. Kada gledaš ovako, to i jest žalosno. Došla sam do zaključka. Ja se ne znam zaustaviti.
Najgore je kad znaš. Svjestan si toga da se ni na jednu koja bi te mogla spasiti nisi mogao ugledati i sad pokušavaš izvuči
najbolji mogući kraj. Ne znam kako da se izvučem iz tih okova koji me sputavaju i koji me guše. Zna li netko da tu spava djevojčica plave kose, koja svaku večer pjeva pokraj prozora i pleše na svoj neki ritam u glavi? Što bih dala da mogu oslobodit to djevojče... Ne znam gdje je gumb, gdje su obješeni ti ključevi koji otvaraju njenu šarenu tamnicu. U toj njenoj tamnici lete ptice, i svaki dan je sunčano. Nekad se dogodi da padne kiša na njene obraze, na što ona uvijek gleda kao na osvježenje. I čuvam to djevojče od svog tog bombardiranja sa svih strana.

Kad ona nije sretna, ni ja ne mogu biti.
Post je objavljen 16.02.2014. u 21:19 sati.