nikad ništa nije znala završit kako spada, ajde bar je život okončala na najtragičniji način
koji je mogla izabrat.
isprva bi to bio krik žene koja je došla s posla, vjerojatno bi se i srušila (ali nadalje to bi bila dobra izlika za sve njene probleme, na kraju krajeva dobila bi to što je i htjela, bar će imat o čemu razmišljat,ako se odlučim ne ostavit oporuku). priskočio bi joj muž
koji je svo ovo vrijeme šutio, vjerojatno nebi ni pisnuo jer je to prevelika slabost za njega ipak on mora bit jak. naslonio bi ženu na hladne pločice i skinuo mrtvu kćer sa špage. blijedu. naime nije ona glupa, našminkala se prije da ne izgleda toliko mrtvo. slučajno je zaspala na špagi. odvezat će je prisebno i brzo, spustit u kadu i polit hladnom vodom. neće se probudit, zdrobljen joj je dušnih i potrgana žrijelna kost. nema povratka. počet će je trest, to uspavano tijelo. vidjet će da nema pomaka. pokušat će sa umjetnim disanjem al bit će prekasno. odnjet će tad onesvještenu ženu i polegnut na krevet. sjest će u kuhinju i zapalit cigaretu iako ne puši već 4 mjeseca. naslonit će glavu na ruke i zajecat, tiho da ga nitko ne čuje. tad će uzet telefon i nazvat hitnu: hitna pri telefonu, izvolite. koji je vaš problem? - ovdje otac, moja se kćer objesila. pokušao sam sa oživljavanjem, ali ništa. ne daje znakove života... - jeste opipali pul? - jesam....nema ga... možete mi reć adresu, poslat ću kola hitne pomoći? - .............. kola će doći, odvest će mrtvu kćer i onesvještenu ženu. ženi će dat sredstva za smirenje i za spavanje. otac će počet zvat ljude, isprva će šutjet a onda će im samo progovorit tragičnu vjest i spustit slušalicu. u roku pola sata na vratima će se nać ljudi. svi spremni da pomognu, da čuju razloge njenog tragičnog čina. dat će im pismo koje je napisala netom:
Ovaj život je život koji je izgubio boju, a ja nisam osoba koja će bit bezbojna. Svaki korak postao je nepodnošljiv. Prvenstveno nisam osoba kakvom želim biti. Neću reći u facu što mi smeta jer sam prevelika kukavica za to. Rađe ću trpit
uvrede,a ako ću se pobunit protiv toga osjećat ću se krivom i nedovoljno pametnom da vidim situaciju takvom kakva je. Jednostavno nisam zaslužila to sve što imam jer se cijelo vrijeme skrivam. I ovaj čin nek nije nikome na duši, jednostavno nisam vrijedna živjet takva među vama.
ZAmislite samo, živjte cijeli život nesiguran u sebe, sam sebi nedovoljan. Toliko toga u tih malo godina nisam napravila i toliko sam nezrela (...)
Dva dana nakon bit će pogreb. Sastat će se cijela obitelj, kao i po pobičaju, sastala se i zadnji put na nekom pogrebu prije. To im je valjad jedina izlika da se vide. Susret će se prošlost i sadašnjost i pružit si ruke da se upoznaju. Vjerojatno će tad na vidjelo izać sva kćerina dobrota. Sastat će se i one uvijređene ruke, možda se i pomire, sada je dovoljno dobar razlog za to.
Vjerojatno će pričat o njoj i hvalit svaki njen korak koji je tjedan dana prije bio neprimjetan. Svi će bit velikodušni na riječima. Bila je ona dobra djevojka, svakog je mogla saslušat...izmislit će nešto kao da joj žele povratit samopouzdanje kojeg nije imala. Tad će svi bit zadovoljni njome bez obzira na njezin tragičan čin. Odjedanput će svima bit u srcima (kako ironično).
Neki će plakat bacajući grumene zemlje u iskopanu rupu. Zatim će se krenut na karmine. Svi u crnom, izbjegavajući boje sastat će se oko stola, počet će se jest i pit, svi jedva čekajući vrtit se svojim kućama, svojim starim istim rutinama izbjegavanja svih i svakog, pogotovo svoje obitelji.
Nakon tjedan dana sve će postat normalno, život će krenut dalje. Opet će ljudi ostat neprimjetni, svatko će pričat šta će htjet, i dalje će se ljudi lječit jedni na drugima, svoje bolesne komplekse urezivat će drugima u kožu. Ponovo će oni isti darežljivi i ljupki ljudi postat zvijeri, glavni kritičari i suci. Sudit će svakom dok opet netko ne zaspi slučajno upetljan u mrežu, u kupaoni, na cijevi terasnog odvoda.

al samo jedna osoba, zbog koje se danas ne ubija, prošaptat će kao da je i dalje pristuna...''jesi još uvijek moja?''
Post je objavljen 03.09.2012. u 17:10 sati.