mali brat karlo
07.06.2007., četvrtak
KOLUMNA KA LIBRAR: Drazene ti si samo u drugoj dimenziji
Vrijeme je da se vratim sportu. Moja prva ljubav je košarka. Znao sam bižati iz škole da bi igrao baskit i vježbao šut na Sportskom centru. Igrao sam sa Ivom Sumićem i Sinišom Alemanijem i drugima, koji su bili isto fanatici košarke. Jednom prilikom kada sam pobiga s nastave u Gimnaziji, Milovan Milinković koji je isto bio pionir i zaljubljenik košarke "opravdao" je moje odsustvo s nastave rijećima- On vam je sigurno na Sportskom centru i igra košarku.Kasnije sam postao košarkaški sudac i kroz suđenje kao savezni sudac upoznao sam puno poznatih košarkaša. Krešo Čosić se nikada nije bunio na bilo koju odluku i sve bi popratio mirnim i mistićnim osmijehom. Najveći gospodin je bio Damir Šolman, koji je bio vrlo pristojan. S reprezentativcem Ljubodragom Simonovićem, največim košarkaškim intelektualcem u emisiji Omladinskog radija u Zagrebu 80-ih, u kojoj smo oba bili, shvatio sam da trebam pisati angažirano o sportu. Skansi je bio dobar kao trener, ali vrlo osorit, itd. Ali ovaj post pišem u znak spomena na košarkaškog Mozarta bolje reći košarkaškog rockera Dražena Petrovića, koji je na autobanu u Njemaćkoj prije 14 godina otišao u drugu dimenziju. Imao sam čast da mu sudim nekoliko puta. Sječam se jedan put u Dubrovniku sudio sam mu u ligi mladih protiv Juga. Skupa samnom putovao je i poznati makarski šahist Mijo Bušelić. Ali to je duga prića. Bio je bijelac, a imao je rad nogu kao crnac. Uvik je moga namistit penal u napadu svakom igraču od Europe do Amerike. Cijene ga od Juge, Europe do Portlanda. Tamo 80-ih sreo sam ga na ulazu u kazališnu kavanu u Zagrebu, skupa sa centrom Vukičevićem. Tada je več bio poznati reprezentativac i prvak Europe sa Cibonom. Ali nije bižao od jednog lokalnog suca. Obratio mi se riječima Šimiću dićeš? To je košarkaško boemstvo! Sudio sam mu i bratu Aci, ali sam poznavao i njegovu majku Biserku, koja je radila u biblioteci u Šibeniku. To je baš sportska obitelj. Dražene ti si samo u drugoj dimenziji. Mi smo još u Dubrovniku i na večeri u tete Olge u Ploćama. Vrime ne postoji! EVALA! |
