malavita

meni ta čitava spika sa metroseksulacima nije jasna. nedavno, moja prijateljica opisujući nekog kruna kojeg smo poznavale prije dvjesto godina zaključi da je isti totalni metroseksualac. pomislim, zar i ti? oazo zanimljivosti i mog divljenja. djevojko koja pričaš tri strana jezika, sviraš flautu za razbibrigu, imaš pretplate za sva kazališta, odlaziš na koncerte pakistanskog qawwali sastava, baviš se alpinizmom i makrobotičarka si-alge su ti baš zakon. zar i ti? zar je i tebe uhvatila epidemija upotrebe tog pojma?
kaže ona: pa stara, ti si totalna okamina, taj pojam je u nacionalnom rječniku već neko vrijeme, a na mom poslu se mnogi dečki deklariraju kao metro…
što, kaki metro…?

na televiziji, svako malo, sijaset priloga o metroseksualcima, dečkima i muškarcima koji se depiliraju, kvarcaju, mažu pomadama, odlaze na frizuru jednom tjedno, čupaju obrve, dlake iz nosa i ušiju, shoppingiraju najmanje jednom mjesečno, a ponekad sporadični večernji izlazak iskoriste za nonšalantnu kupovinu, ne pohode teretane nego se furaju na pilates, a mame su im najbolje prijateljice. i to upravo na svim postajama, uskoro se očekuje kako će šefko i bozanić u ekumeni odavati jedno drugom tajne o pjenušavim kupkama i aromaterapiji.
novinarka u usponu postavlja pitanje domaćoj nogometnoj zvijezdi: jesi li ti metroseksualac? lagani smiješak kao s reklame za orbit i odgovor…

uz djelomični strah da do kraja života nosim etiketu konzerve, izjavljujem kako mi situacija u kojoj muškarac provodi više vremena u kupaonici od žene (uz napomenu da ne radi ono drugo) nije baš po volji. zamišljam kako bih se osjećala da moj suprug leti od sreće dok kupujem cipele i savjetuje me predanošću pariškog stiliste koje da kupim. ili da isti broji kalorije za vrijeme ručka i pije svojih osam čaša vode dnevno, a na večer stavlja koru od krastavaca na lice. poprilično iznenađeno, ali i nelagodno.

ne svanuo dan u kojem će me pitati da mu posudim svoju noćnu kremu jer je njegova dotrajala. eto, samo toliko.

nego, meni su ovi naši, hrvatski konvencionalni muškarci baš mili. sviđa mi se da nisu ludi pokazivat svoju žensku stranu, da ne pamte ime i prezime moje četvrte rodice koja živi u americi, da ne koriste zavjesu kad se tuširaju, da me živo ne razumiju kad sam i zašto sam tužna, da im je shopping inkvizicijsko mučenje, da mogu sami sajlom riješit začepljeni odvod u sudoperu i pri tome se tiho svađati s onom koja ga je začepila, da im je after shave najjači domet muške kozmetičke industrije, a the gladiator dobar film.

usput, riješila sam kviz na kliku „koliko ste zapravo metroseksualni“ i ispala metroseksulac par excellance, samo ja sam žena (o, da), pa zaključke donosite sami.

usput drugi put, metroseksualci su od svibnja out jer izgleda da su ipak bili too gayish, in su kozmopolitski sportaši (ah, zemljo otvori se…). oni su naime zdravi, jedri, pametni, snažni i samouvjereni muškarci, koji vole ponekad popit pivo i pljesnut trebu po guzi, no česte thai masaže nisu im mrske, imaju najmanje pet pari japanki i šlapica po sezoni, češljaju obrve, ovlaš pogledaju gloriju na trafici i nose sun labello.

zar nije dovoljno što kiša pada već dva mjeseca, posljedično rijeke bujaju, a ljudi iz ravničarskih krajeva ostaju bez imovine? zar nije dovoljno što nam je vlada takva kakva jest i posljedično nikada nećemo biti vlasnici putovnica na koje granični službenici i carinici ne gledaju sa sažaljenjem (a nerijetko i sa gađanjem)? zar nije dovoljno što čehe, iz kojih smo se do prije petnaest godina sprdali poradi njihovog odjevanja i pašteta na plaži, gledamo kao one poput kojih želimo biti: uglađeni europljani, pristojni, mirni, decentni, komunizam-frustracije davno izblijedjele. zar nije dovoljno što je blanka vlašić svako malo u krucu? zar nije dovoljno što je vlatka pokos referenca za brojna pitanja od politike, kulture, ekologije, medija, kulinarstva, do zdravlja općenito, što je neven ciganović stručnjak za estetiku, a šajeta ima svoj tv show?

zar to nije dovoljno kako bi naša nacija zaslužila naziv job-nacije?

zar smo trebali izgubiti čast i posljednjeg mohikanca? je li, Bože, je li baš morao Cro Cop danas dobiti po onoj stvari? zar nisi mogao uzeti day off? ili poslati neki sitni, bez žrtava, tornado? to uvijek pali, ljudi se zamisle! zar stranice svjetske povijesti nisu mogle biti bogatije za dan u kojem se pijani kreveljimo u kamere svjetskih postaja “mirko to smo mi !" zar puno tražimo?
zar si baš nama morao poslati čovjeka-stijenu-stroja-buldožera lica i tijela plišanog medvjeda, a brzine geparda?

znaš, Bože, kažu ameri: you never get a second chance to make a first impression.

mirko Cro Cop filipović za mene predstavlja zakon, naravno, dok se bori, a ne dok priča ili nedajbože se zauzima za našu stvar u saboru. činjenica da je bio izazivač za naslov svjetskog prvaka dovoljno govori o njemu i njegovim kapacitetima. njegov poraz je omanja tragedija i nemojte me molim vas tješiti tvrdnjom da se dostojanstveno i do zadnje kapi znoja borio. od njega se suprotno ne može niti očekivati. takvo tješenje me ne može zadovoljiti, a ne bi trebalo ni vas. jednostavno, imam legitimo pravo biti tužna, zavit se u crninu i napravit vudu lutkicu u obliku emalienka.

a stvarno sam mislila da će se kozmičke kockice danas drugačije posložiti, da će filipović pojas donijeti doma, a ulogu vječitih luzera, preuzeti netko drugi.

kasno popodne, sredina kolovoza, glavni grad, semafori heinzelova-zvonimirova, nabrijani peugeot 307 CC, za volanom komad svih komada (tamna put, opasne naočale, gola leđa otkrivaju tetovaže delfina i ruže, a što drugo, duga crna kosa, na noktima french), a iz zvučnika: "kosu nisam odsekla, još za tobom puštam je…"

par dana kasnije, popodnevni ritual u kvartu sa psom: vrećica za drek-lopta-naskakivanje na druge pse-pa ne budi peder ne sramoti me...ma znate, on je još beba, ne razlikuje…nakon kojeg sjednem u obližnji birc uzmem čitati kad sve nećemo u EU, a tko će sljedeći u Hag kad li konobar vikne oskudno odjevenoj mladoj dami za šankom: "slušaj ovu, sinoć smo ju dobili: grom nek ubije, neka nestane, neka bol prestane, grom nek ubije da je ne vide, tvoje oči neverne, tvoje oči neverne."

skoro sam naručila alka seltzer.

osupnuta melosom i novo savladanom „ubit ću te-zgromit ću te-noge mi lagane“ poezijom u razgovoru sa nekim od članova uže obitelji došla sam do spoznaje da sam nešto zakasnila sa šokovima, otprilike od pet do sedam godina jerbo se turbo folk/narodnjaci ozbiljno kod nas nose i to u svim seznonama.

onda sam minucioznošću teen computer geeka započela online pretraživanje o turbo folku. opa, koja zalihost, bili smo vrijedni, nije se štedjelo noći, a ni para.
wikipedia, primjerice, donosi mnoge zanimljivosti o tom glazbenom kiču. neupućena kakva jesam (nisam kriva muž mi violinist, dečko od mame dirigent, sestra radi u glazbenoj producentskoj kući, a stari nepopravljivi rocker) saznala sam kako je termin turbo-folk iskovao nitko drugi nego glavom i bradom rambo amadeus. taj muzički pravac (čovječe, to je postao pravac !!!) u sebi sublimira srpsku, tursku i grčku pop muziku (!) s jedne strane, te rock' n' roll i elektronsku dance muziku s druge. njime se glorificira kultura nasilja, kriminala, tekstovi su vulgarni, često pornografski, a koristi se za podgrijavanje nacionalističke ksenofobije. inače je pravac (opet!) nastao devedesetih u srbiji, ali je turbo-folk jednako popularan među svim južnim slavenima.

vjerojatno nije potrebno slijediti odgojni primjer moje majke koja je svojevremeno smatrala da mi vježbanje bachovih dvoglasnih invencija može zamijeniti glupiranje po gradskim ulicama (znate onu dječiju omiljenu foru maltretiranja prodavačica u trafikama sa pitanjem „jeste li dobili praktičnu ženu?“). možda čak nije ni potrebno starijem ženskom djetetu prepričavati woodstock stories (tata) ili nježno pjevušiti arsena dedića (mama), ali organizirati molitvene seanse za spas duša klinaca koji idu na koncert mansona, a mirno ih pustiti da znojavi skakuču po mračnim periferijskim klubovima na „nije da ne volim dobar šampanjac, da me ponekad rashladi, al' već posle treće čaše i taj mi ukus dosadi“ ili „bolna sam ti, ne ustajem na srcu mi žive rane, ti ne žali, ako sutra ja ti ne osvanem“, čini se sablasno.

call me romantic, ali već čeznem za gradom punim ekipe u che guevara majicama, sa dreadloksicama, klincima koji su popili svu pamet svijeta i puni su znanja, što iz tuđih, što is osobnih manifesta, slatkim djevojkama u izlizanim kožnim jaknama, brucošicama sa filozofskog.

pomiri se, ženo, to vrijeme je prošlost. promjeni ploču, dosadna si, uzmi piće, frajer časti i zapjevaj „popij me kao lek, produžiću ti vek...".

jutros se vozim u muževom bucmastom mitsubishi-coltu (auto histerija oko moje lancie nešto je splasnula nakon sudbonosnog otkrića koliko ta zvjerka proguta benzina, „gospođo, ovakav lijep polovni auto za takve novce sigurno nigdje drugdje nećete naći, ali ćemo vam zato prešutjeti činjenicu da će vam trebati nenamjenski kredit kako biste ga stavili u dnevnu upotrebu") i tijekom razrađivanja teorije o sličnosti automobila i njihovih vlasnika (teorija je pala u vodu na osobnom primjeru jer uopće nisam profinjena, stabilna, avangardno atraktivna poput moje nezasitne automobilske kraljice, više sam punto), slušam vijesti na 101, kad ono saga o tomčiću i čačiću i njihovom „nedajbože većeg zla“ sukobu interesa dobiva nastavak. povjerenstvo opet istražuje i kao ne može sa točnošću utvrditi je li ili nije čačić namještao poslove firmi, u kojoj ima vlasničke udjele, sa državom, u kojoj je bio ministar. pa nije to jebena paleontologija da se ne može sa točnošću ustvrditi je li t-rex bio predator?
čini se kako ta lakrdijaška ekipa u povjerenstvu provodi piškit ću-kakit ću strategiju.
a ima tome kako je, nikad dovoljno citirani otac antikorupcijske misli u hrvata, j.k., zaključio da ne možeš biti malo trudan, ili jesi ili nisi.

ali za ovu priču to ionako nije bitno. nije bitan ni čačić, ni tomčić, ni žužul, ni gospođa žužul, ni granić, ni liburnia, ni fond za privatizaciju. sve je to kikiriki, što bi rekao moj duhovni savjetnik m.
bitno je da u ovom malom eksperimentalnom hrvatskom društvu upravo svatko može postati političar jer to nije zvanje već stanje uma, može dobiti svojih pet minuta kako bi pobrao što više love i po meksičkom modelu zgrabi što god više možeš, a moral ostavi doma ili za nedjelje kada ideš u crkvu jer ako nećeš ti, netko drugi će, jedino što se protagonisti takvih lopovskih epizoda može dogoditi jest da ga se oblati u novinama (ono, to je živa katastrofa pa kako ćeš se jebi ga pojaviti na masaži i ekstenzijama u sheratonu, a novine pišu da ti je muž lovac u mutnom) ili da istraga započne pa se onda neznatno poremeti, upravo toliko da majstor igre ne završi praveći karake od šibica iza rešetaka. na kraju, kako narod kaže: pojeo vuk magare.

je li uopće više itko priča o onom biblijski dugačkom prosvjedu radnika sljemena? mislimo li o radnicima fotokemike koji su prije par godina završili na ulici, gdje su ti ljudi? je li im se barem nešto dobro u životu dogodilo? gdje su svi ti „tehnički viškovi“ koji su punili novinske stranice devedesetih i značajno podizali tiražu tiskovina. jesu li samo za to služili?
što se dalje događa u životu privatizacijskog anti-junaka miroslava kutle, je li ta farsa ikada privedena kraju. izgleda da patim od kronične neinformiranosti, neka mi netko pomogne…

nikako se ne mogu oteti dojmu da u hrvatskoj vlada neka bizarna i morbidna kozmička (anti)logika u kojoj bad guys ustvari to i nisu. jer oni su naši zastupnici, ministri, partneri za tenis, profesori na fakultetu, gradonačelnici, direktori, oni imaju dva lica, ono na koje najčešće pljujemo za vrijeme tv dnevnika i ono koje zaokružujemo na listićima svako nekoliko.

a kada bih vam rekla da je ministrica u švedskoj vladi prije par godina smijenjena zato što je djetetu kupila čokoladicu na službenu karticu, biste li se smijali.

priznajem, do nedavno mi je planinarenje predstavljalo živu muku. jednostavno nije u mom genetskom kodu, ja sam ti brate s juga, veranje po planinama je za jako ambiciozne i stipu božića (hm, on je također s juga, a samim time ona značajna iznimka koja...), branje gljiva mi ne predstavlja van serijsko ushićenje, pišanje u prirodi je gotovo uvijek povezano sa nekom latentnom fobijom, a izigravanje kekeca mi je fora četiri puta godišnje, da lijepo obilježimo najvažnije promjene u prirodi. odlasci na sljeme koje sam onomad spomenula ne spadaju u kategoriju do nedavnih žrtvi jer na devetsto i nešto metara dobiješ najbolji grah u našem sunčevom sustavu, a i promatranje agilnih „na sleme, na sleme, na sleme, noga već sama beži…“ penzića dok se vesele, vole i uživaju, nekako me čini baš zadovoljnom. ponadam se da će mi život biti sklon pa ću i ja u sedamdesetoj imati force za više, ovako naravne, guste.

znači planinarila sam radi njega (to su te ženske žrtve koje počnu u praskozorje ljubavnog zanosa, a s vremenom se ubace u rječnik svađa „ja sam radi tebe gola i bosa gacala po jebenim stijenama, a tebi je teško…ovdje se može ubaciti bilo što od nemara kod biranja poklona do intonacije u jutarnjem pozdravu). on za razliku od mene doživi potpunu metamorfozu na našim planinarskim pothvatima koji uopće nisu rijetki. nakon parkiranja u podnožju planine i nabacivanja na sebe ozbiljne planinarske opreme, razveže se čovjeku jezik pa stane o svakoj travki i božjem stvorenju raspredati priče, teorije i zanimljivosti. korak mu je lagan, srce junačko, lice laponski crveno, puca od zdravlja i sreće. gledam ga, divim se, pa se trudim, pa ne ide, barem ne u takvom žaru poput njegovog. zaključim kako je istina da je priroda ludilo, ptice, drveće, mirisi i ostalo, ali kad bih radije neku južinu da me opere pa da lijepo patim od svjetske boli i nepravde ili bi patnica kakva jesam radije ukrala identitet neke od književnih heroina pa da uzbuđenju nema kraja.

tako je bilo do premijernog odlaska na velebit-najznačajnije životne etape svakog domaćeg planinara. da, i meni se desilo, jednostavno je moralo biti tako, valjda i najtvrđe materijalističke duše koje živote provode u autima, na aerodromima ili u sobama za sastanke dožive da ih ta planina baci na leđa i izmami „vau, ljepote“ komentar. desilo se, i to dva puta u posljednjih mjesec dana, prvo na sjevernom velebitu na alanu, kozjaku, rossijevoj kolibi preko rožanskih kukova, premužićevom stazom, a onda na srednjem gdje sam strahu drsko pogledala u oči popevši se na bačić kuk, dosljedno hodala suprotivo vjetru i kiši na najviši vrh srednjeg velebita aka šatorinu (1624m) – ok, ovdje se euforija prvi puta našla pred iskušenjem jer sam bila mokra do kože, rukice su se lagano smrzle, u slinavom nosiću sigice, a u cipelama akvatorij. zatim probijanje kroz prašumska bespuća štirovače, pronalazak gigantskog vrganja (kaže on:početnička sreća…heh), neizvjesni marš do planinarskog doma nakon što je šuma sakrila sve planinarske marke, a meni je bilo svejedno pa da se i nikada više među svijet ne vratimo.
majke mi, premužiću je trebalo dati nobelovu nagradu ili neku drugu, nije bitno, za stazu koju je napravio, zbog ideje, razrade ideje, ljubavi prema planini, odvažnosti i inteligencije.

reći ću još ovo, prvog predvečerja na sjevernom velebitu kada je mozak prestao zbrajati i oduzimati, planirati i rješavati, kada se duša počela miriti sa Bogom, srce pumpati krv sa više kisika, a na licu se pojavio vrckasti osmjeh, još uvijek mi nije bilo jasno zašto. a onda sam se okrenula oko sebe, pogled se zaustavljao na svakoj boji i konturi, nosnice su se jače širile upijajući mirise, mirisi su postali intenzivniji kao da se otvorilo novo osjetilo koje je godinama umrtvljeno čekalo provokaciju, sluh je detektirao zvuk šume, a mozak mi je odnekuda izvukao konstataciju: koliko vremena i truda si potrošila mireći se sa sobom, koliko tehnika, alternativnih varalica, „mainstream 250 kn po satu stručnjaka“, a odgovor je čitavo vrijeme ispred tebe.

jutros mi je jedan prijateljski mail nabacio osmijeh na lice koji mi je bio potrebniji od korektora za podočnjake i one super sprave koja ti napravi pločice na trbuhu pa ti odmah naraste duga plava kosa, noge ti se izduže, zubi ti naglo pobijele, a tijelo ti je po vascijeli dan nauljeno.
kaže moj prijatelj, opisujući neke situacije svog odrastanja, ovako: "mi smo za transport koristili spačeka a poslije Nove u gepek natrpali jelku koju bi kao pobožni ateisti tradicionalno spalili u onom koritu". ovo pobožni ateisti me od srca nasmijalo i podsjetilo na vrijeme u kojem nismo smjeli biti vjernici, a opet smo svi to bili i jednakom pedantnošću svetkovali blagdane i državne praznike kojih je u onoj državi bilo na pretek pa se čovjek zapita kako smo nešto konstruktivno uopće i radili kada smo po cijele dane pošumljavali naša brda, posjećivali tvornice, rezali crvene vrpce brončanim spomenicima i pisali pisma nepoznatim vršnjacima u crnu afriku gdje nema struje, vode, autobusa, kokte i toz olovaka.

u tamnici naroda i pod jugokomunističkom diktaturom, ja sam se, eto, krstila iste one godine kada sam se rodila, pričestila sedam godina kasnije, a potvrdila kršćansku zrelost u četrnaestoj. nedjeljom bi baba-glavni sekretar za vjerska pitanja moje obitelji, provjeravala moju fizičku i mentalnu prisutnost na euharistijskom slavlju lukavo propitkujući o kojem je evanđelju bilo riječ. trebalo mi je pet godina da shvatim njenu pedagogiju i smognem snage uhvatiti crtu nakon čitanja evanđelja kako bi se evakuirala, u tada meni, zanimljivija područja. utorkom je vjeroučitelj pričao o tajni života uz ne tako moderna pomagala (šiba…jer zna se da je ona iz raja izašla) čuvajući odgovore o toj istoj tajni samo za sebe, nedozvoljavajući dječjim upitima, ni mašte, ni slobode. a bilo je onih koji su željeli pitati pa ih je poslije bilo baš briga i odlaske na vjeronauk su koristili kao kamuflažu za nježno promatranje klinca koji nije znao reći slovo r.

nekako su socijalističke inicijacije bile sinkronizirane s onim vjerskim. crvenom maramom i plavom kapom sam se okitila u šestoj, a nekakvu šugavu omladinsku knjižicu sam dobila u četrnaestoj godini. ruku na srce, ovi potonji rituali me nisu toliko fascinirali iz razloga što je vjera u njih već tada ozbiljno bljedila. neki od nas su na primanje omladinaca došli pripiti od kruškovca (nekad se uistinu svašta pilo...) pa su se poslije goli kupali na „libi“ i na takav način javno pokazali što misle o ulozi omladinca u otuđenom svijetu.

sjećam se božića i novih godina s kraja sedamdesetih. mali Isus i djed mraz su donosili poklone i za mene u tome nije bilo nikakve kolizije. dapače, to je bio logičan red stvari, a jedino čime se moj mozak zamarao bilo je pitanje o uputnosti slanja malog Djeteta da cijelu noć raznosi poklone po kućama, a u našem gradu ima barem stotinu kuća (to je vrijeme kada se stotinom iskazivalo strahopoštovanje prema velikoj količini) koje mora pohoditi. moram priznati da sam na one kojima mali Isus nije dolazio (jer djed mraz je dolazio svima koliko god mi željeli polemizirati o socijalnim nepravdama u one dane) gledala kao da imaju neku bolest ili sramotu o kojoj se govori iza zatvorenih vrata.

a cvjetni korzo? parada djece obučenih u kostime proljetnog cvijeća, jeftina, ali draga simbolika, kojom se dokazivalo da je naše cvijeće jače, otpornije i dostojanstvenije od dekadentne flore mrskog nam zapada. cvjetni korzo je uvijek padao ili uoči Cvjetnice ili nakon. uređena gospoda/drugovi i njihova djeca nosila su masline i palme, naše izvorne biljke...uočavate li obrazac ili sam samo ja danas raspoložena za "herezu"?

ne znam za vas, ali meni je ta podvojenost društvenih uloga bila kul. kada razgovaram sa ljudima iz rumunjske, bugarske, a posebno bivšeg sssr-a i usporedim iskustva, nama je druže, bio cirkus kolorado. barem o tome svjedoče moja osobna iskustva. znam da ima i onih koja su u potpunosti suprotna, a početak im je na križnom putu, golom otoku ili oduzimanju slavonskih gazdinstava još davne četrdeset i šeste.

nemojte me krivo shvatiti, nije ovo nostalgični ditiramb političkom uređenju bivših vremena, sjećanje na moj grad 91' mi to ne dozvoljava. ovo je isključivo preslika godina u kojima je bilo moguće sjediti na obje stolice, a bez mučnine u želucu. na kratko, ali je bilo moguće.

na razmišljanje o poslu (zanimanju) me naveo post jedne osunčane djevojke od prije par dana. bavila sam se mišlju kako je promjena radnog vremena od sedam do tri naših roditelja tijekom samoupravnog socijalizma do našeg vremena predatorskog kapitalizma (autorska prava na ovaj izraz pripadaju prof.dr.sc. Josipu Kregaru) i radnog vremena od devet do pet u mom životu ostala nedovoljno zamijećenom. poznajem samo ovo potonje radno vrijeme i putešestije suvremenog radnika tako da mi priče koje raspredaju stariji od četrdeset o pastoralnim atmosferama njihovih poduzeća tijekom osamdesetih izgledaju kao znanstvena fantastika.

ozbiljno sam zaposlena od 2003. godine, ovo ozbiljno znaći da je pečat u radnoj knjižici, staž ide, a “para se okreće”. zapravo, blagodati radništva sam otkrila i ranije obzirom da su moji roditelji po svom uvjerenju čisti weberijanci pa su mi protestantsku etiku objasnili na djelu. na te rane poslove nisam bila navezana, a nekako nevoljko priznajem, barem u društvu odraslih svoje familije, da me ti poslovi nisu naučili cijeniti novac i rad. valjda zato što su mahom bili ili prisilno volonterski (vrijeme sredine 90tih kada su ljudi sumanuto odlazili na posao, a nisu dobivali plaću) ili nedovoljno emotivno stimulativni (konobarenje, hostesiranje po kazalištu, anketiranje).

nakon toga je došlo vrijeme kada sam mislila da mogu biti novinarka u lokalnom tjedniku pa sam se trudila da i drugi to misle, a onda sam se jako zatekla u čudu kada u mom britkom peru neki sugrađani nisu pronašli novog pulitzera. no, moram vam objasniti da je u mom rodnom gradu uvriježeno mišljenje da svatko može biti novinar. po principu, “mala mi je maturirala sa trojkom pa će pauzirat ovu godinu, a eto da joj ne bude dosadno i da ne sjedi po kafićima neka malo piše za novine”. da svatko može biti novinar u mom gradu (ah, čudna li grada!) uvjerim se svaki put kada mi THE majka uz nostalgično začinjene pakete sa mimozom i horstulama pošalje po primjerak lokalnih tjednika. vjerujete na riječ, svašta se tu nađe, pa čak i pokoja duhovitost za koju autori nisu svjesni da to jest.

onda je došlo vrijeme ko-uređivanja jednog portala za kojeg i dalje mislim da je revolucionarni uradak za tako kompleksno okruženje, ali je meni u konačnici priredio bolno iskustvo pa ću suze sačuvati za neka druga, tužnija vremena. ipak, sve su to bili poslovi koje sam vrlo uspješno odvajala od sebe vjerujući kako je to nešto što dnevno radim određeni broj sati, a nisam ja.

istina je da sada postajem svoj posao. sve što se odigrava od devet do pet (odnosno službeno od osam do četiri u mom sadašnjem slučaju) je od esencijalne važnosti i ima prvenstvo pred ostalim životnim sastojcima. počinjem primjećivati naglu upotrebu riječi poput “brainstormanje”, “postponiranje” ili sintaksa “to ćemo raspraviti na kolegiju” ili “sve mi u tančine pojasnite u mailu, nemam vremena za iscrpne sastanke”. kupujem ženska ljetna i zimska poslovna odjela, imam cipele za ured, aktovku, skupljam milje unutar zračnog prometa, kolege koje par minuta prije pet odlaze svojim životima koji mirišu na orehnjače gledam kao izdajnike, pauze provodim uz junk food i tipkovnicu, nakon seksa najdražem pričam anegdote iz firme ili ga pokušavam zainteresirati za neki od gorućih problema na kojem trenutno radim, kada upoznajem ljude ne pamtim imena nego čime se bave, najbolja sam kada me stišću rokovi, poznajem vještinu govora ni o čemu (to ću sljedeći put staviti na CV pod skills).

što je sljedeće? špiciranje na team building meetinge i pretplata na economist?

postoje ljudi koji nemaju suvišnih riječi, pitanja i komentara. ljudi koji ne poznaju zla, ne vrijeđaju druge, ne iznose prljavo rublje drugih i trećih čak i kada bi se to očekivalo, opravdalo, čak i kada bi se za to zavrijedio herojski orden i aplauz okoline.

postoje ljudi koji kad ih se uvrijedi, ujede za srce, kada im se nanese neka šteta, ona od srca i ona druga, koja se matematički izračunava, o tome šute, a u sebi pronalaze objašnjenje zašto je to tako, uvijek vjerujući kako taj koji vrijeđa, oštećuje, čini zlo, nije kriv, nešto ga je obuzelo, pa ne zna što radi, a prije ili kasnije doći će k pameti.

postoje ljudi kojima je boravak na zemlji samo usputna stanica na koju ih je On poslao prije nego što je odlučio u kakvoj će astralnoj kući vječno živjeti. poslao ih je da nas nauče da se dobro uvijek dobrim vraća, da je ljubav prvi nepokretni pokretač, a u Njegovoj logici plus i minus daju samo plus i nikako drugačije.

takav je bio naš bato. napustio nas je samozatajno i mirno, baš kao što je i živio.

zbogom, posljednji gosparu.

naznake da je vrijeme odrastanja zaključeno i da proces starenja započinje, a time i usvajanje određenih djelom konzervativnih obrazaca, primijetila sam prije dvije godine tijekom ležerne vožnje gradskim prijevozom dok su mi dva lijepo oblikovana gola djevojačka trbuščića (ne,ne, ovo nije jedna od takvih priča!) onemogućavala razgledanje zagrebačkog perivoja. ništa to ne bi bilo vrijedno spomena da nije bio studeni i da se u meni nije probudio majčinski poriv da ih pokrijem, odvedem na topli jabuka-cimet-med čaj i metodički upoznam sa svim ozbiljnim medicinskim konzekvencama razgolićavanja u studenom. suzdržala sam se.

nastavno na tu zgodu, počela sam primjećivati i druge ozbiljne getting older simptome. juha/čušpajz/varivo/ostali pripravci koji se konzumiraju sa žlicom postali su centralno mjesto blagovanja nakon kojih sebi preporučam lagani odmor u horizontali do pola sata kako bi sve te delicije fino i bez stresa na želudac probavila (tko kaže da ne znam uživati…), suze razgalnice tijekom reklame za generali osiguranje koje se pojačaju kada ženska maznim glasom zapjeva nešto kao „when you neeeeeeeed it!!!“, nagli interes za televizijske filmove koji počinju sa „prema istinitom događaju“, komentar i prijedlog upućeni najdražem u prvim minutama televizijskih filmova koji počinju sa „prema istinitom događaju“, a glasi „ovaj lik će odigrati ključnu ulogu, hajmo se kladit“, interes za cvijeće u lončanicama i uređivanje balkona, interes za kuhanje (ne, čekaj, to je ipak tuđa ispovijest), sklonost ka dekoriranju interijera za božić/uskrs/nova godina praznike, blaga nervoza sa realnom mogućnošću eskaliranja tijekom boravka u zadimljenim prostorijama, gastal terapija nakon predoziranja čokoladom (u najperspektivnijim godinama svoje čoko-narko karijere bilo je trenutaka kada sam mogla pojest pola kile milke, kinder čokoladu, par đepnih izdanja marsa ili snikersa i postavit pitanje „ima li što slatko u ovoj kući?“), nabava toplog pamučnog pojasa za grijanja bubrega zimi (eh, samo se ti smij…), „zatvori jebeni prozor, propuh je“ upozorenja, pojava plastike u novčaniku koja je zamijenila šarene novčanice i minus na tekućem koji je posljedica uvođenja te plastike u potrošačku svakodnevicu, višesatni telefonski razgovori sa THE majkom s dijapazonom tema od nekretnina u vlasništvu obitelji do proljetne alergije stare tetke olge, problemi u pronalaženju zanimljivosti i duhovitosti zlikavaca...mogla bih ovako do sutra…poantu ste shvatili-proces se ozbiljno zahuktao, sve više uočavam sličnosti sa svojim precima, trideseta je na vratima, a priče koje vam inače pričam čine se daleke.
zaključujem da je vrijeme između prve tetovaže, koncerta SOIA u jabuci i ovoga sada stanja brzo preletjelo, da se puno toga dogodilo, a nisam na vrijeme reagirala i zapamtila svaku pojedinost pa da ju izvadim „iz varekine“ onda kada me realnost porazi.

ok, jasno mi je da je sve počelo kada je beštija od eve dala jabuku blentonu od adama, pa im je onda jedno dijete ubilo drugo, pa onda svako na svoju stranu, pa propast babilona, pa potop, pa zlatno tele i 40 godina lutanja pustinjom... jedino što mogu reći kao legitimna nasljednica pramajke eve: svijete, oprosti! ipak, ono što u posljednje vrijeme čujem i vidim upućuje kako je svijet pred krajem, kako su vrijednosti na velikom ispitu opstanka, kriterij je zanemaren, gurnut pod tepih da nikome ne smeta dok mirno u svom domu gledamo neki od reality cirkusa. i zato sam danas odlučila apstinirati od svega, oblačim trenirku od 68,99 kn iz merkatora, bacam se u krevet, pokrivam se po glavi, zatvaram oči i uši i želim vam laku noć. odluka je ozbiljna! sadašnjost je loša! u sadašnjosti ugledna “karitativna” osoba našeg društva skriva pedofilski dnevnik pun bestijalnosti i orgijanja nad djecom, dijabolični slučaj roditelja zlostavljača rješava se par godina, mladić ubija sabljom djevojku i njenu prijateljicu, pa ih onda uredno pospremi u vreće za smeće, pojavljuju se posthumni ostaci beba u dvorištu žene koja tvrdi da nije sigurna (!) je li te bebe rodila, nizozemski turist ostaje bez noge, pa mu onda bace rukavicu u lice rečenicom, tko te tjero da tamo ideš, djeca se utapaju u rijeci što neki iskoriste za promociju svojih ksenofobičnih ideja i zaključaka, stranice crne kronike su sve punije, a na televiziji takve priče postaju vijesti u prime time-u.

barem na jedan dan odustat ću od svih sredstva priopćavanja, tiskanih i elektronskih medija, telefona i mobitela, kompjutera i laptopa (dobro, dobro, samo dok ovo završim). zakrabuljena u deku razmišljat ću o vremenu kada su moji starci bili in love pa smo s našim zelenim golf-dizelom vikedima odlazili na janjetinu u neku crnogorsku lastvu (ili tako nešto) u restoran koji je na terasi imao rebraste žute i crvene stolice koje su bile hit 80tih, a THE majka bi sa sebe skinula sve društvene okove i dozvolila nam da se zajebavamo sa cukarom i kolom (znate ono kad stavite cukar u kolu pa ona pjeni). razmišljat ću i o vremenima kada sam ljeta provodila na poluotoku, krađe voća, prisilnog popodnevnog spavanja jer je to red u finim kućama, tajnog plivanja na drugu stranu obale gdje žive fratri, zelenih očiju malog enesa iz sarajeva i njegove antologijske zamolbe upućene mi davne 86' na mulu ispod svjetionika, koja je glasila: ajde, majke ti, pokaži raji kako se skače na glavu!”.

prizivanje lijepih proživljenih trenutaka čini se kao jedina moguća obrana...

u mom životu vrijeme se mjeri na nekoliko načina. na primjer vrijeme prije rata koje je bilo idilično i bezbrižno, u kojem sam gledala pčelica maja crtiće, igrala se graničara ispred crkve sveca zaštitnika i sakupljala sličice „love is“, zatim vrijeme tijekom rata koje je bilo mučno, depresivno i bezizgledno u kojem sam satima gledala vosak od svijeće, igrala se "u živo" rizika i sakupljala gelere. pa je tu i vrijeme nakon rata koje se dijeli u dvije etape, vrijeme prilagodbe mirnodopskim uvjetima i sveopćoj poslijeratnoj histeriji koje je pratilo moje odrastanje i vrijeme zaborava sveopće poslijeratne histerije u kojem sam opet sakupljala sličice, nešto drugačijeg podrijetla.

pored načina mjerenja vremena ratom postoji i ono koje mjerim dolascima i odlascima iz zagreba. to vrijeme se podudara sa onim vremenom prilagodbe i zaborava i obilježeno je traumama, a mjestimično i kompulzivnim poremećajima. je li mi dolazak u zagreb bio traumatičan iz razloga što sam doma ostavila beznadežno zaljubljenog punkera čije sam poprilično lokalno obojeno ime nosila napisano na desnoj marti ili zbog činjenice da sam upisala taj faks jer se nikako nisam mogla negdje smjestiti kako bi hibernirala sljedeće četiri godine, a taj faks mi se činio baš super usputnom stanicom na kojoj ću pričekati svoj brzi i moderni vlak prema karijeri za koju sam rođena (btw, taj vlak još uvijek nije došao)? ne znam, u filmovima se uvijek zaključi kako je istina in between, ali to sada ionako nije važno.

zagrebu sam se ponovno vratila prije tri godine, nešto sretnija i mršavija, definitivno zaljubljena, sa diplomom u džepu (pa neka netko samo nešto kaže…) spremna za obračun sa fobijama i paranojama prošlosti. opremljena mantrama autogenog treninga ostala sam kratkih rukava. zagreb se otvorio drugačiji, a to drugačije mi se sviđalo, valjda su i godine u pitanju pa je čovjek ushićen kada ugleda drvored kestena u cvatu. stvorila sam malene zagrebačke rituale poput tjednog pohoda na sljeme, šetnje po maksimiru, obilaska placa sa velikim crvenim suncobranima, pravljenje soka od bazge (jeste li, vi južnjaci, primijetili kako ta bazga miriše? ludilo!) i ozbiljnog dotjerivanja za lisinski subotom. zagreb je postao mjesto prebivališta i novi dom.

nedavno sam saznala da mi je opet pakirati kofere, slagati knjige, cd-ove i slike u velike kutije koje se nabavljaju na žitnjaku, jer ćemo jesen dočekati dolje, gdje mi srce stanuje. taj projekt smo na moje inzistiranje (uporno i dosadno nabrajanje prednosti: klima, hrana, sjediš i piješ bijelu kavu na glavnoj ulici u studenom, pas voli more, ja volim more, „vrag odnijo prešu“ mentalitet…) osmislili još prošle godine, ali sam mislila kako je to jedna od onih čežnji koje su tu samo zbog narkotičkih osjećaja u kojima uživamo dok čeznemo.

hvata me panika…ovaj put ne dolazim sama. a taj bahato prekrasni, samodovoljni grad ima velike oči, uši i jezik. vraćam se, ovaj put, oprezno!

odlučila sam bračni literarni triptih zaključiti sa pričom o svom vjenčanju. koliko god mi bilo teško priznati da na istom nije bilo zastave majke domovine, harmonike, voznog parka kojeg predvode audi osmice, "vlakića", jeftinih bombona koji se ljepe za karijese i “večeras je naša fešta” megahita, istina je da je moja svadba bila bizarno, ali svakako kul iskustvo.

prije opisa samog vjenčanja potrebno je dati historijat znakovitih događaja koji su mu predhodili. nakon jednogodišnje drame, suza i višesatnih rasprava na temu “je li brak samo papir koji nam ne treba jerbo se turbo volimo ili je brak sveta institucija ljubavi koja će istu još više osnažiti (mislim da sam vam osobni odgovor dala u prošlim škrabotinama)?”, ironically enough, sudbonosni preokret desio se nakon kozmičkog seksa u mediteranskoj atomosferi čiji se opis može sažeti u more/čempresi/čvrci/zalazak sunca/miris coppertona. nakon naerotizirane morske idile najdraži je dobio amneziju pa smo opet imali dramu, suze i višesatna prijebračna savjetovanja. i onda kao u čudu (definitivno ima Boga!) jednog četvrtka je rekao:
-što kažeš na kraj ovog mjeseca?
-što kažem na kraj ovog mjeseca...? -a vjenčanica, cipele, tri različita menija, poveći komorni orkestar, pozivnice, prsteni, torta, fotograf, stand-up comedian, lista poklona. hm, da.

obzirom da nas je rimokatoličko zakonodavstvo sankcioniralo nemogućnošću stupanja u bračnu zajednicu u crkvi poradi “grijeha” iz prošlosti, te obzirom da se meni nije dalo podmićivati popove sa periferije grada, zaključili smo kako je teta matičarka u općini medveščak totalno ok za našu stvar. mojim roditeljima smo novost objavili dovoljno kasno da bismo ih sprječili u napasti dovođenja konvoja uže i šire obitelji, prijatelja, susjeda i potpunih stranaca koje su onako euforični skupili usput, a opet dovoljno na vrijeme kako bismo im omogućili dnevno propitkivanje o stanju neše svijesti jer su teško prihvaćali činjenicu da normalni ljudi ne žele potrošiti par tisuća eura kako bi bili svjedocima unisonog klapskog pjevanja svoje pijane obitelji i drmusanja udova u ritmu polke.

dakle, 24.04.2004. u četiri popodne (numerološke prognoze o broju četiri zadržite za sebe) općina medveščak, monsunska kiša, roditelji mutnih pogleda (poslije sam saznala da su u birtiji pored općine drmnuli dvije loze za hrabrost!?), sestra glumi fotografa i uporno nas sve stišće u jedan kadar, kumovi u strahu da hoće li na vrijeme predati jebene prstenove, plus kuma sa kvrgom na srednjaku jer je vježbala potpis, on po prvi put u povijesti naše male zajednice u odijelu – dobro mu stoji, ja također u odijelu (maštovito nema što!) i 11cm visokim “jebo-im-pas-usku” potpeticama, kruli mi želudac zbog trodnevnog gladovanja na koji sam krenula da bi izgledala što mršavije (fotografije su pokazale da je taj pothvat bio upravo nepotreban jer sam na svakoj slici tako fino punašna da bi mi čovjek stavio jabuku u usta i...), nervozni smo. teta matičarka sa poslovično namještenim blagim osmjehom kojim podržava našu zajedničku budućnost, objašnjava značenje braka i taman kada sam počela smišljati zločeste komentare i upadice na taj vješto pripremljeni edukativni materijal za mladence, žena mi uleti:
“-...uzmate li..?”
zar već? promislim kako smo trebali pregovarati o cijeni, ova čitava pizdarija kratko traje...mozartov koncert za klarinet i orkestar ulazi u fantastični finale, čini mi se kako je timing dobar i sa velikim olakšanjem izustim:
“-da, uzimam...”

nedavno sam otkrila fascinantnu činjenicu o sebi. prije nego što je podijelim sa vama, potrebno je kazati kako su tom otkriću prethodili sati iskrenih konzultacija sa samom sobom, utvrđivanja sličnosti i razlika sa damom koja je zaslužna za polovicu mojih gena, i deduktivnog zaključivanja pod mentorstvom Elle, Cosmo, Mile, Tene, Glorie…ima li tome kraja…u inspirativnom ambijentu kvartovskog frizeraja.

ljudi, oduvijek sam se željela udati! iako se ovdje radi o flesh backu obzirom da sam mostly happily married, hvala sv. Josipu i njegovoj familiji to se dogodilo prije tridesete, tek mi je nedavno sinulo kako je čitava ta koncepcija brak/muž/dom meni od esencijalne važnosti. o načinu na koji me najdraži zaprosio, drugi put, iziskivalo bi sijaset rečenica i još tri uvoda da vam objasnim kako sam ga u maniri davida copperfielda uvjerila da je nužno potrebno, pače neizbježno da baš ja budem baš njegov significant other (klasni neprijatelj reći će on, ali meni ta inačica i nije baš tako urnebesno smiješna).

priznati sebi mentalitet one koja ljubav želi zakonskim vezama učvrstiti, nadasve institucionalizirati, oprostit ćete, u vremenu u kojem se čvrste veze izmjenjuju sa prestupnim godinama, a vrhunac intime predstavlja zajednički odlazak na „after work party“, velika je stvar. baš nedavno gledam neku kvazi smiješnu seriju koja je ustvari ekstenzija života joeya tribiania u kojoj isti kupuje ručnike i ostale kućne potrepštine sa prezgodnim komadom uz izraz lica koji bi se najbolje mogao opisati kroničnom konstipacijom. nakon tog hektičnog testnog shoppinga oboje shvate da je zajednički život ipak big step, veza pođe u kurac, a ona u washington.

ne kužim zbog čega se danas toliko glorificira samački život i na jedan latentan način egoističnost, a s druge strane se izdaju sve redom uspješnice kako u deset koraka riješiti emotivnu prazninu, usamljenost i kroničnu nejebicu. zajednički život, u ovom slučaju brak, ne mora uvijek značiti gušenje slobode i individualnosti jedne stranke u tom odnosu, zaradi lagodnog života i dominacije druge (a lijepe li konstatacije, bravo ti…). priznajem, početna ljubavnička idila zna biti djelomično narušena zbog dnevno prljavih čarapa na podu kupaonice, mrlje od kajgane na Paul and Shark džemperu kojeg odplaćuješ od božića 2004 i kakofoničnog hrkanja. no smatram kako je odgovor za uspješan brak naša osobna volja da kontinuirano investiramo u održavanje intenziteta početne strastvenosti. nitko ne kaže da je to lako, ali da nije ono pravo, zar bi se kao koncept održalo?

da i gledam „kućanice“, baš su mi super, i jest, bree mi je najbolja!

jeste li ikada razmišljali o sadržajima i temama svađa, prepirki, nesporazuma sa svojim odabranicima/ama srca? nemojte mi, molim vas, samo uletjeti sa spikom: "naša veza je tako super, da se mi nikada ni oko čega...ono, baš nikada...". ustvari da mi je netko uletio sa tom revijalnom tvrdnjom početkom trećeg milenija za vrijeme veze u kojoj sam dobila 365 love notes za isto toliko dana u godini, povjerovala bih mu, ali u present tensu iskustva govore just opposite. a i ja sam sada nešto drugačija.

u riznici naših ljubavnih, ljubavničkih i nadasve bračnih svađa ima uistinu pravih bisera. baš sinoć smo zajedničku svakodnevicu začinili sa jednom ontološko-eshatološkom svađom u kojoj sam uporno tvrdila da je Otac naš Bog-Jahve evoluciju zamislio kao ideju koja se kasnije materijalizirala milijunima godina, koja ima svoj početak, sredinu i kraj u zagrobnom životu, što dokazuje kako je darwin sucker, dok je pater familias ustvrdio kako „mačak, nemaš pojama! u darwinovoj teoriji nema mjesta za Oca našeg Boga-Jahvu“ uz objašnjenje kako diskutiramo o objavljenim „istinama“, a ne o načinima kako pomiriti dvije „istine“ što je po njegovom mišljenju bio moj nedozreli znanstveno-kršćanski pristup (pa sad, ima nešto u tome…). naravno, to je bio dovoljan razlog da se pokupim sa balkona zajedno sa svojim pareom ukrašenim pelikanima, bosim nogama i drugim zanimljivim teorijama koje mogu poslužiti kao libreto za sljedeću svađu. ostatak večeri je valjda svima poznat, spavaća soba je u takvim trenucima isključivo vlasništvo slabijeg spola u kojem se:
a) jeca, tiho, ali ipak dovoljno jako da on to čuje i pojede se od osjećaja krivnje (pusti snovi, draga).
b) preispituje čitava recentnija povijest braka uz zaključak kako ovo nije prvi put i kako je možda vrijeme da se ozbiljno revidiraju svi bračni projekti.
c) smišljaju precizni, koncizni i hladni odgovori na pitanja koja on upravo nikad neće postaviti.
jači spol, noć provodi na kauču uz raznorazne derivate prehrambene industrije koje nije pristojno jesti u današnjici ekološke osvještenosti, simultano promatrajući ples plodnosti Massai plemena, soft pornić na „1000“ i scenu u kojoj Tommy Lee Jones spašava svijet od tornada, vulkana, poplave... svejedno.

bez obzira na sadržaj, svaka naša svađa pokazala se fatalnom. kada se nismo mogli dogovoriti oko boje bračnog kreveta, pakirala sam kofere, kada on nije pokazivao ni najmanji interes da promjeni svoje autistično-daltonističko odijevanje, pakirala sam kofere, kada je pas pojeo fotelje, cipele, odvalio zid, popišao se susjedi na tepih i pojeo hortenzije, pakirala sam kofere, kada je izjavio da mi svaki odjevni predmet izgleda kao da sam ga ukrala od rahitičnog brata, pakirala sam kofere…

sport, filmovi, književnost, glazba, upravljanje kućnim knjigovodstvom, ezoterija, aryuveda, makrobiotika, konvencionalna medicina… samo nabrojite, mi smo se sigurno već oko toga bar jednom posvađali, odnosno, kako mi to sebi tepamo u ekstatičnom procesu mirenja, mimoišli smo se u stavovima.

ali čuli ste vjerojatno i onu: tko se tuče, taj se voli!

volim misliti kako je u mojem djetinjstvu bilo neke posebne furke. volim misliti kako je odrastanje u mom gradu bilo originalno i neponovljivo, kako je imalo neki egzotični tek i svoj osebujan film, jezik, gestikulaciju, simbole, neki nesvakidašnji touch.

sjećam se ljeta u kojem sam bananu split zamijenila sa pivom, sandale sa martama, a bijele bermude sa vojničkim hlačama. sjećam se inicijacije u hc ekipu na otvaranju jednog vrlo važnog festivala nakon koje sam rigala musaku od povrća, a naivni otac se derao na ne tako naivnu majku „što si ovo skuhala, maloj je muka od tvoje hrane!“.

sjećam se sramežljivog razgovora sa m.v. o našem budućem formalno-ljubavnom statusu koji se vodio jednog sparnog dana tog istog ljeta u morskom pojasu gradske plaže dok su pokraj nas urinirala trogodišnja djeca, a nas dvoje smo spretno prikrivali višak kilograma ispod morske površine. ljetne subote smo provodili kod njega doma, opterećeni što vlastitim hormonima što strahom da mu se starci ne vrate sa sela tamo negdje kraj granice sa bivšom neprijateljskom državom.

krali smo Bogu ljetne duge dane na toj istoj gradskoj plaži neumorno igrajući tresete u parova, izmišljajući bizarne kazne za luzersku ekipu među kojima je ipak najjača bila ona koja se doduše izdavala samo u ekstremnim uvjetima, a sastojala se od toga da gubitnik primi tuđi penis u svoje čelo.

tog ljeta, večernja scenografija unutar naše ekipe je uključivala stjenovito tlo mračnog kupališta, plastične boce sa bijelim vinom od 5,00 kn, kutije bijelog ronhila sa otkinutim poklopcima, miris jakih after shavevova, ala old spice, koje su dečkići kradomice uzimali svojim hraniteljima i pijane djevojke koje su jedna drugoj otkrivale „grijehe“ na način: „sorry stara, sinoć kada si otišla doma žvalila sam se sa tvojim malim…“, pa su se malo svađale, pa su se onda mirile i plakale i zaključile kako je najbolje da i jedna i druga prekinu s njim, pa su mu onda to objavile pa se onda on rezao tupim nožem za otvaranje kamenica i pokušavao skočiti u kanalizaciju, a prijatelji su ga savjetovali „stari, nije ona vrijedna, preboljet ćeš je, još je puno riba u moru…“, pa je onda on ipak odlučio da se ne uguši u fekalijama, nego da napiše pjesmu o tome kako ga nitko ne razumije i kako su male šanse da nađe svoju nancy.

tog ljeta se i najotporniji iz ekipe prepustio leptirima u želucu, počeo je prati kosu i uzgajati bradicu koju je mudro gladio dok je nekoj malenoj dječačkog lica objašnjavao zvjezdano nebo u nadi kako će njena ruka naći put do njegove.

nažalost, tada nismo bilo svjesni kako je to posljednje ljeto u kojem imamo mogućnost zaustaviti dekadentno desetljeće koje nam se cinično smiješilo.