odlučila sam bračni literarni triptih zaključiti sa pričom o svom vjenčanju. koliko god mi bilo teško priznati da na istom nije bilo zastave majke domovine, harmonike, voznog parka kojeg predvode audi osmice, "vlakića", jeftinih bombona koji se ljepe za karijese i “večeras je naša fešta” megahita, istina je da je moja svadba bila bizarno, ali svakako kul iskustvo.
prije opisa samog vjenčanja potrebno je dati historijat znakovitih događaja koji su mu predhodili. nakon jednogodišnje drame, suza i višesatnih rasprava na temu “je li brak samo papir koji nam ne treba jerbo se turbo volimo ili je brak sveta institucija ljubavi koja će istu još više osnažiti (mislim da sam vam osobni odgovor dala u prošlim škrabotinama)?”, ironically enough, sudbonosni preokret desio se nakon kozmičkog seksa u mediteranskoj atomosferi čiji se opis može sažeti u more/čempresi/čvrci/zalazak sunca/miris coppertona. nakon naerotizirane morske idile najdraži je dobio amneziju pa smo opet imali dramu, suze i višesatna prijebračna savjetovanja. i onda kao u čudu (definitivno ima Boga!) jednog četvrtka je rekao:
-što kažeš na kraj ovog mjeseca?
-što kažem na kraj ovog mjeseca...? -a vjenčanica, cipele, tri različita menija, poveći komorni orkestar, pozivnice, prsteni, torta, fotograf, stand-up comedian, lista poklona. hm, da.
obzirom da nas je rimokatoličko zakonodavstvo sankcioniralo nemogućnošću stupanja u bračnu zajednicu u crkvi poradi “grijeha” iz prošlosti, te obzirom da se meni nije dalo podmićivati popove sa periferije grada, zaključili smo kako je teta matičarka u općini medveščak totalno ok za našu stvar. mojim roditeljima smo novost objavili dovoljno kasno da bismo ih sprječili u napasti dovođenja konvoja uže i šire obitelji, prijatelja, susjeda i potpunih stranaca koje su onako euforični skupili usput, a opet dovoljno na vrijeme kako bismo im omogućili dnevno propitkivanje o stanju neše svijesti jer su teško prihvaćali činjenicu da normalni ljudi ne žele potrošiti par tisuća eura kako bi bili svjedocima unisonog klapskog pjevanja svoje pijane obitelji i drmusanja udova u ritmu polke.
dakle, 24.04.2004. u četiri popodne (numerološke prognoze o broju četiri zadržite za sebe) općina medveščak, monsunska kiša, roditelji mutnih pogleda (poslije sam saznala da su u birtiji pored općine drmnuli dvije loze za hrabrost!?), sestra glumi fotografa i uporno nas sve stišće u jedan kadar, kumovi u strahu da hoće li na vrijeme predati jebene prstenove, plus kuma sa kvrgom na srednjaku jer je vježbala potpis, on po prvi put u povijesti naše male zajednice u odijelu – dobro mu stoji, ja također u odijelu (maštovito nema što!) i 11cm visokim “jebo-im-pas-usku” potpeticama, kruli mi želudac zbog trodnevnog gladovanja na koji sam krenula da bi izgledala što mršavije (fotografije su pokazale da je taj pothvat bio upravo nepotreban jer sam na svakoj slici tako fino punašna da bi mi čovjek stavio jabuku u usta i...), nervozni smo. teta matičarka sa poslovično namještenim blagim osmjehom kojim podržava našu zajedničku budućnost, objašnjava značenje braka i taman kada sam počela smišljati zločeste komentare i upadice na taj vješto pripremljeni edukativni materijal za mladence, žena mi uleti:
“-...uzmate li..?”
zar već? promislim kako smo trebali pregovarati o cijeni, ova čitava pizdarija kratko traje...mozartov koncert za klarinet i orkestar ulazi u fantastični finale, čini mi se kako je timing dobar i sa velikim olakšanjem izustim:
“-da, uzimam...”
Post je objavljen 06.08.2005. u 13:45 sati.