malavita

ok, jasno mi je da je sve počelo kada je beštija od eve dala jabuku blentonu od adama, pa im je onda jedno dijete ubilo drugo, pa onda svako na svoju stranu, pa propast babilona, pa potop, pa zlatno tele i 40 godina lutanja pustinjom... jedino što mogu reći kao legitimna nasljednica pramajke eve: svijete, oprosti! ipak, ono što u posljednje vrijeme čujem i vidim upućuje kako je svijet pred krajem, kako su vrijednosti na velikom ispitu opstanka, kriterij je zanemaren, gurnut pod tepih da nikome ne smeta dok mirno u svom domu gledamo neki od reality cirkusa. i zato sam danas odlučila apstinirati od svega, oblačim trenirku od 68,99 kn iz merkatora, bacam se u krevet, pokrivam se po glavi, zatvaram oči i uši i želim vam laku noć. odluka je ozbiljna! sadašnjost je loša! u sadašnjosti ugledna “karitativna” osoba našeg društva skriva pedofilski dnevnik pun bestijalnosti i orgijanja nad djecom, dijabolični slučaj roditelja zlostavljača rješava se par godina, mladić ubija sabljom djevojku i njenu prijateljicu, pa ih onda uredno pospremi u vreće za smeće, pojavljuju se posthumni ostaci beba u dvorištu žene koja tvrdi da nije sigurna (!) je li te bebe rodila, nizozemski turist ostaje bez noge, pa mu onda bace rukavicu u lice rečenicom, tko te tjero da tamo ideš, djeca se utapaju u rijeci što neki iskoriste za promociju svojih ksenofobičnih ideja i zaključaka, stranice crne kronike su sve punije, a na televiziji takve priče postaju vijesti u prime time-u.

barem na jedan dan odustat ću od svih sredstva priopćavanja, tiskanih i elektronskih medija, telefona i mobitela, kompjutera i laptopa (dobro, dobro, samo dok ovo završim). zakrabuljena u deku razmišljat ću o vremenu kada su moji starci bili in love pa smo s našim zelenim golf-dizelom vikedima odlazili na janjetinu u neku crnogorsku lastvu (ili tako nešto) u restoran koji je na terasi imao rebraste žute i crvene stolice koje su bile hit 80tih, a THE majka bi sa sebe skinula sve društvene okove i dozvolila nam da se zajebavamo sa cukarom i kolom (znate ono kad stavite cukar u kolu pa ona pjeni). razmišljat ću i o vremenima kada sam ljeta provodila na poluotoku, krađe voća, prisilnog popodnevnog spavanja jer je to red u finim kućama, tajnog plivanja na drugu stranu obale gdje žive fratri, zelenih očiju malog enesa iz sarajeva i njegove antologijske zamolbe upućene mi davne 86' na mulu ispod svjetionika, koja je glasila: ajde, majke ti, pokaži raji kako se skače na glavu!”.

prizivanje lijepih proživljenih trenutaka čini se kao jedina moguća obrana...