malavita

imate li i vi, možda, neke prijatelje s kojima ste naglo prekinuli kontakt radi glupe svađe, nesporazuma, loših vibracija, studentskog mamurluka i ego- koncepcija?
eh, pa a.p. je moja prijateljica koja je nekako neočekivano, nikako suptilno izašla iz mog vidokruga sada već davne 1997. godine.
i tako, opet neočekivano dok sam razrađivala svoju sljedeću petoljetku (stambena štedionica, polica životnog osiguranja, veće sise), a.p. me nazvala...iz vedra neba...jednostavno, ali nekonvencionalno kao i uvijek, s ležernim pitanjem o stanju stvari oko mene, odlučila se vratiti u moj život.

u međuvremenu smo postali ozbiljni ljudi sa ozbiljnim poslovima, ozbiljnim vezama i ozbiljnim pramenovima boje meda.

tu se negdje smjestila i a.p., uspješno žonglira sa ulogama majke, supruge, odgovorne djelatnice, šarmantne 15 kg mršavije mlade žene i kolekcionarke umjetnina. ljepša nego ikad, uz neki blagi umor u očima i par prvih sexy bora na licu, zaključila je: "znaš, djeca su nam dobro ispala." za mene, samo ona može intonirati takvu rečenicu na način da ne zvuči kao da je par djece izvukla na tombuli nakon što se mrtva pijana zaručila za vlasnika autopraonice na nekoj lokalnoj primorskoj svadbi.

zapravo je a.p. bila moja velika ženska ljubav devedesetih, ukoliko toj ljubavi izuzmemo erotiku. sviđala mi se njena ludost, paramneza, pretjerivanje, plagiranje velikih pjesnika, ali i njeni iskreni stihovi, njena velika želja da strasno voli i da je upravo tako vole svi oni jadni studenti bez kune u džepu za koje je utvarala da su budući uspješni odvjetnici, političari, doktori i hrvatski gospodarstvenici s kojima će se katapultirati u A ligu. iako je sve u vezi s njom bilo nadrealno, ishitreno i too much deep za moj jadni prosječni ženski mozak, njeni postupci su uvijek ukazivali da ima ogromno srce u kojem je mogla skriti ne samo čitav Zagreb tih snježnih devedesetih, već čitavi univerzum i to nekoliko desetljeća nakon.
znate, jednom dok sam zaspala nad knjigom opće povjesti prava i države slineći po odlomku o hamurabijevom zakoniku, probudio me miris ruža. naša podrumska garsonijera bila je čitava u ružama koje je pokrala što iz tuđih dvorišta, što sa mirogoja. ona je na moje čuđenje samo onako mazno i slatko izjavila: donjela sam ti proljeće u podrum da ti nije bad što moraš učit i ne možeš se zajebavat po kvartu.

nakon osam godina imam neke nove ljubavi, ali ne skrivam sreću što je bijeloputa a.p. opet tu.

tako mi i treba...umjesto da se sada izležavam na nekom od otoka najdraže mi županije, te se derem na bolju polovicu u stilu "ej, idiote, pa makni tu jebenu sipu sa mene, jest super je, velika je, ma znam da si je sam uhvatio, odlično, da, obožavam jest sipe, ma zlato moje pametno, ma nisam ti nikad rekla da si jebeni žabar, kontinentalac koji ne zna ribat, plivat, vozit barku, peć ribu na gradele i tome slično, ma je... super je sipa...ma sorry sto sam ti rekla da si idiot, ma nisam ozbiljno mislila, ma jesi...najbolji si, sto posto si najbolji...ajde kad si već tu, namaži mi leđa, da tu, točno tu. ma bravo"...ja sam odlučila biti ambiciozna i izaći u susret novim poslovnim izazovima - a zna se da je za to srpanj kao idealan (!).

jednostavo, moja glupost + zakon o radu jednako nema godišnjeg prvih šest mjeseci.
nego, ispričat ću vam kako bih se sada osjećala da sam dolje. osim scenarija sa sipom i mojim dragim koji se btw kupa u majici (znam, znam, ništa mi ne trebate govorit') da ga sunce ne bi jako opalilo po vratu dok se brčka u 45 cenata dubokom moru, te da ja ne bih 15 od 21 dan godišnjeg zbijala šale na račun njegovog bauštelovskog vrata, možda bismo sada bili u mom domu u kojem sam odrasla, a koji se nalazi u jednom kamenitom gradu sasvim južno, gdje su kuće sa zelenim i bijelim persijanama. i možda bismo bili u mojoj sobi, on bi vjerojatno spavao obliven ljetnim znojem uz zatvorene škure, a ja bih čitajući pomalo shizoidna pisma svojih prijateljica iz prošlosti, lijeno rastežući se, uživala. i bilo bi mi dobro i vjerojatno bih mudro u sebi zaključila: kako je danas dan dobar. a taj dan bih ponjela sa sobom kao investicijski paketić za sva maglovita jutra nakon jebene večernje svađe u kojoj sam definitivno rekla previše, a on definitivno premalo.

ili bi možda bilo ovako: zvonik pokazuje sedam ura, a mi se vraćamo sa kupanja, psa (razmaženi križanac, crni, bio na obuci - savladao gotovo ništa, zbog njega sam u stanju reći ženi u parku: gospođo, mene živcira vaše dijete, pa nikom ništa) čuva THE majka, sunce bljeska po kamenim pločama glavne ulice, a ljudi koji već podsijećaju na kariatide mirno stoje naslonjeni na izloge, preplanuli su, lijepi su. nas dvoje se vučemo po glavnoj ulici opaljeni suncem kao dvije prebijene mačke, doma THE majka čeka sa postavljenim stolom, raspoložena da me malo mazi. i opet je dan, baš dobar.

ali dan je dobar i kad mi se zbog nekih tekstova koje sam danas iščitavala na netu javi potreba da mu se vratim doma sa smješkom, nešto mu skuham (prava festa!), maknem svoje dlake od kose iz kade, riješim se novina iz 2003, sjednem pored njega i pitam ga: kako si, danas?