imate li i vi, možda, neke prijatelje s kojima ste naglo prekinuli kontakt radi glupe svađe, nesporazuma, loših vibracija, studentskog mamurluka i ego- koncepcija?
eh, pa a.p. je moja prijateljica koja je nekako neočekivano, nikako suptilno izašla iz mog vidokruga sada već davne 1997. godine.
i tako, opet neočekivano dok sam razrađivala svoju sljedeću petoljetku (stambena štedionica, polica životnog osiguranja, veće sise), a.p. me nazvala...iz vedra neba...jednostavno, ali nekonvencionalno kao i uvijek, s ležernim pitanjem o stanju stvari oko mene, odlučila se vratiti u moj život.
u međuvremenu smo postali ozbiljni ljudi sa ozbiljnim poslovima, ozbiljnim vezama i ozbiljnim pramenovima boje meda.
tu se negdje smjestila i a.p., uspješno žonglira sa ulogama majke, supruge, odgovorne djelatnice, šarmantne 15 kg mršavije mlade žene i kolekcionarke umjetnina. ljepša nego ikad, uz neki blagi umor u očima i par prvih sexy bora na licu, zaključila je: "znaš, djeca su nam dobro ispala." za mene, samo ona može intonirati takvu rečenicu na način da ne zvuči kao da je par djece izvukla na tombuli nakon što se mrtva pijana zaručila za vlasnika autopraonice na nekoj lokalnoj primorskoj svadbi.
zapravo je a.p. bila moja velika ženska ljubav devedesetih, ukoliko toj ljubavi izuzmemo erotiku. sviđala mi se njena ludost, paramneza, pretjerivanje, plagiranje velikih pjesnika, ali i njeni iskreni stihovi, njena velika želja da strasno voli i da je upravo tako vole svi oni jadni studenti bez kune u džepu za koje je utvarala da su budući uspješni odvjetnici, političari, doktori i hrvatski gospodarstvenici s kojima će se katapultirati u A ligu. iako je sve u vezi s njom bilo nadrealno, ishitreno i too much deep za moj jadni prosječni ženski mozak, njeni postupci su uvijek ukazivali da ima ogromno srce u kojem je mogla skriti ne samo čitav Zagreb tih snježnih devedesetih, već čitavi univerzum i to nekoliko desetljeća nakon.
znate, jednom dok sam zaspala nad knjigom opće povjesti prava i države slineći po odlomku o hamurabijevom zakoniku, probudio me miris ruža. naša podrumska garsonijera bila je čitava u ružama koje je pokrala što iz tuđih dvorišta, što sa mirogoja. ona je na moje čuđenje samo onako mazno i slatko izjavila: donjela sam ti proljeće u podrum da ti nije bad što moraš učit i ne možeš se zajebavat po kvartu.
nakon osam godina imam neke nove ljubavi, ali ne skrivam sreću što je bijeloputa a.p. opet tu.
Post je objavljen 30.07.2005. u 20:18 sati.