tako mi i treba...umjesto da se sada izležavam na nekom od otoka najdraže mi županije, te se derem na bolju polovicu u stilu "ej, idiote, pa makni tu jebenu sipu sa mene, jest super je, velika je, ma znam da si je sam uhvatio, odlično, da, obožavam jest sipe, ma zlato moje pametno, ma nisam ti nikad rekla da si jebeni žabar, kontinentalac koji ne zna ribat, plivat, vozit barku, peć ribu na gradele i tome slično, ma je... super je sipa...ma sorry sto sam ti rekla da si idiot, ma nisam ozbiljno mislila, ma jesi...najbolji si, sto posto si najbolji...ajde kad si već tu, namaži mi leđa, da tu, točno tu. ma bravo"...ja sam odlučila biti ambiciozna i izaći u susret novim poslovnim izazovima - a zna se da je za to srpanj kao idealan (!).
jednostavo, moja glupost + zakon o radu jednako nema godišnjeg prvih šest mjeseci.
nego, ispričat ću vam kako bih se sada osjećala da sam dolje. osim scenarija sa sipom i mojim dragim koji se btw kupa u majici (znam, znam, ništa mi ne trebate govorit') da ga sunce ne bi jako opalilo po vratu dok se brčka u 45 cenata dubokom moru, te da ja ne bih 15 od 21 dan godišnjeg zbijala šale na račun njegovog bauštelovskog vrata, možda bismo sada bili u mom domu u kojem sam odrasla, a koji se nalazi u jednom kamenitom gradu sasvim južno, gdje su kuće sa zelenim i bijelim persijanama. i možda bismo bili u mojoj sobi, on bi vjerojatno spavao obliven ljetnim znojem uz zatvorene škure, a ja bih čitajući pomalo shizoidna pisma svojih prijateljica iz prošlosti, lijeno rastežući se, uživala. i bilo bi mi dobro i vjerojatno bih mudro u sebi zaključila: kako je danas dan dobar. a taj dan bih ponjela sa sobom kao investicijski paketić za sva maglovita jutra nakon jebene večernje svađe u kojoj sam definitivno rekla previše, a on definitivno premalo.
ili bi možda bilo ovako: zvonik pokazuje sedam ura, a mi se vraćamo sa kupanja, psa (razmaženi križanac, crni, bio na obuci - savladao gotovo ništa, zbog njega sam u stanju reći ženi u parku: gospođo, mene živcira vaše dijete, pa nikom ništa) čuva THE majka, sunce bljeska po kamenim pločama glavne ulice, a ljudi koji već podsijećaju na kariatide mirno stoje naslonjeni na izloge, preplanuli su, lijepi su. nas dvoje se vučemo po glavnoj ulici opaljeni suncem kao dvije prebijene mačke, doma THE majka čeka sa postavljenim stolom, raspoložena da me malo mazi. i opet je dan, baš dobar.
ali dan je dobar i kad mi se zbog nekih tekstova koje sam danas iščitavala na netu javi potreba da mu se vratim doma sa smješkom, nešto mu skuham (prava festa!), maknem svoje dlake od kose iz kade, riješim se novina iz 2003, sjednem pored njega i pitam ga: kako si, danas?
Post je objavljen 29.07.2005. u 15:24 sati.