malavita

nedavno sam otkrila fascinantnu činjenicu o sebi. prije nego što je podijelim sa vama, potrebno je kazati kako su tom otkriću prethodili sati iskrenih konzultacija sa samom sobom, utvrđivanja sličnosti i razlika sa damom koja je zaslužna za polovicu mojih gena, i deduktivnog zaključivanja pod mentorstvom Elle, Cosmo, Mile, Tene, Glorie…ima li tome kraja…u inspirativnom ambijentu kvartovskog frizeraja.

ljudi, oduvijek sam se željela udati! iako se ovdje radi o flesh backu obzirom da sam mostly happily married, hvala sv. Josipu i njegovoj familiji to se dogodilo prije tridesete, tek mi je nedavno sinulo kako je čitava ta koncepcija brak/muž/dom meni od esencijalne važnosti. o načinu na koji me najdraži zaprosio, drugi put, iziskivalo bi sijaset rečenica i još tri uvoda da vam objasnim kako sam ga u maniri davida copperfielda uvjerila da je nužno potrebno, pače neizbježno da baš ja budem baš njegov significant other (klasni neprijatelj reći će on, ali meni ta inačica i nije baš tako urnebesno smiješna).

priznati sebi mentalitet one koja ljubav želi zakonskim vezama učvrstiti, nadasve institucionalizirati, oprostit ćete, u vremenu u kojem se čvrste veze izmjenjuju sa prestupnim godinama, a vrhunac intime predstavlja zajednički odlazak na „after work party“, velika je stvar. baš nedavno gledam neku kvazi smiješnu seriju koja je ustvari ekstenzija života joeya tribiania u kojoj isti kupuje ručnike i ostale kućne potrepštine sa prezgodnim komadom uz izraz lica koji bi se najbolje mogao opisati kroničnom konstipacijom. nakon tog hektičnog testnog shoppinga oboje shvate da je zajednički život ipak big step, veza pođe u kurac, a ona u washington.

ne kužim zbog čega se danas toliko glorificira samački život i na jedan latentan način egoističnost, a s druge strane se izdaju sve redom uspješnice kako u deset koraka riješiti emotivnu prazninu, usamljenost i kroničnu nejebicu. zajednički život, u ovom slučaju brak, ne mora uvijek značiti gušenje slobode i individualnosti jedne stranke u tom odnosu, zaradi lagodnog života i dominacije druge (a lijepe li konstatacije, bravo ti…). priznajem, početna ljubavnička idila zna biti djelomično narušena zbog dnevno prljavih čarapa na podu kupaonice, mrlje od kajgane na Paul and Shark džemperu kojeg odplaćuješ od božića 2004 i kakofoničnog hrkanja. no smatram kako je odgovor za uspješan brak naša osobna volja da kontinuirano investiramo u održavanje intenziteta početne strastvenosti. nitko ne kaže da je to lako, ali da nije ono pravo, zar bi se kao koncept održalo?

da i gledam „kućanice“, baš su mi super, i jest, bree mi je najbolja!