kasno popodne, sredina kolovoza, glavni grad, semafori heinzelova-zvonimirova, nabrijani peugeot 307 CC, za volanom komad svih komada (tamna put, opasne naočale, gola leđa otkrivaju tetovaže delfina i ruže, a što drugo, duga crna kosa, na noktima french), a iz zvučnika: "kosu nisam odsekla, još za tobom puštam je…"
par dana kasnije, popodnevni ritual u kvartu sa psom: vrećica za drek-lopta-naskakivanje na druge pse-pa ne budi peder ne sramoti me...ma znate, on je još beba, ne razlikuje…nakon kojeg sjednem u obližnji birc uzmem čitati kad sve nećemo u EU, a tko će sljedeći u Hag kad li konobar vikne oskudno odjevenoj mladoj dami za šankom: "slušaj ovu, sinoć smo ju dobili: grom nek ubije, neka nestane, neka bol prestane, grom nek ubije da je ne vide, tvoje oči neverne, tvoje oči neverne."
skoro sam naručila alka seltzer.
osupnuta melosom i novo savladanom „ubit ću te-zgromit ću te-noge mi lagane“ poezijom u razgovoru sa nekim od članova uže obitelji došla sam do spoznaje da sam nešto zakasnila sa šokovima, otprilike od pet do sedam godina jerbo se turbo folk/narodnjaci ozbiljno kod nas nose i to u svim seznonama.
onda sam minucioznošću teen computer geeka započela online pretraživanje o turbo folku. opa, koja zalihost, bili smo vrijedni, nije se štedjelo noći, a ni para.
wikipedia, primjerice, donosi mnoge zanimljivosti o tom glazbenom kiču. neupućena kakva jesam (nisam kriva muž mi violinist, dečko od mame dirigent, sestra radi u glazbenoj producentskoj kući, a stari nepopravljivi rocker) saznala sam kako je termin turbo-folk iskovao nitko drugi nego glavom i bradom rambo amadeus. taj muzički pravac (čovječe, to je postao pravac !!!) u sebi sublimira srpsku, tursku i grčku pop muziku (!) s jedne strane, te rock' n' roll i elektronsku dance muziku s druge. njime se glorificira kultura nasilja, kriminala, tekstovi su vulgarni, često pornografski, a koristi se za podgrijavanje nacionalističke ksenofobije. inače je pravac (opet!) nastao devedesetih u srbiji, ali je turbo-folk jednako popularan među svim južnim slavenima.
vjerojatno nije potrebno slijediti odgojni primjer moje majke koja je svojevremeno smatrala da mi vježbanje bachovih dvoglasnih invencija može zamijeniti glupiranje po gradskim ulicama (znate onu dječiju omiljenu foru maltretiranja prodavačica u trafikama sa pitanjem „jeste li dobili praktičnu ženu?“). možda čak nije ni potrebno starijem ženskom djetetu prepričavati woodstock stories (tata) ili nježno pjevušiti arsena dedića (mama), ali organizirati molitvene seanse za spas duša klinaca koji idu na koncert mansona, a mirno ih pustiti da znojavi skakuču po mračnim periferijskim klubovima na „nije da ne volim dobar šampanjac, da me ponekad rashladi, al' već posle treće čaše i taj mi ukus dosadi“ ili „bolna sam ti, ne ustajem na srcu mi žive rane, ti ne žali, ako sutra ja ti ne osvanem“, čini se sablasno.
call me romantic, ali već čeznem za gradom punim ekipe u che guevara majicama, sa dreadloksicama, klincima koji su popili svu pamet svijeta i puni su znanja, što iz tuđih, što is osobnih manifesta, slatkim djevojkama u izlizanim kožnim jaknama, brucošicama sa filozofskog.
pomiri se, ženo, to vrijeme je prošlost. promjeni ploču, dosadna si, uzmi piće, frajer časti i zapjevaj „popij me kao lek, produžiću ti vek...".
Post je objavljen 26.08.2005. u 10:34 sati.