malavita

volim misliti kako je u mojem djetinjstvu bilo neke posebne furke. volim misliti kako je odrastanje u mom gradu bilo originalno i neponovljivo, kako je imalo neki egzotični tek i svoj osebujan film, jezik, gestikulaciju, simbole, neki nesvakidašnji touch.

sjećam se ljeta u kojem sam bananu split zamijenila sa pivom, sandale sa martama, a bijele bermude sa vojničkim hlačama. sjećam se inicijacije u hc ekipu na otvaranju jednog vrlo važnog festivala nakon koje sam rigala musaku od povrća, a naivni otac se derao na ne tako naivnu majku „što si ovo skuhala, maloj je muka od tvoje hrane!“.

sjećam se sramežljivog razgovora sa m.v. o našem budućem formalno-ljubavnom statusu koji se vodio jednog sparnog dana tog istog ljeta u morskom pojasu gradske plaže dok su pokraj nas urinirala trogodišnja djeca, a nas dvoje smo spretno prikrivali višak kilograma ispod morske površine. ljetne subote smo provodili kod njega doma, opterećeni što vlastitim hormonima što strahom da mu se starci ne vrate sa sela tamo negdje kraj granice sa bivšom neprijateljskom državom.

krali smo Bogu ljetne duge dane na toj istoj gradskoj plaži neumorno igrajući tresete u parova, izmišljajući bizarne kazne za luzersku ekipu među kojima je ipak najjača bila ona koja se doduše izdavala samo u ekstremnim uvjetima, a sastojala se od toga da gubitnik primi tuđi penis u svoje čelo.

tog ljeta, večernja scenografija unutar naše ekipe je uključivala stjenovito tlo mračnog kupališta, plastične boce sa bijelim vinom od 5,00 kn, kutije bijelog ronhila sa otkinutim poklopcima, miris jakih after shavevova, ala old spice, koje su dečkići kradomice uzimali svojim hraniteljima i pijane djevojke koje su jedna drugoj otkrivale „grijehe“ na način: „sorry stara, sinoć kada si otišla doma žvalila sam se sa tvojim malim…“, pa su se malo svađale, pa su se onda mirile i plakale i zaključile kako je najbolje da i jedna i druga prekinu s njim, pa su mu onda to objavile pa se onda on rezao tupim nožem za otvaranje kamenica i pokušavao skočiti u kanalizaciju, a prijatelji su ga savjetovali „stari, nije ona vrijedna, preboljet ćeš je, još je puno riba u moru…“, pa je onda on ipak odlučio da se ne uguši u fekalijama, nego da napiše pjesmu o tome kako ga nitko ne razumije i kako su male šanse da nađe svoju nancy.

tog ljeta se i najotporniji iz ekipe prepustio leptirima u želucu, počeo je prati kosu i uzgajati bradicu koju je mudro gladio dok je nekoj malenoj dječačkog lica objašnjavao zvjezdano nebo u nadi kako će njena ruka naći put do njegove.

nažalost, tada nismo bilo svjesni kako je to posljednje ljeto u kojem imamo mogućnost zaustaviti dekadentno desetljeće koje nam se cinično smiješilo.