priznajem, do nedavno mi je planinarenje predstavljalo živu muku. jednostavno nije u mom genetskom kodu, ja sam ti brate s juga, veranje po planinama je za jako ambiciozne i stipu božića (hm, on je također s juga, a samim time ona značajna iznimka koja...), branje gljiva mi ne predstavlja van serijsko ushićenje, pišanje u prirodi je gotovo uvijek povezano sa nekom latentnom fobijom, a izigravanje kekeca mi je fora četiri puta godišnje, da lijepo obilježimo najvažnije promjene u prirodi. odlasci na sljeme koje sam onomad spomenula ne spadaju u kategoriju do nedavnih žrtvi jer na devetsto i nešto metara dobiješ najbolji grah u našem sunčevom sustavu, a i promatranje agilnih „na sleme, na sleme, na sleme, noga već sama beži…“ penzića dok se vesele, vole i uživaju, nekako me čini baš zadovoljnom. ponadam se da će mi život biti sklon pa ću i ja u sedamdesetoj imati force za više, ovako naravne, guste.
znači planinarila sam radi njega (to su te ženske žrtve koje počnu u praskozorje ljubavnog zanosa, a s vremenom se ubace u rječnik svađa „ja sam radi tebe gola i bosa gacala po jebenim stijenama, a tebi je teško…ovdje se može ubaciti bilo što od nemara kod biranja poklona do intonacije u jutarnjem pozdravu). on za razliku od mene doživi potpunu metamorfozu na našim planinarskim pothvatima koji uopće nisu rijetki. nakon parkiranja u podnožju planine i nabacivanja na sebe ozbiljne planinarske opreme, razveže se čovjeku jezik pa stane o svakoj travki i božjem stvorenju raspredati priče, teorije i zanimljivosti. korak mu je lagan, srce junačko, lice laponski crveno, puca od zdravlja i sreće. gledam ga, divim se, pa se trudim, pa ne ide, barem ne u takvom žaru poput njegovog. zaključim kako je istina da je priroda ludilo, ptice, drveće, mirisi i ostalo, ali kad bih radije neku južinu da me opere pa da lijepo patim od svjetske boli i nepravde ili bi patnica kakva jesam radije ukrala identitet neke od književnih heroina pa da uzbuđenju nema kraja.
tako je bilo do premijernog odlaska na velebit-najznačajnije životne etape svakog domaćeg planinara. da, i meni se desilo, jednostavno je moralo biti tako, valjda i najtvrđe materijalističke duše koje živote provode u autima, na aerodromima ili u sobama za sastanke dožive da ih ta planina baci na leđa i izmami „vau, ljepote“ komentar. desilo se, i to dva puta u posljednjih mjesec dana, prvo na sjevernom velebitu na alanu, kozjaku, rossijevoj kolibi preko rožanskih kukova, premužićevom stazom, a onda na srednjem gdje sam strahu drsko pogledala u oči popevši se na bačić kuk, dosljedno hodala suprotivo vjetru i kiši na najviši vrh srednjeg velebita aka šatorinu (1624m) – ok, ovdje se euforija prvi puta našla pred iskušenjem jer sam bila mokra do kože, rukice su se lagano smrzle, u slinavom nosiću sigice, a u cipelama akvatorij. zatim probijanje kroz prašumska bespuća štirovače, pronalazak gigantskog vrganja (kaže on:početnička sreća…heh), neizvjesni marš do planinarskog doma nakon što je šuma sakrila sve planinarske marke, a meni je bilo svejedno pa da se i nikada više među svijet ne vratimo.
majke mi, premužiću je trebalo dati nobelovu nagradu ili neku drugu, nije bitno, za stazu koju je napravio, zbog ideje, razrade ideje, ljubavi prema planini, odvažnosti i inteligencije.
reći ću još ovo, prvog predvečerja na sjevernom velebitu kada je mozak prestao zbrajati i oduzimati, planirati i rješavati, kada se duša počela miriti sa Bogom, srce pumpati krv sa više kisika, a na licu se pojavio vrckasti osmjeh, još uvijek mi nije bilo jasno zašto. a onda sam se okrenula oko sebe, pogled se zaustavljao na svakoj boji i konturi, nosnice su se jače širile upijajući mirise, mirisi su postali intenzivniji kao da se otvorilo novo osjetilo koje je godinama umrtvljeno čekalo provokaciju, sluh je detektirao zvuk šume, a mozak mi je odnekuda izvukao konstataciju: koliko vremena i truda si potrošila mireći se sa sobom, koliko tehnika, alternativnih varalica, „mainstream 250 kn po satu stručnjaka“, a odgovor je čitavo vrijeme ispred tebe.
Post je objavljen 22.08.2005. u 15:58 sati.