Najrađe bi sada pisala o svom razmišljanju o ljubavi, zašto se uvijek na krivu nogu ustanem i jesam li sigurna dali sam se zbilja zaljubila.
Ali to sve je umjesto mene napisala Liver, cijeli tekst možete pročitati ovdje.
A ja se nadam se se ona neće ljutiti što ću joj ukrasti pola posta, šta mogu kad je napisala baš točno ono kako se ja trenutno osijećam...
Danas želim ustanoviti jesam li ili nisam zaljubljena.
Simptomi koje analiziram su sljedeći:
- Gotovo da ne postoji dio dana a da mi makar podsvjesno nije u glavi.
- Sanjam ga.
- Osjećam slabost i tugu na pomisao njega s nekom drugom. Ne očaj, ne bijes..., samo beskrajnu tugu.
- Svaki put kad ga vidim, svijet je odjednom savršen.
- Svaki put kad me pogleda nisam svjesna ničega drugog i kao da je netko odjednom uključio opciju 'pause' na meni.
- Bez obzira na to o kojoj temi govorim, pokušavam pronaći te uvijek i pronalazim način da istovremeno govorim i o njemu.
- Svaki put kada negdje čujem ili vidim njegovo ime moram se nasmiješiti.
- U stanju sam ponašati se kao da mi je deset godina kada govorim o njemu, vrlo često, iz neobjašnjivih razloga.
- Moja najbolja prijateljica prepoznaje kada ću ga spomenuti prema boji moga glasa za koju tvrdi da se promjeni.
- Mogu se zamisliti s njim za cijeli život.
- Kada bih mogla provesti sat vremena nasamo s bilo kojom osobom na svijetu, odlučila bih se za njega. Ponavljam, s bilo kojom osobom na svijetu.
- Želim da on bude sretan.
- Nisam mu još uspjela pronaći niti jednu jedinu manu...
- ... a sve ono što drugi smatraju njegovim manama, meni se baš najviše sviđa.
- Nemam dojam da mi emocije znatno splašnjavaju što ga duže znam.
- U međuvremenu pojavilo se mnogo drugih opcija, i čak nekoliko dečkiju koji su totalno moj tip... ali sve se nekako uvijek vrati samo i jedino na njega.
- Mogla bih nastaviti nabrajati cijeli dan i tjedan, vjerojatno.
Liver
Ali neću vam pisati o tome, ovaj post je izazavan jednim detaljem iz mog profesionalnog života.
Ja sam CAP-ova pomagačica.
CAP je program primarne prevencije zlostavljanja djece i ime mu dolazi od engleskog naziva Child Assault Prevention.
Više o tom programu možete pročitati na stranici Udruge Roditelja "Korak po korak".
I jako volim CAP.
E sad, moj posao je sa svoje dvije kolegice održati dječje radionice u školama. A na radionicama se djecu uči sve ono što ste već pročitali na stranici koju sam vam linkala gore, a posebice:
* da jasno i glasno kažu NE onome tko ih pokušava ugroziti
* da u opasnosti pobjegnu na najbliže sigurno mjesto
* da viču što glasnije mogu i ne prestaju dok nisu sigurna
* traže pomoć odraslih u koje imaju povjerenje uvijek kad se osjećaju nesigurno, zaplašeno, uznemireno nečijim ponašanjem i da to nije tužakanje
* da traže pomoć vršnjaka
* da budu uvijek na sigurnoj udaljenosti kad razgovaraju s nepoznatim osobama
* da nikad ne prihvaćaju poklone, obećanja, ponude za uslugu koja zahtijeva od njih ulazak u auto ili stan nepoznate osobe
* da jasno razlikuju dobre i loše tajne
* da ako ih neznanac uhvati pokušaju ga zbuniti udaranjem u osjetljive dijelove tijela (prepone, potkoljenica, gornji dio stopala), maknuti mu ruku s usta snažnim povlačenjem za mali prst u suprotnom pravcu
* da se ne upuštaju sami u potragu za neznancem već da nastoje što bolje zapamtiti kako je izgledao i o tome obavijestiti odrasle
* ako ih poznata odrasla osoba plaši i zbunjuje svojim zahtjevima, osobito ako traži da to ostane «naša mala tajna», nikako o tome šutjeti već reći odraslima kojima vjeruju i govoriti im o tome sve dok to ne počnu shvaćati ozbiljno
Pa evo sad nekoliko detalja koji su me zgrozili ili oduševili na tim radionicama. Ne mogu se sjetiti svih, jako je puno bisera, a ovi su sa zadnjih radionica koje smo održale u zadnja 2 tjedna.
Na kraju radionice, djecu se poimence pita da razmisle i kažu dali imaju osobu od povjerenja kojoj bi se mogli obratiti za pomoć, i koja je to odrasla osoba. Najčešće to budu odgovori: mami, tati, djedi, baki, braći i sestrama. Bude tu i koji prijatelj, susjed, prijateljevi roditelji, pa naravno i učiteljica. Nađe se tu netko ko spomene policiju, vjeroučiteljicu, trenera.
A u jednom razredu, mnogo je djece preskočilo roditelje, njih dvoje troje je spomenulo učiteljicu, ali našao se tu i jedan pas, te dvije mačke.
Reko djeca imaju bujnu maštu...ali najviše mi se zarezalo u pamćenje ovo:
Dječak: Ja ne znam kome bi mogao reći. Policiji sigurno ne, jer oni mafijaši koji tako nešto rade imaju nekoga u policiji i njima se nemože vjerovati, a osim toga policajci imaju ključ od zatvora pa bi ih pustili van.
Pomagačica: Dobro, ali sigurno imaš nekog brližeg kome bi mogao povjeriti ako imaš problem.
Dječak: Ajde možda mami.
To dijete ide u drugi razred, ima 8 godina i očito je da nemože samo napraviti taj zaključak.
Pogotovo da mafijaši imaju nekoga u policiji.
Dječje može biti jedino ovo razumijevanje da policajci imaju ključeve zatvora pa ih mogu pustiti van. Tako je dijete shvatilo ono čime ga doma filaju roditelji.
Da policija nije dobra, da ne postoji pravna država, da su sve to mafijaši.
Pa ako ćemo tako odgajati našu djecu, bez pouzdanja u državni poredak, tijela zakona i slučno, onda neznam u što će nam se zemlja i djeca pretvoriti.
To dijete jedino može naučiti da nigdje ne može biti siguran, da neće dobiti pomoć kada je bude tražio, i da je najbolji način u biti biti mafijaš jer imaš nekog svog u policiji pa možeš drmati okolo.
Zašto se djeca ne igraju? Zašto djecu opterećujemo tako teškim stvarima? Zašto im ne dozvolimo da budu djeca?
Da nebude sve sivo, evo jedan lijep komentar.
Bili smo u židovskoj školi, držali radionice za sve razrede, jer malo je djece, i u radionici di su zajedno 3. i 4. razredi jedan je dječak osvjetlio obraz onome što me već počelo mučiti.
Naime, djeca puno gledaju televiziju, agresivni su i nasilni, i kada pokušavamo s njima nači načine kako da riješe problem bullinga oni često "upotrebljavju" oružje, bazuke, katane, skaču s drveća na napadača i svašta nešto.
I onda ih pitamo dali bi se oni željeli osvetiti starijoj djevojčici koja uzima novac mlađoj, tako da ju udare šakom u nos. Cilj je objasniti djeci da i ta starija ima svoja prava da bude sigurna i jaka i slobodna i da mi njoj nesmijemo oduzeti nejzina prava mada je ona nama odluzela naša.
Djeca često govore da bi udarila, jer su im roditelji rekli da se izbore za sebe. I to je u jednu ruku uredu, djeca moraju znati kako se izboriti za sebe, ali mislim da udarac šakom nije baš najbolje rješenje (kaže jedna koja je dolazila kući sa šljivama ispod oka).
A jedan je mali, ozbiljna izraza lica, kimajući glavom rekao:
Osveta nije način
Pa došlo mi je da ga zagrlim i dam mu čokoladu :-)
|
