Ne vjerujem....
|
Morala sam...doći i napisati nešto. U zadnjih par dana sam pogledala nekolko ljubavnih komedija na DVDu (dont worry, učila sam po danu, filmove gledala navečer), u društvu s nekoliko dragih frendica. I sad maloprije, u sred filma se razlomila raspava, pa ja sad moram s vama podjelit svoje viđenje. Malo mi je dosadila/zabrinula me izjava moje frendice koju je stalno ponavljala "Ovakvi muškarci ne postoje!" Na stranu to da muškarci koji jutro nakon sexa smoinicijativno lakiraju ženskoj nokte na nogama, ne postoje. Ali isto tako ne vjerujem da apsolutno sve dobro što se prikaže o muškarcima nije istinito. Filmovi su jedno, a život drugo, i to isto znam. Mukraci su ponekad đubrad, i to isto znam. Žene su te koje trebaju u mnogo slučajeva pokrenuti stvar, i to znam. I da, žena drži 3 čoška kuće, istina... I da, odgoj muškarca i žene nije izjednačen, a trebao bi biti. I nemam ništa protiv freminizma, koji je u vidu izjednačavaja spolova, jer muškarci imaju i ruke i noge da znaju presvući posteljinu, ili skuhati ručak, kao što žene mogu okrečit kuću ili promjeniti gumu na autu. Itd...Itd... A život nije bajka i muškarci nisu prinčevi, zato nebi smjeli živjeti na maštanjima zasnovanima na filmovima. Jer na taj način možemo samo pokvariti svoje šanse da nađemo onog pravog, jer kompromisi u uvijek bitni i životu. Ja ne živim u bajci. I ja pristajem na kompromise. Imam u glavi složenog idealnog muškarca. I na "boci istine" sam ga i opisala. Ovako: Visok, ima zube, i da me podržava i potiče u životu. Trebam nekoga ko će mi reći "Idemo" kada se meni ne da ništa činiti. Nekog ko će pokretati ono što kod mene slabije funkcionira. Mislim da ne tražim puno. Mislim da se u 7 milijardi stanovnika na ovom svijetu može naći bar jedan muškarac sa zubima. Mislim da postoje i nekakve sitne šanse da bude bar jedan centimetar viši od mene. A da mu nije teško potaknuti na nešto da ubije moju lijenost. Ako mi netko kaže da tražim puno, onda mogu samo zaključiti da će zubarima porasti promet. Jer zubi se mogu popraviti, nisam rekla da moj muškarac ne smje imati "treće zube". Ali meni je rečeno odo "Tko bira, mastrubira" iliti "Izbirač nađe otirač" E pa ja hoću otirač sa zubima. No dosat o tome, neće me zbedirati tuđe konstatacije da samnom nekaj nije uredu. Ako je to tako, onda ću rađe bit sama, nego se dovodit u kompromise u kojima ne želim biti. Been there, done that. Mene više muči ova činjenica. Negativan stav prema muškarcima. Oni su glupi, svinje, đubrad, žene su te koje se moraju potruditi puno više da sve štima. Žene su te koje igraju igru, jer će muškarci u prvom mogućem trenutku zeznut stvar. Molim vas recite mi da živim u svijetu bajke ako mislim da život nije konstantno odgajanje muškarca. Konstantno moljenje da muškarac primjeti i bude zahvalan na sveeemu onome što žena čini za njega. Ne mogu se pomiriti s time da neke žene imaju mišljenje o muškarcima kao od jadnicima jednima. I da neke žene misle da su muškarci niškoristi, i da s njima nema sreće. I to žene koje imaju sretnu vezu i nastoje uskoro uči u sretna brak. Ako je tako, ja ne želim to, ne želim se buditi pored muškarca koji će me svojim bitkom posjećati da su muškarci samo problem u životu. A ona je u biti sretna što ima pitomu svinju pored sebe. Svinju s kojom će stupiti u brak, sa svinjom koja joj kuha i pere, baš onakvom kakvu je ona sebi željela. Pa od kud onda to negativno stajalište? Od kud rečenica, "Ja sam okusila stvarni život, život koji žive naše mame i ja sad znam da su muškarci svinje."? Sjećam se da su žene željele izjednačiti spolove, ali ne sjećam se da su time željele iskreirati drugu vrstu razdora među spolovima. Ja ne tražim od svog budućeg muža da bude čistačica ili kuhar, ne tražim da mi pegla i zalijeva cvijeće, riba kupaonu, ne tražim to, i ne, neću niti tražiti da to čini. I o toj temi sam već prije pričala. I mislim da to nije znak da živim u bajci. Ali isto tako tražim muškrca koji će niti izjedančen samnom, pa i dominantan. Ne tražim čvrstu ruku koja će udarati šakom u stol, nego stabilan oslonac. Ne tražim mlakonju kojeg ću morat odgajat i učit životu, već uzajaman odnos. I strašna mi je činjanica da žene idu kroz život misleći kako nikada neće naći sreću nego se moraju ograničavati onime što misle da im je "zadnji voz za sreću". Rađe ću onda ostati sama, polovnjača, usidjelica, nego pristajati na kompromise koje će mi samo donositi takvo mišljenje. p.s. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. |
